Glas koji je nosio devedesete

Domovinski rat, Reportaža
02.10.2026

Tomislav Brajša bio je jedan od upečatljivih glasova hrvatske domoljubne i duhovne glazbene scene devedesetih. Njegove su pjesme savršeno spajale privrženost domovini i duboku vjeru u Boga te zagovor Majke Božje. U najtežim trenucima Domovinskog rata njegova je glazba pružala utjehu i dizala moral

Hrvatska mati me rodila, Hrvatska zemlja othranila, Hrvat sam bio i Hrvat ću biti, živjela Hrvatska! Stihovi refrena pjesme Hrvatska mati, koju izvodi Tomislav Brajša, velikan hrvatske glazbe devedesetih, na najbolji način oslikavaju ljubav prema domovini. U pjesmi koja pronosi poruku ljubavi, Brajša svojom toplom izvedbom i nezaboravnim glasom osvaja srca Hrvatske i piše povijest.

Malo je pjesama koje su tako čvrsto obilježile jedno vrijeme kao što je Hrvatska mati obilježila devedesete. Njezin je glas Tomislav Brajša, zagrebački glazbenik koji je od 1990. do 1995. održao više od dvjesto humanitarnih koncerata na ratištima i u bolnicama. Ne vidi od rođenja, ali to spominje tek usput, kao podatak koji nikad nije smatrao presudnim.

Tijekom razgovora za Hrvatski vojnik osjeća se njegov spokoj, entuzijazam i ponos. Ponosno ističe ljubav prema obitelji, domovini, vjeri, ljudima koji ga okružuju, prijateljima i kolegama. Brajšu ćemo prema njegovu odgoju, stavu i vrijednostima svrstati među one jednostavne dečke koji nikad nisu izgubili dijete u sebi. S puno topline, anegdota i prisjećanja vodi nas kroz svoju životnu priču.

Odrastanje

Rodio se 18. studenog 1970. u Puli, kao šestomjesečno nedonošče. U inkubatoru je, kaže, došlo do pogreške s dozom kisika, a posljedica toga je da ne vidi. Jelena Brajša posvojila ga je s još troje djece. U novoj obitelji, unatoč stopostotnom sljepilu, dobio je ljubav, podršku i priliku za razvoj svojeg iznimnog glazbenog talenta.

“U našoj se kući njegovao domoljubni odgoj, i to jednostavnim pravilima: poštuj svoje, brani svoje, poštuj tuđe, ne uzimaj tuđe. Već otprilike 1974., kad se to rijetko tko usudio, kod nas su se u stanu pjevale pjesme Oj, ti vilo Velebita i Ustani, bane.

Glazba je u obitelji Brajša bila nasljedna. Djed Ćiril skladao je pjesme, stric Petar bio je vrhunski trubač, a Zoran Brajša flautist. Moje školovanje bilo je sustavno. Klavir sam šest godina učio u Centru za slijepe i slabovidne “Vinko Bek” u klasi profesorice Ane Nađ, a srednju glazbenu školu, smjer truba, završio sam u klasi profesora Marijana Domića u Muzičkoj školi “Vatroslav Lisinski”, paralelno pohađajući gimnaziju u Križanićevoj (muzički razred).

“Na moj šesti rođendan stric Petar donio je trubu i zasvirao. Bio sam očaran trubom, i tako sam odlučio da ću svirati trubu. A pjevanje mogu zahvaliti profesoru Domiću. On me je odveo Vladimiru Ruždjaku, kod kojega sam dvije godine učio solopjevanje,” objašnjava nam.

Kako je nastala Hrvatska mati

Tekst i melodiju pjesme Hrvatska mati napisao je Siniša Doronjga, a Brajša ju je izveo. Do njega je došao kao devetnaestogodišnjak preko poznanika. Prije toga u privatnoj je nakladi izdao dvije audiokasete.

“Dođem prvi put gospodinu Doronjgi, on me gleda i pita: ‘Mali, što bi ti htio biti?’ Rekoh: ‘Glazbenik, pjevač.’ ‘Aha,’ kaže, ‘daj da čujemo što si to donio.’ Pustio je kasete i tako je počelo”, govori Brajša.

Suradnja je urodila trima albumima domoljubnih pjesama: Hrvatska mati – kultno izdanje s kojeg se ističe naslovna pjesma; Bože dragi, sačuvaj Hrvate – album koji je samim nazivom bio vapaj i molitva u jeku najžešćih razaranja; Hrvatski sinovi – album prožet ponosom i podrškom braniteljima na bojišnicama.

Sama pjesma Hrvatska mati nastala je gotovo preko noći:

“Jedne večeri, oko deset, nazvao me je gospodin Doronjga: ‘Mali, kako ti se sviđa tekst?’ I počne pjevati. Ja pitam: ‘Imate li melodiju?’ ‘Imam.’ ‘A refren?’ ‘Imam.’ ‘Hajde’, kažem. Tako je to nastalo iz duše i njemu i meni i cijeloj ekipi.”

“Snimili smo pjesmu 1989., još u Jugoslaviji. Nijedna kuća nije ju htjela izdati, sve ih je bilo strah. Onda je gospodin Doronjga otišao u diskografsku kuću Suzy, poslušali su je i rekli da će je izdati. Snimali smo i u Jadranu u dvanaest u noći, u studiju nikoga osim nas i portira na vratima. Kad smo se ponudili platiti, nije htio ni čuti: ‘Pa radite to za našu Hrvatsku.’ Tako se tada radilo”, prepričava Brajša.

Kaže kako je namjera bila jasna.

“Pazili smo na tekst tako da ne povrijedimo nikoga. Pjevamo za Hrvatsku, za našu domovinu, ne protiv ikoga. To je duboko emotivna pjesma posvećena majkama i domovini, može se pjevati uvijek i nikoga ne vrijeđa”, ističe. Među pjesmama s tih albuma je i ona posvećena poginulim braniteljima, Spavaj s mirom, sine moj.

“Ovo je također prekrasna stvar i velika pjesma. Sve su te pjesme jednostavno izvirale iz duše. Ljude je to u ono vrijeme zaista nosilo, a hvala Bogu, hrvatski narod ne zaboravlja ni tu pjesmu ni pjesme mojih kolega,” govori nam.

Ratišta i bolnice

Tomislav Brajša je od 1990. do 1995. u sklopu glazbene skupine Croatian Music Aid zajedno s kolegama poput Dražena Žanka, Jimmyja Stanića i Sandre Kulier obilazio ratišta, bolnice i toplice u kojima su bili ranjenici.

“Nema ratišta na kojem nisam pjevao i nema bolnice ni toplica u kojima nisam pjevao za naše ratnike, za naše momke”, dodaje.

Za osobite zasluge u kulturi, prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman odlikovao je 1998. godine Tomislava Brajšu Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića.

“To mi je bila velika čast. Ali najviše mi je značilo što sam, nadam se, uspio glasom doći do hrvatskih branitelja i hrvatskog naroda. Naravno, ne želim izostaviti nikoga. Zato bih volio da se uz mene spomenu i aranžer profesor Zoran Jašek i tonski majstor Branko Podbrežnički”, ističe Brajša te dodaje da su ti ljudi bili vrlo važni za nastanak pjesama.

“U Sunji smo pjevali u rovovima. Počeo je napad i mi smo, gospodin Doronjga i ja, legli u rov s dečkima i ležali dok je trajalo. Zato znam što su naši dečki proživljavali”, prisjeća se.

Domoljublje bez patetike

O domoljublju Brajša govori bez velikih riječi, ali s jasnim stavom: ono nije nešto što se pokaže jednom godišnje.

“Hrvatski narod nije započeo nijedan osvajački rat, pa ni devedesetih nismo napadali, samo smo branili svoje. Domoljublje ne smije biti samo za Dan Oluje, ono se iskazuje svakodnevnom odgovornosti, čuvanjem istine i izgradnjom boljeg društva. A meni je fantastično što rade navijači u Rijeci, Armada, kad na mostu zapale baklje za Vukovar”, kaže Brajša.

“Mladima treba prenositi priče o hrabrosti i zajedništvu iz devedesetih, bez gorčine, ali s dubokim poštovanjem prema činjenicama i žrtvi. Trebamo ih učiti da čuvaju naš jezik, kulturu, tradiciju i povijest od zaborava. Voljeti svoje, cijeniti svoje korijene i podrijetlo, a pritom poštovati i uvažavati druge narode i kulture. Sjećanje na devedesete i Domovinski rat podsjeća nas da je domoljublje u najtežim trenucima značilo hrabrost, zajedništvo i spremnost na najveću žrtvu za slobodu. Poštovati one koji su dali zdravlje i živote za slobodu, posjećivati mjesta pijeteta (poput Vukovara, Škabrnje i drugih simbola obrane) te podupirati obitelji onih kojih više nema. Svakako želim naglasiti da su vjera u Boga i zagovor Gospe – Kraljice Hrvata bili nepresušni izvor snage, utjehe i nade u najtežim danima Domovinskog rata. U trenucima kada je sve izgledalo izgubljeno, krunica oko vrata hrvatskog branitelja nije bila samo vjerski simbol već je bila štit, utjeha i znak nepokolebljive vjere da dobro na kraju pobjeđuje zlo. Ta duhovna dimenzija duboko je utkana u identitet našeg naroda”, naglašava.

Poruka za one koji pate: ne sažalijevati se, nego raditi

Na pitanje što bi poručio onima koji se danas bore s teškim životnim izazovima i invaliditetom odgovara bez puno razmišljanja:

“Prvo: ne sažalijevati se. Nikada. I ne dopustiti nikome da te sažalijeva. Uvijek biti pozitivan, raditi, stvarati i ići naprijed. Naša hrvatska zemlja pamti mnoga teška vremena, ali je iz svakog izišla ponosna i nepobijeđena. Ta ista snaga i otpornost živi danas i u nama. Devedesete su nas naučile da ništa nije nemoguće kada imamo zajednički cilj. Danas taj cilj nije opstanak, već napredak i stvaranje zemlje u kojoj se sretno i ponosno živi. Vjeruj u bolje sutra, radi i bori se jer tvoja domovina te treba i vjeruje u tebe!”

Poruku upućuje i društvu.

“Dajte svima šansu i mogućnost da rade. Nema većeg ponosa nego svojim radom i idejama izgrađivati našu domovinu nabolje. Stvarajmo za sebe, za svoju djecu i za budućnost zemlje koju volimo.”

Riječi su to čovjeka koji je cijeli život gradio na onome što ima, a ne na onome što mu nedostaje. Hrvatska mati ostaje pjesma po kojoj ga pamte, a njegova je poruka jasna i nedvosmislena: život ima smisao i vrijedi se boriti za njega.

Tekst: Ivan Šurbek; Foto: Privatna arhiva

tekst

Diglo se jato gorskih ptica

diglo se jato sokolova

nježno ih mati pogledom prati

nježno im govori

Sinovi moji, uzdanice moje

čuva vas majka sokolova

nad vama bdije hrvatska mati

ne da vas nikome

Hrvatska mati me rodila

hrvatska zemlja othranila