Rusko zrakoplovstvo zamislilo je Su-35 kao avion koji će popuniti prazninu dok u operativnu uporabu ne uđe domaći lovac pete generacije. Međutim, problemi oko razvoja Su-57 izbacili su ga u prvi plan…

Sredinom osamdesetih godina u operativni sastav sovjetskog zrakoplovstva tek je počeo ulaziti novi lovac Su-27. Usto, otprilike u isto vrijeme počelo se raditi i na njegovoj poboljšanoj inačici. Projekt se vodio pod oznakom Su-27M i pod internom oznakom T-10M (“M” = moderniziran). Novi je zrakoplov umjesto motora AL-31F dobio motore AL-31FM s nešto većim potiskom od 128 kN. Povećani su i unutarnji spremnici, koji su mogli primiti 850 kg više goriva. Kako bi se pilotu olakšao rad, kabina je opremljena novim višenamjenskim (MFD) i vjetrobranskim prikaznicima (HUD), a sjedalo je povišeno i nagnuto za 30 stupnjeva kako bi se smanjio napor prilikom manevriranja. Umjesto starog, ugrađen je novi radarski sustav s novim radarom N011. Zanimljivo je da je uz glavni radar predviđen i nešto manji radar N012 smješten u repu zrakoplova. Uz nove radare instalirani su i novi sustavi za elektroničko ratovanje i novi sustav za identifikaciju (ne)prijateljskih snaga (identification friend-or-foe – IFF).

Stari imenjak

Zbog ugradnje sustava povećana je masa prednjeg dijela zrakoplova te je prednji stajni trap s jednim kotačem zamijenjen dvama manjim kotačima s branikom. Povećanje mase u prednjem dijelu bio je jedan od razloga za dodavanje još jedne značajke koja je novu inačicu razlikovala od prethodne. Bili su to kanardi, koji su uz dodatni uzgon donijeli veću pokretljivost te su uz sustav upravljanja omogućili da avion praktički ne može pasti u kovit. Uz pozitivne, kanardi su donijeli i negativne značajke, kao što je nešto veća masa, veći otpor zraka te nešto manja najveća brzina. Prvo predstavljanje zrakoplova svjetskoj javnosti dogodilo se 1992., kad je treći prototip T-10M-3 izložen na britanskom aeromitingu Farnborough gdje je izazvao priličan interes. Na jednom od stupnih nosača avion je bio opremljen ciljničkim podvjesnikom TIALD tvrtke GEC-Marconi. Bilo je to nedugo nakon raspada SSSR-a i Zaljevskog rata, u kojem su avioni Tornado u Iraku koristili takve ciljnike. Kako bi se naglasila različitost od aviona Su-27, oznaka novih aviona Su-27M (T-10M), promijenjena je u Su-35. Često se stoga događa da taj Su-35 zamijene za današnji. Zrakoplov nije našao kupce ni na ruskom ni na svjetskom tržištu, ali daleko od toga da je cijeli program bio neuspješan. Na petnaestak prototipova, predserijskih, serijskih i statičkih primjeraka ispitane su brojne tehnologije i aerodinamička rješenja, koja će se poslije primijeniti na ostalim avionima Suhoj.

Različit i sposobniji

Suhoj je 2002. počeo razvijati novi zrakoplov Su-35, koji je također potjecao od Su-27. Novi jednosjed bio je izvana sličniji Su-27 nego prvom Su-35. Međutim, riječ je bila o potpuno različitom i sposobnijem zrakoplovu. Projekt je dobio oznaku Su-27BM i T-10BM (“BM” = veća modernizacija) prema internoj oznaci. Teški višenamjenski lovac jednosjed Su-35 trebao je riješiti pitanje borbenog aviona ruskog zrakoplovstva od Su-27SM do dolaska novog zrakoplova pete generacije Su-57. Prvi prototip zrakoplova Su-35-1 (Bort 901) poletio je 19. veljače 2008., a poslije mu se pridružio i drugi prototip, Su-35-2 (Bort 902), koji je poletio krajem te godine. Treći prototip bio je namijenjen za statičke testove na zemlji, dok je četvrti prototip i treći leteći (Bort 904) uništen u travnju 2009., dan prije planiranog prvog leta, kad je izletio s uzletno-sletne staze aerodroma “Dzjomgi” tijekom rulanja pri velikoj brzini. Testni pilot Jevgenij Frolov tad se sigurno katapultirao. Novi se zrakoplov konstrukcijski dosta oslanjao na prijašnje zrakoplove Su-27/30/35, ali ima i nekih razlika. U odnosu na Su-27, vertikalni stabilizatori nešto su kraći, ali kormila su veća. Prednji stajni trap ima dva kotača, a Su-27 ima jedan. Dok Su-27 ima na leđima zračnu kočnicu, ona je kod Su-35 uklonjena. Zračno kočenje izvodi se tako da se kormila otklanjaju prema vanjskoj strani te se na taj način povećava otpor zraka (diferencijalni otklon kormila). Zahvaljujući redizajniranoj unutrašnjosti i primjeni novijih materijala, u usporedbi sa Su-27 povećana je za 20 posto količina nošenog goriva u spremnicima. Najveći mogući dolet s unutarnjim spremnicima goriva iznosi 3600 km, a s dvama dodatnim spremnicima od 2000 litara koji se nose ispod krila može se povećati na 4500 kilometara. Su-35 ima tzv. staklenu kabinu kod koje dominiraju dva velika višenamjenska LCD prikaznika MFI-35 dimenzija 380 mm x 290 mm, te uz njih i tri manja prikaznika. Radiokomunikacijsku opremu čine dva UHF/VHF radija i jedan HF radio. Osim radija, avion ima i podatkovnu vezu sličnu sustavu Link 16, a za spomenute glasovne i podatkovne veze postoji mogućnost enkripcije. Spomenuti sustavi dio su komunikacijskog sustava Poljot S-107 (ili S-108 za izvoznu inačicu), koji omogućuje integraciju s automatiziranim borbenim sustavom upravljanja ruskog zrakoplovstva.

Superkrstarenje

Pogonsku skupinu Su-35 čine dva motora AL-41F1S tvrtke ODK-Saturn. Motor je poznat i po oznaci Proizvod 117S (Izdelije 117S), a koristi se i kod zrakoplova pete generacije Su-57. Kao osnova na kojoj je izrađen novi motor poslužio je AL-31FP, koji se koristi u avionima Su-30MKI (Indija) i Su-30 MKK (Kina). Novi motor zadržao je dimenzije i masu prethodnika, ali izvršene su znatne preinake. Uključivale su potpuno novi napredni kompresor niskog tlaka s većim protokom zraka i većom učinkovitosti, novu turbinu s 3 % većim promjerom te boljim sustavom hlađenja lopatica, primjenu novih termorezistentnih materijala i povećanje temperature plinova ispred turbine. Kao rezultat preinaka, za 16 posto povećan je najveći potisak u odnosu na prethodnika te iznosi 86,3 kN bez dodatnog izgaranja i 142,2 kN s dodatnim izgaranjem. Motori AL-41F1S tako omogućuju avionu Su-35 veći omjer potiska i mase (pri polijetanju iznosi 1,14 kN), te osiguravaju bržu akceleraciju i veću pokretljivost pri malim brzinama. Prema izjavama glavnog testnog pilota Sergeja Bogdana, inicijalni testovi pokazali su da je Su-35 pri manjim razinama goriva i na određenim visinama sposoban i za superkrstarenje iznad brzine od 1,1 mah. Najveća brzina zrakoplova na velikim visinama iznosi 2400 km/h, a na razini mora 1400 km/h. U odnosu na AL-31FP, dvostruko je povećan vijek uporabe motora (na 4000 radnih sati), a remont je potreban nakon 1500 radnih sati. Motori AL-41F1S zahvaljujući ugrađenim pomičnim mlaznicama imaju sposobnost usmjeravanja potiska. Mlaznice su sposobne za pomicanje 15 stupnjeva prema gore ili dolje i mogu biti nagnute 32 stupnja prema van u odnosu na uzdužnu os motora. Takvo usmjeravanje potiska pruža puno veći nadzor po uzdužnoj i vertikalnoj osi te omogućuje zrakoplovu Su-35 potpunu upravljivost pri iznimno malim brzinama ili čak pri brzini nula, kad su kontrolne letne površine potpuno neuporabljive. Takav diferencijalni potisak motora automatski kontroliraju sustav FBW (fly-by-wire) i sustav KSU-35, bez potrebe za djelovanjem pilota.

Detekcija s 500 kilometara

Glavni senzor zrakoplova moćni je radar N135 Irbis, razvijen iz radara N011M Bars ugrađenog u avion Su-30MKI. Posrijedi je jedan od najjačih PESA radara u zrakoplovu koji je u operativnoj uporabi. N135 Irbis odlikuje se u odnosu na prethodnika povećanom sposobnosti procesiranja, jačim odašiljačem, boljom razlučivosti po udaljenosti, ima veći raspon radnih frekvencija te veću otpornost na elektroničko ometanje. Antena promjera 900 mm sastoji se od 1772 modula povezana s centralnim odašiljačem, a zona pretraživanja iznosi +/– 120 stupnjeva po azimutu. Razlučivost radara iznosi 2,5 stupnja po azimutu i 50 metara po udaljenosti. U standardnom režimu rada zrak-zrak ciljeve veličine lovačkog zrakoplova koji se kreću prema njemu može otkriti na udaljenosti od 200 kilometara. Radar ima i režim rada zrak-zrak velikog dometa pri kojem unutar užeg sektora od 100 stupnjeva i pri vršnoj izlaznoj snazi od 20 kW može otkrivati ciljeve koji se kreću prema njemu na udaljenosti od 400 kilometara, odnosno na udaljenosti od 150 kilometara ako se cilj kreće od zrakoplova. Proizvođač je naveo da je radar Irbis-E u stvarnim ispitivanjima demonstrirao detekciju cilja na udaljenosti od čak 504 kilometra! Radar može u TWS (track-while-scan) režimu rada istodobno pratiti 30 ciljeva. Istodobno može biti praćeno i osam ciljeva, pri čemu mogu biti gađani raketama s aktivnim radarskim vođenjem. Ako je avion naoružan raketama s poluaktivnim radarskim vođenjem, radarom je moguće istodobno gađati dva cilja. Radar s pomoću integrirane baze podataka i povratnih signala automatski može klasificirati ciljeve koji nisu prijateljski i to po veličini i tipu letjelice (mali, srednji, veliki helikopter, lovac, krstareća raketa). U režimu rada zrak-zemlja radar je sposoban za mapiranje terena s razlučivosti manjom od jednog metra. Moguće je selektiranje zemaljskih pokretnih ciljeva, a radar može istodobno pratiti četiri zemaljska cilja, odrediti dva za istodobni napad ili pratiti jedan zemaljski cilj uz istodobno pretraživanje zračnog prostora. Radar može detektirati velike brodove s udaljenosti od 400 kilometara, manje brodove s više od 100 km, dok se skupina tenkova može otkriti s udaljenosti od 60 kilometara. Tvrdi se da može detektirati i ciljeve s vrlo malim radarskim odrazom (RCS 0,01 m²), i to na udaljenosti od 90 kilometara.

Razni senzori

Sekundarni senzor za motrenje i ciljanje potpuno je nova optička stanica OLS-35. Taj IRST (Infra-Red Search and Track) senzor nalazi se ispred i malo desno od pilotske kabine, a sastoji se od termovizijske i televizijske kamere, laserskog daljinomjera, laserskog označivača ciljeva te detektora laserom označenih ciljeva. S pomoću njega moguće je pasivno otkrivanje i praćenje ciljeva u zračnom prostoru prema njihovu toplinskom odrazu. Zračni ciljevi, uključujući i one koji manevriraju, mogu se automatski pratiti i izračunavati njihova udaljenost. S pomoću senzora mogu se dobiti i ciljnička rješenja koja su potrebna za uporabu raketa zrak-zrak i internog topa GŠ-301. Istodobno se mogu pratiti četiri zračna cilja, pri čemu se cilj poput aviona Su-30 može sa stražnje strane otkriti na udaljenosti od 90 kilometara, a s prednje na 35 kilometara. Senzor može služiti i za otkrivanje, praćenje i prepoznavanje zemaljskih ciljeva te određivanje njihove udaljenosti. Prostor pretraživanja senzora je plus/minus 90 stupnjeva po azimutu te 60 stupnjeva plus i 15 stupnjeva minus po elevaciji. Domet za obilježavanje ciljeva u zraku iznosi 20 km, a na zemlji 30 km. Pilotu je na raspolaganju i kaciga s integriranim ciljničkim sustavom NSTs-T ruske proizvodnje. Prvotno se koristila kaciga i sustav Sura-M ukrajinske proizvodnje, ali suradnja je prekinuta nakon 2014. i ukrajinskog embarga na izvoz oružja u Rusiju. U zrakoplov Su-35 ugrađen je tzv. sustav elektrooptičkog izviđanja (SOER) koji se sastoji od više senzora ugrađenih sa svih strana aviona. Njih šest pripada sustavu SOAR, koji ima ulogu otkrivanja napadajućih raketa i upozoravanja na njihovu prisutnost. Veće rakete zemlja-zrak sustav može otkriti na udaljenosti od 50 kilometara, dok manje i lakše prijenosne rakete otkriva na udaljenosti od deset kilometara. Na prednjem dijelu zrakoplova na objema su stranama instalirani senzori SOLO koji služe za detekciju laserskog zračenja te su sposobni detektirati izvor zračenja na udaljenosti od 30 kilometara. Zbog upozoravanja na radarsko zračenje na više su mjesta ugrađene antene sustava L-150 Pastel, čije su inačice zastupljene i na drugim novijim ruskim zrakoplovima. Sustav služi ne samo za detekciju i klasifikaciju radarskog zračenja nego može pružiti potrebne podatke o cilju radi ispaljivanja proturadarskih raketa ako je zrakoplov na zadaći suzbijanja protivničke protuzračne obrane. Za elektronička protudjelovanja instaliran je sustav L-265 Hibinj, koji se sastoji od izvidničkog dijela i dijela za protudjelovanja. Unutarnji dio sposoban je za djelovanje i slanje signala za ometanje u frekvencijskim pojasevima H i J. Sustav se može dopuniti i vanjskim komponentama, pri čemu se na podvjesnim točkama na kraju krila priključe podvjesnici koji služe za djelovanje i ometanje u frekvencijskim pojasevima od E do G.

Bogat arsenal

U zrakoplov je s desne strane iza pilotske kabine ugrađen top GŠ-301 kalibra 30 milimetara, sa spremnikom za 150 granata. Najveća masa borbenog tereta iznosi 8000 kilograma, a Su-35 može je ponijeti na svojih 12 podvjesnih točaka smještenih ispod trupa i krila te na krajevima krila. Od raketa zrak-zrak na raspolaganju su RVV-MD ili R-74 s infracrvenim vođenjem (do šest) te više inačica pasivnih radarskih i infracrvenih vođenih raketa R-27. Tu je i raketa zrak-zrak R-37M ili RVV-BD s dometom većim od 200 kilometara. Su-35 može ponijeti najviše pet takvih raketa – po dvije ispod svakog krila i jednu ispod trupa. To je nakon zrakoplova MiG-31 prvi ruski zrakoplov koji bi nosio te rakete velikog dometa. Kao jedno od glavnih oružja za zračnu borbu tu su rakete R-77-1 ili RVV-SD, kojih Su-35 može ponijeti čak dvanaest – šest na nosačima ispod krila, dvije ispod uvodnika zraka te četiri na nosačima ispod trupa. Za napade na ciljeve na moru s velike udaljenosti na raspolaganju je raketa H-59MK s dometom od 285 kilometara i penetrirajućom bojnom glavom od 320 kilograma. Za napade na brodove moguće je koristiti i raketu H-35U s bojnom glavom slične mase. Avion može nositi najviše šest raketa H-31 u nekoliko inačica. H-31PD proturadarska je raketa s najvećim dometom od 250 kilometara. H-31A protubrodska je raketa, kao i H-31AD koja ima domet od 160 kilometara. Od vođenih bombi tu su one tipa KAB-500 i KAB-1500 koje uključuju inačice s TV, laserskim ili GLONASS navođenjem te sa standardnim ili termobaričnim bojnim glavama. Uz sva vođena oružja, avion može nositi i nevođene bombe od 100 kg, 200 kg i 500 kg te više lansera za nevođene rakete S-8, S-13 i S-25. U stražnjem dijelu zrakoplova, smještenom između dvaju motora, nalaze se otvori za lansere mamaca UV-50 protiv infracrvenih ili radarski vođenih raketa. Svaki od šest lansera UV-50 ima 14 punjenja (ukupno 84) kalibra 50 mm, od kojih su četiri ugrađena na gornjoj, a dva na donjoj strani repa zrakoplova.

Ruska služba

Ruska Federacija naručila je u kolovozu 2009. prvih 48 letjelica Su-35S. Prvi serijski avion za rusko zrakoplovstvo Su-35S-1 poletio je 3. svibnja 2011., a poslije je prebačen u zrakoplovno-ispitno središte kod Ahtubinska na jugozapadu zemlje. Tom su se avionu pridružila i dva Su-35 (Su-35-1 i Su-35-2) namijenjena izvozu, a proizvedena 2008. godine. Do ožujka 2012. pridružila su im se i tri serijski proizvedena Su-35S, da bi od srpnja 2012. počela i borbena testiranja zrakoplova. Su-35 poslije su isporučivani i u Lipeck, u tamošnji trenažni centar, gdje se također provode borbena ispitivanja. Prva operativna postrojba opremljena avionom Su-35S postala je 23. pukovnija lovačkog zrakoplovstva na aerodromu “Dzjomgi” kod Komsomoljska na Amuru. Njegovu pistu koristi i tamošnja tvornica KnAAZ koja proizvodi Su-35. Postrojbe koje će poslije primiti Su-35S bit će 22. lovačka pukovnija blizu Vladivostoka i 159. lovačka pukovnija kraj Petrozavodska na zapadu zemlje. Uvođenje u operativnu uporabu nije prolazilo bez problema, od kojih se većina odnosila na naprednu avioniku. Rusija je u prosincu 2015. naručila idućih 50 zrakoplova Su-35S, povećavajući broj na 98, a svi bi trebali biti isporučeni do 2020. godine. Prvo borbeno raspoređivanje Su-35S bilo je početkom 2016., kad su četiri aviona 159. lovačke pukovnije bazirane kod Petrozavodska stigla u zračnu bazu “Hmeimim” blizu Latakije u Siriji. Poslije će ti zrakoplovi biti zamijenjeni jednakima iz drugih eskadrila. Zrakoplovi su preko Kaspijskog jezera, Irana i Iraka pristigli iz baze “Privolški”, zajedno s transportnim Tu-154M koji je pružao potporu. Zrakoplovi Su-35S u Siriji se najčešće mogu vidjeti s miješanim arsenalom zrak-zrak raketa, koji se sastoji od novijih inačica R-27, R-77-1 i infracrvenih vođenih raketa, zajedno s podvjesnicima sustava za elektroničko ratovanje Hibinj na krajevima krila ili s podvjesnicima za elektroničko ratovanje i teretom nevođenih bombi FAB. Ruski zrakoplovi Su-35S već su se više puta susretali s američkim zrakoplovima pete generacije F-22 Raptor, i to ne samo u Siriji nego i u zračnom prostoru između Aljaske i Rusije gdje su bili pratnja velikim bombarderima Tupoljev.

Strani korisnici

Kina je prva zemlja nakon Rusije koja se odlučila za nabavu zrakoplova Su-35. Krajem 2012. potpisan je Memorandum o razumijevanju, ali trebalo je čekati nekoliko godina do konačnog dogovora. Kina je u studenom 2015. naručila 24 aviona Su-35 po cijeni koja se kreće između dvije i dvije i pol milijarde dolara. Isporuke su počele krajem 2016., četirima avionima koji su doletjeli iz Rusije na trenažni aerodrom kod Cangzhoua na sjeveroistoku Kine. Avioni su poslije prebačeni u zračnu bazu “Suixi”, smještenu unutar strateški važnog Južnog zapovjedništva. Početkom 2018. postali su operativni te su viđeni na združenim vojnim vježbama iznad Južnokineskog mora, a do kraja godine Kini bi trebalo biti isporučeno zadnjih deset Su-35. Pojavile su se i analize o razlozima kineskog interesa za Su-35, posebno zato što usporedno s tom nabavom Kina razvija i svoju inačicu naprednog lovca koji vuče podrijetlo od Su-27, a to je J-11D, opremljen i AESA radarom. Pretpostavljalo se da je najveći razlog bio interes za motore 117S i tehnologiju vektorskog potiska te da je Kina prvotno tražila samo nekoliko Su-35, dok je Rusija željela da najmanja narudžba bude 48 aviona. Koliko ima istine u tome teško je reći, ali na kraju se čini da obje strane mogu biti zadovoljne. Rusija je dobila kupca novog proizvoda i osigurala popunjenost tvorničkih kapaciteta, a Kina je dobila vrhunski lovački i višenamjenski avion s velikim doletom. Zanimljivo je spomenuti da je u rujnu ove godine Kina zbog zrakoplova Su-35 i sustava S-400 nabavljenih 2017. dobila i određene sankcije od SAD-a.

Referencije se šire

Indonezija je sljedeća zemlja koja je postala korisnik Su-35. Nakon više puta odgađane odluke o zamjeni lovaca F-5E koji su u sastavu 14. eskadrile iz baze “Iswahyudi” na središnjem dijelu Jave, Indonezija je odlučila nabaviti nove borbene zrakoplove. Uz Su-35, u ponudi su bili Gripen, Rafale, Typhoon i F-16. Izabran je Su-35, a tijekom 2015. vođeni su razgovori o mogućoj nabavi njih 16, u dvjema grupama po osam. U sljedeće dvije godine razgovaralo se oko cijene, a dogovor je zaključen u veljači 2018., kad ih je naručeno jedanaest. Očekuje se da će prva dva biti isporučena tijekom ove godine. Zrakoplovstvo Indonezije već je godinama korisnik miješane flote Suhoja: ima 16 zrakoplova Su-27 i Su-30 u više inačica nabavljenih od 2003. do 2013. godine. Nakon što je u veljači 2016. jedan Su-35S ruskog zrakoplovstva bio na promotivnoj turneji u Alžiru, krajem kolovoza ove godine objavljeno je da bi ta zemlja trebala postati treća u koju će biti izvezen Su-35. Navodno će zrakoplov uz neke preinake prema želji naručitelja dobiti i novu oznaku Su-35DZ, a trebao bi u tamošnjem zrakoplovstvu zamijeniti zrakoplove MiG-25 koji su pri kraju vijeka uporabe. Prvi bi mogli biti isporučeni krajem ove godine. Alžir u svojem sastavu ima i veći broj Su-30MKA/SM.

O njima ovisi budućnost

Već sad moglo bi se reći da je program nove 35-ice uspješan. Izvučeno je najviše iz već provjerenog dizajna na koji su dodani najnoviji sustavi koji mu daju vrhunske sposobnosti. Osim u Rusiji, postigao je i određen uspjeh na izvoznom tržištu te je dosad proizvedeno gotovo 100 zrakoplova od ukupno 150 naručenih. Doduše, zemlje koje su ga nabavile već su tradicionalni korisnici Suhoja. Vidjet će se hoće li Su-35 prodrijeti na tržišta koja dosad nisu koristila Suhoje ili avione ostalih ruskih proizvođača. Ponekada opisivan kao avion koji je samo privremeno ili jeftinije rješenje prije serijske proizvodnje i uvođenja u operativnu uporabu višenamjenskog borbenog aviona pete generacije Su-57, danas mu više odgovara pridjev dopunski, barem što se tiče ruskog zrakoplovstva. Prema ruskim optimističnim planovima, može se očekivati da će ta dva tipa zrakoplova biti glavna snaga zrakoplovstva u desetljećima koja su pred nama. Glavna je razlika među dvama avionima to što Su-57 posjeduje manji radarski odraz i unutarnji spremnik za oružje, ali Su-35 ima mnoge sposobnosti u kojima nije slabiji od Su-57. Dva aviona zasad imaju jednaku pogonsku skupinu s motorima tipa 117S, sve dok Su-57 ne dobije motore novog tipa. Osim motora, Su-35S i Su-57 imaju gotovo identičan mogući arsenal nošenih oružja te raketa zrak-zrak i zrak-zemlja. Treba reći da o tim zrakoplovima ovisi i budućnost tvornice u Komsomoljsku na Amuru. Trenutačno su proizvodni kapaciteti popunjeni do 2020., kad bi se trebali isporučiti zadnji dosad naručeni avioni. Što će biti poslije, ovisi o tomu kako će se odvijati situacija sa Su-57 i hoće li početi veća serijska proizvodnja. Vjerojatno se mogu očekivati i nove narudžbe za ruske potrebe, pogotovo ako sljedeća serija Su-57 s novim motorima bude kasnila u razvoju i ako bude preskupa te ako ne bude novih inozemnih narudžbi za Su-35.

Marin MARUŠIĆ