Eksplozivna oružja koja su postala poznata pod zajedničkim kolokvijalnim nazivom bunker busters koriste se još od Drugog svjetskog rata, a razvijaju se i danas. Kao i kod niza drugih oružnih sustava, u brojnosti i učinkovitosti modela i rješenja prednjače Amerikanci

Prije Drugog svjetskog rata za uništavanje snažno utvrđenih ciljeva rabilo se isključivo topništvo velikog i vrlo velikog kalibra. Razlog je bio jednostavan – bombarderi nisu imali dostatnu nosivost za bombe određene mase i veličine. Sve se promijenilo pojavom prvih četveromotornih teških bombardera. Britanski avioni Avro Lancaster, Handley Page Halifax i Short Stirling, te američki Boeing B-17 Flying Fortress i Consolidated B-24 Liberator imali su nosivost za bombe mase pet i više tona. Bilo je to dovoljno za razvoj pa potom i borbenu uporabu prvih bombi namijenjenih uništavanju jako dobro zaštićenih ciljeva. Pripremajući se za invaziju Saveznika na Francusku, Nijemci su u Francuskoj, Belgiji i Njemačkoj počeli graditi baze zaštićene armiranim betonom. Zbog toga su Britanci i Amerikanci morali razviti oružje kojim će ih razoriti. Rješenje je ponudio Sir Barnes Neville Wallis (1887. –1979.) razvivši ideju seizmičke ili zemljotresne bombe. Princip je bio u tome da bomba masom i brzinom ne probije građevinu nego tlo u neposrednoj blizini te prodre ispod temelja građevine. Potom bi eksplozijom nastala rupa u koju bi temelji potonuli pa bi se zgrada urušila. Wallis je svoju ideju materijalizirao kroz dva projekta – Tallboy i Grand Slam.

Nije crtić, nego bomba

Tallboy je imao masu od 5443 kilograma i bio načinjen od ojačanog čelika. Kad bi ga se izbacilo iz bombardera na visini od 5500 metara pri brzini od 270 km/h, Tallboy je dosegnuo najveću brzinu od čak 1210 km/h. Zbog toga je mogao probiti zidove od armiranog betona debele čak pet metara. Grand Slam je bio gotovo dvostruko veće mase – 10 160 kilograma. Bomba je projektirana za djelovanje s visine od 12 200 metara. Međutim, zbog (pre)velike mase britanski bombarderi Lancaster B.Mk 1 Special nisu uspijevali premašiti visinu od 4600 metara. I to usprkos činjenici da su dobili snažnije motore te im je masa značajno smanjena. Zbog toga je učinkovitost Grand Slama bila bitno manja nego što su Britanci prvotno planirali. Osim toga, tako velika masa utjecala je na stabilnost i upravljivost bombardera pa su posade imale velik problem održavati ih u zraku. Stoga ne čudi da je od 99 bombi uporabljeno tek 42. Grand Slam je i danas najveća bomba koju je RAF ikad uporabio u borbi. Bombe Tallboy i Grand Slam uglavnom su rabljene za uništavanje željezničkih mostova i vijadukata. Za armirane zgrade Britanci su razvili posebnu bombu: 4500 lb Concrete Piercing/Rocket Assisted, puno poznatiju pod nadimcima Disney Swish i Disney Bomb. Koncepcijski, Disney Bomb bila je znatno naprednije rješenje od gravitacijskih Tallboya i Grand Slama jer je koristila raketni motor. Zapravo, devetnaest raketnih motora na čvrsto gorivo – barut kordit. Bomba, ili bolje rečeno raketa, bila je dugačka 5,03 metra. Najbolja odlika bila joj je mala masa od samo dvije tone. Što je značilo da su Disney Bomb mogli nositi i neki srednji bombarderi. A teški četveromotorni i do dvije.

Disney Bomb bi se odbacivala s visine od 6100, a raketni bi se motori aktivirali na otprilike 1500 metara. Zahvaljujući njima, brzina udara bila bi oko 1600 km/h. To je bilo dovoljno za probijanje zida od najmanje 4,5 metra izrađenog od armiranog betona. Disney Bomb imala je i nedostatke. Jedan je bio nepreciznost, jer nije postojao sustav navođenja, a bomba/raketa odbacivana je s poprilične visine. Još veći nedostatak bila je činjenica da je u borbenu uporabu ušla na samom kraju rata. Usprkos tome, dokazala je učinkovitost načina djelovanja. Isti je princip naknadno iskorišten za mnoge rakete namijenjene uništavanju čvrstih ciljeva, prije svega uzletno-sletnih staza za zrakoplove.

Promjena pristupa

Neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata razvoj bombi, koje su postale poznate pod zajedničkim kolokvijalnim nazivom bunker busters (razbijači bunkera), zaustavljen je jer se smatralo da će se jako dobro zaštićeni ciljevi uništavati nuklearnim oružjem. To se promijenilo tijekom Korejskog rata (1950. – 1953.) jer je Američko ratno zrakoplovstvo imalo hitnu potrebu za uništavanjem dobro branjenih ciljeva kao što su mostovi. Za tu namjenu odabrana je bomba ASM-A-1 Tarzon poznata i pod oznakom VB-13. Nastala je na osnovama vođene bombe VB-3 Razon čiji je razvoj započeo 1942., ali nije dovršen prije kraja Drugog svjetskog rata. Ipak je nastavljen i nakon rata, iako s vrlo ograničenim sredstvima. Tako je početkom Korejskog rata Razon bio jedino američko oružje sposobno uništavati mostove i vijadukte. Za razliku od britanskog pristupa, koji se bazirao na što masivnijim bombama, Amerikanci su preferirali masovnu uporabu puno lakših bombi. Kako je masa Razona bila samo 450 kilograma, teški bombarderi B-29 Superfortress mogli su ih ponijeti do osam.

Vrlo brzo pokazalo se da američki pristup nije bio najbolji. Razoni su vrlo rijetko uspijevali pogađati mostove, a kad bi ih i pogodili razina oštećenja bila bi premala da bi onesposobila promet i transport. Zbog toga se Američko ratno zrakoplovstvo okrenulo znatno većoj bombi, već spomenutom Tarzonu. Zapravo je razvoj te bombe započeo još u veljači 1945. na osnovi britanskog Tallboya. Tvrtka Bell Aircraft Corporation uspjela je dobiti vrlo ograničena sredstva za nastavak razvoja i nakon što je završio Drugi svjetski rat. Uz znatno ulaganje vlastitih sredstava tvrtke, razvoj se nastavio do 1950. godine kad je došla prva narudžba. Tarzoni su prvi put u borbi uporabljeni 14. prosinca 1950. Kako su se pokazali podosta uspješni, Bell je dobio narudžbu za čak tisuću komada. Međutim, dogodili su se veliki sigurnosni incidenti. Dvije bombe prijevremeno su eksplodirale, jedna još dok je bila na bombarderu, a druga u zraku. Stoga je proizvodnja prvo privremeno obustavljena zbog istrage, a u kolovozu 1951. program je potpuno prekinut.

Povratak u novom ratu

Tijekom Vijetnamskog rata u koji su se Amerikanci počeli uključivati 1960-ih, američko ratno i mornaričko zrakoplovstvo mučilo se s uništavanjem mostova. Vođeni projektil AGM-12 Bullpup imao je previše mana da bi bio učinkovit. Najveća je bila u tome što je pilot morao ručno navoditi projektil na cilj. Iako je brzina leta bila popriličnih 455 metara u sekundi (1638 km/h), prosječno vrijeme napada bilo je oko dvadeset sekundi. Ne čini se puno, ali pilotima je to bila cijela vječnost. A pritom su morali upravljati i avionom. Nešto je bolja situacija bila kod aviona s dva člana posade, ali vrijeme nad ciljem i dalje je bilo predugo. Zbog toga je razvijena navođena bomba AGM-62 Walleye. Njezina je najveća prednost bila televizijsko samonavođenje koje je pilotu omogućavalo odbaciti bombu i odmah početi s povlačenjem. Walleye nije imao pogon pa je domet ovisio o visini i brzini pri kojoj je odbačen, te nije mogao biti veći od 16 kilometara. S obzirom na to da ni kvaliteta kamere nije bila posebna, taj je domet ionako bio tek teoretski. Walleye je prvi put uporabljen u Vijetnamu u svibnju 1967. i odmah se pokazao oružjem uspješnim za ono što je i napravljen. S vremenom su se otkrili i nedostaci, ponajviše vezani uz kameru. Usprkos tome, na osnovama Walleya razvijen je i glasoviti vođeni projektil zrak-zemlja AGM-65 Maverick.

Walleye i Maverick učinili su razorne bombe nepotrebnim. Međutim, kad je Irak okupirao Kuvajt 1990. godine Američko ratno zrakoplovstvo suočilo se s puno važnih iračkih ciljeva koji su se nalazili u skloništima ukopanim pod zemljom. Osim što su u takvim skloništima bila zapovjedna mjesta, neka su bila vrlo velika, sposobna primiti cijele brigade (do 1200 vojnika) sa zalihama vode i hrane za mjesec dana. Takvi su podzemni kompleksi bili zakopani 10 do 15 metara pod zemljom i dodatno zaštićeni zidovima od armiranog betona debljine 2,5 metara. Svako je sklonište imalo nekoliko ulaza/izlaza, dodatno zaštićenih vratima otpornim na eksplozije. Iznad svakog izlaza, kao dodatna zaštita, nalazila bi se ploča od posebno ojačanog armiranog betona debljine 0,5 metara. Takve bi ciljeve bilo najlakše uništavati taktičkim nuklearnim oružjem (iako su neki bili zaštićeni i od nuklearnog napada). Na sreću, to nije dolazilo u obzir. Proračuni su pokazali da bombe BLU-109, koje su se do tada rabile za takve namjene, neće postići željeni učinak. Mogle su probiti zidove od armiranog betona debljine 1‚8 metara, ali ne ako su bili dodatno zaštićeni slojem zemlje od 10 do 15 metara.

Stručnjaci iz starog arsenala

Kako niti jedan saveznik nije imao oružje kakvo su Amerikanci trebali za kampanju u Iraku, pokrenut je hitan program razvoja. Rezultat je bila vođena bomba GBU-28 koju je u nekoliko mjeseci razvio Watervliet Arsenal (država New York) Američke kopnene vojske. To je najstariji američki arsenal, utemeljen daleke 1813. i još uvijek radi. Danas uglavnom proizvodi cijevi za haubice, tenkove i minobacače. S takvim referencijama, nije čudno da se njihovo rješenje za superbombu temeljilo na topničkoj cijevi. Izvorno su uporabili cijev haubica kalibra 203 mm koje su do tada povučene iz operativne uporabe te ih je bilo jako puno po američkim skladištima. Kao osnovu za novu bombu uporabili su cijev duljine pet metara i promjera 37 centimetra. Kako bi izdržale napore konstantne paljbe stotina granata, topničke cijevi rade se od najčvršćeg čelika. Tako kvalitetan čelik davao je dovoljno čvrstoće da bombi omogući prodor kroz 15 metara zemlje te se zabije u zid armiranog betona prije nego što eksplodira.

Watervlietovi stručnjaci napunili su veliku cijev s 295 kilograma eksploziva tritonal. To je mješavina klasičnog dinamita (TNT-a) i praha aluminija u omjeru 80 naprama 20 posto. Aluminij povećava brzinu reakcije dinamita i tako povećava razornu moć. Ukratko, s 20 posto aluminija razorna moć TNT-a povećava se za 18 posto. Da bi se povećala učinkovitost ugrađen je upaljač FMU-143 s odgođenim djelovanjem. Novije izvedenice GBU-28 dobile su pametne upaljače HTSF (Hard Target Smart Fuzes) koji rabe akcelerometar i mikroprocesore da bi aktivirale eksplozivno punjenje u idealnom trenutku. S obzirom na to da se radilo o 1990. godini, nova je bomba morala dobiti nekakav sustav navođenja da bi joj se povećala preciznost i učinkovitost. Odabran je tada najsuvremeniji laserski sustav navođenja Paveway. Prva laserski navođena bomba testirana je u travnju 1965. sa sustavom tvrtke Texas Instruments (sada Raytheon). Prve su laserski navođene bombe uporabljene u borbi već 1968. godine.

Različiti podaci

Najbolja je odlika sustava Paveway što on za vrlo malo novca od glupih gravitacijskih bombi čini pametne, tj. laserski navođene. To se postiže tako da se na gravitacijsku bombu postave dva dodatka. Na stražnji kraj idu aerodinamička krilca koja stabiliziraju bombu tijekom pada i time omogućavaju njezino upravljanje. Usmjeravanje bombe obavlja se preko upravljačkog sustava koji se postavlja na nos bombe. On se sastoji od laserskog senzora, računala i četiri pokretna krilca. Laserski senzor otkriva lasersko zračenje, a računalo izračunava putanju leta te usmjerava bombu preko četiri krilca. Cilj se laserskom zrakom može osvijetliti na puno načina, iako postoje tri osnovna. Prvi je iz samog aviona, što je bio najviše korišten način tijekom rata 1991. godine. Drugi je način da se cilj osvijetli sa zemlje. Treći je s besposadne letjelice. Sustav navođenja Paveway još je 1968. godine omogućavao precizan pogodak s odstupanjem od pet metara. Preciznost se s vremenom sve više povećavala i danas se računa u centimetrima. Serija Paveway II, koja je još uvijek u punoj serijskoj proizvodnji, ima povećana repna krilca za upravljanje letom i mogućnost ugradnje na teške bombe kao što je Mk 84 mase 900 kg. Serija Paveway III ima još veća repna krilca, prilagodljiv digitalni autopilot i dvostupanjski sustav vođenja (s dodanim inercijalnim sustavom vođenja na srednjem dijelu putanje). Ta su poboljšanja omogućila povećan domet uporabe s malih visina i mogućnost ugradnje na bombe još veće mase. Zbog velike potražnje, sustave Paveway II Plus/III/IV uz Raytheon proizvodi i Lockheed Martin.

Izvorna superbomba ima oznaku BLU-113, a kad se na nju postavi sustav za lasersko navođenje oznaka joj je GBU-28. Zanimljivo je da se dostupni izvori ne slažu oko dimenzija i mase BLU-113/GBU-28. Službene stranice Američkog ratnog zrakoplovstva navode da GBU-28 ima masu od 5 tisuća funti, duljinu 25 stopa i promjer od 2 stope i 4 inča. U metričkom sustavu to bi bilo 2268 kilograma, 7620 milimetara duljine i 711 milimetara promjera. Inače vrlo pouzdan Jane’s navodi nešto drukčije podatke s manjim brojevima. Oni tvrde da je duljina 19 stopa i 1,3 inča (5824 mm), promjer tijela 16 inča (407 mm). Najveća je razlika u masi jer Jane’s  tvrdi da je ona 4700 funti (2131,9 kg).

Prvi put u borbi

Prvotni planovi predviđali su da će prve bombe GBU-28 biti spremne za borbena djelovanja već 15. siječnja 1991. Međutim, razvoj se oduljio, iako je za američke standarde bio nevjerojatno brz. Prvi test obavljen je 24. veljače. GBU-28 pogodio je cilj nadzvučnom brzinom i zabio se više od 30 metara duboko u zemlju. To je iznenadilo stručnjake Američkog ratnog zrakoplovstva koji su tvrdili da bomba neće prodrijeti upola manje duboko. Stoga su bili predlagali razvoj bombi mase sedam ili čak devet tisuća funti (3175 i 4082 kilograma). Takav uspjeh iznenadio je sve, pa su odlučili da nije isplativo kopati toliku rupu da bi se bomba izvukla. Dva dana poslije izvršen je test probojnosti armiranog betona. Bomba opremljena s raketnim motorom probila je zid debljine 22 stope (6,7 metara) i prošla još pola milje (800 metara).

Nakon što su sve sumnje u učinkovitost GBU-28 otklonjene, odlučeno je da se treća i četvrta bomba ne potroše na testiranja već da se pošalju u Saudijsku Arabiju. Prva borbena uporaba bila je u noći 27. na 28. veljače 1991. Nesreću da budu prvi ciljevi imala su dva bunkera u iračkoj zrakoplovnoj bazi al-Taji. Još prije preživjeli su nekoliko pokušaja uništenja jurišnika F-117 Nighthawk koji su bacali bombe GBU-27/B, pa su Sadamovi vojnici smatrali da su sigurni. Zbog toga su bunkeri bili puni osoblja kad su dva aviona F-111 Aardvark, svaki naoružan s jednom bombom GBU-28, napala. Jedna je bomba promašila jer je posada laserom iluminirala krivi cilj. No zato je druga imala izravan pogodak. Bunker, koji je do tada bez problema bio izdržao nekoliko pogodaka GBU-27/B, potpuno je uništen zajedno s osobljem u njemu. Operacija Desert Storm završila je istog dana, tako da novih napada bombama GBU-28 više nije bilo.

Masivan proboj

Ma kako se činilo da je GBU-28 učinkovita bomba, nije mogla djelovati protiv objekata i skloništa koja su bila zaštićena od nuklearnog udara, primjerice snage 20 kilotona. Za uništavanje takvih ciljeva razvijena je bomba GBU-57. Tijekom 2002. godine tvrtke Northrop Grumman i Lockheed Martin radile su studiju vrlo velike bombe kojom bi se uništavali i najbolje zaštićeni ciljevi. Međutim, obje su tvrtke odustale od projekta zbog prevelikih zahtjeva. Nakon početnog neuspjeha, razvoj je preuzela agencija DTRA (Defense Threat Reduction Agency) koja djeluje pod američkim ministarstvom obrane. Ona je 2009. godine ugovor za razvoj dodijelila Boeingu. Projekt je označen kao masivni ubojni probojnik (Massive Ordnance Penetrator – MOP). Glavna je namjena MOP-a uništavanje strateški važnih ciljeva koji su stoga zaštićeni debelim slojem zemlje i zidovima od ojačanog armiranog betona. Da bi to postigla, GBU-57 je divovska i po mnogim svojim odlikama nastavak je projekata Tallboy i Grand Slam. Neki je izvori opisuju kao zemljotresnu (earthquake) bombu koja samo dio svoje učinkovitosti ostvaruje probojnošću, a dio vrlo snažnom eksplozijom. Na cilj se navodi pomoću GPS-a. Taj način navođenja omogućuje gotovo istodobni napad na isti cilj s više bombi, čime se povećava vjerojatnost uništenja i najbolje utvrđenih objekata. Početne tvrdnje bile su da GBU-57 može probiti nešto više od 18 metara zemlje. To se vjerojatno odnosilo na prve inačice. Najnovije mogu probiti više od 60 metara zemlje te eksplozijom bojne glave prouzročiti razaranje na još desetke metara. Pentagon i američko ratno zrakoplovstvo jako su se trudili da u javnost dospije što manje informacija o GBU-57. Iako je razvoj dovršen još 2011. godine, donedavno je bilo vrlo malo njezinih fotografija. Sukladno tome, nisu opsežne ni tehničke informacije. Ono što se zna jest da postoje najmanje četiri inačice – GBU-57, GBU-57/B, GBU-57A/B i GBU-57B/B. One su opremljene bojnim glavama BLU-127/B, BLU-127A/B i BLU-127B/B, a odnedavno se spominje i BLU-127C/B koja se ugrađuje u posebnu bombu GBU-57F/B. Tako velik broj bojnih glava rezultat je pokušaja da se poveća razorna moć, a da se pritom ne poveća masa bombe, koja je povelika.

Američko ratno zrakoplovstvo kaže da je masa GBU-57 u klasi 30 tisuća funti (oko 13 600 kg). Gotovo svi neslužbeni izvori tvrde da je prava masa 27 125 funti ili 12 304 kilograma. Od toga na bojnu glavu otpada 5342 funti ili 2423 kilograma. Ni protežnosti nisu male. Duga je 6,2 metra i široka 0,8 m. Zbog toga je očito da GBU-57 mogu ponijeti samo dva američka borbena aviona. Jedan je vječni B-52 Stratofortress. Ti su bombarderi jako stari, ali još uvijek se rabe za testiranja. Za borbenu uporabu namijenjeni su bombarderi sa smanjenim radarskim odrazom B-2 Spirit. To nije iznenađenje jer Američko ratno zrakoplovstvo s GBU-57 namjerava uništavati najbolje branjene ciljeve. Iako svaki B-2 teoretski može ponijeti do dvije bombe, Lockheed Martin je morao na njima obaviti preinake ugradnjom posebno razvijenih nosača. Sa GBU-57 naoružat će se i budući američki strateški bombarderi B-21 Raider. Svaki će moći ponijeti samo jednu bombu. Pritom nije problem u nosivosti, već u veličini prostora za naoružanje u trupu. Za sada ne postoje podaci da je GBU-57 uporabljena u borbenim operacijama. S obzirom na razornu moć, teško da bi takva uporaba ostala neprimijećena.        

Ruske (ne)poznanice

Ruske bombe za razaranje najdebljih i najdubljih bunkera temelje se na dva modela – KAB-1500 i KAB-500. Prva je mase 1500, druga 500 kilograma. Bomba KAB-1500 uporabljena je kao osnova za razvoj nekoliko ruskih vođenih bombi namijenjenih uništavanju dobro utvrđenih ciljeva, ali i ciljeva kao što su mostovi i vijadukti. KAB-1500LG-Pr-E ima penetracijsku bojnu glavu i lasersko navođenje. Na službenim internetskim stranicama ruske državne izvozne vojnoindustrijske tvrtke Rosoboronexport stoji da bomba ima ukupnu masu od 1525 kilograma. Probojna bojna glava ima masu 1120 kilograma uključujući eksplozivno punjenje mase 210 kg. Zajedno s laserskim sustavom za navođenje i krilcima za stabilizaciju leta, duljina joj je 4,28 metara, promjer tijela 580 mm. Bomba je namijenjena za djelovanja s visine od jednog do osam kilometara pri brzini aviona od 550 do 110 km/h. Preciznost joj je 4 do 7 metara. Ruski izvori ne navode domet djelovanja niti učinkovitost djelovanja. Zapadni izvori tvrde da KAB-1500LG-Pr-E može probiti do 20 metara zemlje ili zid od armiranog betona debljine dva metra.

Rosoboronexport spominje još dvije bombe kojima je osnova KAB-1500. Jedna je KAB-1500Kr-Pr, a druga KAB-1500Kr-OD. Zajednička je značajka obje da imaju elektrooptički sustav samonavođenja. Po kratkom opisu, KAB-1500Kr-Pr je također namijenjena uništavanju dobro zaštićenih ciljeva, prije svega zapovjednih mjesta i bunkera/kaponira. Ima bojnu glavu mase 1170 kilograma uključujući eksplozivno punjenje mase 440 kg. Po tome se vidi da je način djelovanja više razarajući nego probojan. Bomba KAB-1500Kr-OD namijenjena je uništavanju važnih stacionarnih ciljeva kao što su mostovi, željeznički čvorovi, industrijska postrojenja i slično. Ima elektrooptičko navođenje te bojnu glavu mase 1170 kilograma. S obzirom na namjenu napunjena je sa 650 kilograma eksploziva.

Rusko ratno zrakoplovstvo ima još jednu bombu namijenjenu uništavanjima dobro zaštićenih ciljeva za koju se na Zapadu donedavno nije znalo. Radi se o bombi BETAB-500ŠP. Namijenjena je djelovanju s malih visina i nema sustav navođenja. Umjesto toga ima nekoliko vrlo zanimljivih rješenja. Kao osnova uzeta je gravitacijska bomba BETAB-500. Kako bi se omogućilo djelovanje s malih visina bomba je dobila dva tehnička rješenja – padobran i raketni motor. Ugradnja padobrana bila je potrebna kako bi se avionu s koje je odbačena dalo vremena da se udalji. Tim prije ako u napadu sudjeluje dva ili više aviona.

Problem gubitka brzine zbog djelovanja padobrana, ali i činjenica da bomba djeluje s malih visina pa nema vremena ubrzati, riješen je ugradnjom raketnog motora. On u vrlo kratkom vremenu ubrza bombu dovoljno da može probiti do tri metra zemlje ili zid napravljen od armiranog betona debljine jednog metra. Iako se to ne čini puno, treba imati na umu da se bombe BETAB-500ŠP ne odbacuju pojedinačno već u velikom broju pa je djelovanje kumulativno. U ruskom ratnom zrakoplovstvu bome BETAB-500ŠP namijenjene su i za uništavanje uzletno-sletnih staza. Jedini je problem što su zrakoplovne baze u pravilu jako dobro branjene, a bombe BETAB-500ŠP nemaju sustav navođenja već piloti moraju avione dovesti neposredno iznad cilja.

GBU-37 – satelitsko navođenje

GBU-28 bila je vrhunac tehnologije u trenutku nastanka 1991. godine. Lasersko navođenje nije bilo nepoznanica, no vrlo je malen broj vojski imao senzore za njegovo otkrivanje. Stoga su je jurišni avioni sa smanjenim radarskim odrazom F-117 Nighthawk mogli rabiti sigurno. Međutim, princip navođenja laserom ima nekoliko velikih mana. Prva je da se lasersko zračenje može lako otkriti. Ravna laserska zraka odaje i mjesto s kojeg laser zrači. Osim toga, laser mora osvjetljavati cilj sve do pogotka bombe ili projektila. Usto, laser je jako osjetljiv na vremenske prilike pri čemu niska naoblaka i magla značajno smanjuju učinkovitost. Jednako kao i prašina. Svi ti nedostaci značili su da GBU-28 ima previše nedostataka da bi se njom naoružali strateški bombarderi B-2. Oni su trebali oružje koje ničim neće otkrivati njihovu prisutnost u neprijateljskom zračnom prostoru. Zbog toga je razvijena bomba GBU-37 sa satelitskim navođenjem. Kao i bomba GBU-28, i GBU-37 koristi bojnu glavu BLU-113/B. Za razliku od GBU-28 koja upravljački dio ima u nosu zbog smještaja laserskog senzora, GBU-37 za upravljanje rabi krilca na stražnjem dijelu. Upravljački sustav sastoji se od dvije antene GPS sustava, računala za nadzor leta i sustava za upravljanje krilcima. Masa vođene bombe GBU-37 je 4700 funti ili 2100 kilograma. Dugačka je 5,2 metra i ima promjer tijela 79 centimetra. S obzirom na to da nema pogon, domet ovisi o visini i brzini ispuštanja no nije veći od deset kilometara. Razvoj je dodijeljen tvrtki Northrop Grumman, a prvo testiranje obavljeno je u svibnju 1997. Prvi put u borbi GBU-37 je upravljena 1999. godine u operaciji Allied Force iznad SR Jugoslavije.

GBU-72 – u akciji ili u razvoju?

Prilično nova vođena bomba GBU-72 razvijena je kao zamjena za GBU-28 unutar američkog programa Advanced 5000 Pound Warhead/Advanced 5000 Pound Penetrator. Prvo testiranje obavljeno je 7. listopada 2021. Neki izvori tvrde da je bomba još uvijek u razvoju, a neki da je već uporabljena u akciji na Bliskom istoku. Kao osnova za razvoj uzet je sustav Joint Direct Attack Munition (JDAM) koji je namijenjen bombama mase do 2000 funti (907,2 kg) te prilagođen za postavljanje na bombe mase do 5000 funti (2268 kg). JDAM je razvila tvrtka Boeing i danas je glavni sustav Američkog ratnog zrakoplovstva kojim gravitacijske pretvara u vođene bombe. Kombinira satelitski (GPS) i inercijalni sustav vođenja s dodatkom za upravljanje letom koji se postavlja na rep bombe i dodatak s krilima na sredini tijela za povećanje dometa. Na ispitivanju obavljenom 2001. godine JDAM je, rabivši isključivo inercijalno vođenje, postigao preciznost od 14 metara. Preciznost se znatno povećala na osam metara kad je rabljen i GPS sustav vođenja. Tijekom američke invazije na Irak 2003. godine, 28 satelita GPS sustava neprekidno je poboljšavano tako da su na kraju omogućili iznimnu preciznost od samo 3,08 metra u 95 posto slučajeva. To je bilo dovoljno da JDAM postane osnovni sustav za vođene bombe američkih oružanih snaga. Rezultat je masovna serijska proizvodnja od 30 000 komada godišnje uz pojedinačnu cijenu od 22 600 američkih dolara.

TEKST: Mario Galić