Upućivanje dijelova Brigade na krajnji istok Hrvatske značilo je dolazak borbeno osposobljene i pokretljive jezgre na bojište na kojem se hrvatska obrana tek ustrojavala. Na terenu su djelovali u borbenim skupinama čije su zadaće obuhvaćale uspostavu baza, obuku novopridošlih gardista, nadzor komunikacija, osiguranje točaka obrane, protuoklopnu borbu i potporu lokalnim braniteljima

Istočna Slavonija bila je 1991. jedno od najzahtjevnijih hrvatskih bojišta. Prostor između Osijeka, Vinkovaca, Vukovara, Iloka i državne granice sa Srbijom imao je iznimnu stratešku i operativnu važnost. Mostovi preko Dunava omogućivali su neprijatelju kratke pravce dovođenja snaga, topničku potporu iz dubine Vojvodine i povezivanje s pobunjenim srpskim strukturama na hrvatskom teritoriju. Hrvatska obrana na tom se prostoru ustrojavala u izrazito nepovoljnim uvjetima: nakon razoružanja Teritorijalne obrane, uz oskudicu oružja i protuoklopnih sredstava, nedovoljno razvijen sustav zapovijedanja, oslonac na lokalne krizne stožere i postrojbe Zbora narodne garde (ZNG) u nastajanju te, od kraja rujna, međunarodni embargo na isporuku oružja. U takvu su obrambenu strukturu postupno uključivani i dijelovi 1. “A” brigade ZNG-a, koja je poslije postala 1. gardijska brigada Hrvatske vojske – Tigrovi.

Tigrovi nisu bili lokalna postrojba istočne Slavonije. Početkom povjesnice Tigrova smatra se 5. studenog 1990., kad je u Rakitju ustrojena Jedinica za posebne zadatke MUP-a RH. Na temelju dijela njezina ljudstva, koji je činio zapovjednu i borbenu okosnicu buduće postrojbe, 15. svibnja 1991. započelo je ustrojavanje 1. “A” brigade ZNG-a. Za njezina prvog zapovjednika imenovan je Josip Lucić, za njegova zamjenika Marijan Mareković, a za pomoćnika za koordinaciju s teritorijem Zdravko Andabak. Upućivanje dijelova Brigade na krajnji istok Hrvatske značilo je dolazak borbeno osposobljene i pokretljive jezgre na bojište na kojem se hrvatska obrana tek ustrojavala. Na terenu su djelovali u borbenim skupinama čije su zadaće obuhvaćale uspostavu baza, obuku novopridošlih gardista, nadzor komunikacija, osiguranje točaka obrane, protuoklopnu borbu i potporu lokalnim braniteljima.

Početkom 1991. hrvatska obrana u istočnoj Slavoniji ustrojavala se pod pritiskom JNA, pobunjenih srpskih snaga i paravojnih skupina koje su iz Srbije ulazile na hrvatski teritorij. Neprijatelj je raspolagao oklopno-mehaniziranim postrojbama, topničkom potporom i kratkim pravcima dovođenja snaga preko Dunava, dok su hrvatske snage imale ograničenu opremu, logistiku i zapovjedne veze. Lokalni sastavi uglavnom su bili vezani uz vlastita naselja, pa su pokretljive gardijske skupine mogle preuzimati najugroženije položaje, brzo zamijeniti zadaće i djelovati kao profesionalna jezgra obrane. U tome je bila posebna vrijednost Tigrova u istočnoj Slavoniji.

Prve baze

Dijelovi 1. brigade ZNG-a upućeni su na šire vukovarsko područje već sredinom lipnja 1991. Na krajnjem istoku Hrvatske uspostavljene su baze ZNG-a na Principovcu, Opatovcu i u Čakovcima. Njihova svrha nije bila samo smještaj pripadnika nego i stvaranje oslonaca za obuku, motrenje terena, držanje točaka obrane, nadzor cestovnih smjerova i sprečavanje ulaska snaga JNA iz Srbije na teritorij Republike Hrvatske. Od 15. lipnja do 19. studenog 1991. pripadnici 1. brigade neprekidno su djelovali na iločkom i zapadnosrijemskom području, u Podunavlju, na vukovarskom bojištu te na osječko-vinkovačkom smjeru.

Na iločko područje upućena je 15. lipnja 1991. borbena skupina jačine satnije sastavljena od pripadnika 1. i 2. bojne. Skupinom je zapovijedao Ivan Grbavac Cobra, a zamjenik mu je bio Marijan Lozančić. Pripadnici su smješteni na ekonomiji Principovac, gdje je ustrojeno obučno središte. Iločki prostor, smješten uz Dunav i most prema Bačkoj Palanci, imao je izrazito osjetljiv položaj. Zadaća Tigrova bila je pripremiti obranu, uspostaviti nadzorne točke na ključnim komunikacijama i spriječiti dovođenje neprijateljskih snaga iz Srbije.

Dana 5. srpnja u Ilok je stigla još jedna satnija 3. bojne, predvođena Damirom Šimunićem, kojoj se priključilo dvadesetak mještana Iloka. Skupina kojom je zapovijedao Ivan Grbavac sredinom srpnja povučena je na Banovinu. Nakon odlaska Damira Šimunića u Zagreb, zapovijedanje snagama u Iloku preuzima Zvonimir Kalan, a potom Josip Romozi. Početkom kolovoza obrana je ojačana skupinom od 50 pripadnika 4. bojne pod zapovijedanjem Marijana Vondre. Zadnja veća smjena provedena je 3. rujna, kad je pristiglo 60 pripadnika 3. bojne pod zapovijedanjem Dragana Basića; skupina je na iločkom području ostala do sredine listopada.

Dana 8. srpnja 1991., nakon što su borbena oklopna vozila JNA prešla Iločki most, Zoltan Hadrava, pripadnik 3. bojne 1. brigade, pogodio je ručnim raketnim bacačem jedno od vozila. Izvori nisu jedinstveni u identifikaciji tog vozila: jedni ga navode kao tenk T-55, a drugi kao oklopni transporter. U literaturi se taj događaj navodi kao prvo uspješno protuoklopno djelovanje ZNG-a u Domovinskom ratu, kojim je ujedno uništeno prvo neprijateljsko oklopno vozilo. Sljedećeg dana zrakoplovstvo JNA napalo je bazu na Principovcu. U napadu je poginuo Predrag Jurčec, a dvojica su pripadnika ranjena. Jurčec je prvi poginuli pripadnik 1. brigade ZNG-a u istočnoj Slavoniji. Nakon napada pripadnici 3. bojne premješteni su u dvorac u Iloku, dok je JNA zauzela ekonomiju Principovac.

Čakovci i Podunavlje

U Čakovce je 22. lipnja 1991. stiglo sedamdesetak pripadnika 2. bojne Rakitje pod zapovijedanjem Marijana Marekovića. Ondje je ustrojena baza ZNG-a, a njezini su pripadnici provodili obuku i ophodnje. Zadaća skupine bila je držati položaje sjeverno od Đeletovaca i nadzirati cestu Vinkovci – Šid. Sredinom srpnja bazu u Čakovcima preuzimaju pripadnici 3. bojne pod zapovijedanjem Ante Tovila. Zrakoplovstvo JNA napalo je bazu u Čakovcima 22. srpnja, pri čemu su poginula dvojica pripadnika 3. bojne, a osmorica su ranjena.

Važan obrambeni prostor obuhvaćao je Erdut, Dalj, Aljmaš i Bogaljevce. Dana 9. srpnja 1991. teglenicom je do pristaništa kod Aljmaša stiglo 140 pripadnika 1. brigade ZNG-a pod zapovijedanjem Kreše Tuškana. Ukupno 50 pripadnika 1. bojne s Tuškanca, pod zapovijedanjem Ivana Rašića, smješteno je u Centar za predvojničku obuku u Erdutu, a 90 pripadnika 2. bojne iz Rakitja, pod zapovijedanjem Bože Kožula, u odmaralište osječkog Vodovoda kod Bogaljevaca. Tigrovi su ondje zamijenili pripadnike 3. “A” brigade ZNG-a Kune koji su im predali dužnost i upoznali ih s terenom.

Zadaća novopridošlih snaga bila je jasna: u suradnji s policijom i Narodnom zaštitom zapriječiti prodor oklopnih postrojbi JNA iz Srbije preko Erdutskog mosta, onemogućiti napad pobunjenih Srba iz Borova Sela i Bijelog Brda te spriječiti ubacivanje paravojnih skupina iz Srbije na hrvatski teritorij. Prostor Aljmaša, Dalja i Erduta time je postao jedna od ranih točaka na kojima se vidjela širina istočnoslavonske obrane. Nisu se branili samo pojedini objekti i naselja nego i prilazi Erdutskom mostu te prostor na kojem bi neprijatelj mogao uspostaviti mostobran, dovesti oklopne snage i širiti nadzor prema Osijeku i Vukovaru.

Napad 25. srpnja 1991. bio je vrhunac višednevnog pritiska na položaje Tigrova u Podunavlju. Dijelovi 51. mehanizirane brigade JNA topničkom vatrom s lijeve obale Dunava pogodili su više ciljeva. Najteže je pogođeno spomenuto odmaralište osječkog Vodovoda, u kojem su bili pripadnici 2. satnije 2. bojne 1. brigade. Poginulo je šest pripadnika, a 15 ih je teško ranjeno. Zbog zapriječenih kopnenih komunikacija, dio ranjenika evakuiran je riječnim putem. Napad je pokazao izrazitu neravnotežu u vatrenoj moći: Tigrovi su raspolagali pretežno pješačkim naoružanjem i ograničenim brojem protuoklopnih sredstava, dok je JNA djelovala višecijevnim bacačima raketa, minobacačima, topništvom, teškim strojnicama i tenkovima.

Srijemski pravci

Nakon raketiranja baze u Čakovcima 22. srpnja, dio 3. bojne premješten je idućeg dana u Đeletovce. Skupinu kojom je do 28. srpnja zapovijedao Ante Tovilo zamijenila je skupina od 50 pripadnika pod zapovijedanjem Marka Zorića. Novopridošla skupina uspostavila je točke obrane i stražarsku službu te nadzirala pravce prema Oroliku, Slakovcima i Berku. Iz baze su na Sajmište upućene dvije manje dragovoljačke skupine: prva je krajem srpnja ondje ostala deset dana, a druga, upućena sredinom kolovoza, sedam dana.

Tijekom napada na Berak 1. rujna Marko Zorić uputio je 20 gardista koji su pod neprijateljskom vatrom izvukli više od sto civila. Dana 18. rujna 36 pripadnika iz Iloka upućeno je u Bogdanovce radi držanja dijela crte Bogdanovci – Lužac i osiguranja Kukuruznog puta, gdje su ostali dva do tri dana. Nakon dva dana 23 pripadnika iz Đeletovaca upućena su prema Slakovcima i privremeno su zaustavila kolonu od 15 oklopnih transportera s pješaštvom. U pokušaju približavanja neprijateljskoj koloni iz pozadine poginuo je jedan pripadnik Tigrova. Nakon povlačenja iz Đeletovaca dio postrojbe približno dva tjedna ojačavao je obranu Jarmine, gdje je Mile Raguž početkom listopada oborio neprijateljski zrakoplov.

Sredinom rujna stanje u selima istočno od Vukovara postajalo je sve teže. Mile Dedaković, zapovjednik obrane Vukovara, 20. rujna zapovjedio je Tigrovima da pomognu obrani Tovarnika. Skupina od dvadesetak pripadnika 3. bojne predvođena Vlatkom Jelečom i Ilijom Vučemilovićem Šimunovićem krenula je prema Tovarniku, ali nakon vijesti da obrana popušta preusmjerila se prema Ilači. Ondje je s mještanima organizirala obranu. Uspostavljene su točke obrane na ulazu i izlazu iz sela, osigurani bokovi prema Šidskim Banovcima, Nijemcima i Tompojevcima te pripremljena obrana od oklopno-mehaniziranog napada.

Tijekom borbe 21. rujna dio neprijateljske kolone ušao je u Ilaču. Nakon što je jedan tenk otvorio vatru po kućama, branitelji su zatražili pomoć u protuoklopnim sredstvima. Skupina Tigrova naoružana ručnim raketnim bacačima M80 Zolja približila se tenku i uništila ga, čime je izazvala zastoj i pomutnju u koloni. Tigrovi su potom prešli u protunapad, u kojem su poginula dvojica pripadnika 3. bojne i jedan policajac. Branitelji su zaplijenili veću količinu pješačkog oružja, top-haubice M-84 Nora kalibra 152 mm i transportno vozilo s opremom. Tog je dana iz Iloka stigao Dragan Basić s petnaestak pripadnika i protuoklopnim sredstvima, čime je broj Tigrova u obrani Ilače narastao na četrdesetak. Neprijateljske snage pretrpjele su u tom sukobu težak poraz.

U završnom napadu 25. rujna JNA je ponovno napala Ilaču, kombinirajući topničko, tenkovsko i pješačko djelovanje. Tigrovi su uništili nekoliko tenkova, ali su se zbog višestruke nadmoći neprijatelja i nedostatka streljiva navečer morali povući. Dio skupine povukao se prema Nijemcima, a drugi se dio kroz šumu Jelaš i preko Lovasa vratio u Ilok. Već 28. rujna Stjepan Prelec Galeb s petoricom Tigrova upućen je u Šarengrad, gdje su zajedno s mještanima organizirali obranu, rasporedili branitelje po vodovima te ustrojili točke obrane, pričuvni sanitet i opskrbu branitelja i civila. U napadu 4. listopada poginula su dvojica pripadnika 3. bojne 1. brigade.

Proboj iz Iloka

Pod prijetnjom napada predstavnici civilnih vlasti Iloka i JNA u Šidu su 14. listopada 1991. potpisali Sporazum o iseljavanju stanovništva. Polazak civilnog konvoja bio je predviđen za 17. listopada. Dvanaest pripadnika Tigrova odlučilo je napustiti Ilok s civilima, a pedesetak ih se odlučilo na proboj prema slobodnom teritoriju. Pridružilo im se desetak lokalnih branitelja i civila koji nisu vjerovali jamstvima JNA. Proboj pod vodstvom Dragana Basića i Ilije Vučemilovića Šimunovića započeo je 15. listopada nakon pada mraka.

Skupina se uglavnom kretala noću, a danju se skrivala. Prolazila je izrazito rizičnim prostorom prema Bapskoj, zaobišla Molovin i Šid, prelazila komunikacije kojima su se kretale neprijateljske kolone te se usmjerila prema Ilincima, Vašici, Batrovcima i Apševcima. Proboj je trajao četiri noći i tri dana, dijelom preko teritorija Srbije. Završio je 19. listopada dolaskom u Apševce, gdje su mještani pomogli skupini i organizirali prijevoz do Zagreba. Nitko iz skupine nije poginuo niti je bio zarobljen. Taj uspjeh potvrđuje disciplinu, izvidničko osiguranje, sposobnost orijentacije i čvrstoću zapovijedanja male postrojbe koja se danima kretala prostorom pod neprijateljskim nadzorom.

Tenjski smjer

Nova Tenja bila je važno obrambeno uporište na jugoistočnim prilazima Osijeku. Lokalna obrana, ustrojena kao Samostalni vod Tenja, 20. kolovoza prerasla je u Samostalnu tenjsku satniju, koja je položaje držala do početka prosinca.

Položaje je 20. kolovoza pojačalo oko sto pripadnika 2., 3. i 4. bojne 1. brigade ZNG-a pod zapovijedanjem Bože Kožula. Tigrovi su do 3. listopada držali dio crte, provodili izviđanja i izvodili ograničena izvidničko-diverzantska djelovanja u suradnji s tamošnjom obranom. U borbama 17. rujna ranjena su dvojica pripadnika Tigrova, a u protuoklopnom djelovanju uništeno je ili onesposobljeno više neprijateljskih vozila. Nakon završetka angažmana skupina se vratila u Zagreb.

Vukovarsko bojište

Na šire vukovarsko područje 24. lipnja 1991. stiglo je sto pripadnika 4. bojne 1. brigade pod zapovijedanjem Drage Horvata. Smješteni su bili u bazi ZNG-a na Opatovcu, iz koje su borbene skupine upućivane prema Bapskoj, Šarengradu, Bogdanovcima i Borovu naselju. U bazi je ustrojen i Interventni vod. Drago Prša predvodio je skupinu u Šarengradu, a Ivica Arbanas ostao je u Opatovcu kao dio jezgre Interventnog voda. Prva skupina 4. bojne ostala je do 12. srpnja, kad ju je zamijenila druga skupina jednake jačine, angažirana do 13. kolovoza. Zasebna skupina 4. bojne djelovala je u Borovu naselju od 12. srpnja do početka kolovoza.

Skupina 2. bojne Rakitje pod zapovijedanjem Damira Podvinskog u početku je držala silos Đergaj, izdvojeni položaj između Vukovara i Bršadina. U Bršadinu su 26. lipnja ranjeni Podvinski i još jedan pripadnik, dok su dvojica zarobljena. Zapovijedanje položajem potom je preuzeo Ivica Arbanas, koji je ondje ostao do 15. kolovoza, kad je imenovan zapovjednikom 4. bojne 3. brigade ZNG-a.

Skupina 4. bojne pod zapovijedanjem Damira Žižića u početku je držala silos Dunav, posebnu točku obrane na Priljevu. Dana 28. srpnja na položaj je upućen vod 4. bojne pod zapovijedanjem Drage Prše, koji ondje ostaje do 1. listopada. Skupina od 19 pripadnika 4. bojne pod zapovijedanjem Josipa Nemeca krenula je 30. rujna iz baze Petruševec u Zagrebu prema Vukovaru, probila se Kukuruznim putem do Bogdanovaca, a tijekom noći pješice je nastavila prema gradu. Sutra je rano ujutro preko Lušca prebačena na silos Dunav, gdje od Pršine skupine preuzima položaj. U prvoj polovini listopada Nemecova skupina premještena je sa silosa na Sajmište.

Obrana Vukovara bila je tijekom lipnja, srpnja i kolovoza teritorijalno organizirana, a pokretljive gardijske borbene skupine činile su osposobljeniju jezgru za žurne intervencije. Među ranim djelovanjima Tigrova izdvaja se intervencija u Sotinu, odbijanje napada iz Borova Sela na području Borova naselja te neutralizacija snažnog strojničkog uporišta na Trokatnici uz staru Banijsku cestu.

Dolazak Tigrova u Vukovar imao je snažan moralno-psihološki učinak. U gradu su dočekani s oduševljenjem; dio mladića priključio se 1. brigadi ZNG-a, a dio drugim postrojbama u nastajanju. Prisutnost profesionalnije jezgre podizala je moral i omogućivala prijenos organizacijskih i borbenih iskustava na tamošnju obranu u trenutku kad su se čvršći ustroj, zapovjedne veze i podjela odgovornosti tek uspostavljali.

Dana 12. listopada pripadnici Tigrova zajedno s drugim postrojbama sudjelovali su u pokušaju deblokade prometnice Vinkovci – Vukovar na području Nuštra i Marinaca: 70 pripadnika 6. bojne pod zapovijedanjem Kreše Tuškana i 30 pripadnika 3. bojne pod zapovijedanjem Tomislava Milovca. Cilj je bio otvoriti prometnicu i omogućiti evakuaciju najtežih ranjenika. U prometnoj nesreći tijekom prilaska bojištu iz stroja je izbačeno 19 pripadnika. Preostali Tigrovi osiguravali su smjer prema Jankovcima i Mirkovcima kako bi spriječili intervenciju neprijatelja, no prometnica nije deblokirana.

Borovo naselje

Početkom kolovoza 1991. skupina od četrdeset pripadnika 2. bojne Rakitje pod zapovijedanjem Zlatka Horvata ušla je u Vukovar preko Nuštra i Bogdanovaca. Nakon dolaska skupina se javila zapovjedništvu obrane, a potom je upućena u Borovo naselje. Raspoređena je duž crte obrane duge približno kilometar, od Trpinjske ceste preko Ličke, Nove Banijske i Stare Banijske ulice do položaja kod kafića Slon. Ta je crta postala jedno od ključnih uporišta hrvatskog protuoklopnog djelovanja i obrane sjevernog dijela grada.

Prvi poginuli pripadnik skupine bio je Ante Vrbat, koji je 14. rujna stradao na Banijskoj cesti. U tenkovskom napadu 20. rujna Petar Šinković uništio je neprijateljski tenk, ali je potom poginuo u uzvratnoj vatri. Šest dana poslije poginuo je i zapovjednik Zlatko Horvat, izravno pogođen protuoklopnom vođenom raketom Maljutka dok je pretrčavao cestu u Borovu naselju. Nakon njegove pogibije zapovijedanje skupinom preuzeo je Ivan Kapular, koji tu dužnost obavlja do završetka organizirane obrane.

Borbe su svakim danom postajale žešće, a broj ranjenih rastao je s jačanjem topničkih, minobacačkih i oklopnih napada. Prije sloma obrane preostali pripadnici borbene skupine 2. bojne pokušali su se probiti iz okruženja. Krenuli su u noći s 18. na 19. studenog, ali su zbog snage neprijateljskog obruča odustali od proboja prema Vinkovcima i usmjerili se prema Osijeku. Nedaleko od zadnjih kuća u Borovu naselju skupina je ušla u minsko polje, pri čemu su poginula dvojica Tigrova i jedan varaždinski policajac, a dvojica su branitelja ranjena. Preostali pripadnici vratili su se na polazne položaje i ondje dočekali završetak obrane Borova naselja.

Borbena skupina 2. bojne 1. brigade pretrpjela je u Borovu naselju teške gubitke. Od četrdeset pripadnika koji su početkom kolovoza stigli u Vukovar deset je izgubilo život: osmorica su poginula u borbama, a dvojica ranjenih nakon zarobljavanja ubijena su na Ovčari. Petnaestorica su ranjena, a dvanaestorica zarobljena i odvedena u logore na području Srbije; među zarobljenima bilo je šest ranjenika. Dio preživjelih uspio se probiti na slobodni teritorij. Skupina je više od tri mjeseca činila obučenu protuoklopnu i interventnu jezgru obrane sjevernog dijela Vukovara, prenosila borbeno iskustvo tamošnjim braniteljima i usporavala napredovanje neprijatelja. Težina gubitaka pokazuje razmjere žrtve podnesene radi održanja organiziranog otpora do završetka obrane Borova naselja.

Sajmište

Na Sajmištu je Nemecova skupina raspoređena na položaj kod Vatrogasnog doma. U napadu 16. listopada položaj je izgubljen, a ranjeni su Josip Nemec i Mladen Kosec.

Od 18. listopada 17 preostalih pripadnika raspoređeno je u Cvjetno naselje i Prvomajsku ulicu, u zonu 1. bojne 204. brigade HV-a. Zapovijedanje skupinom preuzeo je Damir Mlinarić, a njegov zamjenik bio je Vilim Karlović. Tigrovi nisu djelovali kao izdvojena skupina, nego su uglavnom po dvojica raspoređivana u skupine od deset do petnaest branitelja, u kojima su preuzimali zapovjedne i druge odgovorne borbene zadaće. Njihov je raspored obuhvaćao prostor od Tekstilne škole prema Cvjetnom naselju i završnom dijelu Prvomajske ulice, sa zadaćom zaustavljanja prodora prema središtu grada.

Uslijedile su iscrpljujuće borbe za pojedine kuće, dvorišta i raskrižja, uz stalno djelovanje neprijateljskog topništva, minobacača i pješaštva. Od 19 pripadnika skupine, do završetka obrane dvojica su poginula u izravnim borbenim djelovanjima, jedan ranjeni pripadnik ubijen je na Ovčari nakon zarobljavanja, jedan se i dalje vodi kao nestali, a ostali su bili ranjeni ili zarobljeni. Nemec je, premda ranjen, odbio napustiti grad humanitarnim konvojem jer se smatrao odgovornim za svoje ljude. Samo su se trojica ranjenih pripadnika uspjela živa probiti na slobodni teritorij, među njima i zapovjednik Josip Nemec.

Sajmište pokazuje drugu stranu obrane Vukovara: iscrpljujući urbani boj u kojem je svaki objekt postajao taktička točka. Raspoređeni među tamošnje branitelje, Tigrovi su kao zapovjedna i interventna jezgra pomagali održati ustroj, disciplinu i povezanost obrane unatoč gubicima, nedostatnoj opskrbi, otežanoj evakuaciji i raspadu zapovjednih veza.

Vojno značenje

Na taktičkoj razini doprinos Tigrova bio je vidljiv u držanju položaja, osiguranju komunikacija i točaka obrane, protuoklopnom djelovanju, intervencijama na najugroženijim mjestima i potpori tamošnjim braniteljima. Njihov je učinak bio najveći ondje gdje je mala, odlučna i osposobljena skupina mogla zaustaviti, usporiti ili poremetiti djelovanje oklopno-mehaniziranih snaga. U takvim su okolnostima Tigrovi djelovali kao multiplikator borbene moći hrvatske obrane.

Organizacijski i moralno-psihološki doprinos bio je jednako važan. Tigrovi su u istočnu Slavoniju prenosili iskustvo jedne od prvih hrvatskih profesionalnih oružanih jezgri. U Opatovcu, Principovcu, Čakovcima, Đeletovcima, Erdutu i Bogaljevcima obučavali su nove gardiste, uspostavljali točke obrane i povezivali tamošnje snage u usklađeniji obrambeni sustav. Njihova prisutnost u Iloku, Erdutu, Ilači, Šarengradu, Borovu naselju i na Sajmištu istodobno je pomagala očuvati borbeni poredak, samopouzdanje i volju za otporom.

Povijesno-simboličko značenje proizlazi iz činjenice da je djelovanje Tigrova u istočnoj Slavoniji obuhvatilo gotovo cijeli raspon ratnih iskustava 1991.: od uspostave prvih baza i obuke, preko borbi protiv oklopništva i topništva te urbanog boja, do zarobljavanja, zatočeništva u logorima, stradanja na Ovčari i organiziranog proboja iz okruženja. Njihov ratni put pokazuje kako je nastajala Hrvatska vojska – prijelazom iz policijske jezgre u gardijsku brigadu, dragovoljnošću, profesionalizacijom, žrtvom i brzom prilagodbom stvarnim uvjetima bojišta.

Zaključak

Malobrojne, ali profesionalno ustrojene i pokretljive skupine Tigrova ostvarile su u istočnoj Slavoniji učinak koji je nadilazio njihovu brojnost. Njihova vrijednost nije bila samo u izravnoj borbi nego i u sposobnosti da na širokom prostoru uspostavljaju baze, obučavaju nove gardiste, preuzimaju krizne položaje i djeluju kao zapovjedna, interventna i protuoklopna jezgra uz tamošnje snage. Kao dio zajedničkog obrambenog napora povećavale su otpornost postrojbi u nastajanju i prisiljavale tehnički nadmoćnijeg neprijatelja na dodatni utrošak vremena i snaga. Cijena tog angažmana bila je visoka: u istočnoj Slavoniji poginulo je 28 pripadnika Brigade, a jedan se vodi kao nestali. Upravo ta kombinacija pokretljivosti, discipline, prijenosa iskustva i spremnosti na ostanak na najugroženijim položajima čini njihov ratni put trajnom vojnopovijesnom sastavnicom obrane istoka Hrvatske.

Monografija 1. gardijska brigada Hrvatske vojske – Tigrovi, Zagreb, 2012., str. 144.

Tekst: Ivan Galović; Foto: