“Velikosrpska” politika srbijanskog vodstva te odbijanje Srbije da se Jugoslavija preustroji u konfederalnu državu potaknuli su Hrvatsku i Sloveniju da počnu proces osamostaljenja. S tim ciljem u Hrvatskoj je 19. svibnja 1991. održan referendum o neovisnosti, čiji je rezultat nedvosmisleno potvrdio opredijeljenost velike većine hrvatskih građana za stvaranje suverene i samostalne hrvatske države. No, ostalo je pitanje kako će na to reagirati vodeće svjetske sile. U tom smislu znakovitim se drži posjet državnog tajnika SAD-a Jamesa Bakera Jugoslaviji, četiri dana prije proglašenja neovisnosti Hrvatske i Slovenije.

On je 21. lipnja 1991. u Beogradu održao niz odvojenih sastanaka s predsjednicima svih šest jugoslavenskih republika, saveznim premijerom Antom Markovićem, saveznim ministrom vanjskih poslova Budimirom Lončarom te predstavnicima Kosova. Smatra se da je tad upozorio sugovornike da “SAD (kao i vlade zapadnoeuropskih država) podržavaju jedinstvo Jugoslavije, ali su istodobno protiv uporabe sile radi održanja toga jedinstva.”

U jednom je od prethodnih radova za Hrvatski vojnik navedeno što je o tome zapisano u knjizi Smrt Jugoslavije. U knjizi Rat koji nismo htjeli (str. 251-258) o razgovorima s američkim državnim tajnikom Bakerom sudionik tog razgovora Davorin Rudolf, među ostalim, zapisao je: “(…) Iz beogradske zračne luke prevezli su nas službenim automobilima izravno u zgradu ondašnjega Saveznog izvršnog vijeća, tzv. ‘palaču federacije’. Smjestili smo se u ovećoj dvorani na prvome katu i čekali da ministar Baker završi razgovor sa slovenskim predsjednikom Kučanom. Kučan je, nakon susreta s Bakerom, došao do nas i kratko izvijestio predsjednika Tuđmana o tijeku svoga razgovora. (…)

U dvorani za razgovor, hrvatskome salonu, čekao nas je američki državni tajnik James Baker Treći, zajedno s veleposlanikom Warrenom Zimmermannom i suradnicima. Predsjednik Tuđman i ministar Baker sjeli su jedan do drugoga u podužem naslonjaču, a nasuprot njima zauzeli smo mjesta Zimmermann i ja. Desno od Bakera sjedila je gospođa Margaret Tutwiler, glasnogovornica u Ministarstvu vanjskih poslova i bliska suradnica američkoga državnog tajnika, koja mu je čitavo vrijeme dodavala nekakve papire s bilješkama, pa mi se činilo da je Amerikanac nedovoljno pripremljen za razgovor. Susretu su bili nazočni i Bakerovi suradnici Denis Ross i James Dobbins jr. Dijalog je započeo na engleskome.

Kad je Predsjednik ustrajao na odlukama koje su u hrvatskome državnom vrhu već bile donijete, Amerikancu je bilo jasno da ni Hrvatska, a ni Slovenija, neće odustati od proglašenja samostalnosti. Pitao je što Hrvatska misli o prijedlogu konfederacije, koji su ponudili predsjednici Izetbegović i Gligorov. Premda je taj plan bio neprihvatljiv za Hrvatsku jer je in fine predviđao suverenitet republika u jednoj, jedinstvenoj saveznoj državi, predsjednik Tuđman ga nije izričito odbacio, već je odgovorio da su sve takve i slične prijedloge do sada odbili Srbi, nisu htjeli o njima ni razgovarati. Zatražio je podršku jedinoj realnoj i povijesno opravdanoj soluciji, a to je put prema državnoj samostalnosti, koji su, za sada, odabrale Hrvatska i Slovenija. Na taj se način otklanja vrelo trajnih nestabilnosti, potvrđuje načelo samoodređenja naroda i stabilizira čitava regija, tvrdio je hrvatski Predsjednik.

Amerikanac je na to izgovorio riječi koje je ponovio u svim razgovorima toga dana: ‘Sjedinjene Države podržavaju jedinstvo Jugoslavije, ali su istodobno protiv upotrebe sile radi održanja toga jedinstva.’ (…) Na nesreću, kako zaključuje i sam Zimmermann u Izvorima jedne katastrofe (str. 166) i Milošević i generali koji su ga podržavali shvatili su stajališta Jamesa Bakera na svoj način. Oni su između redova Bakerovog posjeta pročitali da ih Sjedinjene Države nemaju namjeru zaustaviti silom. Možda će ih izolirati i učiniti parijama, ali to je, zaključiše oni, prihvatljiv rizik. Zimmermann brani svoga ministra: Baker nije ni indirektno dao naslutiti niti je dao zeleno svjetlo Miloševiću ili vojsci da napadnu odmetnute republike. Je li, pak, dao crveno svjetlo koje je trebalo obeshrabriti i zaustaviti napadače? Ne, takvo svjetlo nije dao, odgovara Zimmermann, jer Vlada Sjedinjenih Država nije uzela u razmatranje uporabu sile kako bi spriječila srbijanski napad i napad JNA na Sloveniju ili Hrvatsku. Niti se u tom trenutku bilo koji član Kongresa, koliko je meni poznato, zalagao za uvođenje američke vojne sile.

Razgovori čelnika jugoslavenskih republika, saveznoga jugoslavenskog premijera i ministra vanjskih poslova s američkim državnim tajnikom Bakerom u Beogradu među najvažnijim su diplomatsko-političkim događajima koji su se zbili u jugoslavenskoj krizi tijekom 1991. godine. Čini mi se, stoga, zanimljivim prenijeti čitatelju što je o tim susretima zabilježio sam Baker. U opsežnoj knjizi Politics of Diplomacy, Revolution, War and Peace 1989–1992, objavljenoj u New Yorku 1995., svoja sjećanja i ocjene posjeta Jugoslaviji objavio je pod naslovom ‘Neuspjeh u Beogradu’.

Rekao sam već da je prije dolaska u Beograd Baker bio u Berlinu na sastanku 34 države članice Konferencije o europskoj sigurnosti i suradnji, na kojemu je donijet akt bez presedana u toj organizaciji: o izravnom uključivanju KESS-a u unutarnji spor jedne svoje članice (tako se u KESS-u tretirala jugoslavenska kriza). Baker piše da je izražena jasna podrška nastojanjima Jugoslavije da se preobrazi gospodarski i politički na miran način i uz privolu svih. ‘Da bismo upotpunili tu pozitivnu poruku, veli Baker, držali smo potrebnim uputiti i negativan signal, pokušati potresti razne republičke lidere da prihvate dvije temeljne realnosti: da pregovaraju o razlikama i ne djeluju jednostrano, te da međunarodna zajednica, ni pod kojim uvjetima, neće tolerirati upotrebu sile. Sve moje europske kolege u Berlinu silile su me da te poruke prenesem u Beogradu’ (Politics of Diplomacy…, str. 479).

Baker, zatim, nastavlja: ‘Nakon dolaska, pošao sam izravno u federalnu palaču, monstruoznu zgradu staljinističkoga stila, u kojoj su se nalazili jugoslavenska vlada i predstavnici šest republika. Svaka je republika imala golemu konferencijsku dvoranu ukrašenu umjetničkim radovima izvedenim u vlastitoj etničkoj tradiciji. Sljedećih deset sati, ako se izuzme usputni susret s izaslanstvom Kosova, jurio sam iz sobe u sobu susrećući se s predsjednicima svake republike. Uz to sam započeo i okončao svoj dan sastancima s premijerom Antom Markovićem, čelnikom federalne vlade, koji je bezuspješno nastojao spriječiti eksploziju u balkanskoj bačvici baruta.

Na svakom sastanku ukazivao sam na iste bitne točke. Došavši u Beograd, ne samo kao predstavnik Sjedinjenih Država već i kao predstavnik KESS-a, želio sam da čelnici svih republika i jugoslavenske federacije znaju da su cjelokupna Europa, Kanada i Sjedinjene Države krajnje zabrinute zbog ovdašnjih prilika. Zahtijevao sam od svakog predstavnika da ponovno potvrdi svoju privrženost, ‘osobno i kao politički vođa’, načelima Helsinške konferencije, tj. načelima da se svi sporovi moraju rješavati mirnim putem: granice se ne smiju mijenjati osim privolom, i ljudska prava moraju biti zaštićena, posebice manjinska. (…) Moj sljedeći susret bio je sa Slobodanom Miloševićem, predsjednikom Srbije, čovjekom čiji je čitav život građen na iskorištavanju prošlosti radi razjarivanja sadašnjosti. Na prvi pogled simpatičan šarmer u dobro skrojenome odijelu, kratko ošišane kose, Milošević je u duši zločinac i lažljivac. Znao sam da poput većine zločinaca i on poštuje moć. Odlučio sam ne bosti se s njim, pa sam na početku razgovora rekao: ‘Mi želimo dobre odnose sa Srbijom, ali to ovisi o vama. Moram vam reći da smatramo kako je vaša politika glavni uzrok trenutne jugoslavenske krize. Mogli biste pomoći stvaranju napredne, demokratske zajednice na dobrobit svih jugoslavenskih naroda. Umjesto toga, vi tjerate vaš narod, vašu republiku i Jugoslaviju u građanski rat i raspad. Upozorio sam da bi eventualna upotreba sile vodila progonstvu od strane međunarodne zajednice.’

Potom je Amerikanac Miloševiću izložio popis briga: iskorištavanje etničkih netrpeljivosti, nepoštivanje ljudskih prava na Kosovu, sabotiranje Markovićevih gospodarskih reformi i blokiranje prenošenja vlasti na Mesića u Predsjedništvu SFRJ. Baker, dalje, piše: ‘Ako budete i dalje poticali raspad Jugoslavije, Srbija će ostati sama. Sjedinjene Države i ostali dio međunarodne zajednice odbit će bilo kakve srpske pretenzije na područja izvan njezinih granica. Srbija će postati međunarodni izopćenik unutar Europe tijekom jedne ili više generacija.’ (…)

Poslije obavljenih razgovora, Baker je napisao pismo svome predsjedniku Bushu: ‘Odlučno sam se usprotivio unilateralnim mjerama koje bi mogle spriječiti pregovarački proces i u osnovi sam pokušao unijeti jaku dozu realizma u nerealnu jugoslavensku političku klimu. Marković je bio vrlo zadovoljan tom porukom i poticajem koji je dao posjet. Iskreno, sumnjam u učinak… Moj je osnovni dojam da nećemo potaknuti ozbiljan dijalog o budućnosti Jugoslavije dok sve strane ne budu imale snažniji osjećaj o tome da se radi o hitnim i opasnim stvarima. Možda to nećemo moći postići izvana, ali i mi, i ostali, moramo nastaviti s pritiskom’ (Politics of Diplomacy…, str. 482-483).

Holbrooke je taj dio Bakerova izvještaja prokomentirao: ‘To je bilo presudno pogrešno tumačenje. Jugoslaveni, koji su točno znali koliko je situacija hitna i opasna, čekali su da vide hoće li Sjedinjene Države i njihovi saveznici intervenirati. Kada su zaključili da su Sjedinjene Države, na vrhuncu svoga globalnog utjecaja, nezainteresirane, ubrzano su nastavili srljati u pakao’ (To End a War, str. 27).

Četiri dana nakon Bakerova odlaska iz Beograda, Hrvatska i Slovenija su proglasile neovisnost. Dva dana poslije, 27. lipnja, započeo je rat u Sloveniji.”

Tekst: dr. sc. Ante Nazor, ravnatelj Centra