Hrvatskog kneza Trpimira nije naslijedio niti jedan od sinova, nego na vlast 864. dolazi čovjek nepoznata roda, možda s neretvanskog područja. Razdoblje njegove vladavine najviše su obilježili sukobi s Mlečanima u želji za učvršćivanjem obalnih granica kneževine.

Domagojev dolazak na čelo Primorske Hrvatske obavijen je velom tajne, a najrealnija je opcija da je to učinio prevratom. Već na početku vladavine morao se suočiti s mletačkom prijetnjom. Dužd Orso Patricijak (umro 881.) procijenio je 865. da je Primorska Hrvatska oslabljena prevratom i odlučuje je napasti. Nakon kratkog sukoba, koji je prekinuo potpisani mir iz 839., Domagoj je diplomatskim rješenjima uspio izvojevati prekid neprijateljstava.

Opsada Barija

Arapi su u tom razdoblju počeli kontinuirano napadati bizantske obalne gradove. Tako je i Dubrovnik dospio 866. pod njihovu petnaestomjesečnu opsadu, koja je na kraju prekinuta uz pomoć bizantske mornarice. Razbijanje opsade Bizant je iskoristio za ponovnu uspostavu svoje inicijative na Jadranu. Polako se obnavlja bizantska vlast u primorskim gradovima, ali i na područjima sa slavenskim stanovništvom – sklavinijama – što im omogućuje da zajedno s Francima krenu u opsadu Barija koji je bio pod arapskom vlašću. U toj su opsadi sudjelovali Slaveni iz svih jadranskih sklavinija, a treba istaknuti Zahumljane, Konavljane, pa i same Hrvate. Upravo u to vrijeme zajedničkog razračunavanja sa Saracenima pogoršavaju se odnosi dvaju kršćanskih carstava – Bizantskog i Franačkog. Sukob je dosegnuo vrhunac na Carigradskom saboru 870., kad je došlo do žestoke svađe između papinih poslanika i carigradskog patrijarha oko crkvene jurisdikcije nad Bugarskom i južnom Italijom. Bizantski car Bazilije I. (oko 812. – 886.), razočaran neaktivnošću Ludviga II. (oko 825. – 875.), nasljednika franačke vlasti u Italiji, povukao je svoje postrojbe iz sukoba sa Saracenima pa je teret borbe pao na Franke. Kako bez mornarice nije bilo moguće zauzeti Bari, Ludvig je u pomoć pozvao Domagoja. Uz pomoć brodova hrvatskog kneza Bari je 871. napokon osvojen.

Za vlastite interese

Vrijeme kad se knez Domagoj s glavninom svoje vojske borio protiv Arapa iskoristio je Bazilije I. kako bi učvrstio položaj u dalmatinskim obalnim gradovima. Kao povod za intervenciju iskoristio je incident u kojem su navodno neretvanski gusari zarobili papinske poslanike na povratku iz Carigrada. Bazilije je poslao mornaricu na čelu s admiralom Niketom Orifom (umro nakon 873.) pod izlikom ponovnog uspostavljanja nadzora plovidbe uz jadransku obalu. Tom je akcijom, u kojoj je bilo i dosta pljačke, Bizant proširio vlast i na Neretvane, a nisu pomogla ni oštra diplomatska pisma Ludviga II. Balkanski poluotok bio je 872. podijeljen između triju velikih sila – Franačke, Bizanta i Bugarske.

Izgleda da je Domagoj sudjelovanjem u uspješnoj opsadi Barija stekao dovoljno samopouzdanja za nastavak ratovanja na moru za vlastite interese. Nakon Trpimirovih ratova na kopnu kojima su učvršćene kontinentalne granice kneževine, Domagoj se usmjerio na ratovanje na moru kako bi osigurao obalu. Premda je arapska opasnost i dalje postojala u vidu djelovanja s Krete duboko u Jadran, Domagojevi su glavni neprijatelji bili Mlečani. Sukobi su počeli oko 872. u blizini istarske obale. Ondje su Hrvati porazili Mlečane, a jasan pokazatelj intenziteta borbi mletačko je spominjanje Domagoja kao najgoreg slavenskog kneza (pessimus dux Sclavorum).

Prema kraju vladavine

Potkraj Domagojeve vladavine, oko 874. godine, dolazi do urote protiv njega. U izvorima nema konkretnog spomena o sudionicima, ali velik dio povjesničara smatra da je bila riječ o Trpimirovim sinovima kojima je Bizant pružio potpotu. Međutim, zavjera je otkrivena, a njezini sudionici mahom su pogubljeni. Domagojeve čistke bile su toliko okrutne da ga je čak sam papa Ivan VIII. (oko 820. – oko 882.) upozorio da pobunjenike ne ubija nego da ih progna. Hrvatski knez vjerojatno je bio uključen i u unutarfranačke sukobe koji su izbili nakon smrti cara Ludviga II. te je poharao istarske priobalne gradove Umag, Novigrad, Sipar i Rovinj. Ti su gradovi bili pod nadzorom jedne od sukobljenih strana koje su se nadmetale za Ludvigovo nasljeđe. Domagojevom smrću 876. dolazi do dvogodišnjeg sukoba oko nasljedstva hrvatske kneževine, koji će nakratko biti prekinut 878. bizantskim instaliranjem Trpimirova sina Zdeslava na vlast. Već iduće godine, u novoj uroti, Zdeslav je ubijen, a kneževska vlast stabilizirat će se pod Branimirom. Knez Domagoj ostat će zapamćen kao ratoboran vladar koji je uspješno ratovao protiv Mlečana i Arapa. Istodobno je Primorsku Hrvatsku etablirao na tadašnjoj političkoj karti Europe, polako je rješavajući bizantskog i franačkog utjecaja i utirući joj put prema neovisnosti.

Josip Buljan