Ono što je Springfieldovu pušku učinilo jednom od najdugovječnijih snajperskih platformi u povijesti nije bila puka sreća, već kvaliteta dizajna. Preciznost nije bila naknadna vrlina: bila je utkana u oružje

 

 

Povijest vojnog naoružanja često je ciklus akcije i reakcije, no rijetko je koja vojna inovacija nastala iz tako dubokog osjećaja taktičke inferiornosti kao što je to bio slučaj s američkom puškom M1903 Springfield. Njezina priča ne započinje u mirnim crtaonicama vojnih inženjera, već u kaosu i krvi Španjolsko-američkog rata 1898. godine. Američka vojska naučila je tad ozbiljnu lekciju o važnosti tehnološke superiornosti pješačkog naoružanja. Sukob na Kubi, posebice dramatična Bitka kod brda San Juana 1. lipnja, razotkrio je nedostatke američkog standardnog oružja. Bila je to puška Springfield Model 1892–99 Krag-Jørgensen, kraće zvana Krag.

Oko 15 000 američkih vojnika suočilo se s relativno malobrojnim španjolskim snagama od oko 750 regularnih vojnika. Unatoč brojčanoj nadmoći i pobjedi, Amerikanci su pretrpjeli teške gubitke. Razlog je bio u balistici i mehanici. Španjolci su bili naoružani puškama Mauser M1893 u kalibru 7 x 57 mm, oružjem koje je u to vrijeme bilo vrhunac europskog inženjerstva. Springfieldov sustav punjenja bio je zastario, s ubacivanjem jednog po jednog metka kroz bočna vratašca spremnika. Španjolci su mogli praktički trenutačno puniti puške spremnikom od pet metaka odozgo. Drugo, i dugoročno važnije, Krag je imao golem strukturni nedostatak: njegov zatvarač imao je samo jednu bradavicu za bravljenje. Američka vojska pokušala je 1899. modernizirati streljivo kako bi parirala brzini Mausera, ali otkrila je pritom da Kragov zatvarač ne može izdržati povećane tlakove.

Tehnička struktura

Reakcija američkog vojnog vrha bila je brza i pragmatična. Stručno povjerenstvo zaključilo je da daljnji razvoj Kraga nema smisla te je donesena odluka: ako ne možeš pobijediti protivnikov dizajn, kopiraj ga. Usvoji sustav izravno proizišao iz Mauserovih patenata. Nova puška, službeno usvojena 19. lipnja 1903., prozvana je United States Rifle, Caliber .30, Model 1903. Bila je očita kopija njemačkog originala – uključujući sustav s dvije prednje bradavice za bravljenje i punjenje s pomoću punjača. Tvrtka Mauser Werke pokrenula je tužbu, a epilog je bio ironičan: američka vlada pristala je platiti njemačkoj tvrtki između 200 000 i 250 000 dolara kao licencijsku naknadu. Tako je nastao M1903 Springfield – hibrid njemačkog inženjerstva i američke industrijske moći, oružje koje će postati temelj američke snajperske doktrine u nadolazećim desetljećima.

Temelj puške bio je rotirajući zatvarač, viđen na puški Gewehr 98. M1903 koristio je dvije masivne prednje bradavice za bravljenje, što je osiguravalo iznimnu čvrstoću bravljenja i sigurnost pri visokim tlakovima. No, za snajperista je ključna značajka bila funkcija kontroliranog hranjenja. Sustav se oslanjao na masivni vanjski izvlakač, koji se nije rotirao s tijelom zatvarača. Poznat kao pandža, taj dio zahvatio bi rub čahure u trenutku kada bi metak počeo izlaziti iz spremnika. To je značilo da je metak bio pod potpunom mehaničkom kontrolom tijekom cijelog ciklusa: od uvođenja, preko ulaska u ležište, do opaljenja i izvlačenja. Zašto je to presudno za snajperista? Jamčilo je izvlačenje u gotovo svim uvjetima, pružajući mu mehaničku sigurnost.

Jednako važna kao i puška bila je evolucija streljiva. Prve inačice M1903 bile su konstruirane za metak .30-03, koji je koristio teško zrno mase 220 graina (14,3 g) s okruglim vrhom i postizao brzinu od oko 700 m/s. Međutim, pojava njemačkog metka S Patrone sa šiljastim (spitzer) zrnom učinila je .30-03 zastarjelim gotovo odmah po usvajanju. Američka vojska našla se u nezavidnoj situaciji – imala je nove puške sa zastarjelim metkom.

Poklonjeno vrijeme za metak

Spas je donio tadašnji predsjednik Theodore Roosevelt (1858. – 1919.), strastveni strijelac i kritičar vojne birokracije. Nakon testiranja puške poslao je ministru rata oštro pismo, u kojem je kritizirao integrirani šipkasti bajunet (rod bayonet), nazvavši ga jadnim izumom. Zapovjedio je zaustavljanje proizvodnje dok ne bude dizajniran pravi bajunet. Odjel za naoružanje (Ordnance Department) iskoristio je to vrijeme za razvoj streljiva. Rezultat je bio metak Model of 1906, danas legendarni .30-06 Springfield. Novi metak koristio je lakše šiljasto zrno od 150 graina (9,7 g) i postizao brzinu od 853 m/s. Da bi se to postiglo, vrat čahure skraćen je za 1,8 mm, što je zahtijevalo da se sve postojeće puške povuku, a cijevi skrate i ponovno urezuju. Upravo je metak .30-06 bio Springfieldova dobitna kombinacija. Imao je ravnu putanju, što je drastično povećavalo vjerojatnost pogotka na nepoznatim udaljenostima.

Cijev je možda najzanimljiviji tehnički detalj M1903. Standardna cijev bila je duga 24 inča (610 mm) s četiri žlijeba. Ključna specifikacija bio je korak uvijanja žljebova (twist rate): jedan okret u deset inča (1 : 10). Taj brzi korak uvijanja izvorno je odabran kako bi stabilizirao dugo i teško zrno starog metka .30-03. Prelaskom na lakše zrno kalibra .30-06, zadržani korak žljebova tehnički je rezultirao nadstabilizacijom. Međutim, ta se prividna pogreška pokazala kao prednost. Taj strmi twist rate omogućio je puški da poslije savršeno stabilizira teža, aerodinamičnija zrna, poput zrna mase 173 graina u metku M1 Ball. Ta inženjerska posebnost osigurala je puški M1903 preciznost koja je nadmašivala većinu vojnih pušaka tog doba.

Razilaženje doktrina

Kad su američke oružane snage 1917. ušle u Prvi svjetski rat, nisu imale ni snajpersku školu ni standardiziranu opremu. Njihovi pripadnici, suočeni s iskusnim njemačkim strijelcima, morali su improvizirati. Pokrenuta su čak dva paralelna snajperska programa – jedan u KoV-u, a drugi u Marinskom korpusu. Kopnena vojska standardizirala je optički ciljnik Warner & Swasey (W&S), primarno Model 1913. To je bio neobičan, robustan uređaj od mjedi i čelika, mase veće od kilograma, s povećanjem od 5,2 puta. Ključna značajka bila mu je montaža: na lijevoj strani kućišta. Omogućavala je da gornji dio kućišta ostane otvoren, što je značilo da se puška i dalje mogla puniti s pomoću standardnih punjača od pet metaka i da su se mogli koristiti i mehanički ciljnici. Vojska je time pokazala da snajperista ne vidi kao izoliranog specijalista, već kao boljeg strijelca u pješačkom vodu. I dalje je trebao sudjelovati u brzoj paljbi i manevru zajedno s ostalima. Ciljnik W&S pokazao se problematičnim. Nije bio hermetički zatvoren, što je dovodilo do zamagljivanja leća u vlažnim rovovima.

Marinski korpus, s kulturom natjecateljskog streljaštva, tražio je čistu preciznost. Odabrao je komercijalni ciljnik Winchester A5, cijev dugu 16 inča s peterostrukim povećanjem. Najveća razlika bila je u montaži. Marinci su A5 montirali točno iznad osi cijevi i zatvarača. To je onemogućilo korištenje punjača; snajperist marinaca morao je puniti pušku metak po metak. Marinski korpus tako je svjesno žrtvovao brzinu paljbe zbog bolje optičke slike i ergonomije. Time je definirao svojeg snajperista kao specijalista lovca čiji je cilj jedan savršen hitac. Ta filozofija postala je temelj moderne doktrine Scout Sniper.

Ulazak u Drugi svjetski rat donio je nove izazove. Standardna pješačka puška postala je poluautomatska M1 Garand, koja se pokazala teškom za snajpersku ulogu. Oružane snage ponovno su se morale osloniti na stari M1903. I opet su KoV i Marinski korpus imali različita rješenja. Vojska, pritisnuta potrebom za masovnim naoružavanjem, razvila je model M1903A4. Temelj je bila puška M1903A3, ratna inačica dizajnirana za brzu proizvodnju, koja je imala mnoštvo prešanih metalnih dijelova umjesto strojno obrađenih. Proizvodila ju je tvrtka Remington, a napravljeno je više od 28 000 komada. Vojska je za optiku odabrala jednostavan i jeftin komercijalni ciljnik Weaver 330C (oznaka M73B1) s malim povećanjem od samo dva i pol puta. M1903A4 nije bila kirurški precizno oružje na 800 metara. Bila je to puška za odabranog strijelca (designated marksman) učinkovita na udaljenosti od 300 do 400 metara, dizajnirana da se proizvodi u tisućama komada i dodijeli svakom vodu. Zbog brže proizvodnje nije imala ni mehaničke ciljnike.

Ostavština nadilazi tehniku

Marinski korpus iskopao je predratne zalihe modela M1903A1 National Match – ručno polirane i podešene puške vrhunske izrade. Uglavnom su bile opremljene ergonomskim “C” kundakom s pištoljskim rukohvatom. Na puške je montiran masivni, skupi natjecateljski ciljnik Unertl s osmerostrukim povećanjem. Rezultat je M1903A1/Unertl, sustav koji mnogi stručnjaci smatraju najboljom američkom snajperskom puškom Drugog svjetskog rata. Unertl je bio jedinstven po mehanizmu amortizacije trzaja. Za razliku od modernih optika, koje su fiksno pričvršćene, Unertl je bio montiran u vanjskim prstenovima koji su mu dopuštali klizanje. Prilikom opaljenja puška bi snažno trznula unatrag, dok bi optika zbog inercije skliznula prema naprijed unutar svojih prstenova. To je značilo da osjetljiva stakla i končanica nisu trpjeli izravan udar trzaja snažnog metka .30-06.

Međutim, to je zahtijevalo dodatni korak u ciklusu paljbe: snajperist je nakon svakog hica morao rukom povući optiku natrag u početni položaj. Sustav je, doduše, bio osjetljiv na prljavštinu i udarce – što je bio golem izazov u pacifičkim džunglama. Ipak, kombinacija osmerostrukog povećanja i vrhunske cijevi omogućavala je marincima pogotke na udaljenostima o kojima su korisnici standardnog M1903A4 mogli samo sanjati.

Ostavština M1903 Springfielda nadilazi njegove tehničke specifikacije. To je priča o oružju koje je preživjelo tehnološku tranziciju. Iako je 1936. službeno zamijenjen poluautomatskom puškom M1 Garand, M1903 nezamjenjiv je bio u slučajevima kada je preciznost bila jedini imperativ. Čak i u Korejskom ratu, pa sve do ranih faza Vijetnamskog rata, američki snajperisti i dalje su posezali za starim Springfieldom. Njegova sretna nesreća s cijevi i robustan zatvarač osigurali su mu mjesto u povijesti. Nije samo najbolja pješačka puška repetirka ikad proizvedena u Americi već je oružje koje je definiralo američke snajperiste u dva svjetska rata.

TEKST: Ivan Galović