Kolika će biti konačna cijena Joint Strike Fightera? Koliko će stajati njegove daljnje modifikacije? Kroz koje razdoblje će se morati trošiti novac za ta poboljšanja? Je li JSF dovoljno dobar? Koliko će on zbilja biti iskoristiv za određene potrebe? Je li on doista nužan? Može li se dugoročno izdržati teret sudjelovanja u programu razvoja? Hoće li svi partneri ikada moći u cijelosti biti zadovoljni svojim udjelom u JSF programu? Koliko će njih odustati?

Pomalo nevjerojatan niz pitanja i dvojbi iz uvoda ovog teksta proteklih godinu dana sve su glasnija i sve ih češće postavljaju ne samo razni analitičari tog jednog od najvećih i najvažnijih projekata u povijesti vojnog zrakoplovstva, nego i sami sudionici razvojnog programa višenamjenskog borbenog aviona pete generacije, odnosno Lockheed Martinovog F-35 Joint Stike Fightera. Otkako je potkraj 2001. na JSF natječaju pobijedio Boeingov prijedlog koncepta X-32, odnosno kako se bliži trenutak kada s proizvodnih traka treba sići prvi produkcijski primjerak F-35 sve je uočljiviji znak upitnika koji se diže iznad programa razvoja.
Takva situacija postala je izraženija potkraj prošle godine kada su se u Fort Worthu sve glasnije počeli spominjati ozbiljni konstruktorski problemi, odnosno dvojbe oko stvarnih performansi aviona u odnosu na one koje su deklarirane, odnosno s kojima je i dobivena prevaga na JSF natječaju. Tada se izrazit problem javio s povećanom težinom na STOVL (Short Take – Off Vertical Landing) inačici, odnosno na F-35B. Iako su u Sjedinjenim Američkim Državama i Ujedinjenom Kraljevstvu, zemljama predvodnicima JSF tima, tada uložili znatan trud na pronalazak rješenja kako program ne bi ušao u slijepu ulicu, dosad još nije u cijelosti nađeno učinkovito rješenje tog problema. Još je teži i zbog činjenice kako se taj ozbiljan konstrukcijski problem javio upravo na F-35B STOVL inačici, pomoću koje su uspjeli, odnosno bolje rečeno oko koje se uspjeli okupiti cijeli niz ekonomski i tehnološki snažnih zemalja, kako bi zajedno sudjelovali u razvojnom i proizvodnom dijelu JSF programa. A upravo te zemlje s velikim iščekivanjem gledaju u rješavanje raznih problema s kojima se danas susreće JSF program, odnosno hoće li posebice F-35B ispuniti njihova očekivanja.

STOVL – kralježnica projekta
Očekivanja su s razlogom velika jer se u razvoj F-35 ali i u razvoj F/A-22 krenulo s ambicijom da se njima zamijeni cijeli niz drugih višenamjenskih borbenih aviona koji se nekoliko desetljeća nalaze u operativnoj uporabi u raznim ratnim zrakoplovstvima, posebice unutar NATO saveza. Pritom se može povući određena paralela u razvoju i uporabi već prekaljenih veterana F-15 i F-16, koji će uskoro proslaviti tri desetljeća iznimno uspješne i plodonosne operativne uporabe, s razvojem i očekivanom nadopunjujućom operativnom uporabom F/A-22 i F-35. Iako se i F/A-22 Raptor može promatrati kao višenamjenski borbeni avion, on je temeljno zamišljen kao platforma za ostvarivanje zračne prevlasti, dok je razvoj F-35 Joint Strike Fightera usmjeren više ka platformi za potporu drugim granama i rodovima oružanih snaga. Ambicija Raptora i Joint Strike Fightera nije samo dostojna zamjena Eaglea i Falcona, nego se njima želi pokriti silazak sa scene i drugih veterana poput Harriera, Sea Harriera, AV-8B, A-10, F-14B/D, te F/A-18C/D. U tom nabrajanju i te kako su prije svega uočljivi avioni s STOVL značajkama koji su danas prisutni u operativnoj uporabi, a od koncepta, odnosno doktrine primjene takvih aviona ne odustaje se ni u budućnosti. Pred takvim imperativom posebice se nalaze američka Ratna mornarica (USN), američko Ratno zrakoplovstvo (USAF), američki marinski korpus (USMC), britanska kraljevska mornarica (RN), te kraljevsko zrakoplovstvo (RAF). Dakako da na dodatnoj vrijednosti avioni sa STOVL značajkama dobivaju ako se ima na umu i činjenica kako je danas u svijetu deset puta više uzletno – sletnih staza duljine oko 900 m u odnosu na one koje su dugačke oko 2500 m. Naravno da je stoga i te kako razumljiva potreba za avionima sa STOVL odlikama.
Uz to, sudbina manje-više svih ratnih zrakoplovstava u svijetu je da dijele kruh s ostalim korisnicima državnog proračuna, odnosno tu je čak zamjetan određeni degresivni trend pri planiranju i izdvajanju proračunskih sredstava za nabavu i razvoj nove zrakoplovne tehnike i ubojnih sredstava. Jedan od logičnih poteza koji se u takvoj situaciji mogu povući je zajedničko udruživanje u raznim razvojnim projektima. A upravo u predmetnom slučaju znatan sinergijski učinak ima razvoj STOVL inačice, odnosno F-35B. Tako je u JSF koaliciju išao cijeli niz gospodarski vrlo snažnih zemalja, koje su prema svojim udjelima poredane u četiri stupnja, odnosno faze projekta. Zemlje partneri u prvoj fazi su SAD i UK, zemlje druge faze projekta su Italija i Nizozemska, zemlje treće faze su Australija, Kanada, Danska, Norveška i Turska, dok su Izrael i Singapur zemlje četvrte faze s još do kraja neutvrđenim financijskim udjelima u projektu. Novi vrlo važan i izgledan član JSF tima je Japan koji bi mogao istodobno biti i vrlo važan naručitelj F/A-22 Raptora. Tako je na određeni način JSF program osmišljen poput višetračnog kolnika, po kojem zemlje članice napreduju u skladu sa svojim financijskim udjelima i stvarnim operativnim potrebama. A taj višetračni kolnik, ako se mogu povući određene paralele s iskustvima iz razvoja Eurofightera, neizbježno će nailaziti na svoja “raskrižja”, od kojih mu se prvo po svemu sudeći već događa.

Zemlje članice JSF tima nisu se okupile samo zbog činjenice kako je razvoj višenamjenskog borbenog aviona pete generacije iznimno skup, nego i zbog procjene kako na svjetskom tržištu u idućem dvadesetogodišnjem razdoblju postoji potreba za čak oko 6000 Joint Strike Fightera, od tog broja čak oko 2500 se može predbilježiti na zadovoljenje potreba Sjedinjenih Američkih Država i Ujedinjenog Kraljevstva. Pritom se možebitna financijska dobit od prodaje aviona logično čini iznimno privlačnom. Primjerice, pretpostavlja se kako će jedinična cijena CTOL F-35A biti oko 45 milijuna američkih dolara. Međutim, istodobno razvojni troškovi nipošto nisu bezazleni i laki. Na tom dijelu gospodarske suradnje očekivanja su dosad uvelike ostala neispunjena. Vrlo glasni i otvoreni istupi u javnosti dolaze od vrlo važnih partnera nositelja prve i treće faze projekta, odnosno od Ujedinjenog Kraljevstva, Australije, Danske, Norveške i Turske, od kojih Turska prijeti svojim istupanjem iz JSF koalicije.
U skladu sa svojim različitim udjelima u programu različiti su i specifični problemi pojedine zemlje članice. Tako je za razliku od prethodno navedenih zemalja velika briga Ujedinjenog Kraljevstva prethodno spomenuta povećana konstruktorska težina STOVL inačice, odnosno napori oko njenziog smanjena. A povećana težina prema nekim izvorima iznosi više od 1600 kg. Drugi problem s kojim se susreću u BAE Systemsu su dosadašnja iskustva stečena na Harrierima i na AV-8B, koja u praksi nisu baš iskoristiva i na F-35B. Kako bi riješili problem povećane strukturalne težine proteklih godinu dana provedene su brojne strukturalne modifikacije posebice u unutrašnjosti trupa aviona. Najveći pomak postignut je smanjenjem težine oba unutrašnja spremnika za projektile i bombe. Tako F-35B više neće moći nositi projektile ili bombe maksimalne težine od 1000 kg (kako je to bilo zamišljeno izvornim dizajnom aviona), nego će moći nositi projektile ili bombe maksimalne težine do 500 kg. Novim dizajnom predviđeno je da F-35B nosi kombinaciju od dvije GBU-31 JDAM bombe, te dva AIM-120 AMRAAM projektila. Daljni pomaci postignuti su dodatnim modifikacijama vanjskog dijela trupa, pri čemu se svakako želi zadržati jedna od temeljnih vrijednosti kao što je smanjeni radarski odraz aviona.
Zasluga za jedan od upitnika iznad daljnjeg uspješnog razvoja JSF programa svakako ide i na račun činjenice kako su u američkom ratnom zrakoplovstvu u zadnje vrijeme strateški bombarderi ponovno dobili na velikom značenju. To je posebice izraženo proteklih godina kada je pokrenut Rat protiv terorizma. Određena operativna izvješća iz ratova u Afganistanu i Iraku pokazala su kako su jednosjedni i dvosjedni borbeni avioni tijekom svog borbenog dežurstva u zraku morali boraviti po nekoliko sati (što je neizbježno uzrokovalo veliko naprezanje pilotskih posada), morali su više puta tankati gorivo, a u svojim udarima na ciljeve često nisu bili dovoljno učinkoviti, dok su istodobno s druge strane bombarderi B-52 i B-2 u pravilu imali puno više uspjeha u obavljanju svojih zadaća.

Dakako da je takva situacija bila dobar poticaj lobistima pojačanog ulaganja u strateške bombardere na račun drugih projekata, smatrajući kako daljnje određene modifikacije i poboljšanja na B-52 i B-2 mogu u idućem razdoblju polučiti više uspjeha u odnosu na ulaganja u projekte F/A-22 i F-35. Pritom je svakako svjež i donekle usporediv primjer, odnosno sudbina izvidničko – jurišnog helikoptera RAH-66 Comanche, od čijeg se razvoja odustalo u korist daljnjeg ulaganja u platforme AH-6, H-60, AH-64 i AH-1. Neobilazna tema u tim prosudbama bilo je uspoređivanje cijene ulaganja u novu sofisticiranu i složenu tehnologiju, odnosno mogućnost odgovora izazovima trenutačne situacije i potreba na bojištu te stupanj tehnološke razvijenosti protivnika s kojim se trenutačno sukobljava, odnosno s kojim bi se moglo sukobiti u idućem kratkoročnom i srednjeročnom razdoblju.
Kod Raptora i Joint Strike Fightera temeljna vrijednost nisu samo letne odlike tih aviona ili ubojna sredstva koja nose, nego možda prije svega tehnologija koja krasi te avione. Tehnologija koja im omogućava iznimno uspješno funkcioniranje unutar NETWORK CENTRIC okružja, odnosno koje im omogućava da čak u određenom segmentu budu i dominantne točke NETWORK CENTRIC WARFARE-a. A koliko je ratovanje unutar umreženog okružja neodvojiv dio trenutačne, ali i buduće doktrine ratovanja američkih oružanih snaga može govoriti i poprilično neočekivan nedavni istup načelnika stožera američkog Ratnog zrakoplovstva (USAF-a) generala Johna Jumpera, kojim je najavio potrebe USAF-a i za nekoliko stotina STOVL inačica Joint Strike Fightera. Dosad je USAF koncepcijski bio više okrenut ka CTOL inačici, odnosno za njihove potrebe razvijan je F-35A. Svakako da je takav stav USAF-a veliki poticaj i potpora JSF programu, posebice u trenutku kad je cijeli program u određenoj krizi.

Odgode, dvojbe i nezadovoljstva
Dosadašnja iskustva JSF programa mogu se uspoređivati s iskustvima u razvoju Eurofightera, posebice u dijelu koji se odnosi na odgode raznih rokova pri izradi određenih sustava. Uz određene konstruktorske teškoće njih uzrokuju razni politički momenti u nacionalnim državama koji usporavaju dinamiku financiranja programa. Tako se UK suočava s odgodom prve inicijalne proizvodnje prvih primjeraka F-35B, koja je pomaknuta za 2009. godinu, te bi prva dva aviona trebala biti isporučena tijekom 2011., umjesto 2010., što znači kako prva britanska postrojba koja bi trebala biti popunjena JSF-om na to može računati u najboljem slučaju tek 2015. godine.

Uz to u Ujedinjenom Kraljevstvu otvoreno izražavaju nezadovoljstvo strukturalnim modifikacijama i promjenama posebice u dijelu koji se odnosi na unutrašnji prostor za bombe i projetile. Smatraju kako se time na određeni način favorizira integriranje američkih ubojnih sredstava, što pod veliki znak upitnika dovodi udjel europske industrije. Tu se posebice misli na MBDA Missile Systems. Također, u Ujedinjenom Kraljevstvu negoduju i zbog činjenice da koliko god međusobnih sporazuma sklopljeno između SAD-a i UK-a često Britancima nije do kraja bio omogućen pristup cjelokupnoj tehničkoj dokumentaciji (pa čak i onoj koja ne nosi oznaku stupnja tajnosti) i tehnološkom procesu. Smatraju kako je time prije svega pod upitnik doveden sustav odgovarajućeg održavanja i logističke potpore britanske flote JSF-a. U SAD-u takvu situaciju pravdaju postojećim zakonskim propisima, što se posebice odnosi na zastarjele i rigidne US ITAR (International Traffic and Arms Regulations) propise, unutar kojih još nije nađen odgovarajući modus za izuzeće Britanaca u predmetnom slučaju. U svezi s rješavanjem problema oko navedenog transfera tehnologije britanski ministar obrane Hoon samo tijekom ove godine imao je više razgovora sa svojim američkim kolegama, smatrajući kako jedini američki partner u prvoj fazi JSF programa (s više od dvije milijarde američkih dolara ulaganja) nije smio biti u tako podređenoj situaciji. Amerikanci svjesni neusklađenosti postojećih zakonskih propisa u odnosu na ambicije JSF programa tijekom 2000. pokušali su pokrenuti reformu tih propisa. Međutim, u svjetlu događaja od 11. rujna 2001., odnosno prioriteta s kojima se tada suočila politika nacionalne sigurnosti to je na određeni način ostavljeno po strani. U tom smislu dosta se očekuje od nedavno održanih predsjedničkih izbora u SAD-u, te najavljenih pozitivnih pomaka tijekom 2005. godine. Zatvorenost i na određeni način autističnost američkih propisa u konkretnom slučaju pogađaju i druge zemlje partnere u JSF programu.
Motiv pristupanja JSF timu nisu bile samo stvarne potrebe za novim avionima nego realna financijska korist od ulaganja u projekt novog aviona. Dobar primjer za to može biti Kanada. Uspješnim pregovaranjem uspjeli su izboriti niz ugovora (dosad je sklopljeno njih 70, a radi se na još 60 novih) koji se odnose na proizvodnju pojednih dijelova i sustava unutar JSF programa. Tako je s Kanađanima dogovorena proizvodnja određene zemaljske opreme, stajnog trapa, letačke opreme, softwarea za trenažere i simulatore, izrada trenažnih sustava, te određenih komponenti od kompozitnih materijala. Vrijednost možebitne dobiti kroz cjelokupni vijek JSF programa višestruko nadmašuje iznos kanadskih ulaganja. Tako Kanađani optimistično očekuju da se njihova dosadašnja investicija od stotinu i pedeset milijuna američkih dolara vrati u 4000 – postotnom iznosu! Takvu svoju poziciju mogu prije svega zahvaliti posebnom trgovinskom sporazumu postignutom između Sjedinjenih Američkih Država i Kanade.
Naravno da takav kanadski uspjeh ne ostavlja ravnodušnim ostale zemlje članice JSF tima. Tako primjerice Danska, koja je u JSF projekt uložila 125 milijuna američkih dolara, smatra kako nisu ispunjenja sva njezina očekivanja, posebice ona koja se odnose na probitak danske industrije. Smatraju kako je time prije svega zakinut vrlo važan dio njihove vojne industrije (što se odnosi na tvrtke Terma A/S, Maersk Data Defence, Systematic Software Engineering), odnosno smatraju kako bi trebali dobiti više prostora u razvoju softwarea i raznih elektroničkih dijelova.

Bolju (možda je bolje reći izdašniju) poziciju nastoji izboriti i Turska, koja je preuzela obvezu ulaganja u JSF program u visini od 175 milijuna američkih dolara. Ona također nastoji izboriti više poslova i prostora za svoju industriju, odnosno znatno veći dio offset kolača za svoju industriju nego što je to trenutačno slučaj. Ti pregovori vode se usporedo s drugim vrlo važnim pregovorima kao što je konačno definiranje broja aviona koje kani kupiti, nastojeći takvu situaciju staviti u uzročno – posljedičnu relaciju. Inače konačnu odluku o potrebnom broju aviona Turska, poput svih ostalih članica JSF tima, mora donijeti tijekom 2006. godine. Pretpostavlja se kako će Turska na nabavu novih 120 aviona (stotinu F-35A i dvadeset F-35B, a isporuka prvih aviona trebala bi započeti tijekom 2013.) potrošiti minimalno između osam i deset milijardi američkih dolara, stoga se njihovi napori za većim udjelom za njihovu industriju čine i te kako razumljivim. U toj svojoj borbi Turska na razne načine pritišće američke partnere. Tako je u slučaju neuspješnih pregovora oko udjela svoje industrije Turska tijekom jeseni čak najavila svoj možebitni izlazak iz JSF programa. S druge pak strane američka strana nastoji svakako zadržati Tursku u programu, ali prije svega u realnim okvirima smatrajući kako za veći angažman turska industrija trenutačno tehnološki nije spremna. Smatraju također kako se Turska na određeni način nalazi na granici financijske opterećenosti, odnosno isplativosti većeg ulaganja u projekt, posebice ako se ima na umu njihova aktualna ulaganja u modernizaciju svoje flote aviona F-4 i F-16.

S određenim teškoćama susreće se i Australija, koja je preuzela obvezu ulaganja u JSF program u iznosu od stotinu pedeset milijuna američkih dolara. Pretpostavlja se kako bi i oni, poput Turske, na nabavu novih aviona mogli potrošiti minimalno između osam i jedanaest milijardi američkih dolara. S obzirom na tako veliki iznos kupnje novih aviona određeni politički krugovi izražavaju određene rezerve spram te investicije, odnosno smatraju kako je za australske potrebe puno prikladniji i prije dostupniji F/A-22 Raptor. Čelnici australskog Kraljevskog zrakoplovstva (RAAF) kupnju pravdaju činjenicom kako je JSF puno bolji i napredniji odabir (za gotovo isti iznos novca) u odnosu na avione četvrte generacije kao što su primjerice Eurofighter ili Rafale. A upravo novi avioni četvrte generacije koji se uvode u operativnu uporabu u Aziji čine australsko glavno okružje. Australske potrebe primarno su okrenute ka CTOL F-35A inačici, kojom žele postupno zamijeniti postojeću flotu F/A-18 i F-111.

Juraj RADIĆ