Jedini ruski nosač zrakoplova više je od osam godina u brodogradilištu u Murmanskoj oblasti na remontu i modernizaciji. Ondje je doživio toliko problema da je pitanje hoće li se uopće vratiti na more

Sovjetski vojni teoretičari posebno su voljeli širiti teorije kako su nosači zrakoplova zastarjeli, praktički neupotrebljivi, te da je njihova gradnja zapravo bacanje novca. Takvo se što moglo čuti i među admiralima nekadašnje Jugoslavenske ratne mornarice. Naravno, upitno je koliko bi potonjima nosač u Jadranu uopće bio potreban. Međutim, čim je sovjetska brodogradnja, bolje rečeno ukrajinska, došla do tehnološke razine da može graditi tako velike i složene brodove, sovjetski admirali s entuzijazmom su čekali prvi pravi nosač zrakoplova. Doduše, prvi pokušaj sovjetske mornarice da dobije lake nosače zrakoplova bio je Projekt 1143 Krečet, poznatiji kao klasa Kijev. Od 1975. do 1987. u sovjetsku su mornaricu ušla četiri broda te klase. Bili su svojevrstan hibrid krstarice i lakog nosača zrakoplova. Pramac je bio prenakrcan naoružanjem. Zapovjedni otok zauzimao je veći dio desnog boka, a na lijevom se nalazila letna paluba. S klase Kijev djelovali su avioni s okomitim / kratkim polijetanjem i slijetanjem (V/STOL) Jakovljev Jak-38, čija je borbena vrijednost bila gotovo nikakva. Stoga su glavno zrakoplovno naoružanje zapravo bili protupodmornički helikopteri Kamov Ka-25 i Ka-27. Klasa Kijev cijelo je vrijeme aktivne uporabe zbunjivala zapadne analitičare. Manjini se takav koncept sviđao, dok je većina tvrdila da nema smisla. Svi su brodovi klase Kijev nakon raspada SSSR-a ušli u rusku mornaricu te su, osim zadnjeg izgrađenog – Bakua, otpisani 1993. godine. On je nakon opsežne i preskupe preinake pretvoren u indijski nosač INS Vikramaditya te je još uvijek operativan. Prenamjena je bila toliko skupa da je zaslužila poseban tekst u podlistku Teške plovidbe (očekujte ga uskoro, op. ur.).

Bez nuklearnog pogona i katapulta

Prije nego što prijeđemo na iduću sovjetsku klasu nosača, vrijedi spomenuti da dva broda građena prema Projektu 1143.5 nisu ni trebala biti pravi nosači. Njihova osnovna namjena trebala je biti provjera sposobnosti sovjetskih projektanata i brodogradilišta da izgrade tako složen projekt. To se prije svega odnosilo na Brodogradilište 444 sa sjedištem u ukrajinskom gradu Mikolajivu (rus. Nikolajev) na Crnom moru. Nakon uvođenja u operativnu uporabu, nosači su trebali poslužiti prije svega za obuku letne skupine, ponajviše pilota. Kobilica prvog položena je u travnju 1982., a drugog u prosincu 1985. Već od samog starta, Projekt 1143.5 bio je pun kompromisa.

Kao prvo, nije dobio nuklearni, već zastarjeli pogon s parnim kotlovima i parnim turbinama. Vjerojatno je to bio svojevrstan eksperiment, jer bi nuklearni reaktori također pogonili parne turbine. Usto, parni pogon je 1980-ih i dalje bio čest na ratnim brodovima sovjetske mornarice. Razvoj plinskih turbina u SSSR-u tad je bio tek u začetku, i to isključivo u ukrajinskim institutima i tvrtkama.

Kao drugo, sovjetski inženjeri nikako nisu uspijevali razviti parni katapult. Zbog toga je primijenjeno rješenje koje su izumili Britanci za protupodmorničke krstarice / lake nosače zrakoplova klase Invincible. Međutim, ondje je na letnu palubu planski ugrađena skakaonica kako bi se osiguralo sigurnije polijetanje V/STOL aviona Sea Harrier, koji su mogli polijetati i okomito. Na nosače Projekt 1143.5 ugrađena je u nuždi, jer u trenutku gradnje sovjetska industrija nije bila dovršila razvoj parnog katapulta. Na dvama nosačima Projekt 1143.5 skakaonica je pod prilično oštrim kutom od 14,3 stupnja kako bi se osigurao veći napadni kut u trenutku odvajanja aviona od letne palube.

Nosači Projekt 1143.5 imali su još jednu neobičnu odliku – zadržali su vlastitu protubrodsko-raketnu komponentu. Naime, projektanti su predvidjeli 12 vertikalnih lansera za protubrodske vođene projektile P-700 Granit (NATO-ova oznaka SS-N-19 Shipwreck). Lanseri su ugrađeni na pramčanom dijelu, otprilike na sredini skakaonice. To je učinjeno kako bi se nosače moglo barem formalno proglasiti velikim krstaricama s ravnom palubom. To je bilo i nužno da bi im Turska, u skladu s Montrealskom konvencijom, dopustila prolaz kroz Bospor i Dardanele. S obzirom na to da su projektili Granit u međuvremenu zastarjeli, a da su lanseri zauzimali jako puno ionako oskudnog prostora na svakom nosaču zrakoplova, u međuvremenu su uklonjeni.

Ured na rubu propasti

Nosač zrakoplova Leonid Brežnjev porinut je 6. prosinca 1985. Maritimna testiranja prošao je pod imenom Riga, a danas nosi ime Admiral flote Sovjetskog Saveza Kuznjecov. Nakon raspada SSSR-a 1991. godine, novoustrojenoj je ruskoj mornarici sukcesijom pripao Kuznjecov. I prije raspada SSSR-a bilo je jasno da s nosačem Brežnjev / Riga neće biti lako. Još od prvih testiranja kasnih 1980-ih pojavili su se brojni problemi. Brod je bio prevelik i mogao je pristati u samo dvije luke unutar SSSR-a. Nastao je problem i s letnom skupinom. Za nosače Projekt 1143.5 razvijana su dva višenamjenska borbena aviona – MiG-29K i Su-33. Letna testiranja pokazala su da je za uporabu na nosaču sa skakaonicom znatno pogodniji bio manji i, puno važnije, lakši MiG-29K. Stoga ne čudi da su mu sovjetski admirali bili skloniji. Problem je nastao nakon raspada SSSR-a, kad je Kremlj odlučio da će u svakom pogledu favorizirati Suhoj. Rezultat je to da je rusko zrakoplovstvo gotovo potpuno prestalo naručivati MiG-29. Projektni ured Mikojan i Gurevič našao se na rubu propasti i u međuvremenu je praktički nestao, a svi pokušaji razvoja poboljšanih dvadeset devetki bili su neuspješni.

Ruska ratna mornarica odlučila je u skladu s tim da će nosač Kuznjecov imati letnu skupinu sastavljenu isključivo od aviona Su-33, koji je jako modificiran Su-27. A to jako modificiran znači, uz ostalo, i prilično veliku masu praznog aviona. Suhoj nikad nije objavio taj podatak. Zapadni izvori tvrde da je ona oko 18, iako je vjerojatnije da je veća od 19,5 tona. Zbog toga prilikom slijetanja na nosač masa Su-33 nikad nije manja od 20 tona, a u pravilu je i koju tonu veća. Usprkos ugradnji kanarda i poboljšanjima krila, minimalna brzina slijetanja je 240 km/h. To nije idealno, ali nije ni loše.

Znatno je veći problem polijetanje. Kako bi se osiguralo dostatno ubrzanje do kraja skakaonice, u Su-33 ugrađen je motor AL-31F-3 koji kratkotrajno daje potisak od 125,5 kN. Tek za usporedbu, potisak motora u normalnom režimu rada je 74,53 kN, a s naknadnim izgaranjem 122,58 kN. Stoga točno zvuči podatak da je radni vijek AL-31F-3, kad se koristi na avionu Su-33 baziranom na nosaču Kuznjecov, tri puta manji nego kad se koristi na Su-33 koji su raspoređeni u pomorskim bazama. Skakaonica usto stvara goleme probleme s masom. Procjenjuje se da je najveća moguća poletna masa Su-33 s Kuznjecova tek 29 940 kilograma. Avion plus 9400 kg goriva daje masu od 29 000 kg. Teoretski ostaje nosivost od 940 kg oružja, što nije točno jer se masi oružja mora pridodati i masa potkrilnih i podtrupnih nosača. Naravno, polijetanje pri najvećoj mogućoj masi krajnje je rizično. Stoga je uobičajena poletna masa za Su-33 s Kuznjecova tek 26 tona. To znači: ili jako malo naoružanja, ili jako malo goriva.

Nepostojanje katapulta onemogućava uporabu letećih radara. Stoga je ta zadaća dodijeljena helikopteru Kamov Ka-31. Razvoj te letjelice, navodno uspješno, okončan je 1991., no serijska proizvodnja nikad nije pokrenuta. Ruska ratna mornarica, prema aktualnim podacima publikacije World Air Forces, posjeduje stoga samo tri helikoptera, a dva su prototipna. Indija je u kolovozu 1999. naručila prva četiri Ka-31. Potom je Ka-31 naručila i kineska mornarica. Prema spomenutom izvoru, Kina ih danas ima devet, a Indija 14. Kako njegov radar otkriva objekte veličine lovačkog aviona tek na skromnoj udaljenosti od 100 do 150 km, indijska mornarica rabi ih za rano otkrivanje protubrodskih projektila koji lete na vrlo malim visinama, a sekundarno za ostale ciljeve.

Gusti crni dim

Svi nedostaci nosača i njegovih zrakoplova jasno su se pokazali tijekom ruske intervencije u Siriji 2016. godine. Admiral Kuznjecov krenuo je 15. listopada 2016. iz luke Severomorsk u Murmanskoj oblasti prema Siriji, gdje je trebao pomoći snagama bivšeg predsjednika Bašara al-Asada u ofenzivi na Alep. U pratnji je uz ratne brodove bio i oceanski tegljač, zlu ne trebalo. Flota je prošla kroz La Manche 21. listopada, izazivajući priličnu pažnju zapadnih medija. Nemali broj tvrdio je kako je Kuznjecov najbolji nosač zrakoplova na svijetu jer su sve njegove mane zapravo prednosti. Gibraltar su prošli 26. listopada, kraj Krete 3. studenog, a 14. studenog jedan od četiri ukrcana aviona MiG-29K završio je u moru. Avion je ostao bez goriva jer posada broda nije uspijevala popraviti arestere, tj. sustave koji s pomoću čelične užadi zaustavljaju avione koji slijeću na palubu. Istraga je pokazala da je zapovjednik letne skupine mogao spasiti avion da ga je uputio u zrakoplovnu bazu u Siriji. To nije učinio kako se ne bi doznalo za kvar.

Prvo borbeno djelovanje Kuznjecova bilo je 15. studenog 2016., kad je nekoliko Su-33 napalo ciljeve u Siriji. Borbena djelovanja aviona s Kuznjecova trajala su do 3. prosinca. A tad je, zbog novog kvara na aresteru, izgubljen jedan Su-33. Zbog toga je odlučeno da se svi avioni s Kuznjecova prebace u zrakoplovnu bazu Hmeimim. Nakon toga nije više imalo smisla da Kuznjecov ostane na Sredozemlju ispred Sirije, pa je početkom siječnja 2017. objavljeno da se vraća u Severomorsk. Onamo je, teškom mukom, uplovio 9. veljače. Nosač je cijelo vrijeme ispuštao gusti crni dim, što je bio dokaz da je pogon u problemima. To se potvrdilo jer je gotovo odmah poslan u brodogradilište na remont i modernizaciju. No, nevolje nisu prestale: 30. listopada 2018. na letnu palubu pala je dizalica mase 70 tona. Kako je pala s visine od 330 metara, nanijela je priličnu štetu. Osim toga, suhi dok je potonuo pa je Kuznjecov morao biti prebačen u jedini preostali dostatno velik. Kad se remont počeo bližiti kraju, 12. studenog 2019. izbio je golemi požar. Počinjena šteta procijenjena je na 95 milijardi rubalja (tad je to bilo oko milijardu i pol dolara). U lipnju 2020. srušio se most na željezničkoj ruti koja povezuje Murmansku oblast s ostatkom Rusije. Posljedica toga bilo je znatno otežano dovoženje potrebnih dijelova. Kako su prioritet imali aktivni brodovi ratne mornarice, oprema za Kuznjecov nije dovožena sve do popravka mosta. Još jedan požar, nešto manji, poharao je Kuznjecov 22. prosinca 2022. Brod je konačno izvučen iz suhog doka 21. veljače 2023. i još se uvijek nalazi u završnom opremanju. Ako se i vrati u operativnu uporabu, bit će to još jedan politički projekt, tek toliko da ruska mornarica ima (barem jedan) nosač zrakoplova.

Kineski brat

Drugi nosač Projekta 1143.5, dakle, brat Admirala Kuznjecova, nikad nije bio dovršen u sovjetskim brodogradilištima. Nakon raspada SSSR-a, naslijedila ga je Ukrajina, koja ga je 1998. prodala Kini. Pod nazivom Liaoning, dovršen je u ožujku 2011. u Kini, a njezinoj je ratnoj mornarici predan 25. rujna 2012. Liaoning ima jednake probleme kao i Kuznjecov. Doduše, kineski je pogon zasad pouzdaniji. No kineska inačica Su-33 – avion J-15, još je gora od originala. U međuvremenu je Kina izgradila i drugi nosač prema modificiranom Projektu 1143.5 – Shandong. Oba su nosača označena kao školski.

TEKST: Mario Galić