Treća “A” brigada Zbora narodne garde, poslije 3. gardijska brigada Kune, ustrojena je 29. travnja 1991. kao jedna od prvih aktivnih postrojbi hrvatskih oružanih snaga. Njezine su bojne od početka djelovale na razdvojenim slavonskim bojištima, braneći prilaze Osijeku, Vinkovcima i Vukovaru, naselja u Podunavlju i zapadnu Slavoniju. Iz borbi 1991. i 1992. postupno se razvila gardijska postrojba sposobna za samostalna i združena djelovanja, što je potvrđeno i u operacijama 1995. godine Kune su sudjelovale i u obrani Bosanske Posavine 1992. te zadarskog zaleđa 1993., dok se ovaj članak usredotočuje na njihova djelovanja u Slavoniji

Postrojbe Kuna tijekom ustrojavanja administrativno su bile vezane uz Ministarstvo unutarnjih poslova, a vojno zapovijedanje uspostavljalo se pod Ministarstvom obrane. Prvo zapovjedništvo Brigade djelovalo je u zgradi Policijske uprave Osijek. Tijekom lipnja 1991. zapovjedni rad organiziran je i u Vinkovcima, a nakon 22. srpnja Zapovjedništvo se ponovno premjestilo u Osijek. U Osijeku je ustrojena 1. pješačka bojna (zapovjednik Dragan Bagarić), u Vinkovcima 2. pješačka bojna (zapovjednik Ivan Totar), a u Slavonskom Brodu 3. pješačka bojna (zapovjednik Krešimir Šipoš). U sastavu vinkovačke bojne bila je i satnija iz Županje (zapovjednik Zoran Matković), dok su slavonskobrodsku bojnu činile i satnije iz Nove Gradiške (zapovjednik Stjepan Zebić) i Đakova (zapovjednik Božo Blažević). U Vukovaru je ustrojena 4. pješačka bojna (zapovjednik Stipan Radaš), a ratni put te bojne u obrani grada tema je zasebnog članka. Takav razmještaj omogućavao je brzo uvođenje postrojbi u borbu na više pravaca, ali je otežavao uspostavu jedinstvenog borbenog rasporeda Brigade.

Početni sastav činili su policajci, dragovoljci, pričuvni časnici i dočasnici te pripadnici koji su već bili stekli vojnu izobrazbu. Postrojbe su istodobno provodile obuku, opremale se i preuzimale položaje. Najviše je nedostajalo teškog naoružanja, vozila i sredstava veze. Smještaj i prve logističke potrebe rješavani su uz pomoć mjesnih ustanova i stanovništva. Dio ljudstva djelovao je u manjim sastavima jer još nije bila osigurana popuna potrebna za uporabu cijelih bojni.

Brigada je 1. srpnja 1991. imala 891 pripadnika. Uspostavom telefonskih, telegrafskih i radioveza 9. lipnja u Vinkovcima povezani su dijelovi Brigade i nadređeno Zapovjedništvo. Za prijenos obavijesti služili su i centri za obavješćivanje i uzbunjivanje. Nedovoljan broj radiouređaja otežavao je prijenos zapovijedi, posebno kad su satnije djelovale na međusobno udaljenim pravcima.

Prvi zapovjednik Brigade bio je Eduard Bakarec, kojeg je u lipnju 1991. naslijedio Ivan Petrinović. Dana 17. srpnja zapovijedanje je preuzeo Stjepan Vukovac, a 26. listopada Ivan Basarac. Josip Zvirotić bio je zapovjednik od 2. prosinca 1992. do 12. srpnja 1994., a Mladen Kruljac od 12. srpnja 1994. do 17. rujna 1998. Tijekom rujna 1991. privremeno je iz 2. satnije 1. bojne ustrojena 5. pješačka bojna. Njezini su pripadnici prethodno branili Sarvaš, a potom su angažirani na vinkovačkom bojištu. Preustroj započet krajem 1992. obuhvatio je prelazak izvorne 2. vinkovačke bojne u 5. gardijsku brigadu Sokolovi, preimenovanje đakovačke 4. bojne u 2. bojnu te pripreme za prelazak novogradiške satnije u Sokolove početkom 1993. Datumi zapovijedi, promjene ustrojnih oznaka i uključivanje 82. gardijske samostalne bojne prikazani su u tablici.

Podunavski pravac

Podunavski pravac Erdut – Dalj – Aljmaš bio je među prvim područjima borbene uporabe 1. bojne. Prometnica Osijek – Sarvaš – Bijelo Brdo – Dalj – Erdut povezivala je hrvatske položaje s Osijekom, dok je most Erdut – Bogojevo omogućavao prijelaz oklopno-mehaniziranih snaga JNA iz Srbije. Za obranu mosta i cestovnog pravca prvotno je bila predviđena cijela 1. bojna. Zbog nedovršene popune u Erdut je upućena samo 1. satnija s približno sedamdeset gardista. Neprijateljske barikade kod Bijelog Brda i Dalja ugrožavale su njezinu vezu s Osijekom.

Tijekom srpnja obrambeni raspored na tom području ojačali su i dijelovi 3. bojne. Dva voda njezine 2. satnije prebačena su 10. srpnja riječnim putem do Aljmaša radi nadzora prometnica i sprečavanja prebacivanja neprijateljskih snaga preko Dunava. Izviđali su položaje oko bogojevskog mosta, prilazne ceste i moguća mjesta iskrcaja. Dijelovi 3. bojne potom su angažirani na obrambenim položajima kod Sarvaša. Krajem srpnja na podunavski pravac upućeni su i dijelovi 4. đakovačke satnije 3. bojne, koji su zajedno s pripadnicima 1. satnije 1. bojne preuzeli obrambene zadaće u Dalju i Erdutu.

Dana 1. kolovoza 1991. oko 3:30 započela je snažna topnička priprema po Erdutu, Dalju i ekonomiji Marinovci. Nakon tridesetak minuta uslijedio je napad neprijateljskih pješačkih skupina s više smjerova, dok su preko erdutskog mosta uvedene oklopno-mehanizirane snage JNA. Gardisti i policajci pružili su otpor pješačkim naoružanjem i ručnim protuoklopnim sredstvima. Prodor tenkova JNA i prekid veza između otpornih točaka narušili su obrambeni raspored, a borbe su nastavljene kod Vodovoda, Osnovne škole i Policijske postaje Dalj. Preostali branitelji nastavili su pružati otpor u manjim skupinama.

U borbama za Dalj, Erdut i Aljmaš hrvatske su snage 1. kolovoza pretrpjele teške gubitke. Poginulo je 20 policajaca, 15 gardista i četiri pripadnika Civilne zaštite. U Dalju su gardisti Kuna i policajci branili prilazne prometnice, Vodovod, Osnovnu školu i Policijsku postaju. Dio branitelja poginuo je u zasjedama pri pokušaju proboja prema opkoljenoj Policijskoj postaji, a petorica gardista ubijena su nakon zarobljavanja u Osnovnoj školi. Ti su gubici bili među najtežima koje je Brigada pretrpjela na početku Domovinskog rata.

Iz Osijeka je organiziran pokušaj prodora preko Sarvaša i Bijelog Brda radi rasterećenja opkoljenih snaga. Treća satnija 1. bojne ojačana je topovima B-1, minobacačima kalibra 120 mm i pješačkim vodovima, ali se tijekom pokreta kod Nemetina dogodila prometna nesreća u kojoj su poginula četvorica gardista, a više ih je ozlijeđeno. Planirano napadno djelovanje nije provedeno pa kopnena pomoć nije stigla do Dalja i Erduta. Nakon sloma obrane Dalja i Erduta preživjeli gardisti, policajci i civili probijali su se prema Aljmašu. Dijelovi 1. i 3. bojne pomagali su pri izvlačenju stanovništva, prihvatu ranjenih i ukrcaju na plovila. Evakuacija je trajala od 1. do 3. kolovoza, čamcima, brodovima i teglenicama preko ušća Drave prema Nemetinu i Osijeku.

Osječka obrana

Tenja je početkom srpnja 1991. bila neprijateljsko uporište na južnom prilazu Osijeku. U napadu 7. srpnja sudjelovali su dijelovi 1. bojne, policije i mjesnih obrambenih snaga, ukupno oko 250 pripadnika. Na desnom su krilu u prvoj crti napadale 2. i 3. satnija 1. bojne, a na lijevom Specijalna policija. Cilj je bio potisnuti pobunjeničke snage iz Stare Tenje i ponovno uspostaviti nadzor nad prilaznim prometnicama. Napad je organizirao osječki Krizni stožer, no usklađivanje postrojbi otežavale su nedostatne veze i složeni zapovjedni odnosi. Nakon početnog napredovanja u borbu su se uključili transporteri i tenkovi T-55 JNA. Hrvatskim snagama nije bilo dopušteno otvarati vatru na postrojbe JNA pa je napad obustavljen, a postrojbe su se povukle na polazne položaje u Novoj Tenji. Tijekom srpnja i kolovoza 1991. na području Tenje bili su angažirani i pripadnici 3. (novogradiške) satnije 3. bojne.

Na sjevernom prilazu Osijeku 3. satnija 1. bojne pod zapovijedanjem Ivana Rebrine djelovala je u Baranji. Dana 15. kolovoza minobacačima kalibra 120 mm gađala je neprijateljski položaj u Uglješu, a potom i uporišta u Čemincu, Jagodnjaku i Švajcarnici. U borbama kod Darde 21. i 22. kolovoza te Bilja 25. kolovoza surađivala je sa Specijalnom policijom i osiguravala izvlačenje hrvatskih snaga ugroženih prodorom oklopnih postrojbi JNA. Kod Bilja je izvidnička skupina satnije pod zapovijedanjem Ivana Rebrine upala u neprijateljsku zasjedu, nakon čega su ostali pripadnici satnije borbom izvukli opkoljene i ranjene suborce.

U Laslovu je 1. satnija 1. bojne pod zapovijedanjem Željka Brlića 15. kolovoza preuzela dio obrambenog rasporeda. Dana 3. rujna, nakon snažne topničke pripreme, neprijatelj je izveo tenkovsko-pješački napad i probio obrambenu crtu na susjednom odsjeku, prodirući prema školi i željezničkoj pruzi. Prva satnija zadržala je svoje položaje, a u protuudar je uvedena i 3. satnija pristigla iz Osijeka. Uz minobacačku potporu hrvatske su snage odbacile neprijatelja i ponovno uspostavile obrambenu crtu.

Na istočnom prilazu Osijeku 2. satnija 1. bojne od 2. kolovoza branila je Sarvaš na crti Opeka – Kolodvorska ulica – desna obala Drave. Njezini su pripadnici 13. rujna zarobili neprijateljski tenk. Dana 17. rujna, nakon višesatne topničke pripreme, JNA i pobunjeničke snage pokrenule su tenkovsko-pješački napad iz tri smjera. Dvama smjerovima pokušale su probiti prednji kraj obrane, dok su trećim izvodile obuhvat radi presijecanja prometnice Sarvaš – Osijek. Nakon neprijateljskog prodora gardisti su nastavili otpor iz izdvojenih otpornih točaka, a protuoklopna vatra i osiguranje prilaza omogućili su izvlačenje dijela snaga prema Nemetinu. Nakon gubitka Sarvaša dijelovi 1. bojne nastavili su obranu Nemetina i Klise te štitili istočni i jugoistočni prilaz Osijeku. Kune su u rujnu 1991., zajedno s drugim hrvatskim postrojbama, sudjelovale u zauzimanju vojarni, skladišta i drugih vojnih objekata JNA. Preuzeto pješačko naoružanje, streljivo, protuoklopna sredstva i oklopna tehnika znatno su ojačali obranu Slavonije te omogućili razvoj potpornih i oklopnih sastava Brigade. Najvažnija djelovanja prikazana su u okviru.

Tijekom studenog i prosinca 1991. godine 1. bojna izvodila je napadna i obrambena djelovanja na južnim i jugoistočnim prilazima Osijeku. Dana 19. studenog 1. i 2. satnija ovladale su Divošem te izbile pred Ernestinovo do Bobotskog kanala. Treća satnija napadala je iz smjera Paulina Dvora, ali je zaustavljena snažnom neprijateljskom tenkovskom i pješačkom vatrom, nakon čega je prešla u obranu polaznih položaja. Bojna je potom držala isturene položaje u Divošu do 5. prosinca. Nakon kratkotrajnog izmještanja ponovno je upućena na osječko bojište, gdje je 7. prosinca sudjelovala u protunapadu prema Antunovcu. Prva satnija napadala je prema željezničkoj postaji, a 3. satnija prema groblju i nogometnom igralištu. Nakon početnog uspjeha hrvatske snage nisu uspjele zadržati dostignute položaje te su se povukle u Ivanovac. Od 8. do 23. prosinca 1. bojna bila je nositelj obrane Ivanovca, zatvarajući neprijateljske smjerove iz Ernestinova i Antunovca te sprečavajući daljnji prodor prema Osijeku.

Vinkovačka obrana

Prva satnija 2. bojne pod zapovijedanjem Martina Matkovića 3. i 4. srpnja 1991. sudjelovala je u odbijanju napada na Borovo naselje. Već 5. srpnja dijelovi 2. i 3. bojne napali su pobunjeničke položaje u Mirkovcima radi zaustavljanja napada na rubne dijelove Vinkovaca i omogućavanja popravka oštećenog naftovoda. U suradnji s dijelovima 109. brigade ZNG-a gardisti su potisnuli neprijatelja s prednjeg kraja obrane i ovladali dijelom zadanih ciljeva. Uključivanje postrojbi JNA i prijetnja zračnim napadom zaustavili su daljnje napredovanje pa se hrvatske snage organizirano povlače na polazne položaje. Usporedno s borbama kod Mirkovaca, 2. bojna osiguravala je Vinkovce od mogućeg djelovanja postrojbi iz vojarne JNA “Đuro Salaj”, u kojoj su bile razmještene oklopne i topničke snage. Bojna je nadzirala prilaze vojarni i prometne pravce prema okolnim naseljima te osiguravala rubne položaje grada.

Drugi napad na Mirkovce započeo je 22. srpnja 1991. radi neutraliziranja neprijateljskih položaja iz kojih su svakodnevno granatirani Vinkovci. U napadu su sudjelovali dijelovi 3. gardijske brigade, 109. brigade ZNG-a i policijskih postrojbi. Hrvatske su snage napredovale prema središtu naselja, ali je županjska satnija 2. bojne upala u zasjedu na teško prohodnom terenu kod Vrapčane i pretrpjela teške gubitke. JNA je zatim otvorila topničku vatru po napadačkim snagama, a njezino je zrakoplovstvo djelovalo po položajima ZNG-a i gradu. Poginulo je 13 pripadnika 2. bojne. Napad nije ostvario postavljene ciljeve, a neprijateljski položaji u Mirkovcima nastavili su ugrožavati Vinkovce.

Tijekom ljeta i jeseni 1991. godine 2. bojna djelovala je u Nuštru, Ceriću, Marincima, Bogdanovcima, Đeletovcima i Jarmini, a njezini dijelovi upućivani su prema Slakovcima i Tovarniku radi ustrojavanja Narodne zaštite. Bojna je osiguravala prometnicu Vinkovci – Nuštar – Bogdanovci i nadzirala prilazne pravce. Nakon prekida glavne cestovne komunikacije opskrba se odvijala poljskim putovima uz Vuku, poznatim kao Kukuruzni put. Prateći vod 2. bojne pod zapovijedanjem Željka Maršića 25. kolovoza trasirao je prohodne dionice te komunikacije.

Od 26. kolovoza osiguranje Kukuruznog puta preuzeli su dijelovi 2. bojne, najprije 2. satnija Kmerovi, a potom 1. satnija Daltoni. Njihove su zadaće obuhvaćale zaposjedanje obrambenih položaja, nadzor prijelaza i odbijanje neprijateljskih napada na komunikaciju. Kmerovi su 17. rujna odbili oklopno-pješački napad JNA, pri čemu su pretrpjeli teške gubitke. Održavanje prohodnosti puta omogućavalo je dopremu streljiva, hrane i sanitetskog materijala, dolazak pojačanja te izvlačenje ranjenika i civila iz ugroženog područja.

U Bogdanovce su 19. i 25. rujna stigla dva voda Daltona, ukupno 35 gardista pod zapovijedanjem Tomislava Pucelja. Zajedno s mjesnim braniteljima, pripadnicima HOS-a i policije preuzeli su obrambene položaje na prilazu iz Marinaca. Dana 1. listopada oklopno-pješačke snage JNA zauzele su Marince, koje je branilo približno 150 hrvatskih branitelja, među njima i vod Kmerova. Neprijateljski tenkovi i topništvo slomili su obranu, a pokušaj protunapada nije uspio. Padom Marinaca presječen je glavni kopneni pravac između slobodnog hrvatskog teritorija i Bogdanovaca, čime je dodatno otežana obrana opkoljenog Vukovara. Dana 2. listopada branitelji Bogdanovaca odbili su snažan oklopno-pješački napad uporabom protuoklopnih sredstava i vatre iz utvrđenih kuća. Obrana naselja nastavila je vezivati neprijateljske snage na prostoru između Nuštra i Vukovara, ali prekid komunikacija i svakodnevna borbena djelovanja otežavali su opskrbu streljivom i sanitetskim materijalom.

Nuštar nakon pada Marinaca postaje ključna otporna točka na sjeveroistočnom prilazu Vinkovcima. Dana 3. listopada naprijateljske oklopno-pješačke snage napale su mjesto iz smjera Marinaca i Henrikovaca te prodrle prema njegovu središtu. Pripadnici 2. bojne pod zapovijedanjem Damira Dujića, zajedno s tamošnjim braniteljima, protunapadom su do večeri ponovno zaposjeli izgubljene položaje. Novi neprijateljski napadi 5. i 7. listopada odbijeni su i na pravcu Cerić – Žankovac – Ostrovo. Neprijatelj je njima pokušao presjeći prometnicu Nuštar – Vinkovci. U višednevnim borbama uništeno je desetak neprijateljskih tenkova i oklopnih transportera. Održanjem Nuštra spriječen je obuhvat istočnog obrambenog krila Vinkovaca i daljnji prodor neprijateljskih snaga prema gradu.

Na vinkovačkom bojištu 2. satnija 3. bojne napala je 5. listopada Karadžićevo uz potporu minobacačkog voda kalibra 120 mm i voda protuzračne obrane. Gardisti su ovladali prednjim krajem neprijateljske obrane, ali su se zbog nedostatka protuoklopnih sredstava morali povući nakon što je JNA iz smjera Markušice i Gaboša u borbu uvela oklopno-mehanizirane snage. Dana 13. listopada združene hrvatske snage pokrenule su napad radi ponovnog zauzimanja Marinaca i uspostave komunikacije prema Bogdanovcima i opkoljenom Vukovaru. U napadu su sudjelovali dijelovi 2. bojne, specijalna policija i druge hrvatske postrojbe, uz oklopnu potporu. Napad je izveden s vinkovačkog pravca preko Nuštra. Nakon početnog napredovanja neprijateljsko topništvo, tenkovi i pristigla pojačanja zaustavili su hrvatske snage prije otvaranja koridora. Postrojbe su potom zaposjele dostignute položaje i nastavile jačati obranu Nuštra.

Od 1. listopada do 10. studenoga 1991. Bogdanovci su gotovo 40 dana bili odsječeni od slobodnog hrvatskog teritorija. Nakon gubitka posljednje veze prema Vukovaru u drugoj polovici listopada okruženje je postalo potpuno. Pripadnici 2. bojne, HOS-a i tamošnji branitelji nastavili su pružati otpor neprijateljskim napadima, unatoč sve težem stanju u opskrbi streljivom, hranom i sanitetskim materijalom. Nakon završnih borbi 10. studenog preživjeli branitelji i civili u manjim su se skupinama probijali kroz neprijateljski raspored prema Nuštru i Vinkovcima.

U ponovljenom napadu na Karadžićevo 10. studenog 1991. sudjelovali su pripadnici đakovačke satnije 3. bojne i 5. bojne. U borbama su poginula četvorica gardista đakovačke satnije, a 5. bojna izgubila je sedmoricu pripadnika, od kojih je jedan naknadno podlegao ranama. Zbog teških gubitaka, 5. bojna rasformirana je 16. studenog. Oba napada na Karadžićevo pokazala su važnost protuoklopne zaštite, usklađenog djelovanja postrojbi i odgovarajuće pričuve pri napadu na utvrđeno naselje.

Od 13. do 15. studenog 1991. dijelovi 3. gardijske brigade Kune sudjelovali su u združenom pokušaju deblokade Vukovara, koji je provodila Operativna grupa Vukovar (Vukovar – Vinkovci – Županja) pod zapovijedanjem Mile Dedakovića. Uz Kune, za napad su bile određene i snage drugih hrvatskih postrojbi. Prva bojna napadala je pravcem Nuštar – Marinci sa zadaćom otvaranja koridora prema Vukovaru, dok su dijelovi 3. bojne djelovali prema Ceriću i Henrikovcima. Snažan otpor neprijateljskih oklopno-mehaniziranih snaga, nedostatna jačina hrvatskog pješaštva i nemogućnost pravodobnog angažiranja pojačanja predviđenih planom Operativne grupe Vukovar onemogućili su proboj. Nakon neuspjele operacije postrojbe Kuna nastavile su učvršćivati obranu Nuštra i Vinkovaca. Brigada je tijekom studenog i prosinca konsolidirala obrambeni raspored na crti Jarmina – Borinci – Žankovac – Nuštar. Obranu Nuštra nastavila je 2. bojna, dok je 3. bojna 3. prosinca preuzela položaje na području Borinaca radi sprečavanja neprijateljskog prodora između Jarmine i Nuštra.

Dana 11. ožujka 1992. godine 1. bojna preuzela je obrambene položaje na odsjeku Borinci – Žankovac – Nuštar te u sklopu aktivne obrane pomaknula prednji kraj prema Ostrovu. Položaji su održani do razmještaja mirovnih snaga UNPROFOR-a tijekom svibnja 1992. Održavanjem vinkovačke crte obrane spriječen je prodor neprijateljskih snaga prema Vinkovcima i osiguran prometni pravac prema Đakovu. Unatoč primirju, neprijateljsko topništvo nastavilo je djelovati po obrambenim položajima i gradu.

Zapadna Slavonija

Od kolovoza 1991. dijelovi 3. bojne djelovali su na Zapadnoslavonskom bojištu, s težištem na obrani novogradiškog područja. Pojedine satnije 3. bojne držale su položaje kod Smrtića, Gornjih i Donjih Bogićevaca, Dragalića, Gorica, Čovca, Pivara, Poljana, Novog Varoša i Gređana Okučanskih te na prilazima Okučanima. Bojna je od 7. kolovoza do 14. listopada 1991. sudjelovala u obrani ugroženih naselja i prometnih pravaca, sprečavajući daljnje napredovanje neprijateljskih snaga prema Novoj Gradiški. Uporaba njezinih satnija na međusobno udaljenim položajima zahtijevala je česte premještaje ljudstva, usklađivanje s drugim hrvatskim postrojbama i održavanje opskrbe na prometnicama izloženim neprijateljskom djelovanju. Istodobno je đakovačka satnija Bojne sudjelovala u borbama kod Šodolovaca i Koprivne na Istočnoslavonskom bojištu.

U borbama za Okučane sredinom kolovoza 1991. pripadnici novogradiške satnije 3. bojne sudjelovali su zajedno s Antiterorističkom jedinicom Lučko. Nakon uvođenja oklopno-mehaniziranih snaga JNA hrvatske su se postrojbe povukle iz Okučana i zaposjele položaje prema Novom Varošu. Uz borbene zadaće na novogradiškom području, dijelovi 3. bojne sudjelovali su u sprečavanju izvlačenja naoružanja i opreme JNA iz Slavonskog Broda. U akciji Vlak 30. kolovoza 1991. onemogućeno je odvoženje veće količine vojnog materijala, dok je akcijom Most dana 2. rujna spriječen prijelaz vojnog konvoja JNA preko savskog mosta iz smjera Bosanskog Broda. Tom je prilikom zaplijenjena znatna količina naoružanja i protuoklopnih sredstava, prijeko potrebnih hrvatskim postrojbama. U završnim djelovanjima operacije Orkan ’91, tijekom akcije Širinci ’92 dana 3. siječnja 1992. novogradiška satnija pod zapovijedanjem Marina Pišonića napadala je južnim smjerom kroz šumu između Smrtića i Širinaca. Obuhvatnim manevrom udarila je u bok i pozadinu neprijateljskih snaga te zajedno s postrojbama 121. brigade HV-a sudjelovala u oslobađanju Širinaca.

Borbena potpora

Ustrojavanje topništva 3. gardijske brigade Kune započelo je 15. srpnja 1991., na inicijativu Ivana Rebrine, zapovjednika 3. satnije 1. bojne. Početni sastav činila su dva brdska topa M48B1 kalibra 76 mm pod zapovijedanjem Ivana Marasa i dva minobacača M74 kalibra 120 mm pod zapovijedanjem Zvonka Dumančića. Dana 19. srpnja 1991. top M48B1 djelovao je po neprijateljskim položajima u Bijelom Brdu, čime je izvedeno prvo borbeno djelovanje topništva ZNG-a u Domovinskom ratu. U kolovozu i rujnu 1991. topništvo Brigade ojačano je topom M-46 kalibra 130 mm te haubicama kalibra 155 mm i D-30 kalibra 122 mm, čime su povećane mogućnosti paljbene potpore pješačkim bojnama.

Završne operacije

Kune su u vojno-redarstvenoj operaciji Bljesak 1. i 2. svibnja 1995. sudjelovale s dvjema taktičkim skupinama. Okosnicu prve činila je 1. bojna pod zapovijedanjem Marka Leke, ojačana s deset tenkova T-55, četirima borbenim vozilima pješaštva M-80A (zapovjednik Anto Andrijanić) te inženjerijskim sastavima i postrojbama veze. Nastupajući pravcem Novska – Okučani u zahvatu autoceste, prva skupina izvršila je dodijeljenu zadaću već 1. svibnja, kada je do 18 sati izbila na kanal Sloboština i zaposjela dostignute položaje. Bila je spremna nastaviti prodor prema Okučanima, ali daljnje napredovanje usklađivano je s djelovanjem hrvatskih snaga na drugim napadnim pravcima, koje su naišle na snažan otpor dobro utvrđenih neprijateljskih postrojbi.

Radi svladavanja neprijateljske obrane i ubrzanja napada, zapovjednik II. zbornog područja Đuro Dečak zapovjedio je naknadno angažiranje druge taktičke skupine Kuna. Njezinu su okosnicu činili 2. bojna, dijelovi 3. bojne i Izvidnička satnija, pod zapovijedanjem Mladena Kruljca. Uvedena u borbu 2. svibnja, skupina je od 6 sati napadala pravcem Šagovina – Širinci – Dragalić – Kosovac. Nakon proboja neprijateljske obrane oko podneva izbila je u područje Kosovca. Neprijateljska obrana Okučana time je obuhvaćena s dodatnog smjera. Istodobno je prva taktička skupina, nakon privremenog izvlačenja na pričuvne položaje, ponovno uvedena u borbu. Njezina Tenkovska satnija i pješaštvo prodrli su u Okučane i povezali se s drugom skupinom Kuna. Zajedničkim djelovanjem obiju skupina, dijelova 121. domobranske pukovnije i 81. gardijske bojne, Okučani su oslobođeni 2. svibnja u 13:20. Pripadnici Kuna bili su među prvim hrvatskim snagama koje su ušle u grad.

Topničko-raketni divizijun Brigade pod zapovijedanjem Bože Majića, ojačan dvjema topničkim bitnicama i vodom višecijevnih lansera raketa Grad iz 16. topničko-raketne brigade, djelovao je u sastavu Topničko-raketne skupine Zapad. S paljbenih položaja na području Novske provodio je topničku pripremu i pružao paljbenu potporu napadnim snagama. Topnička paljba usklađivana je s napredovanjem hrvatskih postrojbi iz suprotnih smjerova radi sprečavanja paljbe po vlastitim snagama.

Tijekom Bljeska postrojbe Kuna koje nisu sudjelovale u oslobađanju zapadne Slavonije bile su angažirane u obrambenoj operaciji Zid. Njihova je zadaća bila spriječiti mogući neprijateljski napad iz okupirane Baranje i istočne Slavonije te zaštititi Osijek i njegove prilazne prometnice. Postrojbe su zaposjele položaje na prilazima Osijeku i uz lijevu obalu Drave, uz pričuvne snage na osječkom i đakovačkom području. Nakon završetka Bljeska obrambenom rasporedu pridružile su se postrojbe Brigade povučene iz zapadne Slavonije. Operacija Zid završena je 16. svibnja 1995. povratkom postrojbi u matične vojarne.

Brigada je od 16. srpnja 1995. sudjelovala u obrambenoj operaciji Feniks, koja je obuhvatila i vrijeme izvođenja Oluje. U borbenom rasporedu Zbornog područja Osijek, Kune su držale položaje kod Tvrđavice, Podravlja i u Kopačkom ritu. Obrana je organizirana u dva pojasa s inženjerijski uređenim položajima, osiguranim međuprostorima i pokretnom pričuvom za protuudar. Aktivnom obranom nadzirale su pokrete iz okupiranog Podunavlja i štitile sjeverni mostobran Osijeka. Zadaća Zbornog područja bila je spriječiti prodor na pravcima Šid – Županja i Ernestinovo – Čepin te stvoriti uvjete za mogući protunapad. Tijekom Oluje postrojbe Brigade osiguravale su istočno hrvatsko bojište, a dodijeljene obrambene položaje držale su do 30. listopada 1995.

Zaključak

Treća gardijska brigada Kune bila je od 1991. do 1995. jedna od nosivih snaga hrvatske obrane Slavonije. Njezine su postrojbe branile prilaze Osijeku i Vinkovcima, Podunavlje i zapadnu Slavoniju, sudjelovale u obrani Vukovara te zauzimanju vojnih objekata JNA. Održanjem crte Jarmina – Borinci – Žankovac – Nuštar spriječen je daljnji neprijateljski prodor prema Vinkovcima do razmještaja UNPROFOR-a. U Bljesku su Kune potvrdile napadne sposobnosti, a u operacijama Zid i Feniks štitile istočno hrvatsko bojište. Kroz Brigadu je prošlo približno 10 000 pripadnika; 392 su poginula, 1088 ih je ranjeno, a 15 ih se vodi kao nestali. Po broju poginulih pretrpjela je najveće gubitke među hrvatskim gardijskim brigadama. Njezin ratni put svjedoči o odlučnosti i postojanosti postrojbe koja je dala izniman doprinos obrani Slavonije i stvaranju slobodne hrvatske države.

---

Ime postrojbe

Ime 3. gardijske brigade Kune potječe od malog, okretnog i snalažljivog grabežljivca slavonskih šuma. Njegova brzina, upornost i sposobnost prilagodbe postale su simbol postrojbe koja se od dragovoljačkih početaka razvila u iskusnu gardijsku brigadu. Kune su svoje ime pretvorile u znak zajedništva i borbene postojanosti: male rastom, ali hrabrog srca.

---

Osvajanje vojarni i skladišta

Osijek, 14. – 16. rujna 1991. – 3. satnija 1. bojne zauzela je Dom JNA, centar veza i koordinacije JNA; zaplijenjeno je pješačko naoružanje i oprema.

Đakovo, 15. – 18. rujna 1991. – đakovačka satnija 3. bojne sudjelovala je u zauzimanju vojarni “Dračice” i “Daljski partizanski odred”, skladišta “Gaj” te poligona “Nabrđe”, zajedno s ostalim hrvatskim snagama.

Slavonski Brod, 15./16. rujna 1991. – 3. bojna bila je nositelj napada na vojarnu “Narodni heroj Ivan Senjug Ujak”, uz specijalnu policiju i 108. brigadu ZNG-a; zauzeta su i skladišta u Bukovlju i Gromačniku.

Čepin, 19. rujna 1991. – 5. bojna sudjelovala je u zauzimanju skladišta “Lug”.

Borbeni učinak – preuzeta sredstva omogućila su naoružavanje hrvatskih postrojbi, jačanje protuoklopne i topničke potpore te opremanje oklopnih sastava Brigade.

---

Tekst: Ivan Galović; Fotoarhiva postrojbe