Među važnim datumima vezanim uz obranu Hrvatske svakako treba istaknuti 35. obljetnicu ustrojavanja Zapovjedništva HRM-a Ston

Kako bi obilježili obljetnice i evocirali uspomene, preživjeli pripadnici HRM-a nalaze se svako nekoliko godina u Stonu, odnosno u malom mjestu Brocama, u kojem je bilo Zapovjedništvo pomorskih diverzanata HRM-a. Iz tog mjesta i iz njegove male luke ostvarivala se morskim putem životna veza s opkoljenim i napadnutim Dubrovnikom te njegovom okolicom i otocima. Iako se o tome puno pisalo, u najkraćim crtama obrazložit ću tu pomalo daleku prošlost. Odmah nakon agresije srbočetničkih postrojbi na jug Hrvatske, pljačke i paleža Konavala i okolice Dubrovnika, kao i agresije na sam Grad, predstavnik Dubrovnika Maro Rathman došao je u Split i pokucao na vrata admirala Svete Letice-Barbe, zapovjednika Hrvatske ratne mornarice. Marove su nade bile realne, ali HRM nije mogao odgovoriti zahtjevima opkoljenog Dubrovnika i okupiranog hrvatskog juga.

S tim u vezi treba reći istinu

Budući da su u splitskoj ratnoj luci Lori bili brodovi i ratne snage JRM-a, a s njima i zatočeni ročnici, Hrvatska ratna mornarica smjestila se na jednom katu poslovne zgrade u Jadranskoj ulici 1 u Splitu. Ratna luka Lora bila je pod kopnenom blokadom 4. gardijske brigade pod zapovijedanjem Ive Jelića. Brigada je svakodnevno jačala, a time i pritisak na Loru. Dakle, kad je Maro došao do Letice tražeći pomoć za Dubrovnik, Letici je ostalo samo moliti Boga da Bog pošalje tu pomoć. Hrvatski domoljubi brzo su reagirali. Dva-tri pomorca odlaze na jug, ali vidjevši masovno okupiranje juga sve do Stona, nemoćno se vraćaju u Split. Tad se iz 4. gardijske brigade izdvojila mala grupa ljudi vezanih uz more. Nas šestorica: pok. Ante Ondini, Pero Mihovilović, pok. Ivo Barzić, Frane Cecić Acosta, Tomislav Krnić Braco i ja došli smo do Letice i ponudili se za odlazak na jug. Malo je reći da to nije bila Letičina zapovijed, nego ono: “Hvala ti, Bože, da si poslao ove ljude jer ja ne znam šta ću.” Zahvaljujući vezama s Lukom Bebićem, odmah smo uzeli tri gumenjaka od firme Dumi i početkom listopada 1991. stigli smo u Ston. Zahvaljujući Splićanki pok. Ani Paparella, koja je odmah svoju kuću u Brocama stavila na raspolaganje HRM-u, odlučili smo u tom mjestu formirati morsku diverzantsku bazu.

Kako je to izgledalo?

Prvo jutro otišao sam se u Ston javiti u zapovjedništvo, za koje se samo znalo da je hrvatsko. Nije bilo HRM-ovo, a čije je bilo nije bilo ni važno jer je samo njegova svrha bila važna: braniti Hrvatsku i hrvatski jug. U Stonu me je dočekao stari Daidža. Sve je bilo jako brzo riješeno kad je rekao gledajući me kroz brkove dok sam pokušavao nekako nespretno salutirati jer vojska i ja smo dva pojma: “Čuj, ja ne znam plivati pa ti čuvaj more, a ja ću kopno.” Time smo sve brzo riješili. Odmah po isplovljavanju našim gumenjacima shvatili smo što se događa. Nakon paljbe s kopna po nama u našim prvim dnevnim plovidbama prema Šipanu našli smo rješenje u plovidbama pod okriljem noći i po jako lošem vremenu. Imali smo naše gumenjake, a ona tzv. JRM imala je u luci Slano ratne brodove. Da ne duljim, upućujem sve koje zanima to vrijeme da pogledaju dugometražni film Đele (juniora) Jusića i supruge Perast – ranjeni brod, a ja se vraćam na obljetnicu.

Moram prije svega zahvaliti predsjedniku Vlade te ministru obrane Ivanu Anušiću, koji su odgovorili na mail kojim ih pozivamo na proslavu. Ministru Anušiću hvala jer je odobrio slanje jednog ratnog broda zbog polaganja vijenca u more za naše poginule i umrle suborce. Njegovo je odobrenje kao zapovijed proslijeđeno zapovjedniku HRM-a u Splitu kontraadmiralu Damiru Dojkiću, koji je prihvatio molbu da pošalje dva predstavnika Hrvatske ratne mornarice kako bismo spojili njezinu prošlost i sadašnjost.

A sada malo i o samoj proslavi

Već je postalo tradicija da se proslava HRM-a, barem njegova morskog dijela, održava u malom mjestu Brocama. Kišni dan, nedjelja 11. listopada 2026., brojni automobili. Obilježavanje je počelo svetom misom u punoj crkvi. Kiša kao da je pojačavala sjećanje na te opasne, ali lijepe dane 1991./1992. Na misi su nam se pridružila i dva predstavnika HRM-a, na čemu još jednom njima i HRM-u posebno zahvaljujemo. Lijepo je bilo vidjeti dekana Pomorskog fakulteta u Splitu prof. dr. sc. Ivana Peronju. Na njegovu se fakultetu školuju hrvatski pomorci, iznimno vrijedan nacionalni ljudski potencijal. Velečasni otac Bernardo održao je na misi lijepu propovijed pa je i on dao svoj obol svečanosti. Nakon mise krenuli smo u uvalu Kobaš našem Bijelku (Ante Bjelančić), u njegov vrhunski restoran Gastro Mare. Ondje nas je dočekao moćan gumeni brod Obalne straže RH 274339 ŠB s posadom kao predstavnik HRM-a. Grupa mlađih s velečasnim Bernardom odmah je otišla do otoka Olipa baciti vijenac u more u znak sjećanja i zahvale našim poginulim i umrlim suborcima. Po njihovu povratku, u restoranu Gastro Mare razvile su se priče o onim davnim danima i događajima. Na ručku su nam se pridružili i mještani. S njima smo tijekom rata ostvarili više nego ljudski kontakt pa je ponovni susret izazvao puno grljenja i poneku suzu radosnicu. Kiša je prestala, ručak se polako privodio kraju i počeo se spajati s večerom pa su neki stariji, kao ja, u predvečerje  polako krenuli kućama.

Što kazati na kraju?

Hvala svima koji su došli u Broce prisjetiti se onih dana nabijenih domoljubljem. Kad sam pitao: “Momci, unatoč svemu što je bilo i što je ovo danas u Hrvatskoj, biste li opet išli u Domovinski rat za Hrvatsku?” svi su jednoglasno odgovorili: “DA!” To DA ostaje kao obveza da radimo za boljitak jedine naše Hrvatske. Moram napomenuti još nešto. Na povratku mi je dekan Peronja rekao nešto što je vrijedno da svi čuju: “Drago mi je, Tiho, da sam danas bio u Brocama i čuo sve te divne ljude, što mi je dalo posve novo svjetlo na Domovinski rat.” Što je Peronja rekao? Ljudi, obični građani, kao i političari, ne mogu shvatiti Domovinski rat niti što on znači danas ako u njemu nisu bili, a kako vidimo, svi danas sve znaju o Hrvatskoj i kao sve im je jasno. Vezano uz ovu malu ali važnu proslavu, hvala ministru Anušiću, kontraadmiralu Dojkiću i momcima HRM-a, hvala ocu Bernardu, velika hvala mještanima Broca, koji su bili dio nas, hvala pok. Ani Paparella i danas njezinoj kćeri, koja nam se pridružila na proslavi, hvala dekanu Pomorskog fakulteta u Splitu, ali ne zaboravimo zahvaliti ni ekipi servisera ACI Split, koji su danonoćno popravljali naše motore i razbijene propele. Svima koji više niste s nama hvala vam i slava i Bog vam podario vječni mir, braćo naša po domoljublju i oružju.

prof. dr. sc. Tihomir Luković