Tri kilometra nizvodno od Trilja, na strmoj litici na desnoj obali Cetine, smještena je povijesna građevina podignuta krajem srednjeg vijeka kao strateški važno mjesto za obranu Poljičke republike od Osmanlija. Iako je većim dijelom razrušena, i danas je bitan povijesni izvor o jednom vremenu…

Prema povijesnim izvorima, izgradnja utvrde Nutjak datira s kraja XV. stoljeća. Dao ju je podignuti tadašnji poljički knez Žarko Dražojević (rođen oko 1438.) i to zbog obrane sjevernih granica Poljičke republike i obližnjeg mosta. Izgrađena je na mjestu gdje su graničile dvije starohrvatske županije, Cetina i Poljica. Potonja je bila smještena istočno od Splita, od rijeke i mjesta Žrnovnice na zapadu do rijeke Cetine na istoku. Premda je Poljičkim statutom (više o tom dokumentu u tekstu Poljički statut, HV br. 574), velikašima bilo zabranjeno na vlastitim posjedima graditi utvrde, opasnost od Osmanlija za samu opstojnost Poljica zahtijevala je iznimku. Dražojević je zbog toga dao izgraditi utvrdu.

Let gavranova

O važnosti utvrde Nutjak govori i podatak da je sam papa Inocent VIII. (1432. – 1492.) u godini svoje smrti financirao njezino održavanje. Prema arheološkim istraživanjima, čini se da je izgrađena na prapovijesnom lokalitetu. Sastojala se od velike kružne kule, koja je danas velikim dijelom oštećena, i prostora ispod nje, gdje su se nalazile prostorije za stanovanje i bunkeri za oružje, od kojih su sačuvani samo kameni zidovi. Povjesničari većinom smatraju kako je kula osim za obranu često služila i za diverzantske akcije u teritorij koji su nadzirali Osmanlije. Dražojević i njegovi lako naoružani konjanici (stratioti) nerijetko su prodirali čak i duboko u Hercegovinu. Nepovoljno vrijeme za utvrdu Nutjak počinje 1508., kad je Dražojević krenuo u pomoć opkoljenom Sinju. Negdje iza Klisa, vjerojatno na brdu sa sjeverne strane Mosora, upao je zajedno sa svojom pratnjom u osmanlijsku zasjedu. Narodna priča govori da je često u svojim pohodima koristio dresirane gavranove, koje je uzgajao u utvrdi, kako bi ga kružnim letom i graktanjem upozorili da je u blizini neprijatelj. Čini se da su taj put iz nepoznatih razloga zakazali te se dogodio žestok sukob s janjičarima u kojem je Dražojević poginuo. Zbog iznimnog ugleda koji je uživao i u neprijateljskom taboru, njegovo tijelo izručeno je Splićanima bez traženja otkupa. U organizaciji mletačkih vlasti pokopan je s iznimnim počastima u splitskoj katedrali sv. Dujma. Veliki književnik tog doba Marko Marulić (1450. – 1524.), posvetio mu je epitaf u kojem ga naziva starorimskim vojskovođom – Dalmaticus. Na grobnoj ploči prikazan je kao srednjovjekovni vitez – konjanik.

Dva ratna trika

Dražojevićevom pogibijom utvrda Nutjak ostala je bez svojeg utemeljitelja i zapovjednika, stoga ne čudi da su je Osmanlije osvojili već 1513. godine. Pojedini izvori tvrde da su to učinili martolozi – kršćanske paravojne postrojbe u službi Osmanskog Carstva, sastavljene uglavnom od lokalnog stanovništva koje je došlo pod tursku vlast. Izgleda da su u trenutku pada utvrdu čuvala svega četvorica stratiota, koje su martolozi nasamarili da iziđu iz nje i lako ih zarobili. Uskoro je uslijedio i pad obližnje utvrde Čačvina pa su tako Osmanlije preuzeli potpunu kontrolu nad širim triljskim područjem. Mletački izvori iz tog razdoblja navode kako su Osmanlije u Nutjaku postavili posadu od dvadeset do trideset lako naoružanih vojnika. Kulom je upravljao dizdar, a potpadala je pod Kliški sandžak i bila podređena imotskom kadiji. U narodnim pričama iz vremena osmanlijske vladavine najupečatljivija je ostala ona o posljednjem dizdaru tvrđave Mamut-agi. Zapovijedao je njom kad je izbio Prvi morejski rat (1684. – 1699.) između Mletačke Republike i Osmanskog Carstva. Borbe su se vodile i u Dalmaciji, a Mlečani su već 1685. napali obližnja sela i zaseoke u okolici tvrđave. Prema predaji, Mamut-aga je na vijest o mletačkom napadu na utvrdu Čačvina krenuo u pomoć tamošnjoj posadi. Međutim, glasine su se pokazale lažnim i ubrzo je bilo jasno da je samo riječ o mletačkom vojnom manevru u cilju osvajanja Nutjaka.

Gubitak važnosti

Osmanlije su ostavile Nutjak slabo branjenim pa Mlečanima nije bio problem osvojiti ga i staviti pod svoju upravu. Konačnim završetkom rata i potpisivanjem mira u Srijemskim Karlovcima 1699. godine utvrda Nutjak službeno dolazi pod mletačku vlast. Tijekom Drugog morejskog rata (1714. – 1718.), točnije 1717. godine, Osmanlije su bili prisiljeni napustiti Imotski, stoga je Nutjak malo-pomalo počeo gubiti na strateškoj važnosti. To je posebno došlo do izražaja nakon što su Mlečani izgradili manju utvrdu na Gardunu iz koje se mogao nadzirati prijelaz preko Cetine u Trilju i nedaleki osmanlijski teritorij u Hercegovini. Nutjak je nakon toga potpuno zapušten pa su od njega danas ostale samo ruševine. Od početka XXI. stoljeća sve su učestalija istraživanja na samoj utvrdi pa je pomalo zaboravljena fortifikacija ponovno oživjela. Premda ima još dosta posla oko konzervacije i uređenja okolice, brojni znatiželjnici koji putuju cestom Bisko – Trilj sve češće staju uz cestu i upućuju se stazom prema intrigantnom povijesnom lokalitetu povezanom s nizom starih narodnih priča.

Napisao i snimio Josip BULJAN