Igre u Lillehammeru 1994. početak su ere odvojenih olimpijskih ciklusa, a Nagano je 1998. dokazao da se Japan spreman nositi sa svim organizacijskim izazovima

Sedamnaesto izdanje ZOI-ja održano je 1994. u norveškom Lillehammeru, samo dvije godine od prethodnog, u francuskom Albertvilleu. MOO je donio odluku o razdvajanju ljetnih i zimskih olimpijskih ciklusa, a jedan od ključnih razloga bila želja da pozornost bude usmjerena na svaki događaj zasebno. Na taj je način MOO želio pridati još veću pažnju Olimpijskim igrama. To je ujedno značilo da će olimpijski duh biti prisutniji u svijetu. Zimsko izdanje Olimpijskih igara održavat će se u godini kad i Svjetsko prvenstvo u nogometu, Igre Commonwealtha te Azijske igre. Odluka je donesena na sjednici održanoj još 1986., ali bilo je potrebno neko vrijeme kako bi konačno zaživjela.

Norveška drugi put domaćin

Zimske igre premještene su u zaseban četverogodišnji ciklus počevši od Lillehammera 1994. Norveškoj je to bilo, nakon Osla 1952., drugo domaćinstvo Igara. Kao najuspješnija nacija u povijesti ZOI-ja i prava nordijska zemlja, Norveška je bila idealan kandidat. Susjedna Švedska, preciznije Östersund, bio je ozbiljan protukandidat, no u trećem krugu glasanja odluka je pala na Norvešku. Iako je Lillehammer bio domaćin, natjecanja u brzom klizanju, hokeju i alpskom skijanju održana su izvan njega. Na Igrama je sudjelovalo 67 nacionalnih olimpijskih odbora i 1737 sportaša, raspoređenih u šest sportova i 61 disciplinu. Bilo je čak 14 država debitanata – među njima i devet nastalih raspadom Sovjetskog Saveza.

Lillehammer je donio i važnu promjenu: uvedena su stroža kvalifikacijska pravila, čime je smanjen broj sportaša bez konkurentnih rezultata. U program je uvršteno šest novih disciplina, uključujući nove udaljenosti u kratkoprugaškom brzom klizanju i akrobatske skokove, a donesena je odluka da se od tih Igara brzo klizanje održava isključivo u dvorani kako bi se uklonio utjecaj vremenskih prilika. Riječ je bila o prvim Igrama održanim uz primjenu olimpijskog primirja, a sportski je program nastavljen Zimskim paraolimpijskim igrama od 10. do 19. ožujka te godine.

Kontinuitet hrvatskog sudjelovanja

Bile su to važne igre i za Republiku Hrvatsku, koja je nastavila sudjelovati na velikim natjecanjima unatoč ratu i okupaciji. Iako nije osvojila medalju, činjenica da Hrvatska treći put sudjeluje na Igrama bila je važna poruka cijelom svijetu. Predstavljala su je trojica sportaša. Vedran Pavlek natjecao se u alpskom skijanju, a Siniša Vukonić i Antonio Rački u skijaškom trčanju. Pavlek je bio i hrvatski stjegonoša na otvaranju i zatvaranju Igara. Iako bez zapaženih rezultata i medalja, hrvatski sportaši časno su se i sportski borili protiv svjetskih velesila. Njihov nastup bio je važan i za razvoj zimskog sporta u Republici Hrvatskoj.

Iako zvuči pomalo nevjerojatno, neke karijere započete prije Igara u Lillehameru traju i danas. Japanski reprezentativac Noriaki Kasai, tada 22-godišnjak, osvojio je srebro u skijaškim skokovima u ekipnom dijelu natjecanja. Taj uporni i ustrajni sportaš danas ima 53 godine i još se natječe diljem svijeta. Iako Japan u natjecanjima Svjetskog kupa daje prednost mlađim i uspješnijim skakačima, Kasai ustraje te redovito trenira. Dosad se natjecao na rekordnih osam, a priprema se i za devete Igre te i dalje sanja olimpijsko zlato.

Hokej na ledu zapamćen je po napetom finalu. Švedska je pobijedila Kanadu rezultatom 3 : 2 tek nakon raspucavanja. Za Švedsku je igrao jedan od najboljih hokejaša svih vremena, u to vrijeme 21-godišnji Peter Forsberg, koji je u raspucavanju postigao važan pogodak. Nakon Igara ostvario je zavidnu karijeru u NHL-u, najjačoj hokejskoj ligi na svijetu. Njemačka je bila najuspješnija u alpskom skijanju, a Norveška je uzela ukupno najviše medalja. Nijemac Markus Wasmeier osvojio je zlato u slalomu i veleslalomu. Švicarka Vreni Schneider osvojila je tri medalje: zlato u slalomu, srebro u kombinaciji te broncu u veleslalomu. Karijeru je završila iduće godine, osvajanjem Velikog kristalnog globusa. Tri medalje u alpskom skijanju osvojio je i Norvežanin Kjetil André Aamodt. Nažalost, na domaćem terenu nije uspio osvojiti zlato, ali je zato njegov sunarodnjak Lasse Kjus pobijedio u kombinaciji. Društvo na postolju bili su mu sunarodnjaci Aamodt i Harald Strand Nielsen.

Uspješni su bili i Slovenci: Jure Košir i Katja Koren osvojili su bronce u slalomu, a Alenka Dovžan u kombinaciji. U skijaškom trčanju dominirao je domaći predstavnik Bjørn Dæhlie. Osvojio je dva zlata i dva srebra. U ženskoj konkurenciji tada 31-godišnja Talijanka Manuela Di Centa osvojila je čak pet medalja: po dva zlata i srebra te broncu. Čast najuspješnije pripala je ipak Ruskinji Ljubov Jegorovoj, osvajačici triju zlata. U biatlonu su Rusija i Njemačka osvojile po četiri medalje od ukupno devet. Jedino je u utrci štafeta Francuska uspjela doći do bronce, ali samo zato jer su Rusija i Njemačka mogle nastupiti sa samo jednim timom. Norveška je osvojila najviše odličja, čak 26, ali na ljestvici uspješnosti bila je iza Rusije, koja je osvojila jedno zlato više od ukupno 24 medalje.

Nagano 1998.

Japan je čekao 26 godina na drugo izdanje ZOI-ja. Nakon Sapora, čast je pripala Naganu. Smješten u Japanskim Alpama, grad obiluje snijegom, ali nije baš sve teklo glatko. Zbog snijega i udaljenih borilišta Nagano je imao velike prometne probleme, pa je vlada izgradila novu brzu željezničku liniju, koja je znatno skratila put od Tokija. Nazvana je Nagano Shinkansen (danas Hokuriku Shinkansen), te otvorena pet mjeseci prije Igara. Protukandidati za domaćinstvo bili su brojni, ali Nagano je u svakom krugu glasanja bio blago favoriziran. U četvrtom krugu pretekao je američki Salt Lake City, domaćina ZOI-ja 2002.

Olimpijski plamen zapaljen u Grčkoj bio je u Tokiju izložen na dva mjesta, a potom je podijeljen u tri rute, koje su krenule iz različitih dijelova zemlje. Nakon 120 zaustavljanja, sve tri vatre ujedinile su se 6. veljače u Naganu. Sljedećeg dana plamen je prošao kroz sve gradske četvrti i na središnjem trgu ponovno je spojen u jedan. U ranim satima 7. veljače počeo je zadnji dio puta, dug deset kilometara, koji je završio paljenjem olimpijskog kotla na stadionu u Naganu, što je izvela klizačica Midori Ito.

Rekordan broj natjecatelja

Igre su održane od 7. do 22. veljače, a nastupilo je 2176 natjecatelja. Hrvatsku je predstavljalo šestero sportaša: Janica Kostelić, Vedran Pavlek, Renato Gašpar i Thomas Lodler u alpskom skijanju; Ivana Jakupčević u umjetničkom klizanju; Antonio Rački u skijaškom trčanju. S tek navršenih 16 godina Janica Kostelić došla je u Nagano, na svoj prvi ZOI, kao velika nada svjetskog skijanja. Međutim, malo je tko mogao slutiti da će za četiri godine postaviti neoborive rekorde. U Naganu je nastupala u svih pet disciplina, a najbolji je rezultat osmo mjesto u kombinaciji, u kojoj su sve tri medalje odnijele Njemice. Katja Seizinger bila je zlatna, Martina Ertl srebrna, a Hilde Gerg brončana.

Janica je zabilježila plasman u svim disciplinama, osim u svojoj najjačoj: slalomu, u kojem je odustala nakon prve vožnje. Superveleslalom je završila kao 26., spust 25., a veleslalom 24. Niti godinu poslije doći će do prve pobjede u Svjetskom kupu. Austrijanac Hermann Maier se, nakon teškog pada, vratio na natjecanja i osvojio zlato u superveleslalomu i veleslalomu. Francuz Jean-Luc Crétier bio je najbolji u spustu, a gotovo sve preostale medalje podijelili su Austrijanci i Norvežani. Katja Seizinger osvojila je zlato u spustu te broncu u veleslalomu. Hilde Gerg bila je zlatna u slalomu, a Talijanka Deborah Compagnoni zlatna u veleslalomu i srebrna u slalomu. Amerikanka Picabo Street pobijedila je u veleslalomu. Zali Steggall osvojila je slalomsku broncu, prvu pojedinačnu medalju za Australiju u povijesti ZOI-ja.

Bjørn Dæhlie dodatno je učvrstio status jednog od najuspješnijih zimskih olimpijaca. Osvojio je tri zlata i jedno srebro, čime je svoju olimpijsku karijeru zaključio s 12 odličja, od toga osam zlatnih. Na svjetskim prvenstvima osvojio je čak 17 medalja. U program Igara nakon 66 godina vratio se curling, a uveden je ženski hokej. U muškom hokeju nastupile su najveće zvijezde tog sporta, među njima i Čeh Jaromír Jágr. Mnogi su očekivali finale između Kanade i SAD-a, međutim mala Češka poremetila je planove. Turnir je bio pravi spektakl. Česi su u polufinalu svladali Kanađane tek nakon raspucavanja. Kanada je osim polufinala izgubila i meč za broncu. Česi su u finalu pobijedili Rusiju, a do zlata ih je vodio vratar Dominik Hašek Dominator, koji je branio i nemoguće.

Nova zvijezda biatlona postao je 24-godišnji Norvežanin Ole Einar Bjørndalen. Medalje u skijaškim skokovima osvojili su sportaši iz Japana, Finske, Njemačke i Austrije. Najuspješnija nacija bila je Njemačka s 29 medalja, od toga 12 zlatnih. Slijedila je Norveška s 25 medalja, od kojih je deset bilo zlatnih. Igre u Naganu zapamćene su po novom sportu poput snowboardinga, velikom broju zemalja sudionica, postignućima te uspješnoj organizaciji.

Pripremio: Ivan Šurbek