U razvijenom srednjem vijeku pješačke postrojbe europskih vojski počinju istiskivati teško konjaništvo. Osim toga, manje zaštitnih pokrivala na tijelima vojnika značilo je da postaju prepoznatljivi po odorama…

U drugoj polovini XV. st. u vojnim strategijama dolazi do preokreta čiji su začetnici bili Švicarci. U burgundskim ratovima (1474. – 1477.), njihovo pješaštvo preuzima višestoljetnu prevlast oklopljenih konjanika na bojištu. Švicarci tad postaju najtraženiji najamnici u Europi. Uvodi se i novo naoružanje na dugom dršku, npr. helebarde, glefe, partizane, namijenjene za borbu pješaštva protiv konjanika. Zaštita tijela s vremenom se svodi samo na puni prsni, odnosno leđni oklop i kacigu, koja se raširila po cijeloj Europi pod nazivom španjolski morion, a i danas je dio odore Papinske garde. Odora vojnika u velikoj mjeri slijedi renesansna pravila odijevanja. Po uzoru na Švicarce formiraju se i druge najamničke postrojbe, u prvom redu njemački landsknehti, koji im ubrzo postaju najveći konkurenti.

Pukovnici kao kreatori

Landsknehti su velik kvalitativni iskorak postigli na području novačenja. Provodili su ga istaknuti ratnici koje je imenovao osobno vladar, pri čemu im je dodjeljivano zvanje pukovnika i pukovnički patent – dokument kojim je bilo predviđeno koliko će njihova pukovnija imati nižih administrativnih cjelina – satnija, kakve snage i sastava te način financiranja. Nalogodavac koji je podizao vojsku morao je staviti pukovnicima na raspolaganje potreban iznos u gotovini ili kreditnim pismima, ali nije bila rijetkost da novačenje obavljaju i sami pukovnici vlastitim sredstvima, uz jamstva vladara da će im se uloženo i vratiti. U takvim su okolnostima pukovnici zahtijevali, a nerijetko i sami omogućavali prepoznatljivo odijevanje svojih pripadnika. Odjeća landsknehta bila je prilagođena muškoj modi tog vremena, samo što je bila osebujnija i šarenija kako bi privukla potencijalne novake. Gornji dio sastojao se od široke košulje s velikim nabranim rukavima, nerijetko bogato ukrašenim čipkom, preko koje se nosila jakna ili prsluk. U zimskim uvjetima nošeni su plaštevi, različiti oblici kabanica i dugih kaputa. Osim toga, nosili su šarene i bogato ukrašene tijesne hlače te šarene čarape do koljena. Komplet takve odjeće dopunjavao je raskošan šešir široka oboda ukrašen perjem (njemački landsknehti rijetko su nosili kacige). Pojedine postrojbe landsknehta razlikovale su se ponajprije po boji odjeće, koju je obično propisivao i nosio njihov pukovnik. Prije bitke pojedini su pukovnici zahtijevali od svojih landsknehta da preko odjeće navuku košulje bijele ili neke druge uočljive boje. Na taj je način bilo jednostavnije prepoznati vlastite vojnike tijekom bitke, a s druge strane, tako vidljiva odjeća bila je dobra mjera protiv dezerterstva.

Stalna postrojba

Znatniji pomak u razvoju vojnih odora učinilo je Osmansko Carstvo tijekom ustrojavanja oružanih snaga. Za razliku od većine europskih zemalja kasnog srednjeg vijeka, Osmansko Carstvo razvilo je iznimno učinkovito pješaštvo, iako je glavninu vojske činilo konjaništvo. Pješaštvo je imalo važnu ulogu, u prvom redu janjičari, koji su kao elitne postrojbe mogli izdržati i udar konjaništva. Janjičari su ustrojeni oko 1330. godine kao stalno pješaštvo pod neposrednim zapovijedanjem sultana, a činili su prvu organiziranu stajaću vojsku u Europi od pada Zapadnog Rimskog Carstva. Janjičari su bili strijelci ispočetka naoružani lukom, a poslije vatrenim oružjem, a obvezno su bili naoružani i hladnim oružjem za blisku borbu. Tipična odjeća, odnosno odora janjičara sastojala se od vrećastih hlača (šalvare) nošenih preko donjeg rublja te pamučne ili lanene košulje preko koje je nošen kratki kaput (obično do koljena) dugih rukava koji se vezivao u struku. Oko pojasa omatao se širok povez za koji se obično zaticao jatagan, bodež, a s pojavom i razvojem vatrenog oružja i pištolji (obično dva). Zapovjednici janjičara nosili su jakne obrubljene krznom. Vojnici su nosili crvene, a zapovjednici žute kožnate čizme. Bijelo nojevo pero koje su znali zataknuti za kapu bila je nagrada koja se davala pojedinim janjičarima za hrabrost i posebne zasluge u borbi.

Žlica, kuhača, kotao

Janjičari su često prikazivani u raznobojnoj odjeći, ali službena boja njihovih postrojbi bila je plava ili žuta pa je i osnovni dio odjeće morao biti u tim bojama. Bili su prepoznatljivi po kapi od bijele vune, koja je sa stražnje strane imala četvrtast dio koji je visio do sredine leđa. Drugi prepoznatljiv dio odore bila je drvena žlica spojena na prednji dio kape kao značka.

S druge strane, zapovjednici su nosili kuhaču svezanu za pojas kao svojevrsnu oznaku čina. Janjičari su imali vjerojatno najbizarnije nazive i obilježja časničkih zvanja u cijeloj povijesti vojne organizacije. Naime, njihova je stratifikacija i unutarnja društvena struktura vjerojatno bila svojevrsna preslika tadašnjih normi obiteljskog života. Tomu je pridonio jak utjecaj bektašija, pripadnika derviškog vjerskog reda koji su im bili dušobrižnici. Zahvaljujući tom utjecaju, janjičare se u određenoj mjeri može usporediti sa srednjovjekovnim viteškim redovima. U takvim je okolnostima vojnički kolektiv trebao postati zamjena za obitelj pa je velika pozornost posvećivana kolektivnom stanovanju i prehrani, koja je postala najvažniji oblik janjičarske socijalizacije. Za razliku od većine europskih zemalja, u kojima je glavna svetinja postrojbe bila (u određenoj mjeri ostala i do danas) ratna zastava, kod janjičara to je bio kotao za spremanje hrane. Oko kotla su održavane sve najvažnije vojničke ceremonije i savjetovanja, a njegov gubitak u borbi bio je najveća sramota za postrojbu.

Marinko OGOREC