Četvrta vukovarska bojna 3. brigade Zbora narodne garde (ZNG) ustrojena je 15. lipnja 1991., a početkom srpnja već je sudjelovala u obrani vukovarske općine. Bojna je u početku bila ustrojena u vodove, a nakon ustrojavanja satnija njezini su dijelovi držali položaje na Sajmištu, u Borovu naselju, na silosu Đergaj i na vanjskim prilazima gradu

U proljeće 1991. oružana pobuna na području vukovarske općine ugrozila je cestovne pravce i okolna naselja. Nakon ubojstva dvanaestorice hrvatskih policajaca 2. svibnja u Borovu Selu, ubrzano je ustrojavana hrvatska obrana. Pobunjeničke skupine djelovale su iz Borova Sela, Trpinje, Bršadina, Pačetina, Bobote i Negoslavaca, a JNA je raspoređivala oklopništvo, topništvo i dodatne snage te pružala potporu pobunjenim snagama.

Vukovar je imao važno prometno i taktičko značenje. Prilazi iz smjera Negoslavaca i Petrovaca vodili su prema Sajmištu, a pravci Bršadin – Đergaj i Trpinja – Borovo naselje omogućavali su napade na industrijsku zonu i sjeverni dio grada. Kopnena veza sa slobodnim teritorijem vodila je prema Bogdanovcima, Marincima, Nuštru i Vinkovcima. Neprijatelj je postupnim ovladavanjem okolnim naseljima nastojao odsjeći Vukovar i prekinuti opskrbu branitelja.

Hrvatske postrojbe raspolagale su ograničenim protuoklopnim naoružanjem, nedostatnom topničkom potporom i nedostatnim logističkim kapacitetima. Obrana je organizirana po sektorima i otpornim točkama, s naglaskom na blisku pješačku borbu, protuoklopno djelovanje i zaprečivanje prilaznih pravaca. Četvrta bojna bila je prva ustrojena aktivna postrojba ZNG-a na vukovarskom području, sposobna za organizirano djelovanje na više međusobno udaljenih obrambenih položaja.

Otvoreni napadi JNA na Vukovar 25. kolovoza označili su početak neprekidnih borbi visokog intenziteta. U obrambenom sustavu grada sudjelovali su pripadnici ZNG-a, policije, pričuvnih postrojbi i dragovoljačkih skupina. Ustrojavanje 204. vukovarske brigade u rujnu nije promijenilo pripadnost 4. bojne 3. brigadi ZNG-a. Bojna je borbena djelovanja usklađivala s postrojbama na susjednim položajima, a bila je podređena Zapovjedništvu obrane Vukovara.

Ustroj Bojne

Četvrta bojna 3. “A” brigade ZNG-a ustrojena je u objektima VUPIK-a na Opatovačkoj pustari, između Sotina i Opatovca. Za prvog zapovjednika postavljen je Stipan Radaš. Za razliku od drugih bojni 3. “A” brigade ZNG-a, koje su dio ljudstva preuzele iz postojećih policijskih sastava, 4. bojna nije imala takvu osnovu popune na vukovarskom području. Njezini su pripadnici okupljani među dragovoljcima, a početna obuka provedena je u kratkom razdoblju, usporedno s preuzimanjem prvih borbenih zadaća. U prva dva mjeseca odabir i obuku prošlo je približno tisuću kandidata, od kojih je 165 ostalo u početnom sastavu Bojne. U početku je bila ustrojena u vodove, kojima su zapovijedali Matija Mandić, Dominko Topić, Ivan Kasalo, Pero Perić, Branko Solin i Pero Knežević. Tijekom obrane Vukovara ukupno je evidentirano 306 pripadnika Bojne.

Na Opatovačkoj pustari uređen je prostor za smještaj ljudstva, za Zapovjedništvo, skladišta naoružanja i opreme te prostori za obuku. Obuku su provodili Ante Roso i Miljenko Filipović s tridesetak pripadnika Bojne Zrinski, u suradnji s pripadnicima 1. brigade ZNG-a Tigrovi. Težište obuke bilo je na rukovanju pješačkim i protuoklopnim naoružanjem, kretanju i maskiranju, motrenju, stražarskoj službi, provedbi zasjeda, bliskoj borbi i zbrinjavanju ranjenika. Dragovoljci su uvježbavali djelovanje u desetinama i vodovima te samostalnu provedbu dodijeljenih zadaća.

Bojna je postupno ustrojila tri pješačke satnije i postrojbene elemente potpore, dok je u sastavu 3. satnije djelovao Interventni vod. Borbeni raspored i jačina pojedinih sastava mijenjali su se zbog premještanja skupina, pristizanja dragovoljaca te pogibija i ranjavanja. Ukupan broj evidentiranih pripadnika nije označavao trenutačno raspoloživu borbenu jačinu: dio ljudstva bio je raspoređen na međusobno udaljene položaje, a dio je izvršavao zapovjedne, logističke, sanitetske i druge zadaće nužne za funkcioniranje postrojbe.

Sustav veze 4. bojne uspostavljen je već tijekom njezina ustrojavanja. Upravna radiostanica s pozivnim znakom Lav 1, za koju je bio zadužen Ivan Anđelić Doktor, povezivala je položaje na području tadašnje vukovarske općine. Omogućavala je prikupljanje izvješća, prijenos zapovijedi i koordinaciju interventnih skupina. U bazi je ustrojen i stacionar za zbrinjavanje lakše ranjenih, u čijem su ustrojavanju sudjelovali doktor Juraj Njavro i Marko Mandić. Sustav veze i sanitetska potpora omogućavali su brže reagiranje tijekom početnih borbenih djelovanja.

Otvoren ravničarski teren Opatovačke pustare povećavao je izloženost baze neprijateljskom zračnom motrenju. Nakon raketiranja 27. srpnja, u kojem su ranjena četvorica pripadnika, Zapovjedništvo i veći dio ljudstva premješteni su u vukovarsku gimnaziju i dvorac Eltz. Dio snaga ostao je na osiguranju objekata kod Opatovca. Napadi na bazu, prije svega razaranje 26. kolovoza, onemogućili su njezinu daljnju uporabu.

Zapovjedni sustav

U početnoj fazi organiziranja obrane Vukovara važnu je ulogu imao Tomislav Merčep, sekretar za narodnu obranu. Obrana se oslanjala na tamošnje skupine, policiju, pričuvni sastav ZNG-a i aktivne gardijske postrojbe. Borbene zadaće određivane su po mjesnim zajednicama i ugroženim pravcima. Četvrta bojna imala je vlastito zapovjedništvo, a borbene zadaće usklađivala je sa Zapovjedništvom obrane Vukovara.

Stipan Radaš premješten je 15. kolovoza 1991. na novu dužnost, a zapovijedanje 4. bojnom preuzeo je Ivica Arbanas Lipi, dotadašnji pripadnik 1. “A” brigade ZNG-a Tigrovi. Arbanas se prethodno istaknuo u obrani silosa Đergaj, gdje je nakon ranjavanja Damira Podvinskog i zarobljavanja dijela njegove skupine preuzeo zapovijedanje položajem. Uspješno vođenje obrane tijekom sučeljavanja s oklopnim snagama JNA potaknulo je zahtjev 1. brigadi da ga rasporedi na dužnost zapovjednika 4. bojne. Aktom Zapovjedništva ZNG-a od 16. kolovoza 1991., donesenim na temelju odluke ministra obrane od 15. kolovoza, Ivica Arbanas imenovan je zapovjednikom 4. bojne, a Blago Zadro njegovim zamjenikom. Budući da je Zadro nastavio zapovijedati obranom Borova naselja, dužnost zamjenika zapovjednika Bojne preuzeo je Pero Perić.

Nakon odlaska Tomislava Merčepa, na sastanku Kriznog štaba i zapovjednika postrojbi razmotreno je objedinjavanje zapovijedanja obranom grada. Blago Zadro nije prihvatio ponuđenu dužnost zapovjednika obrane Vukovara te je nastavio zapovijedati obranom Borova naselja. Na prijedlog Stjepana Sučića i uz suglasnost nazočnih, Ivica Arbanas preuzeo je zapovijedanje obranom grada, a Pero Perić dužnost njegova zamjenika. Dužnosti su obnašali do 2. rujna 1991. Zapovijedanje obranom Vukovara tad preuzima Mile Dedaković Jastreb, koji je pristigao s Brankom Borkovićem Mladim Jastrebom. Arbanas i Perić nastavili su zapovijedati 4. bojnom.

Tijekom općeg napada 14. rujna teško je ranjen Pero Perić, nakon čega je dužnost zamjenika zapovjednika Bojne preuzeo Ivan Anđelić Doktor, dotadašnji zapovjednik veze. Arbanas i Anđelić vodili su Bojnu od sredine rujna do sloma obrane Vukovara u studenom 1991., usklađivali djelovanje izdvojenih skupina, organizirali pregrupiranja i upućivali interventne elemente na ugrožene položaje. Održavali su borbeni raspored unatoč gubicima i nedostatku pričuva.

Zapovijedanje su otežavali prekidi veza, gubici zapovjednika, prostorna odvojenost položaja i česte promjene borbenog rasporeda. Zapovjednici satnija i vodova morali su samostalno odlučivati o zadržavanju ili promjeni položaja kad nisu mogli pravodobno stupiti u vezu s višim zapovjedništvom. Jasno određene zadaće, poznavanje položaja susjednih skupina i inicijativa nižih zapovjednika omogućavali su održavanje obrane i pri privremenom prekidu veze.

Pojedini pripadnici Bojne preuzimali su zapovjedne dužnosti i u drugim postrojbama. Nakon pogibije Petra Kačića 2. listopada, zapovijedanje satnijom 1. bojne 204. brigade preuzeo je pripadnik 4. bojne Velimir Đerek, koji je poginuo 12. listopada. Naslijedio ga je Ivan Poljak, također pripadnik Bojne, koji je poginuo 6. studenog. Takvim je popunama održan kontinuitet zapovijedanja na Sajmištu, ali smanjen je broj iskusnih zapovjednika u matičnoj bojni.

Borbeni raspored

Prva satnija držala je položaje na Sajmištu, prije svega između petrovačkog i negoslavačkog pravca. Druga satnija bila je raspoređena u Borovu naselju, uključujući Trpinjsku cestu i silos Đergaj. Treća satnija jednim je vodom branila Svinjarevce, drugim osiguravala Opatovačku pustaru, a treći je vod bio namijenjen interventnim zadaćama. Satnijama su zapovijedali Jure Bumbar, Dominko Topić i Ivica Banožić, dok su logističke zadaće, među ostalima, obavljali Damjan Samardžić i Zlatko Šutković.

Sajmište je bilo jedan od najzahtjevnijih sektora pješačke obrane Bojne. Prilazi iz Petrovaca i Negoslavaca te položaji JNA u vojarni i na Petrovoj gori omogućavali su neprijatelju napade iz više smjerova. Obrambeni položaji uređivani su u kućama, podrumima i povezanim blokovima zgrada te uz ulična križanja. Radi sprečavanja bočnih prodora dio boraca istodobno je osiguravao susjedne prolaze i prostor iza prve crte. Obrana se temeljila na povezanim otpornim točkama, vatrenoj potpori susjednih skupina i brzom pregrupiranju.

Bojna je u Borovu naselju branila stambene četvrti, nadzirala Trpinjsku cestu i držala položaj silosa Đergaj. Cestovni pravci omogućavali su uporabu tenkova i oklopnih transportera, ali izgrađeni prostor pružao je zaklone za djelovanje protuoklopnih skupina. Silos Đergaj bio je važna motrilačka točka prema Bršadinu i Trpinji; izdvojeni položaj zahtijevao je pravodobnu dopremu streljiva, održavanje veze i uporabu interventnih elemenata kad je prilaz bio ugrožen.

Svinjarevci su bili izdvojeni sektor obrane 3. satnije, čiji su dijelovi nadzirali prilaze iz okolnih naselja. U obrani Svinjarevaca 20. rujna poginuo je pripadnik Bojne Josip Božić. Pod pritiskom oklopnih snaga dio branitelja izvukao se prema Vinkovcima, a dio se priključio obrani Bogdanovaca. Zvonko Manjoš, zapovjednik Interventnog voda, izviđao je položaje oklopnih snaga JNA i navodio minobacačku paljbu. Nakon povlačenja iz Svinjarevaca poveo je skupinu u Bogdanovce te se, prema zapovijedi Ivice Arbanasa, uključio u obranu sela. Dana 2. listopada 1991. pogodio je neprijateljski tenk protuoklopnim projektilom te poginuo od tenkovske paljbe.

Raspored obrane pratio je glavne prilazne pravce. Sajmište je zatvaralo južne i jugoistočne prilaze središtu grada, a Borovo naselje sjeverni prilaz i industrijsku zonu. Povezanost izdvojenih položaja održavana je radiovezom i premještanjem manjih skupina sve dok neprijateljski nadzor nad prometnicama nije ograničio njihovu međusobnu potporu.

Interventni vod 3. satnije bio je pokretna pričuva Bojne za ojačavanje ugroženih položaja, provedbu protunapada ograničenog opsega i izvlačenje opkoljenih skupina. Tijekom najintenzivnijih napada interventne zadaće izvršavane su gotovo svakodnevno, katkad na više sektora u istom danu. Uz ustrojeni vod, prema potrebi su formirane i mješovite skupine od pripadnika Bojne i drugih obrambenih sastava. Njihovo djelovanje ovisilo je o radiovezi, poznavanju gradskih pravaca i brzom okupljanju raspoloživog ljudstva. Bez pričuve u dubini, Zapovjedništvo je pri istodobnim napadima na više sektora moralo određivati prioritete uporabe interventnih snaga.

Borbena djelovanja

Prva borbena zadaća Bojne provedena je 1. srpnja 1991. u Sotinu. Dva voda 4. bojne, uz potporu dijela 4. bojne 1. brigade ZNG-a pod zapovijedanjem Drage Horvata, djelovala su protiv naoružanih pobunjenih skupina. Zaplijenjeni su pješačko naoružanje i minsko-eksplozivna sredstva iz sustava Teritorijalne obrane, a uhićene osobe predane su policiji.

U borbama 3. i 4. srpnja 4. bojna sudjelovala je u odbijanju napada na Borovo naselje. Djelovala je s dijelovima 2. bojne 3. brigade, Tigrova i Bojne Zrinski te s policijom i tamošnjim braniteljima. Nakon ovladavanja rubnim objektima prema Borovu Selu i Trpinji, dio 4. bojne pod zapovijedanjem Ivice Banožića preuzeo je obrambene položaje i zadržao ih tijekom daljnjih borbi. Time je spriječen brzi prodor neprijatelja prema unutrašnjosti Borova naselja.

Potkraj srpnja pripadnici 4. bojne intervenirali su na Lušcu i potisnuli neprijateljsku skupinu koja je napadala hrvatsko stanovništvo. Nakon toga uspostavili su nadzor nad Budžakom i zaplijenili pješačko naoružanje i streljivo. Osiguranjem Lušca i Budžaka ojačana je obrana prostora između Vukovara i Borova naselja.

Napadi na silos Đergaj nastavili su se tijekom srpnja i kolovoza. JNA je napadne skupine podupirala oklopnim vozilima, topništvom i zrakoplovstvom. Dana 14. kolovoza iz Bojne je upućen Interventni vod radi ojačanja obrane silosa, a sljedećeg dana njegovi pripadnici sudjelovali su u ponovnom zauzimanju ugroženih položaja na dijelu Trpinjske ceste.

Bojna je organizirala i protuzračnu obranu. Luka Andrijanić osposobljen je za uporabu protuzračnog topništva tijekom služenja vojnog roka u JNA, a nakon pristupanja 4. bojni organizirao je obuku posade. Po zapovijedi Ivice Arbanasa posada trocijevnog protuzračnog topa M55 kalibra 20 mm (PZT 20/3), pod zapovijedanjem Luke Andrijanića, raspoređena je 24. kolovoza 1991. u Borovo naselje radi zaštite silosa Đergaj. Istog dana oborila je jedan zrakoplov JNA, a drugi oštetila. Posada je ponovno djelovala 26. kolovoza, kad je onesposobila još dva neprijateljska zrakoplova. Uz Andrijanića, u protuzračnom sastavu djelovali su Josip Jakobović, Antun Bekčević, Zvonimir Hincak i Marjan Balić. Luka Andrijanić poginuo je 20. rujna 1991. pri postavljanju mina na Trpinjskoj cesti.

Dana 25. kolovoza JNA je pokrenula opsežan oklopno-pješački napad na Vukovar i Borovo naselje, uz potporu topništva i zrakoplovstva. Položaji Bojne na Sajmištu i u Borovu naselju bili su izloženi napadima iz više smjerova. Nakon ponovnog zračnog udara 26. kolovoza napuštena je razorena baza kod Opatovca, a dio pripadnika prebačen je na položaje u Banijskoj ulici. U suradnji s pripadnicima 1. brigade ZNG-a ondje je odbijen neprijateljski oklopno-pješački napad i uništen tenk.

Potkraj kolovoza pojačani su napadi na Sajmište. Bojna je zapriječila prilaze iz smjera Negoslavaca i Petrovaca te uredila obrambene položaje prema vojarni JNA i Petrovoj gori. U obrani su sudjelovali i pridodani pripadnici Tigrova. Protuoklopnim djelovanjem na negoslavačkom pravcu neprijatelju su naneseni gubici, ali nastavio je topničke i tenkovske napade s većih udaljenosti. U odbijanju tenkovskog napada 5. rujna sudjelovao je rukovatelj protuoklopnim oružjem Zoran Bajan, pripadnik Bojne od njezina ustrojavanja, koji je pritom ranjen.

U općem napadu 14. rujna neprijatelj je napao položaje 4. bojne na Sajmištu između petrovačkog i negoslavačkog pravca te istodobno pojačao pritisak na Borovo naselje. Djelovanjem iz smjera Petrove gore i vukovarske vojarne probijen je bok obrambenog rasporeda, a dio pripadnika 4. bojne ostao je u okruženju. Jedna se skupina boreći se izvukla prema Bogdanovcima i potom vratila na nove položaje u Vukovaru. Bojna je pregrupirala snage i uspostavila novu obrambenu crtu u dubini Sajmišta.

U napadu je teško ranjen Pero Perić, zamjenik zapovjednika Bojne. Zapovjednik desetine Milan Ostrun Kićo sa svojom je skupinom zadržao središnji položaj na Sajmištu i nakon prodora oklopa na bokovima. Pri pokušaju izvlačenja zarobljen je zajedno s Ivanom Jankom i Stjepanom Gajčevićem, nakon čega im se gubi trag. Posada silosa Đergaj izvukla se prema Jadranskoj ulici nakon zatvaranja prilaza i prekida opskrbe, čime je Bojna izgubila isturenu motrilačku točku. Marjan Balić postavio je u Hercegovačkoj ulici protuoklopne mine na kojima je tenk JNA teško oštećen, a potom uništen eksplozivom.

Dana 17. rujna 1991. skupina 4. bojne i pričuvnog sastava ZNG-a djelovala je na Budžaku i Mitnici. Među njezinim pripadnicima bio je Nenad Sinković Legija. Taj dragovoljac s iskustvom stečenim u francuskoj Legiji stranaca istaknuo se u izviđanju, zaprečivanju i protuoklopnoj borbi. Na Mitnici je pružao vatrenu potporu minobacačem kalibra 60 mm, a potom je samostalno prodro u kuću koju je zaposjela neprijateljska skupina te ondje poginuo.

Na Sajmištu su snage 4. bojne u rujnu i listopadu držale položaje u kućama, ulicama i na raskrižjima. Raspored položaja mijenjan je nakon tenkovske paljbe, rušenja objekata i pješačkih prodora. Protuoklopna sredstva uporabljivana su s malih udaljenosti, dok su dijelovi skupina pješačkom vatrom odvajali neprijateljsko pješaštvo od oklopnih vozila. Obrana se održavala pregrupiranjem snaga i upućivanjem raspoloživih pojačanja.

U napadima od 2. do 5. listopada JNA je na Sajmištu uporabila oklopne snage uz snažnu topničku pripremu. Borbe su se vodile kod Vuteksa, u Ulici Augusta Cesarca te na prilazima vatrogasnom domu i Ulici Josipa Kraša. Tenkovi su na pojedinim pravcima probili prvu crtu, ali ih neprijateljsko pješaštvo nije uspjelo slijediti ni učvrstiti zauzete položaje. U Ulici Augusta Cesarca zamjenik zapovjednika Ivan Anđelić Doktor ručnim kumulativnim minama pogodio je tenk i onesposobio mu pogonski sklop. Vladislav Oreški osposobio je trocijevni top na zarobljenom borbenom oklopnom vozilu i uporabio ga protiv neprijatelja. Dana 2. listopada Branko Drinovac, Mile Filipović, Ivan Poljak i Damir Duhaček držali su istureni položaj i djelovali po neprijateljskom pješaštvu; Drinovac je poginuo 10. listopada tijekom borbi na Sajmištu.

U obrani Sajmišta minobacač kalibra 60 mm služio je za neposrednu vatrenu potporu pješaštvu, a na položaju kod Vuteksa uporabljivan je i protuoklopni top ZIS kalibra 76 mm. Intenzitet paljbe ovisio je o zalihama streljiva. Nakon rušenja isturenih objekata i gubitka pojedinih položaja, branitelji su pregrupirali snage i nastavili obranu iz susjednih kuća i drugih otpornih točaka u dubini Sajmišta. Protuoklopno djelovanje bilo je usmjereno na zaustavljanje vozila i sprečavanje neprijateljskog prodora ulicama.

Dana 16. listopada neprijatelj je snažno napao vatrogasni dom u Ulici Josipa Kraša. Nakon topničke pripreme neprijateljska pješačka skupina probila je dio obrambenog rasporeda. Pripadnici 4. bojne, tamošnjih obrambenih skupina, Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) i Vojne policije izveli su bočni protunapad kojim je zaustavljen neprijateljski prodor prema središtu grada.

Tijekom listopada dijelovi Bojne iz Borova naselja upućivani su kao pojačanje na Sajmište. Težište je bilo na obrani ključnih objekata i raskrižja, uz istodobnu obranu sektora oko Đergaja i Trpinjske ceste. Premda su pripadnici 4. bojne odbijali pojedine neprijateljske napade i protunapadima ponovno zauzimali izgubljene položaje, nedostatak pričuva, topničke potpore i ljudstva za popunu onemogućavao je trajnije potiskivanje neprijatelja.

Iscrpljivanje

Dugotrajne borbe iscrpljivale su branitelje, dok je JNA nastavila popunjavati svoje postrojbe. JNA je dovodila nove pješačke i oklopne snage, obnavljala napade i imala mogućnost intenzivnijeg topničkog djelovanja. Četvrta bojna gubila je iskusne pripadnike, trošila protuoklopna sredstva i premještala preostalo ljudstvo na ugrožene sektore. Krajem rujna 1991. u Vukovar su organizirano pristizali dragovoljci iz Zagreba, Našica, Đakova i Vinkovaca, od kojih je dio pristupio 4. bojni. Među novopridošlim pripadnicima bio je Dražen Babić Pipac, koji je na Sajmištu preuzeo zapovijedanje desetinom i s njom branio prostor između Zelene i Proleterske ulice. Novi pripadnici povećali su brojno stanje, ali nisu mogli odmah nadomjestiti iskustvo poginulih zapovjednika i posada.

Opskrba se u početku odvijala preko Bogdanovaca i Marinaca, a potom sve ugroženijim Kukuruznim putom. Streljivo, hrana, sanitetski materijal i gorivo dopremani su pod neprijateljskom vatrom. Dio naoružanja pribavljen je zapljenom i osposobljavanjem neprijateljske tehnike, no to nije osiguralo dostatnu topničku ni protuoklopnu potporu. Nedostatak streljiva ograničavao je izbor ciljeva i smanjivao intenzitet obrambene paljbe. U listopadu je neprijatelj pojačavao nadzor nad prilazima Vukovaru. Nakon humanitarnog konvoja 19. listopada dodatno je ugrožena kopnena komunikacija preko Bogdanovaca. Za Bojnu, čiji su dijelovi djelovali na više gradskih sektora, prekid prometne veze otežao je dopremu streljiva i evakuaciju ranjenika. Logističke i sanitetske skupine opskrbljivale su isturene položaje i izvlačile ranjenike pod topničkom i pješačkom vatrom, uz opasnost od presijecanja povratnih pravaca.

Dana 2. studenog oklopno-mehanizirane snage JNA prodrle su u Lužac i nastavile djelovanje prema Priljevu i silosu uz Dunav. Pripadnici 4. bojne uporabili su preostala protuoklopna sredstva, ali nisu uspjeli trajno zaustaviti prodor. Zauzimanje Lušca ugrozilo je vezu između Vukovara i Borova naselja, smanjilo mogućnost premještanja pričuva te otežalo izvlačenje ranjenih i dopremu streljiva.

Borbe od 10. do 13. studenog dovele su do daljnjeg razdvajanja gradskih sektora. Neprijatelj je napredovao na Sajmištu, prema Milovu brdu i prijelazima preko Vuke te s lužačkog pravca prema silosu Dunav na Priljevu. Zauzimanjem silosa i dijelova Priljeva prekinuta je izravna komunikacija između Vukovara i Borova naselja. Međusobna potpora preostalih otpornih točaka bila je sve ograničenija. Odvojene skupine morale su stoga nastaviti borbu raspoloživim snagama i streljivom. To je dodatno otežalo zapovijedanje izdvojenim dijelovima 4. bojne. Na položajima su nedostajala protuoklopna punjenja, topničko streljivo i sanitetski materijal. Ranjeni su zbrinjavani u preopterećenoj vukovarskoj bolnici i improviziranim stacionarima. Zbog velikih gubitaka pojedine su desetine preuzimale obranu šireg prostora od predviđenog, a redovite smjene i odmor često nisu bili mogući.

Zapovjednik obrane grada Branko Borković Mladi Jastreb 16. studenog donio je odluku o proboju iz okruženja. Iz Vukovara su 17. i 18. studenog krenule skupine branitelja i civila prema slobodnom teritoriju. Među pripadnicima Bojne koji su izvršili proboj bili su Ivica Arbanas i Ivan Anđelić. Dio pripadnika ostao je u Vukovaru i Borovu naselju te je nakon sloma obrane zarobljen. Od ukupno 306 evidentiranih pripadnika 4. bojne, njih 87 poginulo je ili nestalo tijekom obrane Vukovara i neposredno nakon njezina sloma. Prema objavljenim obljetničkim podacima, približno 200 pripadnika bilo je ranjeno ili je prošlo zarobljeništvo i zlostavljanje u srpskim logorima. Među stradalima bili su protuoklopni borac Zoran Bajan; zapovjednik desetine Dražen Babić Pipac; Oliver Jovanović, koji je iz vukovarske bolnice odveden na Ovčaru; te Đorđe Bukvić Đuva, dragovoljac pristigao iz Njemačke. Bukvić je na Sajmištu djelovao kao poslužitelj puškostrojnice M53, a nakon ranjavanja u listopadu vratio se na položaje. Nakon zarobljavanja ubijen je na Ovčari 20. studenog 1991. godine.

Zaključak

Četvrta vukovarska bojna 3. gardijske brigade Kune od ustrojavanja 15. lipnja do završnih borbi u studenom 1991. bila je jedna od nosivih postrojbi obrane vukovarskog područja. Ustrojena i obučena na Opatovačkoj pustari, već je u srpnju preuzela borbene zadaće, a potom držala položaje na Sajmištu, u Borovu naselju, uz Trpinjsku cestu i na silosu Đergaj. Zapovjednici 4. bojne Stipan Radaš i Ivica Arbanas, njihovi zamjenici te zapovjednici satnija i vodova održavali su borbeni raspored, usklađivali djelovanje pješaštva i oružja potpore te upućivali interventne skupine na ugrožene pravce. Bojna je zadržala organizirano djelovanje do sloma obrane grada premda su gubici u ljudstvu, prekid prometnih veza i nedostatak protuoklopnog streljiva postupno iscrpljivali njezine sastave. Njezin ratni put pokazuje da se i brojčano nadmoćnog napadača može dugo zadržavati uvježbanim pješaštvom, odlučnim zapovijedanjem i aktivnom obranom, ali da bez pričuva, popune i opskrbe nije moguće trajno održati borbenu sposobnost.

---

Pripadnice 4. bojne

U borbenom sastavu 4. bojne bilo je osam pripadnica: Sanja Srednoselec-Arbanas, Elizabeth Melina Geušić-Gavranović, Ksenija Piplica, Kata Burić, Vasilija Tucker-Pavlović, Jelica Vuković-Posavec, Jasna Edl-Špiljar i Mira Dunatov-Vrdoljak. Bile su naoružane i raspoređene u borbene vodove te su sa suborcima držale položaje na Sajmištu, Petrovoj gori i u Borovu naselju. Sudjelovale su u neposrednoj pješačkoj borbi, odbijanju napada, osiguranju položaja i izvlačenju opkoljenih suboraca, uključujući borbe tijekom općeg napada 14. rujna 1991. Istodobno su pružale prvu pomoć, evakuirale ranjenike i opskrbljivale položaje pod neprijateljskom vatrom. Neke su ranjene tijekom borbi, a pojedine su nakon sloma obrane prošle zarobljeništvo i logore u Srbiji. Njihove su zadaće bile sastavni dio borbenog djelovanja i neposredne potpore Bojni.

---

Tekst: Ivan Galović; Foto: