Na XXXII. Ljetnim olimpijskim igrama vrhunski sportaši, ujedno i ugovorni pričuvnici OSRH, ponovno  su potvrdili kvalitetu, a svojim su nastupima, zalaganjem, borbom, radom, trudom, željom i beskompromisnim pristupom na najbolji način opravdali ukazano povjerenje te promovirali hrvatski sport, ali i Hrvatsku vojsku

Ceremonijom zatvaranja završile su XXXII. Ljetne olimpijske igre održane u japanskoj prijestolnici Tokiju, godinu dana od planiranog održavanja. Prve su to igre u povijesti koje su odgođene, a održane su bez gledatelja kako bi se spriječila mogućnost širenja koronavirusa. Međutim, ni to nije spriječilo najbolje svjetske sportaše da se dokažu i još jednom pomaknu svoje granice, ali i ljudske granice te na taj način potvrde  geslo olimpijskog pokreta – Citius, altius, fortius, tj. Brže, više, jače.

I u Tokiju su padali rekordi, a ni ove Olimpijske igre nisu prošle bez uspjeha hrvatskih sportaša koji su odradili sjajan posao i dodatno obogatili hrvatsku riznicu olimpijskih medalja nastavljajući tako uspješan niz svojih prethodnika. Među hrvatskim osvajačima medalja posebno se ističu oni sportaši koji su ugovorni pričuvnici Hrvatske vojske. Na ovim Olimpijskim igrama oni su ponovno potvrdili kvalitetu, a svojim su nastupima, zalaganjem, borbom, radom, trudom, željom i beskompromisnim pristupom na najbolji način opravdali ukazano povjerenje te promovirali hrvatski sport, ali i Hrvatsku vojsku. U Tokiju je sudjelovalo ukupno 59 hrvatskih sportaša među kojima je bilo i 20 ugovornih pričuvnika Hrvatske vojske. Pričuvnici su se natjecali u ukupno devet sportova, a uspjeh su postigli u gotovo svakom od njih.

Među svim uspjesima hrvatskih sportaša priču ćemo otvoriti prvom hrvatskom zlatnom medaljom u taekwondou koju je donijela Matea Jelić, aktualna europska prvakinja u kategoriji do 67 kilograma. U ovom sportu Hrvatskoj su medalje donosile Martina Zubčić, Sandra Šarić i Lucija Zaninović, ali one su bile bronačnog sjaja. Prvo zlato stiglo je od 23-godišnje djevojke, rodom iz Knina. Matea je tijekom cijelog turnira pokazivala kvalitetu, ali ono što je najvažnije, pokazala je da nema predaje sve do kraja. U finalnom meču gubila je od suparnice Britanke Lauren Williams rezultatom 18 : 13 što se činila kao velika i teško dostižna prednost, no Matea je pokazala kako se treba boriti do zadnje sekunde i u samom je finišu uspjela preokrenuti rezultat i Hrvatskoj donijeti prvo zlato u ovom sportu.

”To je san svakog sportaša, ja sam ga ispunila i presretna sam. Najljepši je osjećaj bio slušati hrvatsku himnu sa zlatom oko vrata. To sam toliko puta zamišljala. Zaista je prelijepo. Zahvalna sam, presretna, nemam riječi kako bih to opisala. S tom je protivnicom uvijek bilo tako, tijesno, ali naučila sam da trebam vjerovati u sebe do kraja i što god da se dogodi samo da nastavim i da vjerujem u to što radim. Sve ispadne tako nekako kako je Bog zamislio. Nadam se da sam pokazala ljudima da se ne isplati odustati, da se treba boriti do kraja. Vjerovala sam da mogu i išla sam do kraja, a ako ja mogu, onda mogu i drugi. Trener i ja znali smo da će se ovo dogoditi. Rekla sam mu da ću nakon zlata na Europskom prvenstvu osvojiti i olimpijsko zlato i to se na kraju i dogodilo. Nije to zato što podcjenjujem suparnice, naprotiv, već sam znala koliko smo naporno radili i osjećala sam da će se to isplatiti,” podijelila je s nama dojmove iz Tokija olimpijska pobjednica.

Velik uspjeh veslača

Za potpuno slavlje hrvatskog taekwondoa pobrinuo se i 25-godišnji Splićanin Toni Kanaet koji je osvojio brončanu medalju u kategoriji do 80 kg. Toni je Hrvatskoj donio prvu medalju u muškoj konkurenciji u taekwondou, a to je ostvario pobijedivši Uzbeka Nitku Rafalovića rezultatom 24 : 18 u borbi do koje je došao kroz repasaž. Toni je ovom pobjedom potvrdio kvalitetu hrvatskog taekwondoa koji nastavlja sa stvaranjem vrhunskih sportaša i pobjednika koji se sa svakog natjecanja vraćaju s odličjima. To je pokazatelj da u hrvatskom sportu postoji kvalitetan sustav koji može u kontinuitetu stvarati sjajne sportaše.

Vrhunske nastupe na Olimpijskim igrama ostvarili su i ostali hrvatski sportaši. Posebno treba izdvojiti veslače koji su osvajanjem medalja u Tokiju postali jedni od najuspješnijih hrvatskih olimpijaca. Zlatna braća iz Rija Martin i Valent Sinković sa svojih se trećih Olimpijskih igara vraćaju s trećom olimpijskom medaljom oko vrata.  Naravno, ono što je bilo isto kao i u Riju, sjaj je medalje, a to je onaj najsjajniji – zlatni. Svestrana braća i na svojim trećim Olimpijskim igrama promijenili su disciplinu. Prije pet godina zlato su osvojili u dvojcu na pariće, a onda su odlučili kako je vrijeme za veliku promjenu i odlučili postati zlatni i u dvojcu bez kormilara, potpuno novoj i zahtjevnoj disciplini za njih u kojoj su morali prolaziti sve ponovno. U olimpijskom su ciklusu svoj status potvrdili osvajanjem titule europskih te svjetskih prvaka pokazavši kako su jedan od najboljih veslačkih parova svih vremena.

Za Damira Martina put do Tokija bio je iznimno dug, mukotrpan, bolan i težak jer je do ovih Olimpijskih igara morao proći dugotrajan put oporavka od teške operacije i ozljede kuka. Damirova priča stoga je jedna od najljepših ispisanih u hrvatskoj olimpijskoj povijesti.

Jedan od naših najuspješnijih olimpijaca sa svojih se trećih Olimpijskih igara vratio s još jednom medaljom – brončanom, ali možemo slobodno reći zlatnog sjaja. I to u samcu – vjerojatno najtežoj i najzahtjevnijoj veslačkoj disciplini. Damir je vodio utrku s vremenom i oporavkom, odgoda igara za godinu dana pomogla mu je da donekle sanira ozljede i pripremi se za Tokio. Formu je brusio i dizao iz natjecanja u natjecanje, a onda je ondje gdje je najvažnije pokazao da u njemu leži istinski pobjednik koji je sposoban pobijediti sve nevolje i dići se još jednom na pobjedničko postolje u trenucima kad je od mnogih bio otpisan. Otpisati Damira može samo onaj koji ne poznaje srce pobjednika. U polufinalu je odradio dobru utrku i ušao u finale kao drugoplasirani, utrku kojom nije bio zadovoljan, što je i sam napomenuo, istaknuvši kako je bilo dosta grešaka u njegovu nastupu te da može više za finale. Već tad bilo je jasno kako je Damir spreman za novu medalju i kako Hrvatska može biti mirna jer je Damir Martin gladan uspjeha te da se bez medalje ne vraća u domovinu. U finalnoj utrci bio je dovoljno koncentriran i spreman te je u samom finišu utrke izborio brončanu medalju.

Koliko mu znači ta medalja pokazao je u emotivnom govoru nakon utrke, a kratku je izjavu dao i za Hrvatski vojnik: ”Najvažnije je da sam sačuvao zdravlje. Presretan sam zbog medalje. Ne mogu vam opisati koliko mi znači. Dok sam veslao, prolazilo mi je svašta kroz glavu. Bio sam svjestan da je ovo prilika koju ne smijem propustiti i za koju se moram boriti. Morao sam dati sve od sebe da bi uspio. Na kraju je sve ispalo sjajno. U Olimpijskim igrama moraš dati sve od sebe kako bi uspio. Hvala svima na potpori, ne samo tijekom ovih igara već tijekom svih ovih godina.” Damiru je ovo treća medalja nakon Londona 2012. i srebra u četvercu te srebra iz Rija 2016. godine u samcu.

Želja, trud i zalaganje

Nikad ne otpisuj srce šampiona. To je jedna od onih rečenica koja bi se trebala ponavljati svaki put kad javnost unaprijed otpiše naše sportaše. Sličnu je priču prošao i Tonći Stipanović. Iskusni Splićanin, 35-godišnji morski vuk i prvi osvajač olimpijske medalje u jedrenju Hrvatskoj je donio novu medalju u ovom sportu. Stipanović je obranio srebrno odličje osvojeno u Riju u klasi Laser pokazavši time kako ”starog morskog vuka“ nikad ne treba otpisati. Svojim je nastupom pokazao da je i dalje u vrhunskoj formi spreman odgovoriti na najteže moguće izazove te da Hrvatska u njemu ima sportaša koji je u samom vrhu ovog sporta.

Tin Srbić potvrdio je kvalitetu u gimnastici osvojivši svoju prvu olimpijsku medalju i to srebrnog sjaja. Srbić je u disciplini preča ostvario iznimno visok broj bodova odradivši vrhunsku vježbu kojoj je dodao nove elemente, no nažalost to nije bilo dovoljno da dođe do zlatne medalje. Ona je pripala domaćem predstavniku Japancu Daikiju Hasimotu.

Jedno od glavnih gesla Olimpijskih igara uz Brže, više, jače jest i onaj koji kaže – Važno je sudjelovati. Sam dolazak na Olimpijske igre velika je stvar za svakog od sportaša jer je put do nastupa na njima dug, težak, mukotrpan i trnovit te je svaki nastup vrijedan. Stoga ćemo ovdje spomenuti i preostale hrvatske sportaše koji nažalost nisu imali dovoljno sreće da dođu do odličja, ali su svejedno svojim nastupima pokazali želju, trud i zalaganje te su dostojno predstavljali Lijepu Našu.

Malo je sreće nedostajalo džudašici Barbari Matić u borbi za brončanu medalju u kojoj je nažalost poražena. Aktualna svjetska prvakinja u kategoriji do 70 kg izgubila je tijesno od Ruskinje Madine Taimazove. Niti Šime i Mihovil Fantela nisu uspjeli doći do prve bratske medalje u jedrenju na Olimpijskim igrama u svojem prvom zajedničkom nastupu. U finalnom plovu prerano su startali zbog čega su se morali vraćati što ih je omelo i odmaknulo od borbe za medalje. Braća Fantela u finalu su na kraju zauzeli osmo mjesto.

Nesreću je imao i Božo Starčević, naš hrvač grčko-rimskim stilom u kategoriji do 77 kilograma, u kojem je ispao u četvrtfinalu iako je pet sekundi prije kraja imao vodstvo koje bi ga vodilo u borbu za medalje. No, nažalost njegov suparnik Iranac Geraei izveo je očajnički potez skočivši na glavu Boži Starčeviću te tako osvojio bodove s kojima je preokrenuo susret i ostavio našeg predstavnika bez borbe za medalju. Naš drugi hrvač na ovim Olimpijskim igrama, 24-godišnji ”Hulk“  Ivan Huklek nije uspio osvojiti brončanu medalju. Huklek je dogurao do polufinala Olimpijskih igara. Bolji od našeg hrvača u polufinalu bio je Ukrajinac Zhan Belenjuk rezultatom 7:1, da bi zatim u borbi za bronačnu medalju također izgubio od srpskog predstavnika rodom iz Gruzije Zurabija Datunašvilija.

Kristina Tomić, taekwondoašica u kategoriji do 49 kg nije uspjela ponoviti uspjeh svoje kolegice iz reprezentacije Matee Jelić te je na putu do medalje zaustavljena od Kolumbijke Andree Ramirez Vargas, a zbog njezina kasnijeg ispadanja nije uspjela doći u priliku da kroz repasaž nastavi natjecanje.

Bez borbe za odličja

Niti druga hrvatska predstavnica u džudu, mlada Splićanka Karla Prodan nije uspjela doći do borbe za medalju. Od nje je u prvom kolu olimpijskog turnira bila bolja Crnogorka Jovana Peković tijesno pobijedivši našu džudašicu rezultatom 1 : 0. Hrvatski streljači Miran Maričić i Petar Gorša izborili su finale u disciplini trostav i iako su imali vrlo dobar nastup na kraju su ostali bez zadnjih hitaca koji bi im omogućili borbu za medalje. Gorša je u finalu na kraju zauzeo peto mjesto što je njegov najbolji rezultat na Olimpijskim igrama, dok je šesto mjesto zauzeo Miran Maričić u svojem debiju na Olimpijskim igrama. Snježana Pejčić nažalost nije uspjela izboriti finale i boriti se za medalje.

Finale nije izborio niti Filip Mihaljević, hrvatski atletičar koji se natječe u bacanju kugle. Filipu su nedostajala 23 centimetra da dođe do finala u ovoj disciplini, no nažalost na ovim je igrama ostao kratkih rukava. Ana Šimić, hrvatska atletičarka koja je svojevrsna nasljednica legendarne Blanke Vlašić u disciplini skok u vis, nije se uspjela plasirati u finale Olimpijskih igara. S preskočenih 186 cm zapela je u kvalifikacijama te joj je tokijsko finale izmaknulo za nekoliko centimetara.

Aktualni svjetski prvak u karateu u kategoriji do 84 kg Ivan Kvesić u svojem je debiju na Olimpijskim igrama natjecanje završio s dvjema pobjedama što je ipak bilo nedovoljno za prolazak skupine i osvajanje medalje. Karate je u Japanu bio prvi put u programu na Olimpijskim igrama, a Kvesiću je za medalju nedostajao samo jedan bod. Za kraj još jednom čestitke svim hrvatskim sportašima koji su sudjelovali na ovim Olimpijskim igrama i predstavljali Lijepu Našu, a posebno osvajačima medalja. Za mnoge je nastup na Olimpijskim igrama san i ispunjenje snova, nešto o čemu su maštali kao dijete, a nastup pod zastavom svoje zemlje čast i ponos.

Povijesni uspjeh na Olimpijskim igrama ostvarili su hrvatski tenisači. U igri parova zlato su osvojili ovogodišnji pobjednici Wimbledona Nikola Mektić i Mate Pavić koji su u finalu igrali protiv još jednog hrvatskog para Ivana Dodiga i Marina Čilića. Posljednji i jedini put kad su u finalu Olimpijskih igara igrala dva para iz iste zemlje bilo je na trećim Olimpijskim igrama održanim u St. Loisu 1904. godine kad su Amerikanci Edgar Leonard i Bells Wright bili bolji od sunarodnjaka Alphonza Bella i Roberta LeRoya. Par Mektić – Pavić bio je bolji u odlučujućem trećem setu gdje je na kraju slavio rezultatom 6 : 3, 4 : 6, 10 : 6.

Tekst: Ivan Šurbek

Foto: HOO