Njemački su generali prekasno dopustili razvoj tenkova i tako prouzročili nenadoknadiv zaostatak za Britancima i Francuzima. No, lekcija je naučena i Njemačka će u II. svjetski rat ući s najmoćnijim oklopnim snagama

Nakon što su se, tijekom bitke na Somi 15. rujna 1916., njemačke snage prvi put susrele s britanskim tenkovima Mark I, započeo je razvoj prvog njemačkog tenka A7V (Hrvatski vojnik broj 219/220). Iako su teški tenkovi trebali dominirati bojištem, njihova prevelika masa i slaba prohodnost često su bile prevelika zapreka za uspješno borbeno djelovanje. Borbena su iskustva ubrzo pokazala da su u uvjetima djelovanja kao što su mekani teren ili šuma znatno učinkovitiji laki tenkovi. Najboljim lakim tenkom I. svjetskog rata pokazao se francuski Renault FT-17 (Hrvatski vojnik broj 180), ali neki stručni izvori navode da se njemačkih časnika više dojmio britanski Medium Mark A, poznat i kao Whippet, što je po svemu upitna tvrdnja. Iako su od kraja 1916. njemački generali forsirali razvoj teškog tenka, neugodna iskustva njihova pješaštva u srazu s lakim tenkovima nagnala su ih da pokrenu i razvoj vlastitog “pokretnog bunkera”.

LK I
Za početak razvoja lakog tenka bilo je više razloga. Prvi je bio da se pješaštvu tijekom napredovanja osigura jača i izravna paljbena potpora. Osim toga, proizvodnja lakih tenkova je bila lakša i brža, te ih se u istom vremenskom razdoblju moglo napraviti znatno više nego teških tenkova A7V. Ne treba zanemariti ni to da su njemačke tvornice na skladištima imale velike količine dijelova za automobile koji, iako je njemačka vojska pri kraju rata u svom sastavu imala više od 1000 različitih vozila na kotačima, nikad nisu dovršeni. Rabeći kao osnovu motore i mjenjače namijenjenih automobilima, te podvozje s gusjenicama, projektanti su morali u najkraćem vremenu razviti prvi njemački laki tenk.

Te se zadaće prihvatio profesor Rauzenberger pod okriljem tvrtke Krupp. U svibnju 1917. pridružio mu se i projektant tenka A7V Joseph Vollmer. Profesor Rauzenberger je kao polazište imao ove zahtjeve:
• posadu s dva ili tri člana posade (zapovjednik, punitelj, vozač);
• naoružanje od topa od 57 mm i dvije strojnice;
• oklop je morao štititi od pancirnih metaka ispaljenih iz pušaka i strojnica kalibra 7,9 mm (u osnovi, to je značilo ne tanji od 14 mm);
• povećana pokretljivost po svim vrstama terena, zbog čega je specifični pritisak na tlo trebao biti oko 0,5 kg/m2, maksimalna brzina od 12 do 15 km/h, mogućnost svladavanja uspona pod kutom od 45 stupnjeva;
• masa nije smjela prelaziti osam tona, djelomično i zato da se može prevoziti klasičnim teretnim vagonima bez potrebe prilagodbe;
• pouzdan i (po mogućnosti) tih motor;
• mala silueta i veliki klirens;
• dovoljna zaliha goriva i streljiva za neprekidno borbeno djelovanje od čak šesti sati.
U trenutku započinjanja projekta profesor Rauzenberger nije znao za francuski projekt lakog tenka FT-17. On je svoj projekt lakog tenka temeljio na šasiji automobila s naprijed postavljenim motorom. Tako je nastao projekt koji je jako sličio britanskom tenku Whippet. Činjenica je da je razvoj Whippeta započeo tek nešto prije pokretanja projekta profesora Rauzenbergera, a da su prvi Whippeti u postrojbe došli tek 14. prosinca 1917. U borbi su prvi put uporabljeni tek u ožujku 1918. Zbog toga dio izvora navodi da je njemačka obavještajna služba uspjela ili nabaviti nacrte britanskog tenka ili barem podatke s njegova testiranja.

Profesor Rauzenberger je kao osnovu uzeo Daimlerovu šasiju namijenjenu luksuznim automobilima, te je u njezin prednji dio ugradio benzinski motor Daimler-Benz s četiri cilindra i 44,7 kW (60 KS). Kako bi dobio na iskoristivosti prostora, kao postolje za sjedala vozača i zapovjednika vozila uporabio je mijenjačku kutiju, preko koje se snaga motora prenosila na pogonski kotač na stražnjem dijelu vozila. Prazni prostor iza njihovih sjedala iskoristio je za smještaj streljiva i goriva. Na krov je postavio malu valjkastu kupolu s mogućnošću okretanja u svih 360 stupnjeva. Naoružao ju je strojnicom MG.08 kalibra 7,9 mm. Za ulazak i izlazak iz vozila, profesor Rauzenberger je postavio vrata na bokove vozila, ali i otvor na krovu kupole.

Usprkos protivljenju glavnog stožera, ministarstvo obrane je odobrilo nastavak projekta i gradnju jednog prototipa. Novo je oružje u rujnu 1917. označeno kao Leichte Kampfwagen I ili skraćeno LK I.

Prva su testiranja novog oružja obavljena u ožujku 1918. Iako su prošla više nego zadovoljavajuće, ipak su zatražene neke izmjene i poboljšanja. Prvo je bilo pojačanje oklopne zaštite, jer su testiranja pokazala da pancirna zrna kalibra 7,9 mm probijaju oklop debljine od osam milimetara s udaljenosti od čak 300 metara. Druga promjena odnosila se na konstrukciju, kako bi se olakšala serijska proizvodnja. Kao nositelj ovih zadaća odabran je Joseh Vollmer. I prije prvih testiranja, 29. prosinca 1917. odlučeno je da se do ožujka 1918. isporuči od 500 do 600 lakih tenkova, što naravno nikad nije ostvareno, ali pokazuje da je krajem 1917. konačno skršen otpor njemačkog glavnog stožera prema lakim tenkovima.

LK II
Tako je započeo razvoj tenka LK II. Osim spomenutih poboljšanja, LK II je trebao dobiti i top od 57 mm. Naravno, tako veliki top nije mogao smjestiti u malu kupolu, već je odabrano da se ugradi u oklopno tijelo. Uz to je zadržana i inačica sa strojnicom u kupoli. Kako bi se povećala pokretljivost, odlučeno je da se originalne gusjenice širine 14 cm zamijene znatno širim od 25 cm. S pojačanim oklopom i gusjenicama od 25 cm masa novog tenka bez posade bila je 6,35 tona, što je bilo na rubu snage ugrađenog benzinskog motora.

Njemački je glavni stožer od obavještajne službe 26. travnja 1918. dobio prva veća saznanja o brojnosti i mogućnostima tenka FT-17, koja su se temeljila na iskazu zarobljenog francuskog vojnika. Odmah je postalo jasno da njemačka vojska ozbiljno kasni u razvoju tenkova. Do tada se A7V već dokazao kao potpuni promašaj, a razvoj njegova nasljednika ozbiljno je kasnio. Odjednom je masovna proizvodnja lakih tenkova naoružanih topovima postala vrlo primamljiva, gotovo spasonosna. Usprkos tome njemačka je vojska imala i kronični nedostatak vučnih vozila za topništvo, pa je uvjetovala da se novi laki tenk mora prilagoditi i za njihovu vuču. Za tu namjenu odabrana je inačica naoružana strojnicom.

Prvi prototip LK II tenka dovršen je krajem lipnja 1918. u inačici naoružanoj topom od 57 mm, a 23. istog mjeseca glavni je stožer odobrio početak serijske proizvodnje. Namjera je bila da LK II naoružani topovima “pokrpaju rupu” nastalu nedostatkom teških tenkova. Zbog toga je 17. srpnja 1918. ministarstvo obrane odobrilo kupnju prve serije od 580 LK II. Do 30. lipnja 1919. trebalo je isporučiti 2000 primjeraka, a do kraja prosinca iste godine još 2000. Međutim, namjera je bila dobra, ali njezino ostvarenje baš i nije. Inačica s topom označena je kao LK-Wagen, a sa strojnicom kao LK-Protze.

Naime, prva testiranja s topom od 57 mm obavljena su 29. kolovoza 1918. i pokazala su da su masa i trzaj oružja prejaki za konstrukciju tenka. Jedno rješenje bilo je ojačati tijelo. Ali to bi dovelo do dodatnog povećanja mase i daljnjeg odgađanja početka serijske proizvodnje. Drugo rješenje je bilo ugradnja topa manjeg kalibra. Tako je 30. rujna 1918. odlučeno da se LK-Wagen naoružaju topovima kalibra 37 mm. Kako bi se donekle otklonio nedostatak kupole top je dobio mogućnost djelovanja od – 30 stupnjeva. Na bočnim vratima ugrađen je otvor za smještaj strojnice kalibra 7,9 mm. Da bi se dodatno olakšalo brzo napuštanje vozila pod paljbom, na stražnji dio su dodana velika treća vrata.

Završna ili bolje rečeno serijska inačica dobila je tročlanu posadu (zapovjednik, ciljatelj/punitelj i vozač). Dva dodatna spremnika za gorivo, ukupne zapremine 170 (neki izvori navode 150) litara, smještena su u prostor iza vozača, točno ispod topa. Kako bi se dodatno zaštitili, dobili su zasebni oklop od osam milimetara. Iako neki izvori navode da je planirana ugradnja benzinskih motora snage 40 i 50 KS, većina navodi podatak o motoru snage 60 KS. Snaga se prenosila preko mjenjača s četiri brzine. Maksimalna brzina bila je između 14 i 16 km/h. Iako se u podacima navodi autonomija od 65 do 70 kilometara, ona je ponajviše ovisila o konfiguraciji terena i umijeću vozača da ne preoptereti slabašni motor. Zbog potrebe povećanja oklopne zaštite, oklop na prednjem dijelu vozila povećan je s osam na 14 milimetara, a masa je povećana na 8890 kg. Oklop na bočnom dijelu i dalje je bio samo osam milimetara. Debljina podnice bile je samo tri milimetra. Procijenjena cijena LK II 1918. godine bila je između 65 i 70 tisuća maraka.

Operativna uporaba LK II
Prvi serijski LK II (u inačici LK-Wagen) dovršen je 10. listopada 1918. I danas se vode rasprave koliko je točno LK II dovršeno prije okončanja I. svjetskog rata. Svi su ugovori za proizvodnju otkazani u studenom 1918., a okupacijske su snage sustavno ili uništavale ili odvozile sve njemačko oružje. Jedan izvještaj njemačkog ministarstva obrane od 30. rujna 1919. navodi da je za potrebe Grenzschutz Ost (graničnih snaga na Istoku) naručeno 90 lakih tenkova na gusjenicama, 58 oklopnih vozila na kotačima i 30 oklopnih kamiona nosivosti četiri tone. Dostupni izvori ne navode jesu li ti tenkovi i isporučeni te da li su borbeno djelovali protiv novonastale Crvene armije. Većina stručnih izvora navodi da je početkom 1920. Mađarska, za svoju novoformiranu vojsku, kupila jedan LK II (LK-Protze), pa ubrzo potom još jedan radi testiranja. Do kraja 1920. godine mađarska je vojska uspjela kupiti dvanaest jeftinih primjeraka iz zaliha njemačke vojske. Svih 14 LK II dodijeljeni su školi za obuku policije, gdje su ostali skriveni sve do 1928. godine. Početkom tridesetih godina prošlog stoljeća samo je sedam mađarskih LK II još uvijek bilo operativno. Međutim, u knjizi “Strana oklopna vozila u Mađarskoj od 1921. do 1441.” ? autori su Biro Adam, Eder Miklos i Sarhidai Gyula – navode se nešto drukčiji podaci. Tvrdi se da je Mađarska kupila LK II od tvrtke Steffens & Heymann, Berlin-Charlottenburg, koji su prvobitno ponuđeni Švedskoj. Šveđani su odustali od ove ponude jer su dobili bolju od tvrtke Uge Gmbh. Tenkovi nisu dovršeni sve do početka tridesetih godina prošlog stoljeća, a i tada je isporučeno šest ili najviše sedam primjeraka. Autori tvrde da su zaista razmješteni u policijsku akademiju, gdje su djelovali zajedno s talijanskim lakim tenkovima Fiat 3000B.

Švedska je 1921. kupila najmanje jedan LK II (LK-Protze), također za potrebe testiranja. Neki izvori tvrde da su zapravo kupili 10 tenkova i za njih platili 100 000 švedskih kruna. U Švedsku su prebačeni brodom kao kotlovi i dijelovi za poljoprivredne strojeve. Na njihovoj su osnovi za švedsku vojsku razvijeni tenkovi označeni kao Stridsvagn m/21 (Strv m/21). Dobili su kupolu sa strojnicom kalibra 6,5 mm i pojačani oklop, zbog čega je masa povećana na 9,7 tona. Tijekom 1929. tenkovi Strv m/21 prerađeni su u Stridsvagn m/21-29 (Strv m/21-29), naoružani ili jednim topom kalibra 37 mm ili s dvije strojnice. Ugrađen je novi, jači benzinski motor, Scania Vabis 1554 s 85 KS. Usprkos znatno jačem motoru maksimalna se brzina povećala, zbog povećanja mase, za samo dva kilometra na sat. Strv m/21-29 ostali su u operativnoj uporabi sve do 1938. godine. Ubrzo potom, kako bi se izbjegle odredbe Versajskog ugovora, kojima im je branjen razvoj novih oružja, njemački je kapital kupio udio u švedskoj tvornici Landsverk, te dovelo Josepha Vollmera za glavnog konstruktora. Rezultat je bio prvi švedski tenk Strv m/31 (L-10).

LK III
Iako je bilo jasno da ni LK II neće ući u serijsku proizvodnju dovoljno rano da se uključi u borbena djelovanja, razvoj njemačkih tenkova ipak se nije zaustavljao. Tako je nastao Leichte Kampfwagen III. Iako bi se po oznaci moglo zaključiti da se radilo o samo još jednom poboljšanju LK I/II, nije bilo tako. Zapravo se radilo o potpuno novom tenku, koji je trebao imati motor u stražnjem dijelu. U osnovi bi bio kopija francuskog tenka Renault FT-17, koji se vrlo dojmio njemačkih zapovjednika. To i ne začuđuje jer se radilo o najboljem tenku I. svjetskog rata. Samo jedan izvor navodi da je za projektiranje LK III bio zadužen Joseph Vollmer, što je lako moguće. Pozorno proučivši zarobljene FT-17, njemački su visoki časnici zaključili da je to znatno bolje rješenje nego njihov LK II. Zbog toga je Vollmer dobio zadaću da u što kraćem vremenu razvije tenk koji će imati jednaku konfiguraciju s motorom u stražnjem dijelu, kupolom na sredini i prostorom za vozača u prednjem dijelu. Kako bi to ostvario, morao je su razviti potpuno novo tijelo jer se takav raspored komponenti nije mogao provesti na šasiji auta ili kamiona. Osim toga bilo je nužno razviti i testirati novi mjenjač i novo podvozje. Kao osnovno naoružanje predviđen je ruski top Sokol kalibra 57 mm. Zbog neugodnih iskustava s prevelikim topom za LK II kao opcija se spominjao top Becker Flieger kalibra 20 mm. Razvoj novog tijela i novih komponenti zahtijevao je vrijeme kojeg Njemačka više nije imala, tako da LK III nije dospio dalje od idejnih nacrta.

Kraftprotze – Krupp
Istodobno s razvojem LK II tvrtka Krupp je razvijala svoj laki tenk Kraftprotze. Osnovna mu je namjena bila pružanje paljbene potpore pješaštvu tijekom napredovanja. Zbog toga je imao dvočlanu posadu i samo jednu strojnicu. Nikada nije dovršen niti prvi prototip.

Sturmpanzerwagen Oberschlesien (Dominatrix)

Kad je postalo očito da je A7V potpuni promašaj, tvrtka Oberschlesien-Eisen-Industrie je započela s razvojem novog teškog jurišnog tenka nazvanog Sturmpanzerwagen. Radilo se o naprednoj konstrukciji, barem u odnosu na A7V. Sturmpanzerwagen je trebao imati oklop najveće debljine 14 mm i najveće mase od 19 tona. Glavno naoružanje bilo bi top od 57 mm (opcijski od 37 mm), smješten u središnje postavljenoj kupoli. Uz njega tenk je trebao imati i dvije strojnice kalibra 7,9 mm, postavljene u manje kupole ispod glavne. Neki izvori navode da je za pogon trebao poslužiti benzinski motor snage 180 KS, a neki navode snagu od čak 195 KS. Zbog toga se i razlikuje procjena maksimalne brzine, od 16 km/h za slabiji motor do 19 km/h za jači. Maksimalna brzina izvan uređenih putova trebala je biti devet km/h. Za upravljanje tenkom određena je i posada od pet članova. Naručena su dva prototipa, ali nijedan nije dovršen prije kraja rata. To nije spriječilo projektante da pred sam kraj rata naprave i poboljšani Sturmpanzerwagen II.

Daimler Sturmwagen
U osnovi Daimler Sturmwagen je bio identičan Kruppovu Kraftprotzeu, osim što je rabio drukčiji motor i mjenjač. Trebao je imati samo jednu strojnicu i dvočlanu posadu. Nije napravljen niti jedan prototip.

Beutepanzerwagen IV/V
Spletom po njemačku vojsku nesretnih okolnosti (prije svega zbog neuspjeha njihova A7V) najmasovniji tenkovi u njihovoj uporabi bili su britanski Mark IV i Mark V, označeni kao Beutepanzerwagen IV/V. Tijekom bitaka 1917. i 1918. godine njemačka je vojska zarobila velik broj nepouzdanih britanskih tenkova Mark IV/V, ponajviše tijekom bitke kod Cambraia, koja se vodila od 20. studenog do 3. prosinca 1917. Svi su dopremljeni u belgijski grad Charleroi, a kako je velika većina bila pokvarena, a ne uništena, za ponovnu uporabu osposobili su oko 100 primjeraka. Prije isporuke još su ih prebojali i prenaoružali. Umjesto britanskih topova ugrađena je kombinacija ruskih topova Sokol i belgijskih Maxim Nordenfeld kalibra 57 mm. Umjesto britanskih strojnica kalibra 7,7 mm ugrađene su strojnice Maxim 08 kalibra 7,9 mm. Svi su Beutepanzerwagen IV/V raspoređeni u četiri satnije označene kao Sturmpanzerwagenabteilungen. Nijemci su također odlučili da će kao zamjenu za neuspješni A7V kopirati britanski Mark IV. Isključivo radi očuvanja morala vojnika i pučanstva novi je tenk dobio oznaku A7V/U (Hrvatski vojnik broj 219/220).

Beutepanzerwagen Mark A
Beutepanzerwagen IV/V nisu bili jedini britanski tenkovi koji su djelovali u njemačkoj vojsci tijekom I. svjetskog rata. Drugi tenk bio je upravo Mark A (Whippet), koji je navodno poslužio kao osnova za razvoj LK I i LK II. Iako je Whippet bio osjetno lošiji od LK II, njemački zapovjednici na terenu vodili su se mišlju da je “bolje i loš tenk nego nikakav tenk”, te su tražili da se svi zarobljeni tenkovi osposobe za borbu. Whippet je prvi put u borbama uporabljen u ožujku 1918. i odmah je uočeno da “baš i nije najbolje oružje”. Iako nisu dostupni podaci koliko je njemačka vojska uspjela zarobiti Whippeta, ta brojka nije mogla biti velika. Naime, za razliku od teških tenkova Mark IV/V, koji su se uglavnom kvarili (a nerijetko i prevrtali), velika većina Whippeta uništena je protivničkom paljbom. S druge strane, usprkos masi od 14 tona i slabašnom motoru od 37,85 kW (50 KS), Whippeti su bili pokretni tenkovi i po najtežim terenima, te su znali nanijeti znatne gubitke njemačkim snagama. Iako ne postoje dostupni podaci, prilično je sigurno da su svi Beutepanzerwagen Mark A prije ulaska u operativnu uporabu prenaoružani, te da su četiri originalne strojnice Hotchkiss kalibra 7,7 mm zamijenjene strojnicama kalibra 7,9 mm. Svi su Beutepanzerwagen Mark A raspoređeni u četiri Sturmpanzerwagenabteilungen satnije.

Zarobljeni francuski tenkovi
Francuska je vojska do kraja I. svjetskog rata u operativnoj uporabi imala tenkove Schneider Char d’Assault (CA 1), Char d’Assault St Chamond i Renault FT-17. Tijekom posljednje njemačke ofenzive u studenom 1918. uspjeli su zarobiti velik broj tih tenkova, ali u operativnu su uporabu vratili samo FT-17, što više nego ijedan drugi podatak govori o (ne)kvaliteti i borbenoj (ne)uporabljivosti ostalih francuskih tenkova. Nijemci su se od samog početka divili i bojali FT-17, zbog čega su i pokrenuli razvoj LK III. Svi su “njemački” FT-17 raspoređeni u četiri Sturmpanzerwagenabteilungen satnije.

Zaključak
Njemački i austrijski (ili bolje rečeno austro-ugarski) generali, koji su doslovno odrasli na konjima, teško su prihvaćali modernu tehnologiju i mogućnosti koje je ona pružala. Zbog toga se i dogodio zaostatak u razvoju oklopnih vozila, posebice tenkova, koji se do kraja I. svjetskog rata više nije mogao nadoknaditi. Osim toga, i kad je razvoj tenkova konačno započeo, njemački su generali forsirali (pre)teške tenkove da dominiraju bojištem, kao što su bojni brodovi dominirali morima. Tako su “sve karte” bačene na A7V, koji se pokazao potpunim promašajem. Tijekom 1917. i 1918. javio se i kronični nedostatak sirovina, što je dodatno usporilo razvoj i proizvodnju tenkova. Zbog toga ne začuđuje što su najbolji njemački tenkovi zapravo bili zarobljeni britanski i francuski tenkovi.
Međutim, lekcija je naučena i Njemačka će u II. svjetski rat ući s odličnim tenkovima, koji su razvijeni usprkos strogim Versajskim odredbama i najmoćnijim oklopnim snagama.