Iako su bombardiranja gradova iz zraka obilježila Drugi svjetski rat, i svjetski sukob koji mu je prethodio imao je sličnih epizoda, ali puno manje pogubnih za civile. Za razliku od aviona bombardera, glavnu su ulogu u Prvom svjetskom ratu imali zračni brodovi ili cepelini. Jedan od najvećih takvih udara pogodio je 1. travnja 1916. obalni engleski grad…

Sunderland je živopisan lučki grad u grofoviji Tyne and Wear na samoj sjeverozapadnoj obali Engleske. Krajem XIX. i početkom XX. st. postaje sjedište rudarske, kemijske, teške, papirne te industrije motornih vozila. Prvi svjetski rat započinje 28. srpnja 1914. godine. Velika Britanija na strani Antante objavljuje rat Njemačkoj i Austro-Ugarskoj. Premda rat nije još bio stigao do britanskog teritorija, Sunderland nije stajao prekriženih ruku.
U lokalnom časopisu Sunderland Echo objavljen je 4. kolovoza 1914. kraljevski proglas o objavi rata Njemačkoj. Časopis je bio prepun fotografija nestrpljivih ljudi u iščekivanju rata. Pritom je navedeno da su stanovnici Sunderlanda okupljeni oko gradske vijećnice na vijest o ulasku Britanije u rat prvo kratko zašutjeli, da bi potom počeli pljeskati i pjevati himnu God Save the King. Naravno, s obrambenim se mjerama nije oklijevalo, vojne su postrojbe kopale rovove, vršile ophodnje i nadzirale obalu. Brodovi i protutorpedne mreže branili su luku, a protuzrakoplovne bitnice nebo. Budući da je Sunderland grad na obali koju tek Sjeverno more dijeli od Njemačke, jasno je da je njegov položaj bio ranjiv. Kompletna se industrija grada stavlja u obrambeni položaj. U tvornicama se proizvodi vojna oprema i naoružanje, a u brodogradilištu ubrzano grade ratni brodovi. Tijekom četiri ratne godine brodogradilište u Sunderlandu proizvelo je čak 360 ratnih brodova čija ukupna tonaža premašuje 90 000 tona. Jedan je od takvih brodova bio HMS “Opal” koji je sudjelovao u čuvenoj Bitki kod Jyllanda, a 12. siječnja 1918. potonuo u oluji kod otočja Orkneyja. Radnici koji nisu bili mobilizirani radili su cjelodnevne smjene. Dobar je posao ostvarilo i rudarstvo jer se ugljen koristio za grijanje te u industriji. Grad je tako postao važna strateška meta.

Wearside brigada
War office uputio je u siječnju 1915. gradonačelniku Sunderlanda Aldermanu Stansfieldu Richardsonu pisanu zamolbu s upitom je li moguće na širem gradskom području organizirati ratnu postrojbu koja će djelovati izvan Ujedinjenog Kraljevstva, tj. prekomorsku brigadu. Gradonačelnik osniva Gun Brigade koja će pod kasnijim nazivom 160. Wearside brigada Kraljevskog zemaljskog topništva djelovati i na francuskom teritoriju, pa i u bitkama za Somme i Arras. U početku je imala oko 800, da bi na kraju rata brojila oko 2000 pripadnika. Vojnike je u brigadu novačila posebna komisija na čijem je čelu bio William Milburn, uspješan poslovni čovjek i arhitekt koji je prije rata projektirao Empire Theatre, prvo javno kazalište u Sunderlandu. Postoji anegdota da je Milburn rekao da će pri izboru novaka prednost imati oni koji posjeduju sljedeće osobine: velikodušnost, iskrenost, ljubaznost, dubokoumnost i suosjećajnost. Brigada je bila sastavljena od ljudi iz različitih slojeva društva, od bogataša do rudara i radnika u brodogradilištu. Tijekom rata bila je podijeljena u četiri bitnice (A, B, C i D).

Nogometna obrana
Druga dragovoljačka postrojba osnovana u Sunderlandu jest 20. bojna Wearside, dio Lake pješačke pukovnije Durham, koja je obuhvaćala 200 ljudi iz Sunderlanda i okolice. Bojna je osnovana u lipnju 1915., također odlukom gradonačelnika. Više od pola vojnika činili su rudari pa ju je tadašnji engleski kralj Đuro V. nazvao rudarskom bojnom, a njezine pripadnike cijenio zbog čvrstine, nepokolebljivosti te izdržljivosti. Borila se kod Ypresa, na Sommei te kod Passchendaelea, na Talijanskom bojištu u mjestu Piave i u njemačkoj proljetnoj ofenzivi 1918. godine.
Kao posebnu zanimljivost valja istaknuti obrambenu ulogu mjesnog nogometnog prvoligaša AFC Sunderlanda, inače osvajača engleskog prvenstva nedugo prije početka svjetskog sukoba, u sezoni 1912./1913. Čak su 24 od 29 nogometaša tog kluba sudjelovala u obrani svojeg grada i zemlje. Jedan od najpoznatijih igrača kluba u povijesti, kapetan tzv. ratne generacije Charlie Buchan, izjavio je da su neposredno nakon Sarajevskog atentata nogometaši pripremani za rat služeći se štapom za metlu kao improviziranom puškom. Neki su od njih poginuli na ratištu.

Promjena plana
Njemačkim je cepelinima za bombardiranje Velike Britanije, posebno njezine istočne obale, bilo dovoljno prijeći Sjeverno more. Te su letjelice imale veću udarnu moć od aviona. Prvo je bombardiranje u povijesti izveo 8. kolovoza 1914. njemački cepelin Z VI i tad je stradao belgijski grad Liège. London je prvi put bombardiran 31. svibnja 1915. godine. Baza iz koje je L11, cepelin klase “P”, sredinom 1. travnja 1916. krenuo prema zapadu nalazila se u Norzholdu i bila je glavno njemačko sjedište zračnih brodova. Zapovjednik cepelina u sastavu RM-a bio je kapetan korvete Viktor Schütze. Trebao je napasti predjele južne i središnje Engleske, ali vjetar je bio takav da je stigao do njezina sjeveroistočnog dijela, tj. industrijskog područja rijeke Tyne. Cepelin L10, sestrinski brod L11, već je napao taj kraj prije manje od godinu dana pa je protuzračna obrana bila ojačana. Brod je letio na relativno maloj visini pa je njemački časnik odlučio pod okriljem vedre noći napasti sam grad.

Fatalni napad
Nakon bombardiranja ugljenokopa Eppletona, periferne četvrti Hetton Downsa i sela Philadelphije, oko 23 sata Millfield i Deptford postale su prve četvrti u samom Sunderlandu koje su osjetile smrtonosni teret. Prešavši rijeku Wear, letjelica se potom okomila na četvrt Monkwearmouth. Pritom je pogođena i željeznička postaja u Sunderlandu kao i pruge uz nju, oštećena je škola i nekoliko ulica, uključujući i ulicu Whitburn u kojoj je stradala crkva sv. Benedikta. U North Bridgeu bomba je pogodila tramvaj broj 10 koji se od siline udara zaletio u kuću. Te su noći poginule 22 osobe, 25 ih je teško ozlijeđeno, a više od 100 zadobilo je lakše tjelesne ozljede. Spomenuti su brojevi označili jedan od najbrutalnijih napada cepelinom u Velikom ratu. Lokalni je list Sunderland Echo u svojem izvješću o zračnom napadu umanjio posljedice. Istaknuo je udar na sjeveroistočni dio grada s materijalnom štetom i tri brzo ugašena manja požara te ljude koji su nevjerojatno smireno dočekali napad. No, u Schützeovu je izvješću stajalo da su ga na Sunderland privukli istaknuti dokovi i visoke peći. Jedna je takva peć planula uz snažnu detonaciju bombe bačene na tvornicu. Dokovi i druge tvornice bili su jako osvijetljeni plamenom i potom bombardirani “s dobrim rezultatima”. Blokovi ulica i kuća propali su u cijelosti, a nad gradom se razvio gust crni oblak. Schütze je zapisao da je vjerojatno još jedna bomba pogodila željezničku postaju. Ukupno, cepelin je tijekom petominutnog krstarenja nad gradom bacio 14 eksplozivnih i sedam zapaljivih bombi.
Nakon što je postao ugrožen topničkim djelovanjem s Fullwella, cepelin se okrenuo prema jugoistoku, bacio bombe na dokove i odletio prema Middlesbroughu gdje je izazvao daljnje štete. Sigurno se vratio u Nordholz 2. travnja u 10 sati. Iako su bili velika i relativno spora meta, zračni su brodovi bili tad teški za obaranje. Mogli su letjeti na većim visinama nego tadašnji avioni. Usto, moglo ih se probušiti streljivom, ali ne i zapaliti, sve do kasnijih faza Prvog svjetskog rata i pojave metaka s eksplozivnim zrnom.

---

Samopotapanje podmornice
Osim iz zraka, Sunderland je bio napadan i s mora. Njemačka podmornica UC-32, izgrađena u travnju 1915. godine, duljine 49,5 metara i prosječne brzine 11 čvorova, mase 400 tona, s 26 članova posade i trima torpedima, postala je neposredna prijetnja Sunderlandu. Diljem britanske zapadne i istočne obale postavljala je mine te potopila šest brodova. U noći 23. veljače 1917. kapetan podmornice Herbert Breyer zapovjedio je postavljanje mina radi zaustavljanja pomorskog prometa ispred sunderlandske luke. Međutim, njegova zamisao nije uspjela. Prva se mina nakon polaganja nije dobro usidrila. Počela je nekontrolirano plutati morem, došla do podmornice te eksplodirala. Samo su se tri člana posade uspjela spasiti, dok su ostali potonuli, uključujući i samog zapovjednika.

---

Ante JELAVIĆ