Podižem grumen zemlje ponosne, u ime svih naših žuljeva. Zemlja pamti sva naša leđa zgrbljena i molitve naših kraljeva. Jedan narod, jedna zemlja, jedan put. Isti korak, ista nada, isti trud. Snaga je u svima, čeka vjekovima, nebo zna i pjeva sa nama. Ove riječi stihovi su pjesme Mi smo prvaci, koju je skladao, napisao i otpjevao legendarni splitski glazbenik Zlatan Stipišić Gibonni 

Dok su se ratne 1992. hrvatski branitelji hrabro borili na bojištima, Hrvatska je na Olimpijskim igrama u Barceloni imala ratnike na sportskim borilištima. Među njima su košarkaši, predvođeni nezaboravnim Draženom Petrovićem, koji su igrali u finalu olimpijskog turnira protiv američkog Dream Teama. U to je vrijeme nastala pjesma Mi smo prvaci. O životu općenito, glazbi i umjetnosti razgovarali smo s njezinim autorom i izvođačem Zlatanom Stipišićem Gibonnijem. Pjesma nije navijačka, ona je oda svim ljudima koji su cijeli svoj život marljivo i naporno radili i borili se za svoj komad kruha i zemlje.

Nastanak pjesme

Mi smo prvaci često se izvodi prije i za vrijeme velikih sportskih događaja, na svečanostima, službenim dočecima naših delegacija, kao i tijekom uručenja odlikovanja sportašima. Službena je himna Hrvatskog olimpijskog odbora Zanimalo nas je kako je nastala, odnosno što je Gibonnija motiviralo i potaknulo da je napiše. 

“Bila je Olimpijada u Barceloni (Olimpijske igre 1992. godine, op. a.) i igralo se veliko finale u košarci između hrvatske reprezentacije i američkog Dream Teama. S druge strane je bila najjača ekipa u povijesti košarke predvođena Jordanom, Johnsonom, Barkleyjem i drugima, a s naše strane su bili naši momci: Dražen, Toni, Rađa, Vranković, Arapović i svi ostali dobri ljudi. U Hrvatskoj smo već bili zadovoljni s tim što je Hrvatska uopće došla do finala. To je već bilo čudo. Ususret tog velikog događaja smo razmišljali kako neće bit’ tolika sramota ako nas ovi pobijede sa 40 razlike jer su bili s one planete. U jednom momentu u prvom poluvremenu mi smo poveli u toj utakmici. Kad smo mi poveli, takav adrenalin koji sam osjetio, takav ponos je bio prisutan da je to teško opisati. Na poluvremenu, u pauzi sam napisao kompletan kostur, meso i mišiće pjesme”, govori nam Gibonni. 

“Ona je nastala u dahu i ja se sjećam, u ono vrijeme kad bi me pitali kako sam napisao tu pjesmu, ja sam im rekao nisam je napisao ja, nego Franjo Arapović”, govori kroz smijeh i nastavlja: “Napisao ju je sa svojim bendom u kojem sviraju Dražen, Dino, Toni. To je bio taj osjećaj. To me ponijelo. To je bio taj ushit. Čuo sam jako pozitivnih komentara, čuo sam i onih koji nisu bili toliko pozitivni, ali to je dio posla.” 

Objašnjava nam nadalje kako je zapravo stvarao pjesmu i čime se vodio. 

“Ljudi možda nisu obratili pažnju, ali u pjesmi se nalazi moja vizija. To je da bez truda, bez muke nema uspjeha. Ja sam kroz pjesmu to htio poručiti generacijama, ali na neki način i samome sebi. Pjesma priča o žuljevima, o muci. Priča kako se moraš potruditi, kako nema ništa preko noći, kako je sve što činiš jedan maraton, nakon kojeg te čeka priznanje i satisfakcija. Mislim da ja ni danas ne odstupam od toga kad sam trideset i nešto godina stariji od pjesme. Dandanas imam isto mišljenje”, ističe. 

“Napisana je ’92. godine, a snimili smo je najesen. To je prvi i zadnji put da sam je izveo javno. Bio je prisutan kompletan državni vrh. Tadašnji predsjednik MOO-a Juan Antonio Samaranch je također bio na tom svečanom događaju. Događaj se održao u jednoj dvorani u Zagrebu. Tamo smo izveli tu pjesmu sa Orkestrom HRT-a. Ja sam u tom trenutku osjetio da ovo mora bit’ maksimalno. Rekao sam sebi, sad si se izvukao, ali ovo mora bit’ jače od tebe. Poslije toga su me ljudi zvali da ja tu pjesmu pjevam, ali sam ih odbio jer sam rekao da je ta pjesma prerasla mene s obzirom da je dobila ulogu himne. Ona je zapravo pisana za pjevača koji je raskošniji od mene. Rekao sam da smatram, da ako tu pjesmu treba pjevati solopjevač, onda to trebaju biti Krunoslav Cigoj ili Rato Kliškić. To su bili pravi veliki rasni pjevači. Ako to ne budu oni, želim da to pjeva zbor ili klapa jer kad je ja pjevam, ja sa sobom donesem tu estradnu crtu”, kaže Gibonni. 

Dodajemo u razgovoru da je to vrlo skromno i ponizno razmišljanje i da bi zapravo jako malo glazbenika tako postupilo. 

“Uvijek kad sam nastupao, nisam nastupao ja, nego pjesma. Meni je to što je u pjesmi važnije od mene, od moje taštine, ega. Ova pjesma će bolje zvučati ako je pjeva klapa ili zbor. U zadnjih 15 godina je pjeva i izvodi Klapa ‘Sveti Juraj’ HRM-a. Oni to rade izvrsno. Ja mislim da je to prava verzija”, ističe Gibo. Osvrnuo se još jednom i na pjesmu koja je obilježila brojne uspjehe hrvatskih sportaša. “Pjesma je u početku prerijetko izvođena u javnosti. Netko mora bit’ prvak da bi se pjesma izvela! Srećom, kasnije su naši sportaši osvajali naslove pa se zahvaljujući njima izvodi često”, kaže kroz smijeh te nastavlja: “Ona je podosta zahtjevna, nije zaživjela među navijačkim pukom. Sigurno ima nekoliko pjesama koje će ljudi prije zapjevati na tribinama, koje lakše uđu u uho. Ispalo je da je njena sudbina takva da se izvodi na najvećim svečanostima. Jako je izazovna. Može se orkestrirati, može se pjevati a cappella. To je pjesma u svečanom kontekstu.” 

Gibonni objašnjava da je riječ o pjesmi koja je svečanija, plemenitija. Dodajemo kako, s obzirom na svoju raskoš, više nalikuje na pjesmu Moja domovina.

Dajem ti srce, suradnja s Doris Dragović i Zrinkom Tutićem

Tijekom Domovinskog rata Zlatan Stipišić Gibonni puno je stvarao i njegova je ostavština velika. Sa Zrinkom Tutićem razgovarali smo o pjesmi Dajem ti srce, čije je stihove napisao upravo Gibonni. Željeli smo čuti kako je cijela priča izgledala iz njegova kuta:

“Kad sam pisao pjesme za druge ljude, ja sam ustvari krojio odijelo po mjeri. Nikad nisam napravio odijelo za sebe, pa rekao evo vi ga probajte, ako uspijete stati u njega, dobro. Ja sam pisao pjesme koje su bile za nekoga. Potrebno je dobro upoznati osobe koje će to otpjevati da bi to bilo što uvjerljivije. Ja to rijetko radim, jer je to malo preopsežan posao. Nije lako ući nekome pod kožu. Dajem ti srce je zapravo pogled iz kuta majke jer ne postoji ništa osobnije od tog iskustva da ispraćaš svoje dijete preko praga, a ne znaš hoće li se vratiti. To mora stvarno biti velika trauma u duši. Od brige, od muke. Želio sam jednostavno napisati pjesmu koja bi bila jako osobna iz pozicije majke. Pitao sam Zrinka, pošto je njegova bila zadnja, on je bio mentor: ‘Zrinko, je li ovo malo patetično’, na što on kaže: ‘U toj situaciji ništa, sine, nije dovoljno patetično’.” 

Pjesma nosi veliku težinu. Gibonni ponovno dodaje kako je teško raditi pjesme za druge. U svojoj pjesmi traži nešto puno više od same pjesme, a ističe i da je Dajem ti srce posebno emotivna.

“Bila mi je želja da u toj pjesmi, u nekoliko stihova, na toj nezaštićenoj rani položim melem nade. Da bi mogao ući tako u pjesmu i osobu, taj netko ti mora biti jako drag. Moraš tu osobu jako osjećati. Najbolji rezultati od pjesama koje sam imao kad sam pisao za druge jesu od ljudi koje sam jako privatno volio. Ti moraš biti s nekim povezan, ući u njegovo srce. Ti pišeš ono što bi on rekao da se zna pjesnički izraziti. Nema svatko dar napisati što osjeća”, objašnjava. 

“To je nešto što neću u životu raditi često, a kad to radim, to će biti za one ljude koji su mi posebni”, dodaje. 

Odnos s Oliverom Dragojevićem i Cesarica

S Gibonnijem smo razgovarali i o njegovu odnosu s neprežaljenim Oliverom Dragojevićem. Oliver je ostao jedinstvena figura, čije je mjesto posebnim slovima upisano na našem glazbenom nebu. Razgovarali smo o tome kako je nastala Cesarica i kako je došlo do velikog prijateljstva. 

“Kao pjesme od iskona. To su pjesme koje nosiš u sebi. To je nešto što se temelji na tradiciji. Ja sam te pjesme uvijek pisao lako. One su dio mene, nisu stvaranje nečeg nepoznatog. One proizlaze iz postojećeg. Te pjesme stvaram s lakoćom. To su pjesme koje imaju tradiciju u sebi. Ja sam tu pjesmu napisao i ona je bila moja manje od 24 sata. Ja sam nju napisao u sedam sati navečer, pokazao je Zdenku Runjiću, a on je zatim zvao Olivera da mu je pusti. Oliver je mene sutradan zvao oko ručka i pitao: ‘Halo, mali’, ja kažem: ‘E.’

‘Hoćeš mi dat ovu pismu?’ Ja sam reka’ hoću. I to je to”, prisjeća se kroz smijeh te anegdote. 

“Bila je moja manje od 24 sata. Tad je krenula velika suradnja. I prije toga je on na mene bacio oko. Uvijek ga je zanimalo što mladi ljudi rade. Zanimali su ga Dino Dvornik, Marijan Ban, Neno Belan i drugi mladi. Nikad nije imao odnos megazvijezde prema nama. Nikad nam nije dopuštao da mu govorimo vi. Bio je jednostavan, krasan čovik”, prisjeća se. 

Počeci glazbene karijere, čupavi iz Osmog putnika

Pitali smo i kako je zavolio glazbu. Odgovara kako je to bilo odmah po rođenju. Njegov otac legendarni je Ljubo Stipišić Delmata, jedan od najvećih hrvatskih skladatelja, melografa, dirigenata, ali i čovjek koji je zaslužan što je klapska pjesma upisana na UNESCO-ov Reprezentativni popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva.

“Živjeli smo u stanu moje babe, dvosoban stan je to bio. U spavaćoj sobi od mog oca i matere je bila škola harmonike. Moj je otac živio od toga jedno vrijeme dok je bio slobodni umjetnik. Ja sam bio u kolijevci dok su đaci dolazili na satove harmonike. Jedan od tih đaka bio vam je Tedi Spalato”, govori kroz smijeh te dodaje: “On često zna spomenuti u razgovoru da me poznaje još iz pelena.”

“Ne znam kad sam zavolio glazbu. Dok nisam znao tko sam i što sam, sviralo mi se u sobi, tako je to bilo oduvijek”, dodaje Gibonni.

Spomenuli smo da smo u prethodnom nastavku serijala razgovarali s Borisom Hrepićem iz Daleke obale. Ta je grupa imala veliki hit Osamdesete, u kojem se spominje stih: A onaj čupavi iz Osmog putnika njegove pjesme danas znaju svi. Pitali smo ga kako gleda na to. 

“To je posveta onom vremenu u kojem se na nas nije ozbiljno računalo”, kaže. 

Pjevačku karijeru započeo je pjesmom Tebe nisam bio vrijedan, s kojom je pobijedio na Splitskom festivalu. Slijedili su brojni nezaboravni hitovi.  “Bio sam pjevač prije toga. Živio sam u Berlinu, bio sam član njemačkih sastava. U Hrvatsku sam se vratio 1990. godine. Onda sam trebao sve početi ispočetka. Nisam imao toliko dubok trag. Onda sam pisao neke tekstove i glazbe za kolege. Uvijek sam imao u planu da ću raditi nešto svoje”, dodaje. 

Lažu fotografije

Pjesma Lažu fotografije jedan je od Gibonnijevih novijih hitova. Njezina je težina velika jer savršeno opisuje način na koji ljudi doživljavaju stvari. 

“Ljudi ne pamte okolnosti, nego pamte rezultate. Ne pitaju te koji su bili uvjeti. Nitko te ne pita kako si do nečega došao, samo se rezultat broji. Je li ti netko dao pare, jesi li posudio pare koje ne možeš vratiti i je li trebaš nešto prodat’ iz kuće – počeci su uvijek teški. Naprimjer, nitko neće znat’ kako nam je bilo dok smo snimali Lažu fotografije u koroni. Jesmo li morali vaditi posebnu dozvolu od općine da bi mogao doći u studio u Zagreb da bi odsvirao dio pjesme i opet se vratiti nazad po novu dozvolu. To je bila takva muka u logistici. Danas kad je čuješ na radiju ona zvuči odlično. Nitko ne čuje niti mu je važno kako je to izgledalo. Uspjeli smo složiti takvu ljepotu umjesto slagalicu strave”, kaže Gibo.

O Hrvatima, narodu, poruka mladima

Razgovarali smo s Gibonnijem i o hrvatskom narodu, mentalitetu, snazi i ponosu, suradnji i zajedništvu. Skroman je i jednostavan čovjek, koji često ističe važnost emocije, zajedništva i suradnje. Ispričao nam je zanimljivu priču. 

“Znaš šta. Bio je jedan ushit. Imali smo bijeli list papira ispred sebe. Ja sam to doživio na način: ajmo stvoriti izvrsnost. Ja znam da je to romantičan pogled, ali samo te ljubav može pokrenuti. Ajmo u svakom segmentu biti izvrsni. Nema veze je li to sport, glazba, hoćemo li biti vinogradari i saditi lozu, hoćemo li raditi maslinovo ulje, hoćemo li proizvoditi marmeladu od kupina. Ajmo biti izvrsni. Nije mi važno što činiš, nego jesi li sebe stavio na te tračnice”, ističe. 

Pitali smo ga i kakvu poruku ima za mlade ljude, ali i kako danas biti izvrstan, kako stvoriti hit. 

“Danas je sve teže. Jako je puno informacija koje dolaze. Danas su svi urednici u svom telefonu. Informacija bježi. Ode. Danas pjesma vrlo teško dođe do čovjeka. 

Gledam sa zadovoljstvom jer sam živio u jednom vremenu u kojem su moje pjesme uspjele doći do ljudi. Bilo je to ipak manje zagušeno vrijeme. Danas kad me netko pita da dam savjet nekom mladom glazbeniku, ne znam što reći. Ako je svaka vijest stara do večeras, kako onda poslati pjesmu, da ona nađe pravi put, da nađe srodnu dušu. Ja se smatram blagoslovljenim jer sam živio u vremenima dok nije sve otišlo u neprirodni vrtlog pretjerivanja u svemu”, kaže. 

Za kraj dotaknuli smo se i zajedništva jer je zajedništvo nešto što smatra izrazito važnim, ali i mir. Kad se govori o zajedništvu, naglašava da talente treba njegovati. 

“Uvijek kad sam imao razgovore s mojim glazbenicima, kad bi imali različita mišljenja, ja bi rekao, ljudi mi smo mali narod, mater rijetko rađa. Mater rodi Tonija Kukoča, pa čekaš 25 godina da rodi novog. Mi nemamo pravo bit’ u konfliktu, malo nas ima. Kad se nađu dvojica talentiranih, nemaju nikog osim jedan drugog. Uvijek sam volio ljude kojima je to jasno”, ističe.

“Kad gradiš neki tim, bilo kakav, ako ti u nogometu obrana ne funkcionira sa veznim redom, neće biti rezultata. Kad ti prva violina ne razgovara s dirigentom, isto nije nikako dobro. Mi nemamo pravo na to. Mi nismo mnogoljudni. Uvijek sam to govorio svojima. Talenti se rađaju, moraš ga prepoznat’, moraš ga njegovat’, tvoja je dužnost da nikad ne dođete u konflikt. Ako se mi zavadimo neće imat’ tko igrat, neće imat’ tko svirat. Nećemo imati s kime živit’. Zato, ne trebamo se dijelit’, malo nas je”, zaključuje. 

Tekst: Ivan Šurbek; Foto: HINA, privatna arhiva Zlatana Stipišića Gibonnija