Ministarstvo hrvatskih branitelja raspisalo je i prošle godine natječaj za najbolju priču o Domovinskom ratu, na koji se ponovno javio velik broj učenika. I ovaj je natječaj pokazao zanimanje djece za tematiku vezanu uz Domovinski rat, što je još jedna potvrda tog iznimno poticajnog projekta. Na natječaj su se drugi put javili i učenici srednjih škola iz Bosne i Hercegovine koje izvode nastavu prema nastavnom planu i programu na hrvatskom jeziku. U ovom broju donosimo treću od priča učenika iz Hrvatske koje su osvojile jednu od šest ravnopravnih trećih nagrada

Hodao sam ulicom ovijenom gluhom tišinom. Na njoj je bila rasuta prašina kao snijeg i bombardiranjem razbacani kamen čije porijeklo više nije bilo prepoznatljivo. Jedini su zvuci bile moje probijene čizme, pod njima šljunak, a iza mene Petar. Pokraj ceste meka trava, a u njoj bijele tratinčice i Petrov brat. Prišao sam mu polako. Zagledao sam se u hrabro, beživotno tijelo pod svojim nogama. Promatrao sam rane polivene gustom krvlju koja se cijedila niz njegov trup. Tamne su oči živo gledale u visine. Ruke su mu stajale uz glavu kao da će se osloniti na njih, kao da je točno tu baš i želio leći da se odmori. Pomislio sam da bi idući tren mogao pogledati prema Petru i pružiti mu ruku da ga ovaj podigne i primi u zagrljaj.

Petar se dovukao za mnom. S umornog mu je lica klizio znoj, a niz prašinom obasutim obrazima tekle su suze. Blijede su mu usne drhtale poput pruća na vjetrom uznemirenoj vodi kad se srušio na klecava koljena pored bratovih nogu. Uzeo je njegove tople, krvave ruke u svoje ozeble dlanove i legao mu na junačka prsa. Mrtav. Tupo sam gledao taj prizor dok su se Petrovi topli izdisaji prosipali s njegovih usana preko bratova trbuha. Zario je prljave prste u njegovu snažnu mišicu, očajnički izustivši samo Božje ime. Suze su mu se prolijevale niz nježno lice poput molitve i natapale uniformu prostrtu preko nepomična tijela. Znao sam da su još ovdje. Pucnjava je tek završila i osjetio sam da nas gledaju.

“Ajde. Idemo doma.”

“Ne mogu ga tu ostaviti.”

“Možemo jedino još ti i ja poginuti.”

Privio se grčevito uz mlitavo tijelo, tražeći još koji trenutak bilo koji znak života, a onda je gorko zaplakao kada nije pronašao nijedan. Neodlučno mi je pružio teške ruke koje su visjele mlohavo na mojim dlanovima dok sam ga vukao da se uspravi na noge. Mrtvačkim se koracima povlačio po cesti podbočen na moje prašnjavo rame, hodajući po razvalinama nekadašnjeg života. U kući je zatekao grobnu tišinu i za stolom staru majku. S vrata sam čuo njezine vapaje kada je tog popodneva dočekala samo jednog sina. Hodao sam polako natrag na ono isto mjesto s puškom koja je teško visjela s mojih leđa. Zvižduci metaka parali su moje uši, komadići betona koje su granate izbijale iz zida pod kojim sam čučao tapkali su mi po leđima poput kiše, dugo. A onda muk. Dugo sam ostao sam sjediti na prljavoj cesti okružen ostacima izgubljenih života. Mislio sam o poginulom. Sve lude hrabrosti i dobrote i ljubavi njegova srca ostali su u sjeni nečije mržnje, a on je ostao ležati s druge strane zida, truleći u travi.

Nika Sutlović, učenica 4. razreda Gimnazije Franje Petrića Zadar