Nedavno završena rusko-kineska vojna vježba, koja je pod nazivom “Mirovna misija 2005” (“Peace Mission 2005”) realizirana od 18. do 25. kolovoza, izazvala je živo zanimanje međunarodne javnosti i veliku pozornost vojnih krugova gotovo svih većih zemalja zbog, svoje, moglo bi se reći, globalne vojno-političke važnosti

Rusko-kineska vojna vježba “Mirovna misija 2005” (“Peace Mission 2005”) realizirana od 18. do 25. kolovoza izazvala je pozornost diljem svijeta. Riječ je o vježbi koja osim vojnih svakako ima i dublje političke i strateške implikacije. Iako je angažirala relativno mali broj ljudi za tako velike oružane snage (ukupno otprilike 10 000 vojnika i časnika – 1800 ruskih, te više od 8000 kineskih), po vrsti i količini uključene vojne tehnike i dinamici vježba je bila vrlo složena, a svojom koncepcijom prenosila je dosta konkretne i nedvosmislene političke poruke. Službeno je realizirana u sklopu “zajedničkih ruskih i kineskih napora u organizaciji borbe protiv terorizma i ekstremizma” te kako su rekli najviši politički i vojni dužnosnici obiju država “nije uperena protiv niti jedne treće zemlje”, no aktivnostima koje su realizirane u njezinoj provedbi takve konstatacije slabo “drže vodu” (naime, teško je objasniti kako se vodi protuteroristička borba razaračima, strateškim bombarderima i oklopnim brigadama ili zbog čega se uvježbavaju zračno-pomorski desanti širokih razmjera ukoliko se nema pretenzija na treće zemlje). Dakle, političke poruke očigledno treba “čitati između redaka”. Razumljivo, vježba je izazvala i očekivanu reakciju najmoćnije svjetske velesile, SAD-a koje su odgovorile organizacijom podjednako obimne američko-južnokorejske vježbe (isto tako otprilike 10 000 sudionika), pod nazivom “Ulchi Focus Lens 2005” od 22. kolovoza do 3. rujna, ali otprilike oko 500 km istočnije od rusko-kineskog vježbovnog prostora (zemljovid br. 1). Naravno, američka strana odbija bilo kakve spekulacije da njihova vježba ima veze s navedenom rusko-kineskom, a zanimljivo je kako niti kineski mediji ne dovode u vezu te dvije vježbe, nego američko-južnokorejsku stavljaju u kontekst vojno-političkog pritiska za zamrzavanje sjevernokorejskog nuklearnog programa (u prilog tome koriste se oštri prosvjedi Sjeverne Koreje koja američko-sjevernokorejsku vježbu tretira kao pripremu za invaziju na svoj teritorij).

Geneza rusko-kineske vojne suradnje

Razvoj kinesko-ruske vojne suradnje bio je vrlo slojevit i odvijao se u dugom vremenskom razdoblju s velikim i snažnim oscilacijama (konkretnije u članku “Perspektive ruskog vojno-industrijskog kompleksa”, “Hrvatski vojnik” br. 46-47, kolovoz 2005.). Krajem 90-tih godina prošlog stoljeća stabilizirala se rusko-kineska vojno-tehnička suradnja, nakon čega je Kina uz Indiju postala najvažniji strateški partner Ruske Federacije, a istodobno razvijani su i ostali oblici bilateralne i multilateralne (u okviru shanghajske organizacije) vojne suradnje. Svoje prvo sudjelovanje u multinacionalnim vježbama Kina je ostvarila upravo u sklopu zajedničkih aktivnosti zemalja potpisnica Shanghajskog sporazuma (zajednička vježba s Kirgistanom u listopadu 2002.).
Pravno-politički okvir za realizaciju kineske vojne suradnje s Rusijom (koja je konkretizirana između ostalog i u zadnjoj vježbi) bilateralni je Sporazum o obrani, koji je potpisan početkom 2001. godine. To je prvi bilateralni sporazum takve vrste nakon Hladnoga rata, a načinjen je kako bi se ograničio strateški utjecaj SAD-a, te sprječilo širenje instalacija američkog proturaketnog štita na neke dijelove Azije. U to vrijeme je Kina potvrdila da vodi pregovore, ali je ujedno demantirala informaciju kako potpisivanje ugovora znači izgradnju svojevrsnog vojno-političkog saveza. Prva su iskustva u organizaciji zajedničkih aktivnosti ruski i kineski časnici i vojnici imali u kolovozu 2003. godine tijekom multinacionalne vježbe zemalja potpisnica Shanghajskog sporazuma, na kojoj su osim ruskih i kineskih snaga sudjelovali još pripadnici oružanih snaga Kazahstana, Kirgistana i Tadžikistana.

Iskustva iz te vježbe stvorila su podlogu za daljnje proširenje bilateralne vojne suradnje Kine i Rusije, a konkretni pregovori o zajedničkoj vježbi realizirani su tijekom službenog posjeta tadašnjeg zamjenika načelnika Glavnog stožera ruskih oružanih snaga (a današnjeg načelnika) generala Jurija Balujevskog Kini u ožujku 2004. godine. Osim što su tom prigodom razgovarali o problemima osiguranja strateške stabilnosti i regionalne sigurnosti, borbe s međunarodnim terorizmom i sprječavanju širenja oružja za masovno uništenje, a isto tako i o perspektivama bilateralne vojne suradnje, posjet generala Balujevskog bio je uvod u prvi službeni posjet ministra obrane Sergeja Ivanova Kini.
Posjet ministra Ivanova realiziran je već nepuni mjesec dana nakon posjeta Balujevskog, što dovoljno govori o obostranom zanimanju za proširenje vojne suradnje. Tijekom posjeta ministri obrane proradili su cijeli niz pitanja vezanih uz rusko-kinesku vojnu i vojno-tehničku suradnju, s naglaskom na sve veće strateško partnerstvo. U tom kontekstu ministar Sergejev osobito je istaknuo kako je vojna suradnja Moskve i Pekinga “sam temelj shanghajske organizacije suradnje. Pri tome se radi o vrlo mladoj organizaciji velikog potencijala koji još nije u dovoljnoj mjeri iskorišten” (cit.). Većine analitičara koji su pratili posjet smatraju kako je na taj način ministar Sergejev dao do znanje kako rusko-kinesko strateško partnerstvo može imati tendenciju prema geopolitičkom širenju, kao npr. NATO čije snage već djeluju daleko od područja svoje odgovornosti. Potrebno je istaknuti da je Rusija, bez obzira na deklarativne izjave najviših državnih i vojnih dužnosnika, te niz zajedničkih aktivnosti koje se redovno planiraju i realiziraju svake godine, još uvijek vrlo oprezna prema NATO-u i još uvijek ga doživljava, ako ne kao otvorenog neprijatelja, a onda barem kao globalnog vojno-političkog konkurenta. Naravno, pojedini ruski mediji s vremena na vrijeme (ovisno o tzv. “dnevnopolitičkim potrebama”), prikazuju NATO u više ili manje crnom svjetlu, a ponekad i kao mogućeg agresora na Rusiju, objavljujući čak i moguće scenarije razvoja ratnih operacija (zemljovid br. 2).

Angažirane snage i scenarij vježbe

Rusko-kineska vježba provedena je kao zajednička dvostrana međugranska operacija na prostoru kineskog poluotoka Shangdong u području odgovornosti zapovjedništva Sjeverne kineske flote. Ruska strana je angažirala otprilike 1800 ljudi iz sastava 76. zračno-desantne divizije (inače razmještene u gradu Pskovu, više od 11 000 km udaljenom od vježbovnog prostora), 55. divizije mornaričkog pješaštva (sa zapovjedništvom u Vladivostoku), te zrakoplovne snage iz sastava 61. zračno-transportne armije (neutvrđeni broj transportnih zrakoplova dalekog doleta Il-76 i nekoliko zrakoplova-cisterni Il-78), dva bombardera Tu-95MS iz sastava 37. zračne armije dalekog doleta i četiri bombardera Tu-22M3, jedan A-50 (ruska inačica AWACS-a), nekoliko lovaca-bombardera Su-24M2 i lovaca Su-27 iz sastava mornaričkog zrakoplovstva Pacifičke flote. Od pomorskih snaga ruska strana angažirala je razarače “Burnij” (klasa “Sovremennij”) i “Maršal Šapošnjikov” (klasa “Udaloj-I”), veliki desantni brod “Korsakov”, brod za logističku potporu “Pečenga” i jedan remorker-tegljač. Zapovjednik svih angažiranih ruskih snaga je zapovjednik Pacifičke flote admiral Viktor Fedorov.

Kineska strana nije precizirala borbena sredstva rabljena tijekom vježbe niti angažirane postrojbe, osim što je poznato da su bila angažirana tri razarača, tri fregate, dvije podmornice i više od 20 borbenih zrakoplova različitih namjena. Na fotografijama snimljenim tijekom vježbe očigledno je da su angažirani kineski razarači klase “Sovremennij” koje su Rusi prodali Kini početkom stoljeća i “Sovremennij-II”, koje su im nedavno isporučili (ugovor o njihovoj kupoprodaji zaključen je početkom 2002. godine). Kineske snage su u vježbovnom prostoru bile razmještene od kraja lipnja, a neposredne pripreme za vježbu započele su sredinom srpnja. S kineske strane vježbom je zapovijedao zapovjednik Sjevernomorske flote general pukovnik Zhang Zhannan.
Vježba je provedena u tri dijela. Prvi je uključivao bilateralne strateške konzultacije ruskog i kineskog načelnika glavnog stožera i realiziran je 18. i 19. kolovoza u zapovjedništvu ruske Pacifičke flote u Vladivostoku. Taj dio rezultirao je donošenjem zajedničke odluke o provedbu vježbe i odgovarajućim zapovijedima za njezinu provedbu. Drugi dio realizirana je od 20. do 23. kolovoza u gradu Qingdao, na obali Južnog kineskog mora (zapovjedno mjesto vježbe do njezinog završetka), tijekom koje su donijesene zapovijedi za brzi razmještaj strateških snaga u vježbovnom prostoru, njihovo dovođenje i zauzimanje početnih položaja. Treći dio bila je u stvari dinamika vježbe, koja je trajala nešto više od sat vremena 24. kolovoza, a započela je snažnim kombiniranim raketnim udarom zrakoplovnih i mornaričkih snaga (neposredno je angažirano 24 borbena zrakoplova, četiri razarača i tri raketne fregate). Nakon raketnog udara izveden je zračno-pomorski desant (zrakom je desantirana ojačana padobranska satnija s 10 borbenih vozila, a snage mornaričkog desanta bile su jačine tenkovske bojne sa 33 tenka), koji je nakon ovladavanja mostobranom produžio “borbena djelovanja” u dubini protivnika. Početak dinamike izveden je kao taktička vježba s bojnim gađanjem, dok je borba u dubini imala obilježja dvostrane operativno-taktičke vježbe.

Na vježbu su bili pozvani samo vojno-diplomatski predstavnici zemalja članica shanghajske organizacije (6 stalnih članica) i zemalja sa statusom promatrača (Indija, Pakistan, Iran i Mongolija), a zadnja dva dana vježbu su pratili ruski i kineski ministri obrane, te ministri obrana (ili njihovi zamjenici) zemalja članica Shanghajskog sporazuma i zemalja-promatrača.

Poruke i iskustva

Nesumnjivo, vježba “Peace Mission 2005” otvara cijeli niz pitanja i uspostavlja potpuno drukčiju geostratešku sliku na dalekoistočnom prostoru, pri čemu se njezine poruke i iskustva mogu razmatrati kroz dva aspekta – vojno-tehnička i organizacijska problematika i geopolitičke implikacije. U vojnom smislu vježba je bila obimna provjera ratne tehnike i metodologije njezine optimalne uporabe. Posebice je važno da je ruska strana izvela bojno gađanje novim konvencionalnim visoko preciznim projektilima, koristeći se pri tome strateškim bombarderima Tu-95MS, donedavno namijenjenim isključivo za nošenje nuklearnih projektila. Tako je vrlo jasno demonstrirala mogućnost nanošenja konvencionalnog “udara s distance”, odnosno vođenja tzv. “nekontaktnog rata”, za što su do sada bile opremljene i osposobljene isključivo oružane snage SAD-a i djelomice (odnosno u mnogo manjoj mjeri) Velike Britanije. Drugim riječima, Rusi su očigledno željeli pokazati kako i oni od sada mogu voditi operacije kao što su npr. “Desert Storm” ili “Allied Force” (koliko je to točno drugo je pitanje, ali nema sumnje kako je evidentan njihov napredak u tom smjeru).

Kina je u vježbi provela kompleksnu provjeru svojih elitnih postrojbi, u prvom redu zračno-desantnih i mornaričko-desantnih, te sustava novog naoružanja (koje je uglavnom kupila od Rusije). Tijekom vježbe je uspješno lansirana krilata raketa nove generacije “Club-S” iz zaronjene podmornice (vjerojatno se radilo o moderniziranoj podmornici projekta 636, odnosno klase “Kilo” po NATO nomenklaturi).
Nakon provedene dinamike može se zaključiti kako je “Peace Mission 2005” bila najveća i organizacijski najsloženija vježba ikada realizirana između Kine i Rusije, pa i ostalih članica shanghajske organizacije. Iako je planirana i pripremana gotovo godinu dana, rješavanje konkretnih pitanja međugranske koordinacije svih postrojbi dvaju različitih oružanih sustava moralo je biti vrlo složeno. Visoka tehnička kompatibilnost oružanih sustava i ratne tehnike samo je djelomično mogla ublažiti rješavanje tih problema. Unatoč tome, rezultati su bili najblaže rečeno impresivni, pa je najviše vojno-političko čelništvo obiju zemalja ocijenilo vježbu vrlo uspješnom.

Mnogo važnije od vojnog aspekta vježbe jesu njezine političke poruke, koje svakako nose dalekosežni karakter i u perspektivi mogu utjecati na novu konsolidaciju međunarodnih odnosa. Proklamirana definicija vježbe kao “zajedničko uvježbavanje za borbu protiv terorizma i ekstremizma” demantirana je samim njezinim scenarijem i dinamikom provedbe, koji nedvojbeno nemaju nikakve veze s protuterorističkom borbom. Zračno-pomorska operacija izvedena kao potpora desantu širokih razmjera navela je veliki broj neovisnih promatrača da vježbu promatraju u kontekstu vojno-političkog pritiska na Tajvan, a radi odustajanja od politike proglašenja neovisnosti i davanja potpore tajvanskim političkim strankama koje zagovaraju politiku mirnog ujedinjenja s maticom Kinom. Na taj način Kina je dala konkretnu potporu nedavno usvojenom Zakonu protiv otcjepljenja, te iskazala krajnju odlučnost u sprječavanju bilo kakvog pokušaja proglašenja neovisnosti Tajvana. Osim toga, jasno je pokazala kako želi proširenje svoje uloge na Dalekom istoku na račun još uvijek neosporne velesile SAD-a, ali i protivljenje novom jačanju vojne snage Japana.

“Kešenju zuba” nove moderne velesile priključila se i Rusija, koja se očigledno ponovno nastoji “postaviti na noge” (rađa se kao feniks iz vlastitog pepela). Njezine ambicije još su usmjerene prije svega na europski prostor, no, svaka mogućnost istiskivanja glavnog konkurenta u globalnim razmjerima – SAD, uvijek je dobro došla. Osim toga Putin želi vidjeti Rusiju kao neospornog lidera shanghajske organizacije, što je orijentirano ka ostvarenju politike multipolarnosti novog svjetskog poretka kao aktualne ruske vanjskopolitičke doktrine (vidjeti zemljovid u članku “Novi uspon Rusije”, Hrvatski vojnik br. 28, travanj 2005.). U tom slučaju moglo bi se govoriti i o novoj bipolarizaciji, s težištem pomaknutim iz područja Europe na istok, pri čemu bi moglo doći do sukoba interesa u nedefiniranom pacifičkom prostoru. Naravno, shanghajska organizacija nije vojno-politički blok kakav je svojedobno bio Varšavski savez, niti je moguće da bi to postala u takvom (pa niti sličnom) obliku, no, sve konkretnija vojno-politička suradnja Kine i Rusije, čija učinkovitost se ogleda i u ovoj vježbi, te ostalih zemalja regije, mora se vrlo ozbiljno razmatrati i u sklopu daljnjih perspektiva shanghajske organizacije. Za očekivati je nastavak integracije zemalja potpisnica Shanghajskog sporazuma na interesnim osnovama, kao i proširenje na nove članice, što bi u konačnici moglo utjecati i na restrukturiranje i redefiniranje geopolitičkog statusa i uloge NATO-a kao jedinog preostalog vojno-političkog saveza.

Marinko OGOREC