Kraj engleskog srednjeg vijeka

Ratovi ruža desetkovali su englesko plemstvo i oslabili njegov politički značaj i utjecaj na društvo, što je omogućilo novom vladaru veću centralizaciju zemlje te vrlo brzo i učinkovito gušenje nekoliko pobuna…

Nakon završetka Prvog rata ruža, Eduard IV. od Yorka vladao je mirno oko tri godine, a onda izbijaju novi sukobi, tj. ustanak nezadovoljnih plemića iz kuće Lancaster. U bitkama kod Hedgeley Moora 25. travnja 1464. i Hexhama 15. svibnja 1464. ustanak je ugušen. Obje su bitke vođene razmjerno malim snagama. Primjerice, u Bitki kod Hedgeley Moora na strani kuće Lancaster sudjelovalo je oko 5000 vojnika i plemića, dok je jorkista bilo oko 6000, a u Bitki kod Hexhama brojnost snaga bila je gotovo upola manja na objema stranama.

Prevladavala je taktika frontalnih sudara pri čemu je dominantno bilo oklopljeno konjaništvo koje su uglavnom činili plemići i vitezovi. Veliku su ulogu imali i strijelci naoružani dugim lukovima. Nakon 1467. postupno dolazi do zahlađenja odnosa između kralja Eduarda IV. i njegova moćnog mentora te najvažnijeg saveznika Rikarda Nevillea grofa od Warwicka. Razlozi zahlađenja nikad nisu sasvim razjašnjeni. Pretpostavlja se da je Eduardovim vjenčanjem s Elizabetom Woodville znatno povećana moć kuće Woodville i time ugrožen položaj Warwicka. Osim toga, Eduard je onemogućio udaju Warwickovih kćeri za svoju braću Đuru i Rikarda, što je dodatno produbilo nepovjerenje Rikarda Nevillea u Eduardove dobre namjere prema kući Warwick. U svakom slučaju, Rikard Neville urotio se protiv Eduarda. Dobrog je saveznika našao u Eduardovu zavidnom bratu Đuri te prešao na stranu kuće Lancaster. Bitkom kod Edgecote Moora 26. srpnja 1469. započeo je drugi od Ratova ruža.

Sporazum neprijatelja
Bitka kod Edgecote Moora završila je teškim porazom rojalističkih snaga, pri čemu je zarobljen i sam kralj Eduard IV. Grof od Warwicka natjerao je kralja na sazivanje Parlamenta u Yorku kako bi Parlament kralja Eduarda proglasio nezakonitim i na prijestolje doveo njegova brata Đuru. Dok je plemstvo bilo zabavljeno svojim dinastijskim ratovima, zemlja je tonula u sve veće bezakonje i kaos, tako da su Ratovi ruža doveli do gotovo potpune destrukcije srednjovjekovnog engleskog društva. U međuvremenu je Eduard IV., iako u zatočeništvu, uspio pridobiti lojalnost svojeg drugog brata, Rikarda, grofa od Glouchestera. Grof je okupio snažnu vojnu silu te u Bitki kod Losecoat Fielda 12. ožujka 1470. porazio snage grofa Nevillea od Warwicka, a zatim je oslobodio i Eduarda IV. iz zatočeništva. Grof od Warwicka i kraljev brat Đuro proglašeni su izdajicama, ali na vrijeme su uspjeli pobjeći u Francusku koja je postala svojevrsno utočište poraženih engleskih plemića i bivših vladara. Naime, u to su se vrijeme u Francuskoj već nalazili bivši kralj Henrik VI. Lancaster i njegova ambiciozna supruga Margareta Anžuvinska (vidi podlistak, HV 497 i 498) koja je stalno lobirala kod francuskog kralja Luja XI. da svojom vojskom omogući povratak Henrika na englesko prijestolje. Francuski je kralj predložio savez dotad smrtnih neprijatelja grofa od Warwicka i psihički nestabilnog Henrika VI. Taj su savez obojica u početku odbijala, ali na kraju su ga prihvatila.

Opet Henrik VI.
Rezultat njihova sporazuma bilo je uključivanje Francuske u sukob te engleska invazija ujesen 1470. godine. Eduard IV. nije bio spreman za tako veliku invaziju, a osim toga, veći broj njegovih vazalnih plemića odmah se priključio snagama koje su se iskrcale pod zapovjedništvom grofa od Warwicka. Eduard IV. i njegov brat Rikard pobjegli su u Nizozemsku, a zatim u Burgundiju. Henrik VI. iz kuće Lancaster u listopadu te godine ponovno je postao kralj, no pod kontrolom grofa od Warwicka.
Unatoč uspjehu, grof od Warwicka nije bio miran sve dok je Eduard IV. bio živ. Stoga odmah nakon ustoličenja Henrika VI. počinje pregovore sa svojim saveznikom francuskim kraljem Lujem XI. o zajedničkom napadu na Burgundiju u kojoj je Eduard našao azil kod sestrina supruga burgundskog vojvode Karla Smjelog. Inicijativu je, međutim, preuzeo Eduard i zajedno s Karlom iskrcao se u ožujku 1471. na čelu vojske od oko 1500 pristaša i burgundskih plaćenika na obale Yorkshirea. Vrlo brzo popunio je vojsku engleskim pristašama i većim brojem plaćenika. Za vrijeme pokreta Eduardovih snaga prema Londonu došlo je 14. travnja 1471. do Bitke kod Barneta.

Magla i noć
Bitka kod Barneta bila je vjerojatno ne samo odlučujuća, nego i najmasovnija bitka Drugog rata ruža u kojoj je sudjelovalo, prema istraživanjima većine povjesničara, između 17 000 i 45 000 vojnika, što je svakako izniman broj za to razdoblje. Nakon dolaska na bojno polje kasno noću 13. travnja 1471. vojske su otišle na počinak, ali već oko četiri sata ujutro vojskovođe obiju strana probudile su svoje snage nastojeći iznenaditi protivnika. Međutim, vrlo gusta magla i noć u potpunosti su onemogućile sagledavanje bojišnice i borbene situacije. Prema svemu sudeći, izvršen je obostrani obuhvat lijevog krila što je završilo samo rotiranjem snaga, ali unatoč tomu došlo je do vrlo žestoke borbe. Tijekom bitke desno krilo Lancastera predvođeno grofom od Oxforda uspjelo je razbiti jorkiste na njihovu lijevom krilu, ali zbog guste magle niti jedna strana nije uspjela primijetiti tu situaciju pa stoga nije bilo nikakvog utjecaja na borbeni moral ostalih sudionika bitke. U gustoj magli bitka se odvijala s neprekidnim iznenađenjima za obje strane, a dolazilo je i do međusobnih sukoba unutar iste strane koji se nisu prekidali ni kad bi se utvrdila pogreška jer se redovito sumnjalo na izdaju onog drugog.

Odlučujuća pričuva
Kad se magla počela razilaziti, kralj Eduard vidio je centar borbenog postroja Lancastera u potpunom rasulu i onamo uputio snažnu pričuvu. To je praktički odlučilo bitku. U tom je naletu jorkista poginuo brat grofa od Warwicka, inače zapovjednik centralnih snaga Lancastera. Shvativši da je bitka izgubljena, zapovjednik kuće Lancaster grof od Warwicka pokušao je pobjeći, ali oboren je s konja i ubijen. To je bio udarac kući Lancaster od kojeg se nije oporavila do kraja rata. Unatoč teškom porazu, Henrik VI. prikupio je ostatke snaga i preostale pristaše te se ponovno sukobio s jorkistima u Bitki kod Tewkesburyja 4. svibnja 1471. godine. U toj su bitki snage Lancastera potpuno razbijene, prestao je svaki otpor, a Eduard IV. drugi je put postao kralj. Nedugo nakon dolaska na prijestolje dao je ubiti zatočenog Henrika VI. čime je završio drugi od Ratova ruža i započelo mirno razdoblje Engleske u kojem je nastojao stabilizirati gospodarstvo i trgovinu te provesti nužno potrebne reforme koje bi većini stanovništva omogućile sigurniji život.

Nesretni prinčevi
Naglom smrću Eduarda IV. godine 1483. ponovno počinju politički i dinastijski sukobi što dovodi do novog stanja kaosa u Engleskoj. Konkretan razlog smrti nije razjašnjen ni do danas, a navode se uzroci od upale pluća do trovanja. Njegov sin i nasljednik Eduard V. bio je star samo 12 godina pa je došlo do sukoba oko toga tko će upravljati zemljom kao regent mladog kralja. Za pravo vladanja izborio se brat Eduarda IV. koji je poslije okrunjen za kralja Rikarda III., a maloljetnog Eduarda V. i njegova brata zatočio je u zloglasni londonski Tower nakon čega ih više nitko nikad nije vidio. Legenda o prinčevima iz Towera jedna je od najpoznatijih mračnih enigmi srednjovjekovne engleske povijesti koja i danas pobuđuje interes povjesničara. Čim je zasjeo na prijestolje, Rikard III. nesmiljeno je počeo uklanjati sve moguće pretendente na prijestolje, i one iz svoje okoline, a i šire, primjenjujući metode prema kojima se nepoznata sudbina prinčeva iz Towera činila milostivom. Ubrzo je zbog takvih postupaka postao jedan od najomraženijih engleskih vladara u povijesti, što je rezultiralo velikim nezadovoljstvom i puka i plemićkih staleža.

Kraljevstvo za konja!
Nakon dugih dinastijskih sukoba, neposredni pretendenti na englesko prijestolje iz kuća York i Lancaster bili su istrijebljeni. Stoga se kuća Lancaster okreće prema Henriku Tudoru koji je s njom imao daleke rodbinske veze kako bi s vlasti zbacili Rikarda III. Međutim, Henrik Tudor obratio se za pomoć francuskom kralju Karlu VIII., sinu Luja XI. Uspio je i 1485. godine se s oko 2000 vojnika, uglavnom francuskih plaćenika, iskrcao u Engleskoj. Nakon dolaska na područje Walesa, Tudorovim su snagama pristupali pripadnici kuća York i Lancaster koji su jednako teško podnosili tiraniju Rikarda III. Daljnjim nastupanjem Tudora prema Londonu 22. kolovoza 1485. došlo je do Bitke kod Bosworth Fielda koja se smatra zadnjom velikom bitkom Ratova ruža. Vođena je kao i većina bitaka srednjeg vijeka – frontalnim sudarom sukobljenih snaga na otvorenom polju. Na samom je početku velik dio Rikardovih snaga prešao na Tudorovu stranu, ali bitka je bila odlučena kad je na Tudorovu stranu prešao i vojvoda od Stanleyja koji je sa svojih 6000 vojnika po strani čekao i promatrao. Za tu bitku i Rikarda III. veže se legenda kako je kralj, nakon što je pod njim ubijen konj, povikao “Konja, konja, kraljevstvo dajem za konja.” Jedan od njegovih boraca doveo mu je konja kojeg je kralj uzjahao, ali nedugo zatim je ubijen. Konja je dobio, ali izgubio je kraljevstvo, zajedno sa životom. Nije pouzdano utvrđeno da je do navedenog povika došlo, ali relevantni povijesni izvori potvrđuju da su zadnje riječi smrtno ranjenog kralja bile “Izdaja, izdaja….”.

Uništeno plemstvo
Nakon pobjede Henrik Tudor okrunio se za kralja engleske kao Henrik VII., a ženidbom s Elizabetom od Yorka (kćeri kralja Eduarda IV.) započeo je uspon dinastije Tudor na engleskom prijestolju. Henrik VII. i simbolično je stopio bijelu ružu Yorka i crvenu ružu u crveno-bijelu ružu koja je predstavljala grb Tudora. Bitkom kod Bosworth Fielda završeni su Ratovi ruža čime je s engleske političke pozornice nakon 331 godine vladanja nestala dinastija Plantagenet. Ratovi ruža desetkovali su englesko plemstvo i oslabili njegov politički značaj i utjecaj na društvo, što je omogućilo novom vladaru znatno veću centralizaciju zemlje te vrlo brzo i učinkovito gušenje nekoliko pobuna koje su izbile nakon njegova dolaska na vlast. S krajem Ratova ruža englesko društvo iz srednjovjekovnog razdoblja prelazi u renesansu, s turbulentnim društvenim procesima koji su bili posebno izraženi tijekom vladavine Henrika VIII. (sina Henrika VII.). Strategije i taktike gotovo svih bitaka Ratova ruža izraz su srednjovjekovnog razdoblja u kojem su bitke vođene ili kao frontalni sudari zaraćenih strana na bojnom polju ili kao tvrđavne vojne opsjedanjem utvrđenih gradova i feudalnih dvoraca.

Marinko OGOREC