Ni R 35 nije bio bitan korak naprijed u odnosu na FT 17. Problem nije bio u nemogućnosti francuske industrije da napravi suvremeni tenk, već u tome što je francuska vojska do početka II. svjetskog rata inzistirala na promašenoj koncepciji borbenog tenka sa samo dva člana posade

Dugoročni razvojni plan francuske vojske iz 1926. godine predviđao je masovnu proizvodnju jeftinog lakog tenka kao zamjenu za slavni FT 17. Prvi pokušaj bio je razvoj tenka Char D1 (vidi Hrvatski vojnik broj 184), koji nije bio lagan, a posebno ne jeftin, te nije bio pogodan za masovnu proizvodnju. Na kraju je Char D1 označen kao srednji tenk. Nakon velikih vježbi održanih 1932. i 1933. francuska je vojska zaključila da treba novi laki tenk. Prvi je prijedlog došao iz tvrtke Hotchkiss koja je ponudila svoj model H 35. Iako je H 35 zadovoljavao potrebe francuske vojske, iz čisto političkih razloga u kolovozu 1933. tamošnje je ministarstvo obrane objavilo Plan 1933 kojim je francuska industrija pozvana da predoči svoje prijedloge. Svoje je prijedloge poslalo čak 14 tvrtki, a pet ih je ušlo u uži izbor: Hotchkiss, Compagnie Général de Construction des Locomotives, APX, FCM i, naravno, Renault. Svih pet tvrtki dobilo je ugovor za izradu jednog prototipa.

Puni naziv Renaultova tenka bio je Char léger Modele 1935 R, ali, ostao je upamćen po jednostavnijoj oznaci R 35. Tvrtka Hotchkiss je ovu priliku pokušala iskoristiti da se nametne kao najvažniji francuski proizvođač tenkova i s trona istisne Renault. Tako se od samog početka rasplamsao manje-više otvoren sukob između te dvije tvrtke, u kojem su se obje strane služile svim dostupnim sredstvima, ponajviše političkim lobiranjem. Tadašnji vlasnik i glavni direktor Renaulta – Louis Renault, odlučio je da upravo oni moraju prvi isporučiti svoj prototip i tako steći barem minimalnu prednost. To je, naravno, tajio od konkurencije, ali i od francuskog ministarstva obrane, pa se zbog toga 21. lipnja 1934. našao u nezgodnoj situaciji. Naime, tog je dana francusko ministarstvo obrane nadopunilo specifikaciju za novi laki tenk, tražeći, između ostalog, da se debljina oklopa poveća s prvobitnih 30 na minimalno 40 mm. Renault je već dovršio izradu tijela, pa je ili mogao krenuti ispočetka ili od ministarstva zahtijevati da prihvati njegov prototip s tanjim oklopom. Politički utjecaj Louisa Renaulta bio je dovoljno velik da isposluje drugo rješenje. Zbog toga je Renault mogao isporučiti svoj prototip već 20. prosinca 1934. Kako nije potpuno odgovarao specifikaciji, označili su ga kao Renault ZM. Renault je prototip s traženom debljinom oklopa i standardnom APX kupolom isporučio tek u proljeće iduće godine.

Svih pet prototipova još je uvijek bilo na testiranju kad je Adolf Hitler javno objavio svoje planove ponovnog naoružavanja Njemačke. Budući da su okosnicu nove njemačke vojske trebale činiti oklopne snage, i francuska je vojska odmah zaključila da mora ojačati oklopnu komponentu. Zbog rivalstva i političkog lobiranja, francusko ministarstvo obrane zaključilo je da je najbolje rješenje da i Hotchkissov i Renaultov laki tenko uđe u naoružanje francuske vojske, prvi u oklopno-izvidničke postrojbe, a drugi u pješačke. Kako je FCM 36 (Forges et Chantiers de la Méditerranée) bio najbolji od svih ponuđenih, a da bi se izbjegao još jedan politički skandal, odlučeno je da se i on uvede u naoružanje pješačkih postrojbi. Pred javnosti ova se odluka ponajviše pravdala potrebom da se francuska vojska u što kraćem roku opremi novim tenkovima i tako parira jačanju njemačke vojske. Tako je narudžbu za 300 R 35 Renault dobio već 29. travnja 1935., mnogo prije okončanja svih testiranja. Zbog toga ne začuđuje što je narudžba obuhvaćala isporuku 300 tijela tenkova, bez specificiranog motora i naoružanja. Ostalo je zabilježeno da je cijena tijela 1935. godine bila 190 000 franaka. Prvi serijski R 35 isporučen je 4. lipnja 1936. i zapravo je poslužio kao prototip za intenzivna testiranja.

Opis tenka
Kako bi skratili vrijeme razvoja, projektanti su kao osnovu uzeli izvidnički tenk AMR 35 (Automitrailleuse de Reconnaissance Modele 1935 Renault ZT). Točnije, od njega su preuzeli pogonski sklop i ovjes. Ovjes se sastojao od pet oslonih kotača koji su se oslanjali na vodoravne opruge, slično kao na tenku AMC 35. Iako je motor smješten u stražnji dio tijela, pogonski kotači su bili na prednjem dijelu – loše rješenje koje će projektanti rabiti na mnogim francuskim, njemačkim i američkim tenkovima sve do kraja II. svjetskog rata. Poanta rješenja je bila da se iskoristi prazni dio prednjeg dijela tijela ugradnjom mjenjačke kutije. Na taj način su projektanti dobivali kraći tenk, bolje izbalansiran i dodatno zaštićen s prednje (najizloženije) strane. Takvo je rješenje imalo i više loših strana. Jedna je bila potreba da kardanska osovina prolazi kroz središnji dio tijela te smanjuje korisni prostor. Mjenjači su u to vrijeme bili vrlo nepouzdani, a pristup do njih je bio jako težak. Uz to, zbog specifičnog spljoštenog oblika prednjeg dijela tijela, mjenjači su često bili nepotrebno dodatno komplicirani i još teži nego što bi trebali biti. Na kraju su odlična svojstva sovjetskog tenka T-34 jednom zauvijek okončali smještanje mjenjačkih kutija u prednji dio tenka. Iako je imao pogonske kotače na prednjem dijelu tijela, projektanti su kod R 35 spojku i mjenjačku kutiju smjestili u stražnji dio zajedno s motorom. Bilo je to vrlo suvremeno rješenje, koje će se obilato rabiti nakon II. svjetskog rata i postat će poznato kao Power Pack. Jedina će izmjena biti premještanje pogonskih kotača na stražnji dio tijela tenka. Kod R 35, u prednjem dijelu je bio samo diferencijal.

Tijelo tenka R 35 bilo je dugačko 4,02 metra i široko 1,87 m. Izrađivalo se od tri lijevana modula, koje bi spojili varenjem. Na najdebljem dijelu, oklop je imao 43 mm. Masa praznog tenka (bez goriva i streljiva) bila je samo 9,8 tona. Spreman za borbu, R 35 je težio samo 800 kg više. U prednjem dijelu trupa je, osim mjenjačke kutije, ostavljeno mjesta i za vozača. Zbog kardanske osovine, vozačko je mjesto pomaknuto malo ulijevo. Benzinski motor Renault V4 smjestili su u stražnji dio tijela. Pomaknuli su ga malo udesno kako bi u lijevom dijelu dobili prostor za smještaj hladnjaka. Njegovih 85 KS bilo je dovoljno za maksimalnu brzinu od 20 km/h na dobro uređenoj cesti. Izvan ceste, brzina je bila zadovoljavajućih 14 km/h. Spremnik za 166 litara goriva bio je dovoljan za oko 130 kilometara vožnje po cesti. Usprkos relativno maloj masi, potrošnja goriva tijekom vožnje izvan ceste penjala bi se čak na 212 litara na sto kilometara, uslijed čega bi autonomija znatno opadala. Tijekom 1940. neki su R 35 opremljeni “repovima”, koji su trebali osigurati veću stabilnost izvan cesta. Zajedno s kupolom APX, visina tenka je bila 2,13 m. Tako je nastavljena tradicija proizvodnje tenkova s većom visinom od širine. Kupola je imala oklop debljine 30 mm i popriličnu masu. Usprkos tome, zapovjednik tenka, koji je ujedno bio i ciljatelj i punitelj topa, morao ju je pokretati ručno. Iako je originalni projekt predviđao sjedalo za zapovjednika, ono se rijetko rabilo, te su zapovjednici u pravilu stajali. Na stražnjem dijelu kupole nalazio se otvor koji se mogao spustiti prema van, te se rabiti kao sjedalo, ali samo kad je zapovjednik motrio okolinu. Naravno, takvo je rješenje u borbi bilo nemoguće.

Prvi serijski R 35 dobili su APX-R kupole, naoružane kratkocijevnim topom Puteaux L/21 SA18 kalibra 37 mm i teškom strojnicom Chatellerault kalibra 7,5 mm, spregnutom uz top. Top SA18 imao je vrlo loše mogućnosti uništavanja oklopnih vozila – na udaljenosti od 500 m probijao je samo 12 mm čeličnog oklopa. U kupole je ugrađivan optički ciljnik L713. Poslije su APX kupole opremali poboljšanim ciljnikom L739 i teškom strojnicom Châtellerault MAC31 Reibel kalibra 7,5 mm. Za strojnicu je osiguran borbeni komplet od 2400 metaka. Da se tijekom paljbe čahure ne bi skupljale na podu tenka i tako dodatno otežavale kretanje zapovjednika, projektanti su na podu napravili rupu kroz koju su ispadale iz tenka. Uporaba starih kupola bila je neophodna jer je proizvodnja novih jako kasnila. Zbog toga su prve R 35 opremili kupolama skinutim s otpisanih FT 17. Tako je Renault tijekom 1936. uspio dovršiti 380 tijela tenka, ali je samo njih 37 opremljeno kupolama. Zbog toga je godišnja proizvodnja smanjena na samo 200 tenkova. Za top je borbeni komplet sadržavao 42 protutenkovske i 58 razornih granata.

Kako se R 35 trebao rabiti kao potpora pješaštvu, a i zbog uštede, u početku ih nisu opremali radiouređajima. Problem je bio i u tome što je radiouređajem trebao upravljati zapovjednik koji je već bio ciljatelj i punitelj. Izuzeci su jedino bili R 35 namijenjeni elitnoj 507e Regiment de Chars de Combat pod zapovjedništvom generala Charlesa de Gaullea. Radiouređaji će se serijski ugrađivati na tenkove R 40 i ER 54.

Inačica R 39
Kako je ubrzo postalo jasno da njemačka vojska proizvodi naprednije tenkove visoke razine oklopne zaštite, odlučeno je da se R 35 opremi učinkovitijim topom. Tako je nastala inačica R 35 mle 1939, koja se najčešće označavala samo kao R 39. U osnovi, R 39 je bio identičan s R 35 osim što je dobio novu kupolu APX-R1. U nju su ugradili top duge cijevi SA38 kalibra 37 mm. SA38 je na udaljenosti od 500 metara mogao probiti čelični oklop debljine 40 mm. Na žalost francuske vojske, do početka njemačkog napada na Francusku 10. svibnja 1940. isporučeno je samo 350 SA38 topova, koji su ugrađeni u tenkove R 39, H 35 i H 39. Zbog toga je njihov utjecaj na borbena djelovanja bio neznatan. Zanimljivo je da je najviše R 39 završilo u 10. oklopno-izvidničkoj brigadi poljske vojske u Francuskoj, a koju su uglavnom činili časnici, dočasnici i vojnici iz 10. motorizirano-izvidničke brigade, koji su tijekom 1939. godine iz Poljske pobjegli u Francusku. Ostali su poslužili za formiranje dvije tenkovske bojne francuske vojske.

Inačica R 40
Još ozbiljniji pokušaj poboljšanja R 35 pokrenut je 1937. Izmjene su se ovaj put usmjerili na ovjes, koji se pokazao lošom stranom, naročito tijekom vožnji izvan cesta. Tvrtka Atelier de Construction d’Issy-les-Moulineaux (AMX), koja je stvorena od namjenske proizvodnje Renaulta nakon njegove nacionalizacije 2. prosinca 1936., predložila je ugradnju dvanaest oslonih kotača, kojim su znatno bolje rasporedili masu vozila na tlo. Kako je novi ovjes zauzimao više prostora, ugrađene su nove okomite opruge. Rezultat je bio znatno poboljšanje prohodnosti izvan cesta. Usprkos povećanju mase, malo je povećana brzina. Svi R 40 dobili su i posebne oklopljene ploče koje su štitile ovjes. Tako je nastao R 35 mle 1940, koji se najčešće označava kao R 40. Osim novog podvozja, R 40 je dobio i kupolu APX-R1 opremljenu topom SA38.

Tako je, nakon proizvedenih 1540 R35/R39, u travnju 1940. pokrenuta proizvodnja R 40. Do početka njemačkog napada isporučeno ih je oko 150 primjeraka, ali nijedan nije rabljen u borbi. Njemačka ih je vojska označila kao Panzerkampfwagen 40R 736(f).

Operativna uporaba
Prvobitna je ideja bila da će R 35 do 1940. godine zamijeniti sve FT 17, ili barem veliku većinu. Međutim, zbog sporosti isporuka, to se ipak nije dogodilo te je francuska vojska u svibnju 1940. još uvijek imala osam bojni opremljenih tenkovima FT 17. U trenutku francuske objave rata Njemačkoj (zbog napada na Poljsku), 1. rujna 1939., AMX je francuskoj vojsci isporučio 975 primjeraka R 35 i njegovih inačica, a još je 1070 ili čekalo isporuku ili bilo u završnoj fazi proizvodnje. Od 975 isporučenih, samo je 765 bilo u postrojbama prve crte. Četrdeset i devet je korišteno za obuku posada, 33 u skladištima, a 45 je poslano u francuske kolonije. Iako je AMX, nakon objave rata, maksimalno ubrzao proizvodnju, do 1. lipnja 1940. uspio je isporučiti 1601 od naručenih 2300 R 35/39/40. Do tog je datuma napravljeno od 1670 do 1685 R35, ali je najmanje 245 isporučeno stranim kupcima. Najveći je kupac bila Turska, koja je dobila 100 primjeraka. Rumunjska je naručila čak 200 R 35, ali je dobila samo 41. Jugoslavija je dobila 54 i Poljska 50 R 35. Poljska vojska je zapravo htjela tenk Somua S-35, ali ga je francuska vlada odbila prodati pravdajući se prevelikim potrebama francuske vojske. Zbog toga je Poljska na kraju odlučila unutar dvije narudžbe kupiti 100 R 35. Na kraju je dobila samo 50 primjeraka iz prve narudžbe. Dio tenkova iz poljske druge narudžbe francuska je vojska tijekom 1939. prebacila u Tunis. Dvije oklopne bojne (63 i 68) opremljene s po 48 i 50 R 35 poslane su u Siriju, a 62. bojna s 26 tenkova (plus četiri u skladištu) poslana je u Maroko.

Iako je prvobitna namjena R 35 bila djelovanje zajedno s pješaštvom, francuska ga je vojska rasporedila u samostalne oklopne bojne, koje nisu imale ni pješačku ni topničku komponentu. Po tome su donekle bile slične njemačkom ustroju oklopnih snaga, s tom razlikom što su njemački tenkovi bili znatno kvalitetniji i borbeno sposobniji od francuskih. Uz to, njemačka je vojska provodila intenzivnu obuku svojih oklopnih snaga i za samostalno djelovanje i za združeno djelovanje s pješaštvom, topništvom i zrakoplovstvom. Iako su na poljskom primjeru francuski generali zorno vidjeli kako djeluju njemačke oklopne postrojbe, do njemačkog napada u lipnju 1940. nisu razradili odgovarajuću protustrategiju i protutaktiku. Dodatni je problem bio što je velik dio posada francuskih tenkova silom prilika poslan u borbu bez dovršene obuke, dok su njemačke posade već imale borbeno iskustvo iz Poljske.

Borbena uporaba
Prvu borbenu uporabu R 35 je imao tijekom njemačkog napada na Poljsku. Opremljeni kratkocijevnim topom, poljske “tridesetpetice” nisu bile ništa učinkovitije u borbi od starih FT 17. Zbog toga ne začuđuje što su ih posade uglavnom napuštale te što ih je vrlo mnogo zarobljeno. Poslije će čak 34 poljska R 35 Nijemci pokloniti svojoj saveznici Rumunjskoj. Još 1939. tri su poklonili Mađarskoj.

Iako je u trenutku njemačkog napada na Francusku u postrojbama francuske vojske bilo oko 1100 tenkova F 35/39/40, razmještenih u 21 samostalnu oklopnu bojnu, njihov utjecaj na borbena djelovanja bio je minoran. Toliko minoran da čak ni francuski izvori ne navode neku bitku u kojoj su glavnu ulogu odigrali ti tenkovi. Činjenica je da top SA18 nije mogao uništavati njemačke tenkove niti na udaljenostima manjim od 500 metara. S druge strane, njemački su tenkovi mogli uništavati R 35 s udaljenosti veće od 1500 metara. Osim toga zapovjednik je tijekom bitke bio preopterećen. Cijelo je vrijeme stajao i uz to morao istodobno motriti okolinu, paziti na razvoj situacije oko tenka, navoditi vozača, puniti top ili strojnicu, ciljati i otvarati paljbu. Pojednostavljeno, zapovjednik je zamjenjivao tri člana posade. Loše naoružanje, slab oklop, te u većini slučajeva površna obuka i preopterećenost dovele su do toga da su posade masovno napuštale tenkove. Oko 15 posada je sa svojim tenkovima pobjeglo u Švicarsku, gdje su zadržani. Tako su nakon okupacije Nijemci sa čuđenjem i zadovoljstvom ustanovili da su zarobili čak 843 uporabljiva R 35 i R 39. To je bio prevelik broj da bi ih se samo tako otpisalo. Kako su zbog preslabog naoružanja bili neprikladni za borbenu uporabu, Nijemci su odlučili izvršiti njihovu konverziju za druge namjene. Čak 131 pretvoreno je u samovozne topove Panzerkampfwagen 35R 731 (f) naoružane topom kalibra 47 mm, te vozila za prijevoz streljiva. Četrdeset francuskih R 35 Nijemci su poklonili Bugarskoj, a 124 prodali(!) Italiji.

Njemačke stručnjake najviše su iznenadila odlična pojedinačna projektna rješenja primijenjena na R 35, iako je u konačnici bio lošiji od njihovih lakih tenkova. Najviše ih se dojmio lak prilaz motoru. Zbog toga su odlučili preuzeti ih u svoje postrojbe. Osim kao samovozni top, R 35 je rabljen za obuku vozača tenkova, za vuču topništva ili kao lako vozilo za izvlačenje. U početku je veći broj R 35 rabljen za obuku vozača u proceduri ukrcaja i iskrcaja na brodove i tegljenice, koje su trebale njemačke trupe prebaciti do obala Engleske – operacija Sea Lion. Prije daljnje uporabe, Nijemci su s velike većine tenkova R 35 skinuli kupole, koje su razmjestili na Atlantski zid na La Mancheu. Dio R 35 prenamijenjen je u samovozne haubice kalibra 105 mm ili samovozne minobacače kalibra 81 mm. Tijekom 1944., četrnaest preživjelih R 35, koji su rabljeni za obuku vozača, poslužili su za formiranje 100. oklopne zamjenske bojne u sklopu Sedme armije. Ti su se tenkovi, spletom okolnosti, prvi uključili u borbe protiv savezničkih padobranaca, koji su se 6. lipnja 1944. počeli spuštati na Normandiju pokraj mjestašca Sainte-Mere-Eglise. Podržavajući protunapad 1057. Grenadirske regimente, R 35 su s njemačkim posadama prodrli sve do zapovjednog mjesta 1. bojne američke 505. padobransko-pješačke regimente, gdje su ih uništili Bazukama.

Jugoslavenske R 35, koji su preživjeli borbu protiv njemačke 11. oklopne divizije (13. i 14. travnja 1941.), preuzela je vojska Nezavisne Države Hrvatske, te ih rabila u bitkama do kraja II. svjetskog rata.

Dio R 39 koji su ostali u Francuskoj nakon oslobođenja preuzela je tamošnja žandarmerija te ih rabila sve do 1951., kad su zamijenjeni tenkovima Sherman.
Zadnja zabilježena borbena uporaba tenkova R 35 datira iz 1948. godine. Naime, nakon okončanja II. svjetskog rata, 1946. godine novoformirana sirijska vojska je preuzela sve R 35 francuske vojske koja je do tada bila u Siriji. Pet sirijskih R 35 napalo je 20. svibnja 1948. židovski kibuc Degania u Galileji. Branitelji su pomoću jednog topa kalibra 20 mm i molotovljevih koktela uspjeli uništiti tri R 35 prije nego što su Sirijci odustali od daljnjeg napada. Kako bi im povećali paljbenu moć, Sirijci su neke R 35 modernizirali ugradnjom britanskih protutenkovskih topova kalibra 40 mm. Nije poznato jesu li ovi tekovi ikad rabljeni u borbenim zadaćama.

Zaključak
U osnovi, R 35 nije bio bitan korak naprijed u odnosu na FT 17. Problem nije bio u nemogućnosti francuske industrije, u ovom slučaju Renaulta, da napravi suvremeni tenk, već u tome što je francuska vojska do početka II. svjetskog rata inzistirala na promašenoj koncepciji borbenog tenka sa samo dva člana posade. Uz to, u svoje su tenkove uporno ugrađivali topove koji se nisu mogli nositi sa suvremenim njemačkim tenkovima. Problem je bio u tome što francuski generali nikako nisu mogli shvatiti da u bitkama predstojećeg rata nositelj borbe više neće biti pješaštvo već oklopništvo, koje je sposobno u jednom danu napredovati i više desetaka, pa čak i stotina kilometara. Kad su vidjeli kako je prošla poljska vojska, već je bilo prekasno da se razviju novi tenkovi.

Siniša RADAKOVIĆ