Za razliku od hladnoratovskog razdoblja u kojem je mogućnost sigurnosne destabilizacije globalnih razmjera bila svojevrsna privilegija dviju supersila (SAD i bivši SSSR), novi uvjeti ubrzanog asimetričnog razvoja (asimetrične globalizacije) i tehnološke tranzicije omogućuju velikom broju zemalja, različitim udrugama, pa čak i pojedincima isto takvo djelovanje

Kao posljedica toga sve je manje sukoba koji se vode na klasičnom bojištu na kojem se sukobljavaju vojne snage, a sve je više onih u kojima se sukobljavaju civili međusobno ili s različitim vojnim ili paravojnim snagama. Porastu prostora za asimetrične sukobe pogoduje propast autokratskih država u nerazvijenim zemljama s jedne strane, te smanjenje klasične uloge države u osiguranju socijalne i sigurnosne stabilnosti u većini razvijenih zemalja s druge strane. Spomenute pojave spregnute s novim mogućnostima za djelovanje proizašlim iz tehnološke revolucije na području informacijskih tehnologija stvaraju nove vojnosigurnosne uvjete i izazove koji dominantno utječu na stanje globalne sigurnosti. (Hoffman B. Terrorism and Counterterrorism After September 11th, US Foreign Policy Agenda, 2002.).

U uvjetima globalizacije znatne vojne moći i geografskog čimbenika relativizirano je u odnosu na ekonomski čimbenik, znanje, ljudski i ekonomski potencijal neke države u procesu osiguravanja, širenja i zadržavanja moći u svjetskom sustavu. Cilj sigurnosne politike u doba globalizacije ne može se svesti samo na jednu razinu, odnosno eliminiranja konkretnih opasnosti za opstanak ili za vitalne interese samo pojedinih država. Svijet je uistinu postao međuovisan i priroda novog umreženog sustava i odnosa između država ne dopušta povratak jedne svjetske supersile Amerike u izolacionizam ili otvoreno unilateralno djelovanje.

Globalizacija je ekonomsku i tehnološku moć raširila po cijelom svijetu. Ona je proces koji ne donosi samo ekonomski razvoj i pritom širi velike nejednakosti u bogatstvu, već potiče i rast nesigurnosti u svijetu. Globalizacija je u svojoj suštini stvaranje brojnih kompleksnih odnosa koje su povećale mogućnosti ne samo strateških međuodnosa država, transnacionalnih kompanija, već i kriminala i terorizma. Rast povezanosti i umreženosti različitih subjekata istodobno generira veliku nesigurnost svjetskog sustava. Iza globalizacije postoje rizici i prijetnje nuklearnim terorizmom, biološkim i kemijskim oružjem.

Manje od 24 sata nakon terorističkih napada na SAD, sjevernoatlantski saveznici aktivirali su članak 5. po kojem napad na jednu članicu treba smatrati napadom na sve članice NATO-a. U slučaju Afganistana, prvi put u povijesti Sjevernoatlanske alijanse na temelju članka 5. trebao je biti aktivan NATO-ov sustav kolektivne obrane. Međutim, Washington je procijenio da je, poradi nekompatibilnosti savezničkih vojnih snaga, potrebnih tehničkih sredstava i opreme, jednostavnije da američke snage same obave prvi vojni udar u Afganistanu. Kasnije su se u borbene akcije pridružile i britanske snage. Nekoliko europskih zemalja, među njima Njemačka i Francuska, poslalo je vojnike u sastavu multinacionalne mirovne operacije. Europske savezničke specijalne snage sudjelovale su također i u operaciji Anakonda protiv zaostalih uporišta Al Qaide. Vojna operacija u Afganistanu označila je radikalnu prekretnicu unutar NATO saveza.

U suvremenim uvjetima globalni terorizam je izborio visoko mjesto na listi prioriteta nacionalne sigurnosti. Ako je ranije i bilo moguće da neka država zauzme poziciju “neutralnosti” jer nije bila izravno ugrožena, danas je takav stav gotovo nezamisliv. Geopolitika terorizma globalna je i ako se netko i ne želi baviti terorizmom, terorizam se sigurno bavi njime – izravno ili neizravno. Teroristički napad na Sjedinjene Države 11. rujna 2001. na ciljeve u SAD-u predstavljaju akt bezumlja zbog kojega više ništa neće biti kao što je bilo, kako u Sjedinjenim Državama tako i u ostalim dijelovima civiliziranog svijeta te međunarodnim odnosima u cjelini. Napad na Svjetski trgovinski centar i Pentagon značio je fundamentalni izazov američkom civilnom društvu i američkoj sigurnosti, kao i cjelokupnom čovječanstvu i suvremenoj civilizaciji. Na meti se našao moral i način života civilnog stanovništva.
Za američko društvo taj datum znači “E. R. wake up call” koji je prosječnog Amerikanca na drastičan način uvjerio da američki teritorij nije imun na vlastita stradanja te da je vrijeme bezbrižnosti i “maksimalne” sigurnosti iza nas. Naprotiv, američka politika suočava se s “izraelskim sindromom”, odnosno činjenicom da društvo mora živjeti u uvjetima stalnih ratnih prijetnji kako službeni Washington tretira terorizam. Započetim ratom protiv terorizma, administracija je dugoročno postavila vlastite prioritete koji bi mogli sljedećih godina, možda i desetljeća, utjecati na temeljne postavke američke nacionalne sigurnosti. (Hoffman B. Terrorism and Counterterrorism After September 11th, US Foreign Policy Agenda, 2002.).
Jedanaesto rujna je posljednje upozorenje ne samo Sjedinjenim Državama već i međunarodnoj zajednici da bi svaki sljedeći teroristički napad mogao rabiti i oružja za masovno uništenje, a po posljedicama mogao bi biti znatno razorniji. Upravo zbog tih realnih prijetnji, sadašnja administracija je terorizam proglasila najvećom prijetnjom vlastitim nacionalnim interesima i nacionalnoj sigurnosti. Za sve koji se znanstveno bave međunarodnim odnosima dan 11. rujna 2001. svakako je dan koji će se uzimati kao prekretnica u razvoju cjelokupnih međunarodnih odnosa, odnosno kada je počelo novo razdoblje međunarodnih odnosa. Razdoblje suradnje svih civilizacijskih država u suprotstavljanju zajedničkoj prijetnji terorizmu.

Nekoliko je za to ključnih razloga:
1. prvi put u međunarodnim odnosima u mirnodopskom razdoblju izvanjski neprijatelj napao je teritorij Sjedinjenih Američkih Država. Iako je Amerika iskusila terorističko djelovanje i prije tog napada, ciljevi su uglavnom bili američke službe u inozemstvu. Učinci su većinom bili simbolički i završavali su puno prije no što bi mogli ugroziti živote ili civilno društvo u Sjedinjenim državama. Povjesničari ističu da je to bio prvi značajniji napad izvanjskog agresora na američko tlo nakon što su Britanci 1812. zapalili Bijelu kuću.
2. Sjedinjene Američke Države napadnute su u posthladnoratovskoj fazi međunarodnih odnosa, u kojoj su borba za širenje demokracije, prihvaćanje tradicionalnih liberalnih vrijednosti i poštivanje univerzalnih ljudskih prava proklamirani kao dominantna načela i pravila ponašanja u globalnoj međunarodnoj zajednici
3. u trenutku napada Sjedinjene Američke Države bile su jedina i najjača svjetska supersila, koja je po svim parametrima i objektivnim pokazateljima svoje političke, gospodarske, vojne, znanstveno-tehnološke i ine moći dominirala u globalnoj zajednici
4. globalni terorizam, iako kao fenomen u različitim oblicima kontinuirano prisutan u međunarodnim odnosima, nakon terorističkih napada na Sjedinjene Države, postao je najveći izazov globalnoj sigurnosti i dobio posebno mjesto ne samo pri teorijskom proučavanju znanosti o međunarodnim odnosima, već i u praktičnoj realizaciji pokušaja njegova sprječavanja u međunarodnoj zajednici
5. upravo u toj interakciji teorijske razrade i praktičnog djelovanja u sprječavanju globalnog fenomena terorizma mogu se u budućnosti nazrijeti konture jedne nove, drugačije strukture međunarodne zajednice, a samim tim i novi tip međunarodnih odnosa
6. novi svjetski poredak koji se počeo stvarati padom Berlinskoga zida dobio je u tom terorističkom napadu novi poticaj jer je velika Antiteroristička koalicija najavila i pokazala mogućnost zajedničkog djelovanja
7. globalni terorizam je potaknuo svijest o svjetskom zajedništvu više i brže no što je to uspijevalo zagovornicima svjetskog poretka koji su se pozivali na puke filozofske koncepte
8. globalni terorizam upozorio je međunarodnu zajednicu da bi svaki sljedeći teroristički napad mogao rabiti i oružja za masovno uništenje uključujući i ona s nuklearno-biokemijskim sadržajem
9. tragični događaj doveo je do zajedničkog “savezničkog” djelovanja dviju supersila, SAD-a i Rusije.

Američki pristup
U svojim prvim komentarima terorističkih napada na Washington i New York, predsjednik SAD-a Bush pozvao je američki narod da ostane jedinstven te poručio svjetskoj javnosti da će Sjedinjene Države, iako moralno, materijalno i ljudski ranjene, nastaviti predvoditi međunarodnu zajednicu. Na zajedničkoj sjednici Kongresa 20. rujna 2001. Bush je rekao da “američko vodstvo u vanjskoj politici nikada nije bilo važnije”. Najavljene su samo promjene metoda i sredstava kojima Washington nastoji ostvariti svoje ciljeve. Naime, nakon dugotrajnih priprema unutar Bijele kuće i članova Kongresa, ali i savjetovanja s tradicionalnim američkim saveznicima, predsjednik Bush objavio je da su Sjedinjene Države u ratu. Taj prvi rat u 21. stoljeću, po riječima predsjednika, razlikuje se od svih ratova koje je SAD dotad vodio. To je rat na puno fronti, rat protiv terorista koji djeluju u više od 60 zemalja, rat koji SAD vodi u inozemstvu, ali i na domaćem tlu. Taj rat protiv terorizma, prema predsjednikovim riječima, okončat će se tek kada “pronađemo, zaustavimo i porazimo sve terorističke grupe globalnog dosega”. Za što uspješniju realizaciju tako smiono postavljenih ciljeva, predložene su, i po hitnom postupku i usvojene, brojne promjene u američkoj unutarnjoj i vanjskoj politici.
Na unutarnjopolitičkom planu došlo je do radikalnog prestrukturiranja američkih nacionalnih prioriteta. Predsjednik Bush je vrlo jasno i nedvosmisleno naznačio kao osnovnu zadaću administracije sigurnost domovine i u tom kontekstu naveo oružane snage kao prvi prioritet (govor predsjednika Busha pred Reserve Officers Association (ROA), Washington D.C., 23.1.2002, Seapower, Volume 45, broj 2, veljača 2002, str. 16.-17.). Slijedom toga, usvojeni vojni proračun za 2003. godinu predstavlja implementaciju tog stajališta. Planirani vojni izdaci od 379 milijardi US$ za 48 milijardi US$ su veći od onih iz 2002. u što je uključeno i 19,4 milijardi US$ neposredno namijenjenih ratu protiv terorizma, ali ne i ostale iznose koje će trošiti Pentagon po raznim drugim pitanjima vezanim za terorizam, poput 300 milijuna US$ namijenjenih mjerama protiv bioterorizma i sl. Predloženi vojni proračun predstavlja 3,3% američkog GDP-a i najveće je realno povećanje još od Reaganova doba (1985).

Američki ministar obrane Donald H. Rumsfeld najavio je i “najveću stratešku promjenu” u američkoj vojsci i obrani u posljednja četiri desetljeća. Prema novom planu, glavna zadaća vojske bit će obrana teritorija SAD-a, i to od prijetnji iznutra. Nadgledat će je novo Sjeverno zapovjedništvo, koje je počelo funkcionirati 1. listopada 2002., i koje je odgovorno za obranu cjelokupnog teritorija SAD-a. Definirajući nacionalnu strategiju puno suprotstavljanja prijetnji globalnog terorizma, Sjedinjene Države su redefinirale i vojnu strategiju kojom se težište s modela baziranog na prijetnji (“threa-based”) zamjenjuje onim koji se bazira na potencijalima tih prijetnji (“capabilities-based”). Drugim riječima, više nije toliko važno (ili je manje važno) odakle bi sljedeća prijetnja mogla doći; važnije je kako se protiv tih prijetnji može boriti, odnosno kako razviti nove kapacitete koji će dostatno odvratiti ili poraziti protivnike. Vojni analitičari Pentagona potpuno opravdano navode da glavna zadaća više ne treba biti stvaranje golemih i skupih konvencionalnih snaga, jer budući protivnici napadaju drukčije koristeći se asimetričkim prijetnjama i oružjem koje se ne može u potpunosti neutralizirati konvencionalnim snagama. Obrana Sjedinjenih Država je sada primarna zadaća Pentagona.

Veze i sprega terora i kriminala
Britanske vlasti su se zabrinule poslije spektakularne pljačke banke u Sjevernoj Irskoj u prosincu 2004. Naime utvrđeno je da su pljačku izvršili teroristi IRA-e, Irske Republikanske Armije, pa je to ujedno bila i najava suradnje terorista i organiziranog kriminala. Britanski su stručnjaci ocijenili da je taj “brak” opasan razvoj događaja za koji se prikuplja sve više dokaza u mnogim europskim zemljama.

I francuske vlasti su zabrinute zbog suradnje terorista i kriminalaca. U prosincu 2004. godine francuska je policija otvorila formalnu istragu protiv grupe od pet muslimana arapskog, sjevernoafričkog i čečenskog podrijetla koji su uhićeni zbog serije pljački banaka. Do uhićenja je došlo tek pošto je policija zatražila i dobila pomoć od francuske unutrašnje obavještajne službe (SDECE) koja ima posebnu službu za borbu protiv terorista. Utvrđeno je da su banke opljačkane kako bi teroristi došli do novca za pripremanje terorističkih akcija, a vođa skupine Zinedine Khalid je optužen za zločinačku zavjeru i – kako je formulirao istražni sudac Jean Francois Ricard – za financijski terorizam.

Njemačka savezna obavještajna služba BND taj “brak” naziva opasnim raskrižjem. Šef BND-a August Hanning tvrdi da se dokazi o tome mogu pronaći gotovo svakog dana. U intervjuu za Suddeutsche Zeitung Hanning rekao je da su se teroristi počeli služiti uslugama organiziranog kriminala u nekoliko područja: najprije u pribavljanju krivotvorenih dokumenata, zatim za prebacivanje terorista preko europskih granica, a potom i za šverc ili nabavu oružja i eksploziva za svoje akcije. Pošto je ta suradnja vrlo privlačna za obje strane, financijski isplativa za organizirani kriminal, a korisna terorističkim skupina, teroristi su se približili organiziranom kriminalu i nisu više puki korisnici usluga, već i suradnici. Hanning je upozorio na opasnost od takve simbioze jer to pokazuje da će islamski teroristi koji su se dosad oslanjali na vjersku ideologiju, sada početi baviti i kriminalom kako bi lakše ostvarivali svoje ciljeve. Tako se stvara nova kategorija kriminalaca koji su vrlo opasni za europska društva.

Kako bi se uspješno borili protiv te opasne sprege, njemačke vlasti su ojačale suradnju agencija koje se bave borbom protiv terorizma i “običnog” organiziranog kriminala. Savezna kriminalna policija (BKA) i domaća obavještajna služba poznata kao BFV (Bundesamt Fuer Verfassungsshutz) su zajednički osnovale novi centar za borbu protiv terorizma. Ministar unutarnjih poslova Otto Schily je službeno inaugurirao novu protuterorističku organizaciju u gradiću Treptow kraj Berlina. Oko 100 policijskih inspektora dobilo je pomoć 15 analitičara i drugih stručnjaka iz obavještajne agencije. Misija centra nije da postane neka nova superagencija, kao nekadašnji nacistički Gestapo ili istočnonjemački Stasi. Schily je podsjetio da njemački ustav strogo i mudro zabranjuje stvaranje takvih tijela. No centar će moći uspješno koordinirati djelovanja policije i obavještajaca kako bi se mogli suočiti sa prijetnjom terorizma i organiziranog kriminala.

Policija je bila učinkovita jer na tlu Njemačke nije dosad bilo ni jednog terorističkog napada, no to ne znači da nije bilo pokušaja organiziranja terorističkog napada, odnosno da je zemlja sigurna. Njemačka policija i obavještajne službe imaju čak 37 odvojenih agencija u pojedinim državama i na saveznoj razini, pa je koordinacija nužna kako bi se opasnost od terorizma povezanog s organiziranim kriminalom mogla uspješnije suzbijati.

No suradnja policije i obavještajne službe u borbi protiv terorizma nije ograničena samo na njemačko tlo. Kada je ruski predsjednik Vladimir Putin posjetio Berlin, njegov tadašnji domaćin kancelar Gerhard Schroeder predložio je zajednički plan akcije za ostvarenje suradnje u borbi protiv terorizma koja je dogovorena već u zajedničkoj izjavi koju su dva predsjednika potpisala ranije. Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov objasnio je da će Njemačka i Rusija zajednički voditi borbu protiv terorizma, ali i protiv financiranja terorističkih organizacija u obje zemlje.

Stručnjaci za borbu protiv terorizma već su odavno utvrditi da je nemoguće odvojiti djelovanje terorističkih organizacija od organiziranog kriminala. To se posebno odnosi na Al Qa’idu i kriminalne organizacije na Balkanu jer su oni povezani od ranih devedesetih godina. Za vezu terorista i organiziranog kriminala na Balkanu bile su odlučne dvije odvojene pojave. Prva je vezana za razdoblje poslije smrti Josipa Broza Tita u Jugoslaviji kada su ekstremisti počeli preuzimati kontrolu nad sigurnosnim i obavještajnim službama. Istodobno je u regiji počeo cvjetati organizirani kriminal i krijumčarenje. Poslije pada Berlinskog zida i raspada Jugoslavije, novonastale države su zapale u ekonomske probleme među kojima su bili hiperinflacija i golemi porast nezaposlenosti. To je dovelo do stvaranja sivog tržišta od krijumčarenja oružja, cigareta, droga sve do trgovine ljudima. Nove vlade nisu imale ni resurse ni kapaciteta za borbu protiv organiziranog kriminala, a političari su se počeli povezivati s organiziranim kriminalom.

S druge strane Al Qa’ida je upravo u to vrijeme izgubila svoje baze u Afganistanu, pa se počela sve agresivnije ubacivati na Balkan gdje su se teroristi uključili u ratove u Bosni i Hercegovini, na Kosovu i u Makedoniji. Svoju djelatnost su prikrivali preko lažnih dobrotvornih organizacija, a počeli su stvarati i mala poduzeća kojima su financirali terorističke akcije. Albanija je bila jedna od prvih zemalja u koju su islamski ekstremisti počeli dolaziti početkom devedesetih godina. Radikalni klerici iz Saudijske Arabije i Egipta otvarali su vjerske škole i džamije u kojima su širili svoju verziju islama. Poslije te prethodnice na Balkan je stigao Muhammad Al Zawahiri, brat čovjeka broj dva Al Qa’ide Aymana Al Zawahirija, koji je postao šef operacija te terorističke organizacije na Balkanu. On je uspostavio veze s bosanskom vojskom i kosovskim Albancima, a tisuće boraca koji su bili uvježbani u logorima u Afganistanu dolazili su kao dobrovoljci u Bosnu i Hercegovinu gdje je stvorena i posebna postrojba mudžahedina.

Kada su prestali sukobi u Bosni i Hercegovini, Kosovu i Makedoniji Al Qa’ida se okrenula suradnji s kriminalcima. Promet drogama postao je glavna djelatnost Al Qa’ide kojom se financiraju terorističke akcije. Ranih 90-ih godina Al Qa’ida je kontrolirala oko 2800 tona opijuma u Afganistanu. To je prerađeno u 280 tona heroina vrijednog oko 1,4 milijarde dolara. Iz Afganistana ta je droga prenošena na tržišta zapadne Europe preko tri rute. Jedna je išla preko Turkmenistana, Kaspijskog jezera, Kavkaza, Turske i Albanije u Italiju. Druga kroz Bugarsku, Makedoniju, Srbiju i Mađarsku u Austriju. Treća jednostavno brzim brodovima iz Albanije u talijansku regiju Puglia. Albanska policija je utvrdila da su vođe albanskih kriminalnih organizacija uspostavili čvrste veze s vođama terorističkih organizacija iz Alžira, a vjeruju da je na sastanku u Tirani bio i sam Osama Bin Laden.

Trgovina drogama ima dvojako djelovanje: pomaže Al Qa’idi da financira svoje terorističke akcije, ali i potkopava sigurnost zapadnih zemalja i narušava zdravstveno stanje stanovništva. No trgovanje drogama nije jedini oblik suradnje terorista s organiziranim kriminalom. Sve više se ta suradnja širi na druga područja. Krivotvorenje novca i skupih predmeta kao što su luksuzni artikli ili “roba široke potrošnje” CD i DVD diskovi drugi je izvor novca za terorističke organizacije. Dizajnerske tvrtke Louis Vuitton i Burberry otkrili su da se krivotvoreni predmeti koji se ilegalno prodaju na ulicama zapadnih gradova izvor novca za Al Qa’idu. Krivotvorine se proizvode u ilegalnim tvornicama u Pakistanu i zatim švercaju rutama koje su ranije uspostavljene za promet drogama. Krivotvorenje novca je slijedeći zajednički pothvat terorista i kriminalnih grupa. Američki izvori tvrde da je Bugarska vodeća zemlja u krivotvorenju dolarskih novčanica, a u zemlji su se počeli krivotvoriti i euri. Zajedničkom akcijom makedonske, bugarske i austrijske policije na jugu Bugarske otkriveno je 1,3 milijuna krivotvorenih novčanica eura namijenjenih zapadnoj Europi. Teroristi zatim trebaju “oprati” novac koji zarade suradnjom s kriminalnim organizacijama. Za tu aktivnost povezali su se sa talijanskom mafijom koja ima mogućnosti za “pranje” većih svota novca.

Suradnja terorista sa organiziranim kriminalom velika je prijetnja sigurnosti europskih zemalja. No stručnjaci sve više upozoravaju i na još veću opasnost od takve suradnje. Naime, ta suradnja se proširuje i na ilegalnu trgovinu oružjem i eksplozivima, a moguće je i da se takvom suradnjom teroristi domognu nuklearnih materijala koji mogu poslužiti za izradu daleko opasnijih oružja od onih koje su dosad koristili u svojim napadima. Samo u Rusiji organiziranom kriminalu dostupno je oko 1350 tona plutonija, oko 40 000 komada nuklearnog oružja i velike, ali nepoznate, količine materijala koji može biti iskorišten za izradu takozvanih prljavih atomskih bombi. Opasnost od takvog rezultata suradnje terorista i organiziranog kriminala je golema ali i vrlo realna. Dosadašnje spoznaje i pretpostavke što može značiti nuklearno oružje u rukama nedemokratskog režima potvrđuju i najsvježija događanja oko nuklearnih pokusa i prijetnji Sjeverne Koreje.

Božo VUKASOVIĆ