Raspad Varšavskog pakta i unutrašnji raskol sovjetskog komunističkog imperija imali su neminovan utjecaj na stanje i razvoj sovjetske, a kasnije i ruske ratne flote. Brojni planirani projekti su otkazani, a neki već započeti prekinuti. Nemogućnost održavanja skupe i dobrim dijelom zastarjele flote natjeralo je vlastodršce u Kremlju da prodaju u staro željezo nekadašnje perjanice komunističke flote. Promjenom administracije u Moskvi, nakon što je Vladimir Putin zamijenio Borisa Jeljcina, započeo je dugotrajni proces konsolidacije ruskih oružanih snaga. Rezultati tog procesa su danas sasvim dobro vidljivi i u mornarici koja ponovno plovi pod svojom tradicionalnom zastavom Andrijinog križa. Rušenje prve cigle iz berlinskog zida označilo je početak nezaustavljivog procesa koji se u svim aspektima odrazio na stanje i razvoj nekadašnje supersile. Kriza je zahvatila ruske oružane snage u svim područjima: političkom, stručnom, moralnom, a posebno u financijskom. Smanjivane su, a financijski resursi za njihovo normalno funkcioniranje bili su u pojedinim razdobljima svedeni na katastrofalno nisku razinu. Nije nikakvo čudo što je zbog takve situacije sve češće dolazilo do zanemarivanja dužnosti, krađa oružja i vojne opreme, šverca vojne tehnike i materijala, čak i onih najopasnijih – nuklearnih. O brojnim takvim slučajevima u proteklih 15 do 20 godina mogli smo čitati i gledati izvješća i reportaže u stranim i domaćim tiskovnim i elektroničkim medijima.

Vjerojatno najdramatičnije stanje zahvatilo je ratnu mornaricu. Kompleksnost površinskih i podvodnih plovnih jedinica, loše održavanje, ljudski nemar i nezadovoljstvo urodili su nizom nesretnih slučajeva koji su potresali rusko društvo, ali i svjetsku javnost. Najdramatičniji takav slučaj je potonuće nuklearne podmornice Kursk u kolovozu 2000. za vrijeme manevara u Sjevernom moru uz gubitak cjelokupne posade od 118 članova. Pokušavajući neuspješno zataškati slučaj ponajprije od svoje vlastite, a potom i od svjetske javnosti, Rusija je morala na kraju priznati da nema snage ni sredstava spasiti preživjele članove posade koji su polako umirali u ledenom mraku potopljene podmornice na dubini manjoj od njezine duljine. U pomoć su morali pozvati Britance i Norvežane koji su uspjeli svojim spasilačkim podvodnim plovilima dospjeti do Kurska, nažalost prekasno da spase i jedan jedini život.

Gotovo identičan slučaj zbio se u kolovozu 2005. – ovaj put na drugom kraju Rusije, u Pacifičkoj floti. Tijekom rutinskih radova na održavanju podmorskih prislušnih instalacija u akvatoriju Vladivostoka, pod vodom je ostala zarobljena mala specijalna podmornica Pritz AS 28-S s nekoliko članova posade. Budući da se nije mogla osloboditi smrtonosnog zagrljaja podvodne opreme i sajli u koje se zapetljala, u pomoć su ovaj put pravodobno pozvani spasioci iz britanske ratne mornarice koji su podmornicu uspjeli osloboditi iz podvodne stupice. Tragedija je bila izbjegnuta samo za dlaku.

Isto tako alarmantno odjeknula je vijest (možda i lažna) o katastrofalnom stanju nuklearnog pogonskog postrojenja na jednom od najmoćnijih ruskih ratnih brodova klase Kirov koja se navodno mogla izroditi u nuklearnu katastrofu.
U međuvremenu, u tiskovinama su se često mogle vidjeti slike ruskih otpisanih nuklearnih podmornica koje bez nadzora trunu na mrtvim vezovima pomorskih baza. Ništa bolja nije ni sudbina površinske flote. Stotine plovnih jedinica izgrađenih u eri Hladnoga rata ostalo je privezano u lukama, napušteno, prepušteno zubu vremena i ćudima mora. Nije bio rijedak slučaj da je na tako ostavljenim brodovima dolazilo do požara i prodora mora. Takva je sudbina i nekih plovnih jedinica veličine fregate i razarača. Neperspektivnost mnogih plovnih jedinica nagnala je vojno-polititičko rukovodstvo da u južnokorejska rezališta među ostalima proda i svoje nosače zrakoplova klase Kiev, odakle su (vjerovatno uz dopuštenje Moskve) upućeni u kineska remontna brodogradiliša.

U Kremlju je kroz svoja dva predsjednička mandata Putin nastojao uz pomoć vojnih savjetnika i dvojice posljednjih zapovjednika Ruske RM, admirala Kurojedova (prethodnog zapovjednika) i admirala Masorina (aktualnog zapovjednika) konsolidirati ratnu flotu, izvući je iz krize i definirati smjer i strategiju daljnjeg razvoja. Taj proces, koji još uvijek traje, počeo je unatrag nekoliko posljednjih godina pokazivati prve rezultate. Generalno rečeno, ruska mornarica je odlučna riješiti se iz svog operativnog sastava svih plovnih jedinica zastarjelog tipa koje je vrijeme pregazilo i za čije održavanje Rusija nema novaca. Jednostavno, budućnost ruske ratne flote leži u izgradnji novih, suvremenih manjih plovnih jedinica koje će moći pratiti suvremene trendove u vojnoj brodogradnji.

Oslobođena tereta starih dugova, Rusija je veliki dio svoje zarade od prodaje sirove nafte i prirodnog plina usmjerila u modernizaciju svojih OS. Budući da su potrebe velike, teško je bilo rasporediti “financijski kolač” prema svim zahtjevima. U svakom slučaju, dobar dio je zapao mornaricu koja je krenula u razvoj i izgradnju nekoliko suvremenih projekata površinskih i podvodnih borbenih jedinica. U podmorničarskom dijelu programa modernizacije posebno se (osim onih nuklearnih) ističu projekti nenuklearne podmornice klase Lada koja se nudi i kao eksportni proizvod s AIP pogonom, zatim razvojni projekti koji nastaju u suradnji s Italijom (S-1000) te projekti nuklearnih podmornica, ponajprije balističke Jurij Dolgorukij te torpedno-raketne podmornice tipa Severodvinsk. Suradnja s Italijom inspirarana je mogućnošću da se dođe do novih tehnologija (koje pribavlja talijanska strana) i zajedničkog eksportnog proizvoda koji će biti znatno jeftiniji na tržištu u odnosu na AIP podmornice s etiketom Made in Germany (podmornice tipa U 212).

U površinskom dijelu programa modernizacije ruske flote, koji je glavna tema ovog teksta, zanimljivi su projekti koji su već prilično odmaknuli u svojoj realizaciji. Istini za volju, treba istaknuti kako se ti flotni programi ne realiziraju ni tako brzo ni tako masovno kao u sovjetsko vrijeme. Nedostatak financijskih sredstava ipak je još osjetan. Treba reći i kako se ruska vojno-brodograđevna industrija, odnosno vojno-industrijski kompleks još uvijek nije u potpunosti oporavio i konsolidirao nakon raspada SSSR-a, nakon čega su neki važni proizvodni kapaciteti ostali na teritoriju novonastalih država. Kad se govori o mornarici, onda se ponajprije misli na Ukrajinu i njezine brodograđevne kapacitete u Nikolajevskom brodogradilištu na Crnom moru i kapacitete za proizvodnju brodskih motora i posebice plinskih turbina.
Zbog takvih i sličnih problema Moskva je okrenula ploču, pa je već odavno spremna kupiti najsuvremeniju tehniku na svjetskom tržištu, ali i prodati je svima onima koji imaju dovoljno novaca i želje je kupiti. Dovoljno se prisjetiti o kolikoj se “vojnoj pomoći” i transferu vojne tehnologije radi (čitaj: trgovini oružjem vrijednoj na stotine milijardi američkih dolara) u poslovima sklopljenim s Kinom, Indijom, Indonezijom, Sirijom, Alžirom ili u posljednje vrijeme s Venezuelom i Iranom.
U programu modernizacije površinskih snaga, ruska mornarica je krenula, kako je rečeno, najprije s projektima manjih plovnih jedinica: ophodnih brodova, korveta i fregata namijenjenih nadzoru i uporabi u litoralnom pojasu Rusije. Trenutačno jedini projekt većeg “pravog” ratnog broda je fregata iz Projekta 22350. Uz njih vrlo je zanimljiv i projekt novog logističko-desantnog LPD broda. Svi ti projekti temelje se na uvažavanju suvremenih trendova u vojnoj brodogradnji i primjeni napredne tehnologije i oružnih sustava. Zanimljivo je da ruski mornarički stratezi nisu odustali od realizacije nekih davno začetih ideja, kao što je novi nosač zrakoplova (danas je primjerenije reći nosač letjelica) naravno ne više u onoj formi kakve je gradio SSSR. O svakom projekatu nešto više u nastavku teksta.

Projekt 21630 Bujan
U nastojanju da se zaštite južne granice Kaspijskog jezera, područja od iznimne strateške i ekononomske važnosti za Rusiju, pokrenut je u projektnom birou CMBK Almaz u Petrogradu razvoj motornog ophodnog broda potpuno nove generacije. Bio je to prvi mornarički projekt u postkomunističkoj Rusiji, zasnovan u potpunosti na primjeni i integraciji novih stealth koncepcija. U skladu s ruskom brodograđevnom tradicijom dobio je oznaku Projekt 21630 Buja.

Prema ruskoj klasifikaciji ratnog brodovlja, taj projekt je svrstan u MAK kategoriju, odnosno prema ruskoj transkripciji Menjši Artiljeričskij Korablj – mali topnički brod. Namijenjen je ponajprije za ophodnju graničnog pojasa, nadzor litoralnog pojasa u vodama Kaspijskog jezera, pružanju potpore kopnenim snagama uz obalu jezera i rijeka koje utiču u njega te za borbu protiv protivničkih ratnih brodova (do veličine korvete) u tom akvatoriju.

Izgradnja prvog broda iz programa Projekta 21630 započela je 30. siječnja 2004. u Almazovom brodogradilištu u Petrogradu. Završen je i porinut u more 7. veljače 2005. dobivši ime S-101 Astrahan. Konstrukcija trupa broda je čelična s lakim nadgrađem. Piramidalno konstruirano nadgrađe nalazi se u središnjici broda, a njegove stranice nagnute su pod kutom od 11° u odnosu na okomicu radi što boljih stealth karakteristika. Deplasman Astrahana je 520 tona. Duljina broda iznosi 63 metra a njegova širina je 9,5 metara. Budući da deplasman nije veliki, njegov gaz iznosi samo 2,05 m, što ga čini iznimno okretnim i uporabljivim u plitkim vodama.
Pogon Astrahana je motorni. Pokreću ga dva dizelskih motora tipa Zvezda M507D svaki snage po 8000 ks (prema ruskim izvorima). Motori prenose snagu na dva vodomlazna propulzora (water-jeta) što omogućuje brodu maksimalnu brzinu od preko 25 čvorova. Zahvaljujući malom deplasmanu i primjeni propulzora (što je također novost u praksi ruske vojne brodogradnje) Astrahan je u stanju ploviti i borbeno djelovati “tik uz obalu” ili u plitkim riječnim rukavcima. Autonomija broda je deklarirana na 1500 nm.

Taj ruski projekt je iznimno zanimljivim zbog sustav naoružanja koji je instaliran na njemu. Na pramcu je ugrađen jednocijevni automatski top UNIVERSIAL AK 190 kalibra 100/59 mm. Namijenjen je uništavanju površinskih ciljeva i ciljeva na kopnu u operacijama potporne. Brzina paljbe je 80 granata/minutu. Težina granate iznosi 15,6 kg, a maksimalni domet je oko 22 km. Pri gađanja zračnih ciljeva granata je sposobna dosegnuti ciljeve na visini do 15 km. Elevacija topa kreće se u rasponu od -15° do +85°. Deklarirani vijek trajanja cijevi je preko 2500 ispaljenih granata. Upravljanje paljbom je automatizirano preko digitalnog sustava Amietist 5 P10 Puma koji se sastoji od računala, radara i elektrooptroničkog sustava. Ciljnički radar može raditi u H/I/J frekvencijskom pojasu i može otkriti male ciljeve na udaljenosti do 60 km uz pogrešku od 5 metara. Automatski sustav praćenja ciljeva Amietist 5 P10 Puma ima mogućnost istodobnog praćenja više ciljeva i aktivnog suprotstavljanja protiv najmanje četiri cilja u kretanju, uključujući i nadolazeće topničke granate.

Na krmenom dijelu palube ugrađen je višecijevni raketni sustav A-212 GRAD M. Sustav se sastoji od dva lansera MS 73, svaki po 20 cijevi, za rakete tipa 9M22Y kalibra 122 mm. Taj sustav je ponajprije namijenjen uništavanju kopnenih ciljeva i pružanju borbene potpore kopnenim snagama. Domet projektila 9M22Y kreće se u dijapazonu od 5 do 20 km. Važna karakteristika sustava je što se pomoću njega s broda mogu “posijati” protupješačka i protuoklopna minska polja na kopnu.

Radi protuzrakoplovne, odnosno proturaketne obrane na Astrahan su na bokovima platforme krmenog nadgrađa ugrađena dva automatska šesterocijevna rotacijska topa Tula AK-306 kalibra 30/54 mm. Neposredno ispred njih instaliran je također automatski sustav Altair 3M 47 Gibka opremljen sa četiri rakete tipa Kolomna 9M342 Super Igla koje imaju IC navođenje. Domet ovih protuzrakoplovnih raketa iznosi od 0,5 do 6 km uz pokrivanje visina od 5 do 3500 metara. Na bokovima zapovjednog mosta ugrađene su dvije teške strojnice tipa KPV od 14,5 mm. Pramac i krma opremljeni su također s jednim, odnosno s dva postolja za montiranje strojnica kalibra 7,62 mm. Na krmi broda su ugrađena i dva lansera-bacača za dubinske bombe tipa DP-64 i DP-65.

I elektronička oprema ugrađena na S-101 Astrahan je vrlo bogata. Sustav ESM/ECM (aktivno/pasivni) TK 25 opremljen je s dvije bočno postavljene antene integrirane s dva fiksna lansera KT 216 Smelij (svaki po 10 cijevi kalibra 122 mm) radarskih, IC i laserskih mamaca. Za nadzor zračne i površinske situacije ugrađen je radar srednjeg dometa Tajfun MR 352 Pozitiv, i smješten je pod veliku zaštitnu plastičnu kupolu. Ciljnički radar MR123-02 M-Vimpel integriran je u automatski sustav upravljanja paljbom Amietist 5 P10 Puma.
Elektrooptronički sustav opremljen je TV-kamerama za dnevno/noćno praćenje ciljeva i laserskim daljinomjerom. Svi borbeni i brodski sustavi integrirani su u moderno dizajnirano borbeno operativno središte.

Za razliku od dosadašnjeg sovjetsko-ruskog pristupa pitanju komoditeta posade, i na tom polju je napravljen znatan iskorak. Časnici i dočasnici smješteni su u zasebnim kabinama, dok je mornarski sastav smješten u zajedničkom prostoru. Unutrašnjost broda je klimatizirana. Budući da se iz ruskih izvora ne može doznati podatak o broju posade, procjene se kreću između 50 – 60 članova. Ruska mornarica je za svoju Kaspijsku flotu naručila i već izgradila (ili gradi) tri plovne jedinice ovog tipa. Poslije Astrahana položena je 25. veljače 2005. kobilica za drugi brod iz naručene serije S-102 Kaspijsk. Gradnja trećeg broda pod imenom S-103 Mahačkala započela je polaganjem kobilice 24. ožujka 2006. Prema službenim izvorima Ruske RM u planu je izgradnja serije od 10 plovnih jedinica tog tipa do konca 2015. godine koje će ući u službu najvećim dijelom u sastavu Kaspijske i Crnomorske flote.

Projekt 11711 Ivan Gren
Već otprije desetak godina ruska mornarica je istaknula svoje potrebe i zahtjeve za gradnjom potpuno nove klase logističko-desantnih brodova poboljšanih mogućnosti. Tom zahtjevu je udovoljeno, pa je u razdoblju 2001.-2002. godine u Nevskom projektno-konstrukcijskom zavodu u Petrogradu razvijen projekt pod radnim nazivom Projekt 11711 Ivan Gren. Klasificiran je kao BDK, odnosno Boljšoj Desantij Korablj – veliki desantni brod.

Namjena tih brodova je polivalentna, ali je ponajprije vezana za zadaće logističke potpore floti, interventne vojne zadaće, potpore mirovnim operacijama, pomoći pri prirodnim katastrofama i sl. Nove plovne jedinice ovog tipa trebale bi zamijeniti stare LST brodove izgrađene još u sovjetsko doba (14 jedinica projekta 1171 Tapir/Aligator, 3 plovne jedinice projekta 1174 Jedinorog/Ivan Rogov i 28 plovnih jedinica iz programa projekata 770/771/773 građenih u poljskom brodogradilištu u Gdanjsku. Ugovor za izgradnju prvog broda iz serije ruska mornarica je potpisala s brodogradilištem Jantar u Kaliningradu u kojemu je ceremonijom polaganja kobilice 23. prosinca 2004. započela izgradnja prvog broda.
Prema ugovoru, porinuće broda trebalo bi biti tijekom ljeta ove godine (srpanj-kolovoz) a ulazak u Flotnu listu predviđen je nakon završnog opremanja i dovršetka programa ispitivanja najkasnije do kraja 2008. godine.

Plovne jedinice Projekta 11711 Ivan Gren odlikuju se deplasmanom od 5000 tona, duljinom od 120 m, širinom od 16,5 m i srednjim gazom od 3,6 m. Njegov vanjski dizajn dosta se razlikuje od dizajna karaterističnog za slična plovila zapadnog podrijetla. Glavni konstruktor na Projektu 11711, Vladimir N. Suvorov, konstruirao je na standardnom trupu dva odvojena nadgrađa. U prednjem se nalazi zapovjedni most, brodsko operativno središte i stambeni prostori a u krmenom se nalazi helikopterski hangar. Središnji prostor na gornjoj palubi između dvaju nadgrađa je posebno ojačan i predviđen za smještaj ISO kontejnera ili motornih vozila.

Unutrašnja transportna paluba predviđena je za ukrcaj različitih kombinacija teških tereta, tenkova, ostalih oklopnih vozila, kamiona, strojeva itd. Teretna paluba dugačka je gotovo 115 m, široka nešto manje od 10 i visoka 6 m. Transportni kapaciteti teretne palube dopuštaju ukrcaj 13 teških tenkova (mase do 60 tona) ili 36 oklopnih vozila (gusjeničara i točkaša) tipa BMP 1 i 2, BTR 70 i 80, 2S1, 2S9 – odnosno više desetaka teških kamiona i ostalih lakih vozila.

U stambenim prostorima BDK Ivan Gren može se smjestiti bojna mornaričkog pješaštva, odnosno gotovo 400 ljudi pod punom ratnom spremom. U krmenom nadgrađu u kojem je smješten helikopterski hangar, predviđen je smještaj najmanje dva helikoptera tipa Kamov i, koliko se može naslutiti, bar jedne bespilotne letjelice (UAV). Sletna paluba i središnji palubni prostor mogu primiti gotovo 1500 tona tereta (ISO kontejneri ili vozila). Radi lakše manipulacije teretom i vozilima helikopterski hangar ima velika vrata i na svom drugom kraju (okrenutom prema središnjem dijelu palube). Na pramcu broda nalazi se velika hidraulička ukrcajna-desantna rampa a mogućnost ukrcaja/iskrcaja postoji i preko posebnih vrata i rampi na oba boka broda. Krmena ukrcajno/iskrcajna platforma postavljena je nešto više od prednje (znatnije iznad razine maksimalnog gaza) i nije “mokrog tipa”. Namijenjena je uglavnom za lansiranje (desantiranje) lebdjelica na zračnom jastuku koje preko prikladne kosine “kliznu” u vodu, odnosno preko nje se ponovno vraćaju na matični brod. Zbog olakšavanja ukrcaja i manipulacije vozilima i teretima brod je opremljen s nekoliko hidrauličnih dizalica i unutrašnjih teretnih liftova. Hidrauličke dizalice mogu podizati terete teže od 16 tona. Pogon BDK Ivan Gren je motornog tipa, s dva dizelska motora 10D49 koji razvijaju po 5130 ks svaki (podatak preuzet iz ruske literature). To je dovoljno da brodu pod punim teretom osigura maksimalnu brzinu od 18 čvorova. Deklarirana autonomnost broda iznosi 30 dana, uz doplov od 3500 nm brzinom od 16 čvorova.

Kao i svi dosadašnji projekti velikih ruskih desantnih brodova ni Ivan Gren nije iznimka u pogledu ugrađenih ofenzivno/defenzivnih sustava naoružanja i opreme. Na pramčanoj palubi ugrađena su dva višecijevna lansera MS 73 raketnog sustava A-215 GRAD-M. Svaki od dvaju lansera ima po 40 cijevi kalibra 122 mm, za koje je predviđena uporaba raketa 9M22Y opremljenih visokorazornom ili fragmentirajućom bojnom glavom. U dva odvojena brodska spremišta pospremljen je uz početno punjenje od 80 raketa i rezervni borbeni komplet od 320 raketa. Umjesto sustava A-215 GRAD-M moguće je ugraditi i višecijevne lansere tipa MS 227 kalibra 140 mm (2 x 33 rakete).

Na pramcu je ugrađen jednocijevni automatski top dvostruke namjene tipa Burieviestnik AK-176 kalibra 76,2/59 mm za borbu protiv površinskih i zračnih ciljeva te potporu operacijama desantiranja. Vrlo je vjerojatno da će drugi istovrsni top biti ugrađen na krov helikopterskog hangara. Prema početnom projektu radi bliske proturaketne i protuzrakoplovne obrane predviđena je ugradnja 2 do 4 automatska rotacijska topa tipa Tula AK-630M. Vrlo je vjerojatno da će broj tih ugrađenih sustava biti reduciran na samo dva sustava, a u kasnijoj fazi (ili na sljedećim plovnim jedinicama iz predviđene serije) realno je očekivati ugradnju naprednog hibridnog topničko-raketnog CIWS sustava Palma umjesto topova AK-630.
Operativne mogućnosti Ivana Grena znatno su poboljšane mogućnošću ukrcaja najmanje dva helikoptera. Prema dostupnim podacima iz ruskih izvora predviđen je ukrcaj helikoptera tipa Kamov Ka 29TB (može ukrcati 16 vojnika s kompletnom opremom) ili Ka 50.

Ivan Gren i ostale plovne jedinice koje će ga slijediti raspolažu kompletom sofisticirane elektroničke opreme novijeg tipa. Za nadzor zračnog i površinskog prostora predviđen je radar tipa Tajfun Pozitiv M1, zaštićen plastičnom kupolom i postavljen na krov zapovjednog mosta. Njegov maksimalni domet detekcije na toj visini iznosi gotovo 100 km. Na istoj platformi (krovu zapovjednog mosta) postavljena su i tri manja radara LPI namijenjena navigaciji, praćenju i potpori helikoptera, te za praćenje niskoletećih ciljeva male radarske zamjetljivosti.
Topovi AK-176 i AK-630 integrirani su u automatski sustav nadzora i navođenja paljbe koji će primati podatke s radara (vrlo vjerovatno) MR 123-02 Laska. Sustav ESM /ECM sastavljen je od četiri antene integrirane u automatski sustav zajedno s dva do četiri lansera KT 216 (svaki po deset cijevi) koji služe za lansiranje radarskih/IC/laserskih mamaca. Komunikacijski paket opreme osim već standardnih sustava veze uključuje i SatCom sustave (satelitsku vezu) integriranu u moderan CiC (Combat Information Center) – borbeni informatički centar.

Novi desantni brodovi tipa BDP Ivan Gren osigurat će, po mišljenju domaćih stratega, ruskoj floti veliku operativnu fleksibilnost kako u operacijama tipičnima u vrijeme mira, tako i u slučaju oružanog konflikta. Prema navodima ruskih izvora konstruirani su na bazi vrlo slične filozofije kojom su se npr. rukovodili nizozemski konstruktori pri dizajniranju svojih amfibijskih brodova tipa Rotterdam i Johan de Witt ili Britanci pri konstrukciji Albiona i Largs Baya. Aktualni program nabave Ruske RM predviđa izgradnju 4-5 plovnih jedinica iz prve serije Projekta 11711. Sve plovne jedinice bi po planu trebale biti izgrađene i uvrštene u Flotnu listu RM Rusije između 2008. i 2012. godine. No, većina ruskih pomorskih stručnjaka slaže se da je taj broj nedovoljan i da će u srednjeročnom razdoblju zbog zadovoljavanja potreba flote i ostalih potreba taj broj povećati na 15 do 20 plovnih jedinica.

Igor SPICIJARIĆ