Zlatna olimpijska pobjednica iz Pariza u džudu

Barbara Matić, 29-godišnja ugovorna pričuvnica Hrvatske vojske na Olimpijskim igrama u Parizu donijela je Hrvatskoj prvu zlatnu medalju u džudu u kategoriji do 70 kilograma

Olimpijske su igre, XXXIII. po redu, završene. Dojmovi se još sliježu, uspjesi hrvatskih sportaša ponovno su izazvali veliku pažnju javnosti, pa mediji pokušavaju doći do izjave, intervjua ili prilike za razgovor s natjecateljima. Barbara Matić, jedna od onih koja je dosta medijski eksponirana zadnjih dana, i to s pravom, glavna je junakinja naše priče.

Dvostruka svjetska prvakinja u kategoriji do 70 kilograma (Budimpešta 2021., Taškent 2022.), brončana iz Dohe 2023., aktualna europska prvakinja koja je naslov osvojila ove godine u Zagrebu, velikim je uspjesima u svojoj karijeri pridodala i ono što joj je do sada nedostajalo. Olimpijsku medalju zlatnog sjaja koju je sanjala cijeli svoj sportski život. Kompletirala je Barbara tako sve najveće uspjehe koji se mogu postići u sportu, a ova je godina svakako za nju najuspješnija, te vrhunac njezine bogate sportske karijere. 

Olimpijske igre najveći su svjetski sportski događaj koji brojnim sportašima pruža mogućnost ispričati svoju životnu i sportsku priču i upisati se u sportsku povijest prožetu mnogim velikim pričama, pothvatima i rezultatima. Priče o uspjesima, borbi, radu, trudu, zalaganju pišu svake igre. Događaj koji se odvija svake četiri godine i koji je za mnoge sportaše vrhunac karijere jer ta medalja znači više od bilo kojeg drugog sportskog uspjeha. 

Fantastična godina

Sudjelovati na igrama velika je čast, a još veća kada na otvaranju Igara budete izabrani kao stjegonoša odnosno barjaktar te nosite zastavu svoje države. Upravo je tu čast dobila Barbara Matić od Hrvatskog olimpijskog odbora koji ju je zajedno sa zlatnim olimpijcem s Igara u Riju Giovannijem Cernogorzom odabrao za ovu važnu ulogu. 

“Čast je nositi zastavu svoje domovine. To je san svakog sportaša, to je priznanje tebi. Bili su teški vremenski uvjeti, kiša je kvarila ugođaj, ali o tome se ne razmišlja, to je jednostavno nešto veličanstveno. Bila je dobra ideja domaćina, ali u izvedbi nije sve išlo baš najbolje jer nismo puno toga mogli vidjeti“, kaže Barbara. 

U razgovoru za Hrvatski vojnik podijelila je dojmove s Igara, ali i osvrnula se na svoj životni put, idole i sve ono što je prethodilo osvajanju olimpijskog zlata. Posebno je ponosna na ovu godinu koja je za nju bila uspješna. “Ova je godina zaista fantastična. Od šest turnira na kojima sam nastupala do Olimpijskih igara osvojila sam pet zlata i jednu broncu. Bolju godinu nisam mogla poželjeti“, kaže. Samim time i očekivanja na Olimpijskim igrama i apetiti bili su visoki. U Tokiju je bila također jedan od favorita za medalju, ali medalja je izostala jer je bila poražena u borbi za broncu. 

Pariške su igre ipak donijele drugačiju novu priču. Nakon početnih dojmova s otvaranja, kad su počele borbe Barbara je pokazala odlučnost i namjeru s kojom je došla na ove igre, a to je bilo osvajanje odličja. Bila je svjesna da je favorit za medalju, a sjajna sezona koja je iza nje samo je podigla ljestvicu njezinih ambicija. Kaže kako se nadala medalji, ali nije očekivala zlato. Nikad se nisam bolje osjećala, fizički i kondicijski. Doduše, imala sam tu jednu ozljedu ramena, ali o tome nisam htjela govoriti u medijima. 

Bila je nepobjediva

Barbara je prema jednoglasnom mišljenju kompletne sportske javnosti od prve borbe izgledala zaista nezaustavljivo, što definitivno i jest bilo tako. U prvu je borbu ušla suvereno, odradila je bez problema, potvrdivši status favorita. Niz koji je uslijedio samo je potvrdio da su svi koji su vjerovali u njezin uspjeh u pravu jer je splitska džudašica zaista pokazala dominaciju na ovim igrama. Finalna je borba za nju, kako kaže, bila borba u kojoj nije imala što izgubiti i u nju je ušla vrlo relaksirano, bila je jako opuštena jer je znala da može samo dobiti. Srebro je već imala u svojim rukama, a zlato je trebala osvojiti. 

“Ušla sam opušteno u tu borbu, jednostavno nisam imala što izgubiti, to je finale. Ova je kategorija dugi niz godina bila vrlo neizvjesna i teška i danas je takva. Djevojka koja je petnaesta na ljestvici bez problema može pobijediti onu koja je prva. Sve je zaista bilo dobro, bila sam jako smirena. Imam neki svoj ritam prije borbe. Volim vizualizirati borbu, razmisliti o tome što ću napraviti kako bi borba trebala izgledati. Nikad ne izgleda tako“, kroz smijeh će Barbara, “ali bitno mi je kako bi imala neki svoj plan i znala što želim, te se adekvatno pripremila i misli usmjerila na borbu“. 

Nakon osvajanja zlatne medalje zasluženo je dobila pohvale sa svih strana, a interes medija nakon završetka Igara ne jenjava. O njima govori sa sjajem u očima, pomalo i nesvjesna uspjeha koji je postigla, a odmor tek slijedi. Barbara kaže da je nakon osvajanja zlata prvo nazvala sestru, a zatim se čula sa svima ostalima.

Sestre Matić, Barbara i Brigita Matić (danas Ljuba) zajedno su trenirale džudo, ali mlađa Brigita postala je majka u međuvremenu pa je tako odustala od karijere. Jedno je vrijeme također bila ugovorna pričuvnica Hrvatske vojske. Zajedno dijele uspjehe, a u Brigiti ima svojeg najvećeg navijača koji je u potpunosti razumije i zna kroz što prolazi. Osvrnula se Barbara i na svoje djetinjstvo, uzore, te istaknula kako je izgledao boravak u Parizu. 

“Organizacija Igara u Parizu bila je zaista na visokoj razini“, ističe. “Za razliku od Tokija, ovdje je sve bilo predviđeno da bude točno u minutu, i tako je i bilo. Kreveti u Parizu bili su pak izrađeni od kartona kako bi se poslije mogli reciklirati, ali Matić kaže da njoj to nije smetalo. “Bili su malo tvrđi, meni to odgovara, a i veličina barem za mene nije bila problematična. Nismo imali klimu u sobi, to je bio mali problem, ali dobro, nije bilo niti pretjerano vruće jer su srećom prvi dani bili pomalo kišoviti, pa temperature nisu bile tako visoke. Imali smo ventilatore i bilo je izdrživo. Spavali smo vjerujte i u gorim uvjetima, bilo je zaista svega do sada, a u Parizu sam često jer nam je ondje svake godine završni turnir tako da već grad pomalo i poznajem. Ovo su mi treće igre i s ovih nosim najbolje dojmove. U Tokiju su nedostajali navijači na tribinama, a Rio su bile moje prve igre tako da je ovdje dojam najbolji jer sam već poznavala mnoge naše sportaše. Svi smo bodrili jedni druge, pratili se na različitim natjecanjima, bila je baš odlična atmosfera. Točno se znao raspored kada se tko natječe i trudili smo se maksimalno bodriti jedni druge. Ovdje se baš jako osjećao taj duh olimpizma. Bilo je predivno“. 

Janica Kostelić – uzor

“Uzor mi je Janica Kostelić, ono što je ona napravila za skijanje, ja sam htjela napraviti za svoj sport, kako bi ga ljudi zavoljeli i kako bih potaknula mlade da se bave ovim sportom. Mislim da sam na dobrom putu. Treniram u atomskom skloništu, trenirala sam prvo u jednom koje je poplavilo, pa sad treniram u drugom“, kroz smijeh će Barbara, te dodaje da uvjeti nisu idealni, zbog dva nosiva stupa koji smetaju i trebaju paziti. “Puno je djece bilo na džudu, sad mislim da će ih biti i više“, kaže Barbara, članica Džudo kluba Pujanke iz Splita. 

“Navikla sam na takve uvjete, nemam problema s tim, imam zaista odličnog trenera Vladimira Preradovića koji je vrhunski stručnjak, a sve ostalo jednostavno je dio sporta, dio neke moje priče na koju sam ponosna. Tko ima volje, nađe i načina, male dvorane imaju čar, meni je najdraže trenirati doma. Da, trenira se ponekad i u velikim teretanama koje su dobro opremljene, ali ove sprave koje mi imamo, to je ono što mi donosi tu posebnu draž i zato je to za mene posebno. Džudo u Hrvatskoj raste, postaje zanimljiviji, ponosna sam na to“. 

Riznica hrvatskog sporta bogatija je za novu medalju koja dolazi iz sporta u kojem je do sada, barem na Olimpijskim igrama, nismo imali.

Tekst: Ivan Šurbek; Foto: HINA/Damir Senčar (ds)