Završio je još jedan ciklus izobrazbe na Hrvatskom vojnom učilištu “Dr. Franjo Tuđman” a Hrvatski vojnik predstavlja tri najistaknutija polaznika vojnih škola u akademskoj godini 2024./2025.

U suvremenim sigurnosnim uvjetima, u kojima se prijetnje razvijaju brže nego ikad prije, vojska ne može počivati samo na snazi oružja. Danas se snaga jedne vojske ogleda u znanju njezinih pripadnika, u njihovoj sposobnosti donošenja brzih i odgovornih odluka, u strateškom promišljanju, tehničkoj pismenosti i spremnosti za usvajanje novih vještina. Upravo zato je obrazovanje temelj moderne i profesionalne Hrvatske vojske. Od temeljne obuke, preko dočasničke i časničke škole, sve do najviših oblika specijalističke i visoke vojne izobrazbe sustav je jasno strukturiran kako bi pratio razvoj svakog pojedinca kroz njegovu vojnu karijeru.

Hrvatske Oružane snage prepoznaju da profesionalnost ne završava stjecanjem prvog čina. Kroz ustrojeni sustav vojne izobrazbe, vojska omogućuje dočasnicima i časnicima stalni napredak – ne samo u činovima, već i u znanju. Odličan primjer su Visoka časnička i dočasnička izobrazba, koje pripremaju osoblje za najodgovornije stožerne i zapovjedne dužnosti. Osim klasične vojne edukacije, vojska potiče i akademsko obrazovanje u suradnji s civilnim sveučilištima, ali i kroz vlastite vojne studije koji se provode na Sveučilištu obrane i sigurnosti “Dr. Franjo Tuđman” te na Hrvatskom vojnom učilištu.

Upravo na HVU-u ekipa Hrvatskog vojnika susrela se s tri najbolja polaznika vojnih škola kako bi iz prve ruke saznala koji su im motivi, ciljevi, želje, vrijednosti i uzori. Riječ je o bojniku Borisu Lokasu, koji je upravo završio treću razinu časničke izobrazbe, Zapovjedno-stožernu školu, stožernom naredniku Robertu-Mike Jurkovcu koji je priveo kraju Visoku dočasničku izobrazbu te o poručniku Tomislavu Juriću-Ćivri, mladom časniku koji je upravo zaključio Temeljnu časničku izobrazbu. Sva trojica u različitim fazama svojih karijera i s različitim pogledima kako na sustav u kojem rade tako i na svijet oko sebe, no povezuje ih ne samo izvrstan uspjeh u vojnim školama, već i zajednička strast prema služenju domovini, visoka razina odgovornosti i želja da budu vođe koji svojim primjerom inspiriraju druge.

 Snaga u zajedništvu

“Ovo je novi vid izobrazbe jer sam dosad imao doticaja isključivo s taktičkom razinom dok sam u Zapovjedno-stožernoj školi prvi put došao u doticaj s radom na operativnoj razini. Naučili smo koordinirati združenim operacijama u koje su uključene sve grane OSRH. Na ovoj razini uistinu dobijete dojam širokog spektra sposobnosti djelovanja združenih snaga HRZ-a, HKoV-a, HRM-a i specijalnih operacija. Svladavanjem teorije i sudjelovanjem na raznim radionicama stekli smo potrebno znanje i sposobnosti koje će nam u budućem radu omogućiti da odgovorimo na takve izazove”, opisuje nam svoja iskustva bojnik Lokas.

Ovaj Šibenčanin koji je diplomirao na temu Borbeni besposadni sustavi i doktrinalna uporaba dokaz je kako Hrvatska vojska itekako gleda unaprijed i spremna dočekuje sve buduće izazove. Bojnik, inače zamjenik zapovjednika 3. mehanizirane bojne Pauci, s ponosom ističe kako ne može dočekati povratak u svoju matičnu postrojbu te pritom ističe: “Znanje koje smo stekli na HVU-u sa zadovoljstvom ćemo implementirati u postrojbu kako bi ju digli na još veću razinu.

Iskoristio bih ovu prigodu kako bih zahvalio svim nastavnicima i predavačima HVU-a koji su se jako potrudili u prenošenju svojeg znanja i bogatog iskustva na sve nas polaznike i moram priznati kako nam je upravo to olakšalo da s lakoćom usvojimo veliku količinu informacija i u konačnici svladamo sve izazove koje ovakvo obrazovanje stavlja pred svoje polaznike.”

S tom su se konstatacijom složili i ostali sugovornici pri čemu je stožerni narednik Jurkovac naglasio kako “ovaj uspjeh ne bi bio moguć bez iznimnih ljudi iz mojeg naraštaja, kolega i prijatelja, koji su me svojim primjerom, znanjem i karakterom poticali da svakodnevno budem bolji. Hvala im svima što su mi bili oslonac i poticaj, i što smo zajedno gradili ozračje povjerenja i istinske vojne pripadnosti. Naša snaga bila je u zajedništvu, u onom što nas je povezivalo i u onom što ćemo ponijeti sa sobom dalje u svoje postrojbe”.

Stožerni narednik, inače rođen u Kanadi, svima je poznat po svojem kanadskom imenu Mike, u Hrvatsku je došao s nepunih 18 godina u želji da pomogne u obrani Hrvatske u samom jeku Domovinskog rata. Pridružio se Tigrovima i tu je počela njegova vojna karijera. Danas je diplomirao na temu Uloga dočasnika u sustavu povratka izoliranog osoblja pod prijateljski nadzor i s ponosom će naglasiti kako domovini dugujemo više nego što to svakodnevno možemo iskazati. “Hrvatska nije samo prostor, ona je osjećaj, odgovornost i zavjet koji živimo kroz časnu službu. U svakom trenutku, dok nosimo odoru, svjesni smo da ona simbolizira više od nas samih, simbolizira sve one koji su prije nas sanjali slobodu, i sve one koji dolaze nakon nas s istim snom. I možda je upravo zbog toga moja motivacija duboko osobna. Jer ima misli koje nikad ne napuštaju srce, one koje su posljednja misao prije nego usnim i prva kad se probudim. Te misli su i moja snaga i moj zavjet, Hrvatskoj i onom što mi je najvažnije.”

Zanimljivo je primijetiti kako obrazovanje u vojnim školama nastoji držati korak sa svim svjetskim trendovima. Tako nam je stožerni narednik istaknuo kako su sudjelovali na radionici koja se ticala višedomenske bojišnice. Tu se prije svega misli na operacije koje se osim konvencionalnih domena zraka, kopna i vode odvijaju i u cyber prostoru, ali i u svemiru. Međutim, treba naglasiti kako unatoč činjenici da se drži korak sa svim aktualnim svjetskim novitetima ne zanemaruju temeljne sposobnosti jer kako su sva tri sugovornika složno naglasila u trenutku kad ostanete bez struje, što je neizbježno u jednom trenutku, sve se vraća na temeljna znanja i vještine.

 Ustrajnost i strpljenje na prvom mjestu

Naš je treći sugovornik slika i prilika budućnosti Hrvatske vojske. Ovaj stasiti Dalmatinac iz Kijeva primjer je kako se s pravom motivacijom može daleko dogurati u sustavu OSRH. Naime, novopečeni poručnik Tomislav Jurić-Ćivro u vojsku je došao kao vojnik na dragovoljnom vojnom osposobljavanju. Želio je vidjeti kako izgleda vojnički život pa se prijavio i prihvatio izazov. Kako i sam kaže reakcije obitelji i prijatelja bile su miješane, od ponosa do zabrinutosti. Međutim kad smo ga pitali na koji se način razvio kao osoba otkako je postao vojnik kao iz topa rekao nam je kako će na to pitanje morati odgovoriti netko od njegovih prijatelja, ali ono što je sigurno jest da više nigdje ne kasni.

Put poručnika Jurića-Ćivre zanimljiv je jer je nakon završetka dragovoljnog vojnog osposobljavanja odlučio kako to nije kraj nego tek početak. Privukao ga je vojni poziv. Ni sam ne zna kad se to točno dogodilo, ali zna da se dogodilo dosta rano, tijekom prvih nekoliko tjedana dragovoljnog vojnog osposobljavanja.

“Od dolaska u vojarnu kada se za vama zatvori kapija i imate osjećaj kao da vas je netko lišio slobode, gdje brojite dane kad će sve biti gotovo i da se vratite civilnom komforu, do toga da bi nekoliko tjedana kasnije pun novih iskustava i lijepih uspomena nerado odlazio i rastajao se od novih prijatelja i kolega”, govori o svojim počecima kao mladi vojnik u Hrvatskoj vojsci poručnik Tomislav.

Ubrzo postaje pripadnik Gardijske mehanizirane brigade te upisuje Ekonomski fakultet. Završava fakultet te pohađa Temeljnu časničku izobrazbu i trenutačno je na četvrtoj godini na Tehničkom veleučilištu u Zagrebu, Informacijska sigurnost i digitalna forenzika. U međuvremenu mu se pružila prilika ostvariti dječački san i postati pilot te ubrzo kreće i na selekcijsko letenje. Za našeg Tomislava samo je nebo granica s tim da je u ovom slučaju to i doslovno tako. Bez obzira na njegovu veliku želju da jednom poleti u nebeske visine on i dalje čvrsto stoji s obje noge na zemlji. “Za mene služiti u odori znači staviti dobrobit drugih ispred vlastitih interesa, bez obzira na to što to društvo na prvu možda ne primjećuje kao tako.

Upravo zato se kaže da vojska nije samo posao, nego poziv. Mislim da u našoj vrsti služenja ima nešto posebno i časno. Često se kao ključne osobine spominju domoljublje i čast, i to s pravom, ali ne treba zaboraviti da smo svi različiti. Nema jedne formule. Po meni su ustrajnost i strpljenje ono što zaista čini razliku. Budite ustrajni i strpljivi, u vojnim i u privatnim ciljevima, a sve ostalo će doći”, mudro poručuje ovaj mladi poručnik.

Na naše pitanje što bi poručio mladima koje su prednosti vojnog poziva rekao nam je: “Najveće prednosti vojnog poziva kriju se baš u tome da su mogućnosti brojne. Ograničavajući faktor ste samo vi i vaša spremnost na odricanje. Uvijek je bilo bitno imati motivirane i obučene vojnike. Sada na to dodajte tehnologiju (dronovi, razni raketni sustavi, novo naoružanje) zatim cyber warfare, psyops… i jasno je zašto je danas, više nego ikad, u sustavu potrebno puno obrazovanih ljudi.”

Najbolji dočasnici i časnici nisu samo vojnici, oni su učitelji, uzori i nositelji odgovornosti, a naša tri sugovornika savršen su primjer te konstatacije. Vojna izobrazba pruža im alate da to i postanu. Kroz nastavu, terensku obuku i međusobnu razmjenu znanja, razvijaju se kao lideri koji mogu voditi ljude u najtežim situacijama, donositi odluke pod pritiskom i izgrađivati kulturu odgovornosti, časti i profesionalnosti. Hrvatska vojska zna da su ljudi njezina najveća snaga. Svaka godina učenja, svaka završena škola, svaka vježba u kojoj su znanje i inicijativa odlučujući čine naš obrambeni sustav jačim, otpornijim i spremnijim. Zato obrazovanje nije samo prioritet, nego i jamstvo da će Hrvatska vojska ostati čvrst oslonac nacionalne sigurnosti i međunarodne stabilnosti.

Priče bojnika Lokasa, stožernog narednika Jurkovca i poručnika Jurića-Ćivre potvrđuju da je vojna služba više od odore. Ona je poziv koji traži iznimne ljude, spremne služiti domovini znanjem, odlučnošću i osobnim primjerom. Njihov uspjeh nije samo rezultat talenta, već i svakodnevnog rada, ustrajnosti i duboke vjere u vrijednosti koje Hrvatska vojska njeguje. Njihove su karijere uzor budućim naraštajima vojnika, časnika i dočasnika.

TEKST I FOTO: Tomislav Vidaković