S početkom Meksičke revolucije 1910. godine diplomatski odnosi SAD-a i Meksika znatno su se pogoršali. Kulminacija se zbila u proljeće 1914.: američki predsjednik Woodrow Wilson zapovjedio je vojnu intervenciju. Kako je uskoro u Europi izbio Prvi svjetski rat, događaji s druge strane Atlantika ostali su relativno nepoznati u historiografiji Starog Kontinenta

Sjedinjene Američke Države u ratu sa Španjolskom 1898. odnijele su pobjedu i uspostavile vlast u Portoriku te na Filipinima i Guamu. Španjolska se odrekla i svih prava na Kubu, a nakon što je povukla svoje postrojbe, SAD je zauzeo taj veliki karipski otok. Osnažen pobjedom, SAD je s novim stoljećem sve intenzivnije provodio politiku miješanja u unutarnja zbivanja neovisnih latinoameričkih zemalja, posebno ako je u njima dolazilo do političkih kriza. Cilj je bio, prije svega, zadržati američke sfere utjecaja u njima i spriječiti da se eventualni revolucionarni pokreti i zbivanja prenesu u druge zemlje. Zbog toga su dijelovi američkih oružanih snaga provodili vojne intervencije koje su opravdavali zaštitom američkih građana i kompanija u zemljama u kojima bi izbili revolucionarni sukobi. Niz takvih vojnih intervencija koje je SAD provodio sve do sredine 1930-ih dobio je kolokvijalni naziv banana ratovi. Američko-meksički odnosi u XIX. stoljeću dugo su bili zategnuti, ponekad obilježeni i sukobima te ratovima. Poznata je Teksaška revolucija, u kojoj je 1836. došlo i do legendarne Bitke kod Alama. Prijepori oko Teksasa bili su povod za otvoreni rat dviju zemalja od 1846. do 1848. Pobijedio je SAD te si pripojio golem teritorij od Teksasa do Kalifornije, na koji je pravo polagao i Meksiko.

Godine boljih odnosa

U mandatu američkog predsjednika Abrahama Lincolna (1809. – 1865.) odnosi se pomalo poboljšavaju. SAD je čak pružao potporu, naoružavajući meksičke republikance u borbi protiv Francuske u zadnje dvije godine Druge francuske intervencije (1861. –1867.). Republikanci su pobijedili, no 1870-ih uslijedila su nova unutarnja previranja iz kojih je kao diktator izišao predsjednik José Porfirio Díaz (1830. – 1915.). Vladajući od 1876. do 1911. s jednim duljim prekidom, iskoristio je dobre odnose s SAD-om kako bi potaknuo ulaganja američkih kompanija u posrnulo meksičko gospodarstvo. Međutim, u Meksiku 1910-ih počinje niz revolucionarnih zbivanja karakteriziranih brojnim političkim previranjima i oružanim sukobima za prevlast u zemlji. Odnosi dviju zemalja ponovno postaju napeti s početkom Meksičke revolucije 1910. i konačnim odlaskom s vlasti dugogodišnjeg vladara Díaza.

Na vlast umjesto Díaza dolazi njegov glavni protivnik revolucionar Francisco Indalecio Madero (1873. – 1913.). SAD-u nije odgovarala njegova politika zbog čega odlučuje podržati generala iz Díazova vremena Victoriana Huertu (1854. – 1916.). U veljači 1913. dolazi do državnog udara u Ciudadu de Méxicu, kojim je Madero zbačen, a nakon toga uhićen i osuđen na smrt. Novi američki predsjednik Woodrow Wilson (1856. – 1924.) uselio je u Bijelu kuću svega deset dana nakon Maderova pogubljenja. Pola godine podupirao je Huertu, ali uskoro mu okreće leđa jer je Meksikančev diktatorski pristup doveo do nove destabilizacije zemlje, a time i ugroze interesa američkog kapitala u njoj.

 

Uhićenje i salva u Tampicu

Ujesen 1913. počele su prve unutarnje pobune protiv Huertina režima, koje su predvodili Pancho Villa (1877. – 1923.), Emiliano Zapata (1879. – 1919.) i Álvaro Obregón (1880. – 1928.). Sjedinjene Države uvele su embargo na uvoz oružja vladajućem režimu te Huertu proglasile nelegitimnim predsjednikom. Europskim silama savjetovale su da učine isto kako bi u potpunosti izolirale Huertu. Ti su događaji doveli do jačanja napetosti i sve češćih incidenata na američko-meksičkoj granici. Situacija je eskalirala 9. travnja 1914. zbog incidenta u Tampicu, luci na obali Meksičkog zaljeva sjeveroistočno od metropole Ciudada de Méxica. Pripadnici meksičke vojske uhitili su tad devetoricu nenaoružanih američkih mornara s transportnog broda USS Dolphin prilikom ulaska u stanicu za punjenje goriva. Meksikanci su tvrdili da je ulazak u pristanište bio neovlašten i zbog toga su ih na informativnom razgovoru zadržali gotovo dva sata. Američka reakcija na meksički čin bila je burna: zapovjednik devetorice mornara od meksičkih je vlasti zatražio njihovo hitno puštanje. Tomu je pridodao i zahtjev da se Meksiko ispriča, podizanjem američke zastave i njezinim pozdravljanjem počasnom salvom. Amerikanci su pušteni i dobili su ispriku, ali pozdrav je izostao jer je Meksiko ostao pri tome da američki brod nije smio pristati u za njega zabranjeno područje.

Oružje se (ne) iskrcava

Naizgled minoran događaj prouzročio je velike diplomatske trzavice. Wilson je 20. travnja zatražio od američkog Kongresa da mu odobri kaznenu akciju s ciljem okupacije važne meksičke mornaričke luke Veracruza. Međutim, predsjednik se našao pred problemom: usprkos čestim pograničnim napetostima s Meksikom, američka javnost nije smatrala da je incident u Tampicu dovoljan razlog za vojnu intervenciju. Wilson je ipak ratnoj mornarici zapovjedio početak invazije 21. travnja. Dio američke Atlantske flote, kojom je zapovijedao admiral Frank Fletcher (1855. – 1928.), stigao je u Veracruz. U napadu su, uz ostale, sudjelovali i drednoti USS Utah te USS Florida, kao i preddrednot USS New Hampshire. Uskoro su iskrcali oko pet stotina američkih marinaca te tri stotine mornara. Kako bi opravdala napad, Bijeloj kući izvrsno je došao jedan drugi povod. Naime, SAD je još otprije znao da se na njemačkom parobrodu SS Ypiranga koji se približavao meksičkoj obali prevozi oružje i streljivo kojim bi se opremile vojne i sigurnosne snage Huertina režima. Brod je trebao pristati u Veracruzu, a isporuka je bila u suprotnosti s američkim embargom nametnutim Huertinu režimu. Kasnije se saznalo da prijevoz oružja nije organizirala Njemačka, već američki biznismen i ruski trgovac oružjem koji su bili veliki ulagači u Meksiku. U svakom slučaju, Američka ratna mornarica uspješno je blokirala pokušaj iskrcavanja oružja u Veracruzu, ali je, ironično, ono ipak nekoliko tjedana kasnije iskrcano u nešto južnijoj luci Puertu Méxicu (danas Coatzacoalcos) pod nadzorom Huertinih snaga. Bez obzira na to što naposljetku nisu uspjeli spriječiti opskrbu oružjem, Wilson i njegova administracija postigli su glavni cilj, a to je povod i opća potpora za zaposjedanje Veracruza.

Topništvom na zgradu

Huertine snage povukle su se iz luke prije dolaska američkih, koje stoga nisu naišle ni na kakav otpor prilikom njezina zauzimanja. SAD donosi i odluku da pod svoj nadzor stavi i druge dijelove grada. Za američke snage tad počinju problemi, posebno kad su stigle pred pomorsku akademiju. Ondje su im se žestoko suprotstavili branitelji, među kojima su bili mornarički kadeti, vojnici i deseci naoružanih, ali za borbu neobučenih građana. Američke snage su, pokušavajući zauzeti akademiju, pretrpjele znatne gubitke zato što su se branitelji zabarikadirali i odbili sve pokušaje proboja. Zbog toga su u pomoć pozvani ratni brodovi, koji su na akademiju djelovali teškim topništvom. Pritom je poginulo 15 kadeta, a zgrada je pretrpjela veliku štetu. Amerikanci su pozvali i dodatna kopnena pojačanja pa je akademija uskoro zauzeta, a cijeli je grad u tri dana došao pod nadzor njihovih snaga. Okupacija Veracruza trajala je punih sedam mjeseci, sve do 23. studenog 1914. Tijekom akcije i okupacije poginulo je oko stotinu američkih vojnika, a broj meksičkih žrtava prelazio je pet stotina. U to je vrijeme pao i Huertin režim: diktator je 15. srpnja 1914. pobjegao u Španjolsku, da bi 1915. otišao u SAD, gdje je uhićen i umro u zatvoru. Na čelu Meksika zamijenio ga je njegov glavni protivnik konstitucionalist Venustiano Carranza (1859. – 1920.). Iako je okupacija Veracruza bila usmjerena protiv njegova protivnika, Carranza joj se snažno protivio.

Okupacija Veracuza dovela je općenito do jačanja antiameričke propagande u Latinskoj Americi. Takvu je situaciju u početku Prvog svjetskog rata pokušala iskoristiti Njemačka, koja je nudila Meksiku pomoć u vraćanju teritorija izgubljenih u ratovima s SAD-om. Zauzvrat je tražila potporu Meksika ako ona i SAD zarate. Ipak, Meksiko je ponajprije zbog svojih unutarnjih sukoba ostao neutralan u Prvom svjetskom ratu, ali su odnosi s SAD-om do kraja Meksičke revolucije ostali napeti.

TEKST  Josip Buljan