Na poprištu herojske akcije Hrvatske vojske u Domovinskom ratu provedena je obuka i uvježbavanje pripadnika Vojnoobavještajne satnije, ali i izvidničkih vodova bojni GMBR-a: Tigrova, Gromova, Pauka i Vukova

Perućko jezero u Cetinskoj krajini obično posjećujemo samo krajem siječnja, kad se obilježava obljetnica operacije Peruća. Podsjetimo, riječ je o oslobodilačkoj akciji iz 1993. godine, jednoj od onih s iznimno uzbudljivim, “filmskim“ scenarijem. Tada su pripadnici 16. domobranske pukovnije, interventna skupina iz 126. brigade, protuoklopna grupa 141. brigade, pripadnici SOOV-a Sinj i Vojne policije nevjerojatnom hrabrošću oslobodili teritorij koji je uključivao prostor oko hidroelektrane Peruća. Cetinska krajina tad je mogla odahnuti, jer neprijatelj je u suludom planu prijetio uništenjem brane i masovnim potapanjem. Iako se svake godine podsjećamo na tu akciju i to junaštvo, uglavnom se zadržavamo u području hidroelektrane, ne idući dalje prema sjeverozapadu kamo se prostire jezero. A ono je za hrvatske pojmove veliko, obuhvaća 13 km². Dugo je 20 km, a sadržava 565 milijuna m³ vode. Iako je “umjetno“, nastalo je 1958. godine punjenjem vode iz Cetine, jedna je od najatraktivnijih lokacija ionako prelijepog kraja i omiljena destinacija domaćeg stanovništva, ali i turista, ribolovaca, kampera, veslača…

Improvizirani vojni logor

Nakon 65 godina, kako smo se i sami uvjerili, konačno imajući priliku obići Peruću, priroda u jezeru i oko jezera  “ukorijenila“ se i ne bi nam palo napamet da je jezero “umjetno“. Iz Vrlike smo krenuli prema sjeveroistočnom dijelu jezera, vozili dokud smo mogli, a onda se pješice počeli spuštati prema obali. Nažalost, naseljenost nije velika: do prvih kuća doveo nas je makadamski put, nekih starih i napuštenih, te nekih novijih, većinom vikendica. U jednom trenutku, desetak metara lijevo od puta, ugledali smo natruhe nečeg za što se ispostavilo da je mali improvizirani vojni logor: šatore i šatorska krila, vreće za spavanje, konope… Vidjelo se da je “naselje“ izgrađeno brzo uz pomoć grana i kamenja, ali i čvrsto, uz vidljivi “urbanistički“ red. Pa, reklo bi se, tipično za vojnike izvidničke i obavještajne specijalnosti. Elitu čiji je glavni posao da se tiho i neprimjetno uvuku duboko iza protivničkih crta, i da ondje djeluju, a ne budu primijećeni danima i danima. Srećom, očekivali su nas, pa smo dobili dopuštenje krenuti dalje, prema samoj obali jezera. Ondje je već bilo nekoliko desetaka vojnika, neki od njih s vidljivim oznakama Gardijske mehanizirane brigade.

Prije no što smo stupili u kontakt s dogovorenim sugovornikom, željni dobrih fotografija i snimki, pogledali smo okoliš. Obala uz samo jezero prilično je razvedena, uz nju ima više sprudova pa i “otočića“. Mnoštvo je stijena, nekih većih i uzdignutih u nekoliko metara, a nekih manjih. Među potonjim neke su “prirodno“ razbacane, a neke ljudskom rukom složene u niske suhozide, koji omeđuju zelene površine. Stijene su složene i u improvizirane staze koje pomažu ljudima da ne ugaze u muljevito tlo uz samo jezero. Neposredno uz obalu i uz “otočiće“, voda je vrlo plitka, po nekoliko centimetara. No, nije tako svagdje, dubina je jezera čak do 64 metra.

Idealno za obuku

Konačno stižemo do vojnika i primjećujemo da, pod punom opremom, uvježbavaju taktičko kretanje u binomima.  “Uvjeti na Perućkom jezeru idealni su za našu obuku, i to ne samo zbog blizine Knina u kojem je sjedište naše satnije,“ kaže nam pripadnik Vojnoobavještajne satnije GMBR-a. Rođen je u Sinju i izvrsno poznaje područje. O vojnoj operaciji iz 1993. učio je na vojnim školama, ali još više iz priča obitelji, prijatelja i susjeda. Sada, prvi put na tom sad već povijesnom mjestu ima priliku voditi obuku i uvježbavanje pripadnika satnije, ali i izvidničkih vodova bojni GMBR-a: Tigrova, Gromova, Pauka i Vukova. Dakle, na jezeru se okupila gardijska elita. Stigli su u petak prije tri dana i podigli logor koji smo već opisali. Sutradan je u cijelu Hrvatsku došla ona prava jesen. Vremenski uvjeti bili su iznimno teški, jaka kiša i vjetar. No, zapravo je to pravo vrijeme za izvidnike. Nije im smetalo ni nevrijeme, ni činjenica da dolaze iz različitih postrojbi i da se mnogi od njih još nikad nisu sreli. Brzo su profunkcionirali kao jedan veliki tim. Svoj posao, ali i život, tjedan će dana provoditi na Perući. Simulacija terenskih uvjeta je potpuna, nitko ne smije napuštati područje obuke, otići makar do Vrlike na kratku kavu ili u trgovinu. Ono što mora biti dovoljno suhi su obroci ili nešto što ste ponijeli sa sobom. “Da ne bismo mislili na nevrijeme, odmah smo počeli s radom. Sve se mora iskoristiti za obuku, pa i nevrijeme u logoru. Prilika je to da se u praksi provedu stvari koje su naizgled banalne: presvući se u situaciji u kojoj jedva da imate mjesta za okrenuti se ili osigurati da uvijek imate barem jedan dio opreme koji je suh,“ kaže nam jedan od obučavatelja. Srećom, ponedjeljak u kojem smo mi stigli na jezero bio je vrlo sunčan, tek uz nešto ugodnog vjetra.

Fokus na vodi

Obučno-vježbovna aktivnost nazvana je Vojnoobavještajni kamp. Inače, u svim vojnoobavještajnim i izvidničkim postrojbama, početak svake akcije znači ubacivanje u područje operacije kopnom, zrakom i vodom. Fokus na jezeru, naravno, na potonjoj je domeni. Među aktivnostima koje se uvježbavaju izrada su australske splavi, svladavanje vodene zapreke plivanjem, desant gumenim čamcem, zauzimanje i izviđanje obale… Dok smo promatrali binome, vidjeli smo da je među vojnicima puno  vrlo mladih ljudi. Iako je to samo dio izvidnika GMBR-a, da se zaključiti da je kadar prilično pomlađen. A sigurno ga nije lako popuniti, jer je riječ o specijalnostima za koje se traže najviši psihofizički kriteriji, vrh gardističkih vojničkih vještina. Provoditelji aktivnosti iskusni su pripadnici iz brigade koji su zadovoljni takvom situacijom, posebno zbog toga što su momci “nabrijani, žele teren, akciju, žele rad, sami traže što više znanja, što više informacija“. Naravno, to su morali pokazati još prilikom selekcije, no na terenu poput perućkog sve te osobine još više dolaze do izražaja. Što se tiče vojnih karijera, riječ je odreda o ambicioznoj ekipi koja teži najvišem, pa i specijalnim postrojbama. Među polaznicima pripadnik je Tigrova koji se ponosi činjenicom da je izvidnički vod vrh koplja cijele bojne, i u njega možete ući samo ako ste na visokoj razini. “Da, bilo je kišovito, hladno, u takvim uvjetima spavali smo vani, ali to su uvjeti na koje sam ja, kao i svi naši dečki, navikao. Za takav posao odlučili smo se i za njega smo spremni. Čeka nas puno napora, ali puni smo želje i volje, sretni što možemo raditi s drugim postrojbama GMBR-a,“ rekao nam je. Kao pripadnik postrojbe često ima priliku ići na tečajeve i obuke, koji mu omogućuju da se kontinuirano usavršava u svojoj specijalnosti. Jedna od takvih prilika upravo je na Perući, “od naših ovdje očekujem da nam prenesu velik dio svojeg znanja, da radimo stvari koje nemamo priliku raditi u Petrinji“.

“Brzo smo se snašli“

Slično misli i njegov kolega iz Gromova, koji Vojnoobavještajni kamp jednostavno naziva – vrhunskom obukom. “Osim na području Petrinje, obuku provodimo na vojnim poligonima te na rijekama, a ne na jezerima. No, Perućko jezero izvanredan je teren za obuku, iskušenja koje je pred nas ovdje stavila ovdašnja bura još nismo doživjeli. Zajedno s kolegama iz Knina, brzo smo se snašli i organizirali u timove. Nestrpljiv sam proći sve dijelove obuke, najviše me zanima sijanje i plivanje s opremom i naoružanjem,“ opisuje gardist.

Idućih više sati proveli smo na različitim lokacijama, u promatranju različitih scenarija uvježbavanja. Časnici, dočasnici i vojnici, zapovjednici, instruktori i polaznici, svi su pokazivali visoku razinu motivacije za ono što rade, ali i razinu profesionalne susretljivosti za reportažni tim Hrvatskog vojnika. Neki segmenti trajali su kraće, poput već spomenutog taktičkog kretanja ili sijanja izvidnika iz gumenih čamaca te plivanja s punom opremom. No, vidjeli smo i neke prave akcije. Recimo, jedan tim proveo je kompletno desantiranje, od ukrcaja i plovidbe čamcem, preko sijanja i plivanja, pa do iskrcavanja. Vojnici su se kretali tiho, u savršenom redu. Komunicirali su isključivo znakovima. Kopneni dio scenarija započeo bi tako da su dvojica posijanih isplivali i osigurali najbliže obalno područje. Zatim su slijedili ostali, i uskoro je šestorka polako prelazila spomenute suhozide i osvajala metar po metar terena. Naravno, u noćnim uvjetima kad se takve akcije većinom i provode bili bi praktički potpuno nevidljivi.   “U našoj satniji postoji izreka da postoje samo dvije opcije: raditi najbolje ili ne raditi ništa, sredina ne postoji. Naravno, uvijek se držimo prve opcije. I još bih dodao: nema boljeg vojničkog osjećaja od onog kad ste na terenu, kad radite na terenu, i isključivo ste fokusirani na obuku i ne dopuštate da vas u tome išta ometa,“ zaključuje voditelj Vojnoobavještajnog kampa.

TEKST: Domagoj Vlahović; FOTO: Tomislav Brandt