Razgovor: bojnica Tatjana Gavrić – stožerna časnica koja je trenutačno na dužnosti u inozemstvu

Bojnica Tatjana Gavrić jedina je vojna osoba članica Akademskog zbora “Ivan Goran Kovačić”, koji je odabran za izvođenje hrvatske himne na vojnom mimohodu održanom 31. srpnja u prigodi obilježavanja 30. obljetnice VRO Oluja. Premda su iza nje brojni nastupi, ovaj će ostati jedan od upečatljivijih…

Bojnicu Tatjanu Gavrić put je iz rodnog Slavonskog Broda doveo do zapovjedništava NATO saveza. Po struci diplomirana inženjerka elektrotehnike, u Oružane snage Republike Hrvatske stupila je 2005., svjesno birajući služenje domovini unatoč financijski unosnijim civilnim ponudama. Njezin je vojni put obilježen stručnošću i predanim radom – od početaka u Simulacijskom središtu, preko 15-godišnjeg doprinosa u Upravi za logistiku Glavnog stožera OSRH, do međunarodne karijere. Ipak, uza sve profesionalne izazove, bojnica Gavrić ostaje vjerna i glazbi – u Hrvatsku se vratila kako bi, uz Akademski zbor “Ivan Goran Kovačić”, sudjelovala u obilježavanju velikog vojnog događaja, i to pjesmom.

Kako je započela vaša glazbena priča i kad ste se pridružili Akademskom zboru “Ivan Goran Kovačić”?

U mojoj obitelji uvijek se puno pjevalo i plesalo, pa sam ja propjevala prije nego što sam progovorila. U osnovnoj školi naučila sam svirati gitaru, a tijekom srednje škole i fakulteta čak sam bila i članica različitih rock ‘n’ roll bendova. Nakon što sam stupila u OSRH i počela živjeti u Zagrebu, nedostajao mi je taj glazbeni izričaj. Kad mi je moja najbolja prijateljica ujesen 2021. javila da je čula na radiju za audiciju za Akademski zbor “Ivan Goran Kovačić” (IGK), znala sam da tu priliku ne smijem propustiti. Imala sam veliki respekt prema Zboru, jer je za mene oduvijek bio institucija. Kad sam prošla i selekcijsku audiciju, a nakon dva mjeseca uvježbavanja određenog repertoara i audiciju opstanka, čime sam postala punopravni član, bila sam ponosna na sebe i počašćena što mogu biti dio jednog takvog kolektiva.

Kako vaši kolege iz vojske reagiraju na činjenicu da ste članica tako uglednog zbora?

Većina kolega iz vojske, kad čuju da pjevam u IGK-u, prvo se iznenadi, a onda čestita, jer svi su čuli za Zbor i njegov ugled. Imala sam situacija da su me neki kolege koji prate glazbenu scenu u Zagrebu prepoznali na pozornici i ostali oduševljeni što i vojska ima svoj glas u Zboru.

Koji su najveći izazovi u usklađivanju vojnih obveza i glazbenih proba, nastupa i putovanja?

Zbog vrlo gustog rasporeda na prethodnoj dužnosti, u Glavnom stožeru OSRH, i brojnih službenih putovanja izvan Zagreba i Hrvatske, a i velikog broja proba (minimalno tri tjedno) te koncerata sa Zborom, upravljanje vremenom često mi je velik izazov.

Doživljavate li pjevanje kao oblik odmora od vojnih izazova – ili vas ono na drugačiji način motivira i izgrađuje kao vojnikinju?

Vojni poziv, posebno na visokim razinama na kojima sam 15 godina radila, te upravljanje zahtjevnim projektima, zna biti izvor golemog stresa. U trenucima u kojima bi inače došlo do izgaranja na poslu, Zbor je bio antistresna terapija i punjenje pozitivnom energijom, pa su se i sve vojne zadaće lakše izvršavale.

Postoji li sličnost između discipline u vojsci i discipline u profesionalnom zboru?

Kao i u svim sustavima u kojima je potrebno upravljati grupom ljudi i uklopiti ih u jedinstvenu cjelinu, disciplina u Zboru prava je vojnička, a ponekad čak i stroža. Na nastupima smo svi uniformirani, u službenim haljinama i odijelima, nema nakita, zatvorene cipele, obavezan crveni ruž (za žene), stroga pravila o ponašanju tijekom nastupa (nema češanja po nosu, mahanja, grimasa i sl.). Iako IGK nije profesionalni, već amaterski zbor koji zvuči kao profesionalni, disciplina je vrlo važna. Postoji i jedna anegdota. Zbor se, naime, prije izlaska na pozornicu, uvijek slaže iza pozornice u dvije do četiri kolone i tako se izlazi, jedan po jedan. U pauzi između jedne tonske probe i koncerta u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog telefonski sam razgovarala s prijateljima kojima sam trebala dati besplatne karte za koncert: “Požurite! Za 15 minuta nam je postrojavanje!” Kad su to čuli članovi Zbora, nastao je opći smijeh. Sad se i drugima zna potkrasti da slaganje Zbora nazovu postrojavanjem.

Koji vam se nastup sa Zborom posebno urezao u sjećanje i zašto?

Još su friški dojmovi s otvaranja Dubrovačkih ljetnih igara, na kojima su Zbor predivno prihvatili organizatori, ali i Dubrovčani. Pjevali smo ispred crkve sv. Vlaha, ali i po dubrovačkim ulicama. Bili smo zvonka radost. Međutim, najjače me se ipak dojmio koncert na turneji u Rimu prošle godine. Izvodili smo Hrvatsku misu Borisa Papandopula. To je bio jedan od onih trenutaka kad se nadiđe tehničko izvođenje nota i teksta, kad se cijeli Zbor spoji u jednu veliku emociju i iznese svoje srce na dlanu, u zajedništvu i harmoniji. Ovdje moram istaknuti veliku ulogu našeg genijalnog, mladog i talentiranog umjetničkog voditelja maestra Ivana Šćepanovića, koji je sposoban iz nas amatera izvući umjetnost. Pola je Zbora tijekom izvedbe tog djela plakalo, uključujući i maestra. A to nije bilo ni prvi ni zadnji put.

Kako vas vojni poziv oblikuje kao glazbenicu? I obratno – donosi li glazba dodatnu ravnotežu u vojničkom životu?

Ponekad znanja iz vojnog poziva iskoristim za doprinos Zboru, npr. organizacijske sposobnosti i komunikacijske vještine. Glazba hrani dušu, smiruje, širi vidike, oplemenjuje i poboljšava socijalne vještine, što su uvijek poželjne osobine vojnih osoba.

 Je li bilo trenutaka kad ste morali birati između vojnih i zborskih obveza? Kako donosite takve odluke?

Često sam znala izostajati s proba zbog službenih putovanja u inozemstvo, ali tad bih nosila partiture i u slobodno vrijeme preslušavala snimke i vježbala po hotelskim sobama ili vojarnama. Iako ponekad bude bolno, služba je uvijek na prvom mjestu.

Kakav je osjećaj biti jedina djelatna vojna osoba u tako velikom kolektivu kao što je Akademski zbor “Ivan Goran Kovačić”?

Zbor je skup pojedinaca, međusobno toliko različitih osobnosti, zanimanja, interesa. Vjerojatnost da bih se s nekim od tih ljudi inače povezala gotovo je nemoguća, ali ipak svi imamo jedan zajednički nazivnik – ljubav prema glazbi. I to je očito dovoljno. Osobno, kao djelatna vojna osoba, osjećam se kao još jedan od začina. Nekima je bilo u početku vrlo neobično što sam došla u IGK, ali s vremenom mi je dosta zboraša priznalo da sam im srušila neke predrasude o vojnicima. Mogu reći da sam se savršeno uklopila u tu osebujnu grupu ljudi, a stekla sam i neka prijateljstva za cijeli život, baš kao i u vojsci.

Kakvu biste poruku poslali mladima koji misle da su vojska i umjetnost nespojivi svjetovi?

Vojska gradi karakter, a umjetnost ga nadograđuje, tako da želim potaknuti mlade ljude da puste umjetnost u svoje živote i da ne robuju stereotipima o ograničenosti vojnog poziva. Uz glazbu je sve lakše. Najbolji je dokaz da vojska i umjetnost idu ruku pod ruku postojanje našeg Orkestra OSRH i Klape “Sveti Juraj” HRM-a, a i to da ni vojni mimohod ne može proći bez pjesme Zbora IGK. Za sve koji su u Zagrebu i smatraju da imaju talent i želju za zborskim pjevanjem, preporučujem da se prijave na audicije najvećeg hrvatskog amaterskog zbora, koje se uglavnom provode u listopadu svake godine, a o tome se mogu informirati putem javnih glasila. Probe su na FER-u.

Imate li san ili glazbenu želju koju još niste ostvarili?

San mi je zapjevati u odori hrvatske časnice solo s našim Jazz orkestrom HV-a pod ravnanjem maestra Davora Dropulića.

Razgovarao: Tomislav Vidaković; Foto: privatna arhiva Tatjane Gavrić