Razdoblje mira nakon pohoda francuskog kralja Karla VIII. na Italiju bilo je vrlo kratko, njegov nasljednik imao je iste ambicije i 1499. otpočeo je Drugi talijanski rat…

Razmjerno brzo nakon završetka I. talijanskog rata (v. Pohod francuskog kralja, HV 570), francuski kralj Karlo VIII. umro je 1498. bez neposrednog nasljednika. Nakon kraćih dinastijskih sukoba, uglavnom svedenih na dvorske intrige, na prijestolje je zasjeo njegov rođak Luj XII. (1462. – 1515.) iz kuće Valois – Orléans. Za razliku od svojeg prethodnika smatrao je kako mu osim Napuljskog Kraljevstva koje je bilo primarni povod I. talijanskog rata pripada i Milansko Vojvodstvo. Unatoč izraženoj naklonosti milanskog vladara Lodovica Sforze (1452. – 1508.) prema Francuskoj, naravno da nije bio spreman predati Milansko Vojvodstvo pod Lujevu upravu.

Trijumf u Milanu
Kako bi pripremio ostvarenje svojih ciljeva ratnom opcijom, Luj je 1499. s Mletačkom Republikom potpisao sporazum o savezništvu u utvrdi Blois na rijeci Loire, kojim je Veneciji obećana Cremona. Sporazum je dobio i blagoslov pape Aleksandra VI., vjerojatno poznatijeg pod svjetovnim imenom Rodrigo de Borgia (1431. – 1503.). Taj talijanski plemić španjolskog podrijetla jedan je od najkontroverznijih papa u povijesti Katoličke crkve, bio je otac devetero izvanbračne djece među kojima su najpoznatiji Lucrezia (1480. – 1519.) i Cesare Borgia (oko 1475. – 1507.). Odmah nakon potpisivanja sporazuma, Luj XII. šalje u Lombardiju vojsku kojom je zapovijedao milanski kondontjer Gian Giacomo Trivulzio (oko 1440. – 1518.), radikalni protivnik milanskog vladara Lodovica Sforze. Istodobno s Trivulziovim snagama Milansko je Vojvodstvo napala i Mletačka Republika, čime je započeo II. talijanski rat. U nemogućnosti obrane od dvaju snažnih protivnika, Sforza se sklonio kod rimsko-njemačkog kralja Maksimilijana I. Habsburškog (1459. – 1519.) koji je bio muž njegove nećakinje. Luj XII. svečano je ušao u Milano, međutim njegova vlast nije bila stabilna sve dok Sforza sa svojim postrojbama nije bio poražen u Bitki kod Novare u Pijemontu, 45 km zapadno od Milana (8. – 10. travnja 1500.).

Plaćenička izdaja
Prije bitke obje su strane svoje postrojbe popunjavale plaćenicima, a u to vrijeme najbolji plaćenici bili su Švicarci. Naime, temeljem iskustva iz bitaka kod Morgartena 15. studenog 1315. i Laupena 21. lipnja 1339. kad su pobijedili Habsburgovce, ali i drugih sličnih bitaka, Švicarci su gotovo cijelo stoljeće razvijali novu taktiku. Zbog toga u Burgundskim ratovima tijekom druge polovine XV. stoljeća njihovo pješaštvo konačno preotima višestoljetnu prevlast oklopljenih konjanika na bojištu. Od tada Švicarci postaju najtraženiji najamnici u Europi. Njihovo pješaštvo činile su tri vrste boraca – strijelci naoružani samostrijelom (poslije je samostrijel zamijenjen vatrenim oružjem), helebardisti (ujedno i najbrojniji) te pikeniri naoružani dugim kopljem. Iz navedenih razloga, francuski kralj Luj XII. angažirao je oko 10 000 švicarskih plaćenika koji su se priključili već prije angažiranim švicarskim plaćenicima pod zapovjedništvom francuskog vojskovođe Louisa II. de la Trémoillea (1460. – 1525.). Istodobno većinu vojnih snaga Lodovica Sforze činili su švicarski plaćenici.
Potrebno je naglasiti kako su švicarski kantoni međusobno sklopili sporazum o izbjegavanju sukoba između švicarskih plaćenika koji su se u ratovima borili pod raznim zastavama, što je tad bilo osobito važno kako se među kantonima ne bi dogodili ratni sukobi koje bi ”prenijeli” plaćenici. S druge strane, iako su se borili pod raznim zastavama, švicarski su se plaćenici međusobno dobro poznavali i družili u rijetkim razdobljima mira. Sve je to već u početku Bitke kod Novare izazvalo odbijanje Sforzinih Švicaraca da se bore protiv svojih kolega pod zapovjedništvom La Trémoillea. Već nakon prvih topničkih salvi, nakon što su Sforzini plaćenici ustanovili tko je na suprotnoj strani, organizirano su napustili bojno polje. To je izazvalo konsternaciju u malobrojnim talijanskim redovima milanskog vojvode koji se s ostatkom snaga povukao u utvrdu Novara. La Trémoille se sa svojim snagama utvrdio između Novare i Tessina kako bi Sforzinim snagama presjekao svaki odstup prema Milanu, i započeo je opsadu Novare. Tijekom noći 9. na 10. travnja i preostali su švicarski plaćenici u Sforzinoj službi prešli na francusku stranu, a ubrzo su i njemački plaćenici landsknehti učinili isto. Nakon što su položili oružje, plaćenicima je omogućen nesmetan povratak njihovim domovima. S druge strane, lombardijske postrojbe Ludovica Sforze i lako konjaništvo koje su uglavnom činili albanski te grčki plaćenici, prepušteni su na milost i nemilost sad znatno nadmoćnijim snagama Luja XII. Oni su napustili Novaru i pokušali se spasiti bijegom prema Tessinu, ali su ih francuske snage presrele i doslovno uništile. Tom prilikom zarobljen je i Lodovico Sforza, te odveden u Francusku i zatvoren u kavez, gdje je i umro 1508.

Preventivni savez
Luj XII. je Veneciji dao Cremonu. Međutim da bi mogao nastaviti daljnje napredovanje i osvajanje Napuljskog Kraljevstva, morao je spriječiti intervenciju ostalih europskih sila koje nisu blagonaklono gledale na francuski ekspanzionizam na Apeninskom poluotoku. Drugim riječima, bilo je nužno spriječiti mogući savez između španjolskog kralja Ferdinanda II. Katoličkog (1452. – 1516.) i Maksimilijana Habsburga. Naime, Ferdinand je u to vrijeme vladao Sicilijom pa mu nikako nije odgovaralo da Napuljsko Kraljevstvo padne pod francusku vlast, a Maksimilijanu se nije svidio poraz štićenika Sforze i francuska nazočnost u Milanu. Kako bi prevenirao stvaranje tog saveza, Luj XII. je prvi sklopio sporazum sa španjolskim kraljem u Granadi 1500. Njime je Francuskoj trebala pripasti regija Kampanija u južnoj Italiji između Apenina i Tirenskog mora kao i Abruzzo u istočnom dijelu srednje Italije, a Španjolskoj regije Apulija i Kalabrija u južnoj Italiji. Tako sklopljen sporazum omogućio je Francuzima brzo osvajanje Napuljskog Kraljevstva. Zapravo, do rata u stvari nije ni došlo, jer se napuljski kralj Fridrik IV. (1452. – 1504.) potpuno prepustio Luju XII. i bez otpora predao svoje kraljevstvo. Na to je Luj gledao vrlo blagonaklono, jer je od tada smatrao Fridrika svojim saveznikom i vazalom, omogućivši mu da ode u Francusku, a kao apanažu mu je dao vojvodstvo Anjou. No, ako i nije bilo sukoba s Napuljskim Kraljevstvom, vrlo brzo su se španjolski i francuski vladari sukobili oko plijena, pa je između njih izbio rat…

Marinko OGOREC