Pred najpoznatijim višenamjenskim vojnim helikopterom još su desetljeća učinkovite i pouzdane uporabe. Toga su svjesni i Amerikanci, koji njegovu moguću zamjenu traže među sasvim novim i revolucionarnim tipovima letjelica koje zapravo i nisu helikopteri

Black Hawk danas je najbrojniji i najznačajniji vojni višenamjenski helikopter zapadnog podrijetla. Jedini mu je svjetski pandan sovjetski/ruski Mil Mi-8/17. U osnovnim se inačicama za crnog jastreba najčešće vežu dvije oznake: S-70 i UH-60, koju mu je po uvođenju u operativnu uporabu dala Američka kopnena vojska. Danas se u tridesetak zemalja koristi više od 4100 helikoptera serije Hawk koji izvršavaju različite misije. Od tog broja više od 1400 pripada aktualnoj trećoj generaciji osnovnih inačica višenamjenskih helikoptera Black Hawk. Neke od glavnih uloga koje uspješno izvršavaju uključuju prijevoz postrojbi i osoblja, prijevoz unutarnjeg i vanjskog tereta, sanitetski prijevoz, borbene misije, potporu specijalnim operacijama, traganje i spašavanje te gašenje požara. Takve sposobnosti vrijede za osnovnu inačicu te letjelice, ne računajući i visokospecijalizirane inačice za američku mornaricu i Obalnu stražu (Seahawk i Jayhawk) te zrakoplovstvo (Pave Hawk). Put do uspjeha crnih jastrebova tvrtke Sikorsky počeo je 1972., kad je Američka kopnena vojska raspisala natječaj UTTAS (Utility Tactical Transport Aircraft System), odnosno višenamjenski taktički transportni zrakoplovni sustav. Bilo je jasno da će glavna svrha tog sustava biti zamjena za danas legendarni helikopter UH-1 Huey, koji je odigrao veliku ulogu u Vijetnamskom ratu. Sve njegove dobre značajke, poput nosivosti, brzine i doleta, trebalo je podignuti na još višu razinu, dok su nedostaci trebali biti uklonjeni. Ponajviše se tražila veća sposobnost preživljavanja i veća otpornost na eventualnu protivničku vatru. Kroz nešto više od četiri godine razvoja, od kolovoza 1972. do prosinca 1976., taj je cilj ostvaren i donio je Sikorskom pobjedu na natječaju.

Prva očekivanja na Grenadi

Kod helikoptera je primijenjeno više važnih i naprednih tehnoloških rješenja, poput elastomernih ležajeva glave glavnog i repnog rotora, za koje nisu trebala maziva i bili su tad najučinkovitiji na svijetu. Pogonska skupina sastojala se od turboosovinskih motora tvrtke General Electric T700-GE-700 posebno razvijenih za potrebe programa UTTAS. Velika pažnja posvećena preživljavanju u borbi ogledala se u značajnoj primjeni balističke zaštite (na nekim mjestima čak do razine kalibra 23 mm), razvoju reduktora motora koji su mogli raditi bez maziva znatno više od traženih 30 minuta i primjeni sustava prigušenja infracrvenog odraza letjelice. U osnovnoj konfiguraciji, uz tri člana posade helikopter je mogao prevoziti 11 opremljenih vojnika, u slučaju hitne potrebe 20 vojnika ili s manjim preinakama četiri do šest osoba na ležajevima u sanitetskom prijevozu. Prilikom pripreme eksperimentalnog helikoptera za serijsku proizvodnju, promjenom dizajna masa letjelice smanjena je za oko pola tone kako bi se osigurao prostor za instalaciju buduće opreme. Prvi serijski proizvedeni primjerak helikoptera UH-60A postao je operativan sredinom 1979. godine unutar 101. zračnodesantne divizije Američke kopnene vojske. Neka je od očekivanja novi helikopter opravdao relativno brzo, 1983. tijekom operacije Urgent Fury, tj. američke vojne intervencije na Grenadi. Od 1976. do 1989. serijski je proizvedeno oko 1000 helikoptera inačice UH-60A, koji su većinom isporučeni zrakoplovnoj komponenti Američke kopnene vojske.

Na osnovi iskustava iz prvog desetljeća operativne uporabe osnovne inačice razvijena je poboljšana UH-60L (Lima), čija je proizvodnja počela 1989. godine. Najveća promjena bili su novi turboosovinski motori T-700-GE-701C maksimalne snage 1662 KS svaki, zajedno s pratećom elektroničkom nadogradnjom. Sam rotorski sustav nije bio promijenjen, ali dodan je novi glavni reduktorski sustav (Improved Durability Main Gearbox – IDGB) veće izdržljivosti i trajnosti. Od 1989. novost je bio i sustav HIRSS (Hover Infrared Suppression System), koji je služio za hlađenje ispušnih plinova, a time i dodatno smanjivanje infracrvenog odraza helikoptera. Snažnijim pogonom dodatno je povećana maksimalna masa tereta koji se podiže na teretnoj kuki i to za 450 kilograma. Osim novih pogonskih sustava, ugrađena je poboljšana repna greda i stabilizator, a ojačan je sustav letnih komandi te su smanjene vibracije letjelice. Više je komponenata preuzeto s mornaričke inačice SH-60B (Seahawk), uključujući sustav za automatsko upravljanje letom AFCS (Automatic Flight Control System).

Uvijek jači motori

Razvoj aktualne inačice Mike pod oznakom UH-60M počeo je početkom novog tisućljeća, dok je serijska proizvodnja pokrenuta u srpnju 2006. godine. Kao i kod prethodne inačice, ojačana je pogonska skupina, a u tom slučaju radilo se o novim motorima T700-GE-701D koji razvijaju maksimalnu snagu od 1716 KS pri kontinuiranom radu. Maksimalna snaga tih motora ograničena na 30 minuta iznosi 1928 KS (1902 KS mjerenih na vratilu), a u slučaju otkaza jednog motora ispravni motor može razviti i 2000 KS, ali samo unutar dvije i pol minute. Motori pokreću nove, redizajnirane i šire krakove rotora, izrađene tako da podnesu veća oštećenja prouzročena balističkim djelovanjima. Znatno šire tetive krakova donijele su 215 kg veći uzgon i učinkovitiji rad kod lebdjenja te pri letenju malim brzinama. U današnjoj ponudi kod inačice Mike moguća je instalacija još naprednijeg sustava za prigušenje vrućih ispušnih plinova motora, a time i infracrvenog odraza. Radi se o sustavu UES (Upturned Exhaust System), kojim se ispuh usmjerava okomito gore u hladniju zračnu struju glavnog rotora. Letjelice imaju i mogućnost instalacije samoobrambenog sustava CMWS (Common Missile Warning System). Kako bi se smanjila ugroza od projektila s infracrvenim navođenjem, CMWS služi za indikaciju lansiranja te izbjegavanje s pomoću izbacivača toplinskih mamaca. Kod nove inačice uvedena je i mogućnost sklapanja elisa glavnog i repnog rotora, čime je olakšano skladištenje ili prijevoz helikoptera. Ugrađen je i novi sustav AVCS (Active Vibration Control System), za smanjenje vibracija strukture letjelice: sastoji se od tri okretne jedinice koje su raspoređene na različitim pozicijama unutar letjelice i svojim djelovanjem uvelike poništavaju vibrirajuće sile. Takav je aktivni sustav zamijenio prijašnji pasivni, koji se temeljio na oprugama, pa je smanjena i masa letjelice. Velike je promjene doživjela i kabina, koja je uvelike digitalizirana i “staklenog” tipa. Na kontrolnoj ploči dodana su četiri velika prikaznika koji olakšavaju primanje informacija i povećavaju snalaženje u prostoru. Na njima je moguće i prikazivanje digitalnog pokretnog zemljovida koji dodatno olakšava navigaciju, pogotovo pri slaboj vidljivosti. Uz bolje instrumente, rad pilotima dodatno olakšava i napredniji autopilot sustav koji nije bio dio ranijih inačica. Time je smanjeno opterećenje pilota te povećana njihova izdržljivost u misijama, posebno u zadaćama koje uključuju dulje ili ponavljajuće dionice leta. Pilotima su na raspolaganju i bolja, ergonomski oblikovana sjedala, a poboljšana su i ona za ostatak posade te prevoženo osoblje.

Prešli su tisuću

Dodatna snaga motora dobrodošla je zbog sve veće mase prevoženih osoba u osnovnim misijama prijevoza postrojbi Američke kopnene vojske. Naime, standardni broj od 11 prevoženih naoružanih vojnika ostao je isti, ali s vremenom je masa prosječnog vojnika-pješaka povećana za dvadesetak kilograma. Moderni vojnik opremljen je dodatnom balističkom zaštitom i različitim tehničkim napravama poput GPS sustava ili naočala za noćno gledanje. Američka kopnena vojska je, od inačice Mike, dodala Black Hawku i četvrtog člana posade: uz dva pilota i tehničara-letača sad je tu i drugi tehničar-letač / bočni strijelac. Pri razvoju nove inačice željelo se i znatno smanjiti troškove održavanja u odnosu na prethodnu. Velikim dijelom to je uspjelo zahvaljujući potpuno novim zmajevima letjelice izrađenim s pomoću novih tehnologija. Više dijelova izrađeno je od većih komada metala, dok su se kod ranijih inačica uglavnom koristili dijelovi povezani zakovicama. To nije samo znatno smanjilo broj sastavnih dijelova nego je i olakšalo te ubrzalo proizvodnju. Tijekom 2018., kad je isporučen tisućiti Black Hawk inačice Mike, za proizvodnju jednog primjerka trebalo je tek nešto više od 40 dana. Do danas je Američka kopnena vojska primila više od 1200 Black Hawkova u inačici Mike. Od toga više od 300 pripada inačici za sanitetski prijevoz koja se vodi pod oznakom HH-60M. Opremljena je prednjim infracrvenim senzorom (FLIR sustavom), ovjesnom dizalicom, sustavom za proizvodnju kisika te prilagodljivim prostorom za prijevoz sa šest ležajeva ili većim brojem sjedećih mjesta. Prvi je inozemni korisnik preko programa FMS (Foreign Military Sale) postao Bahrein, a izvan Europe isporučen je još i zrakoplovstvima Jordana, Meksika, Tajlanda, Tajvana i Saudijske Arabije. Među većim su korisnicima i Ujedinjeni Arapski Emirati s više desetaka primjeraka. Tijekom aeromitinga u studenom 2021. u Dubaiju pažnju je privukla modifikacija letjelica za tamošnje specijalne postrojbe. Na helikopteru su instalirana dva bočna nosača od kojih je svaki nosio po jedan električni motocikl Zero. Navodno je koncept primjene takve konfiguracije još uvijek u fazi procjene emiratskog zapovjedništva specijalnih snaga.

Velika modernizacija

Ulaskom znatnog broja helikoptera Black Hawk nove generacije u operativnu uporabu, letjelice prijašnjih inačica raspoređene su za pozadinske misije ili postrojbe koje djeluju unutar SAD-a. Iako imaju zastarjelu avioniku, radilo se o velikom broju letjelica sposobnih za uporabu još niz godina. S tim na umu Amerikanci su pokrenuli projekt modernizacije, obnove i nadogradnje starijih (legacy) inačica. Program je 2014. povjeren tvrtki Redstone Defense Systems uz veliko sudjelovanje tvrtke Northrop Grumman, no bez sudjelovanja prvotnog proizvođača Sikorskog, kojeg će 2015. preuzeti Lockheed Martin. Northrop Grumman osigurava najvažnije komponente koje uključuju nove višenamjenske prikaznike, misijska računala, softver i sustav za prijenos podataka. Kroz modernizaciju postojeći se helikopteri UH-60A ili oni inačice Lima opremaju novom digitalnom kabinom otvorene arhitekture, prilagodljivom i za daljnja poboljšanja. Nadogradnjom se dotadašnji analogni pokazivači zamjenjuju višenamjenskim digitalnim prikaznicima. Time se helikopteri UH-60V ili inačica Victor dovode na standard gotovo jednak novoproizvedenim helikopterima UH-60M Mike. I oni će omogućavati korištenje digitalnog pokretnog zemljovida, što je kod “L” inačice bilo dostupno samo na tabletu privezanom za nogu pilota helikoptera. Uključena je i ugradnja novijih motora T700-GE701D kao i kod inačice Mike. Prvi let helikoptera UH-60V obavljen je u siječnju 2017., a u drugoj polovini 2019. tri su primjerka prošla opsežne operativne testove i procjene. U srpnju 2021. prvi od šest primjeraka Victora isporučen je Nacionalnoj gardi Pennsylvanije i njezinu zrakoplovno-trenažnom središtu zbog obuke novih pilota-instruktora. Prilikom razvoja velika je pažnja posvećena kompatibilnosti s najnovijim podinačicama UH-60M kako bi piloti bez poteškoća mogli biti osposobljeni za obje inačice letjelice. Osim kabine i upravljačkih panela, dvije letjelice dijele i 80 posto zajedničkih komponenti. Helikopteri UH-60V trebali bi 2022. proći inicijalne operativne testove i procjene nakon kojih bi se trebala donijeti odluka o njihovoj punoj serijskoj proizvodnji. Prvotni je plan nabave Američke kopnene vojske bio da na standard Victor bude dovedeno 760 moderniziranih helikoptera Black Hawk. Od tog broja 560 bi trebalo pripadati inačici za opće namjene, a ostalih 200 inačici za sanitetski prijevoz (MEDEVAC). Glavni radovi i završno sklapanje provode se u središtu CCAD (Corpus Christi Army Depot) na jugu Teksasa, najvećem remontnom postrojenju za helikoptere u svijetu. Jedna od prednosti takvog pristupa obnovi flote helikoptera opće namjene Američke kopnene vojske jesu znatno manji ukupni troškovi. Umjesto isključive nabave novih helikoptera UH-60M, velik broj sličnih rabljenih letjelica UH-60V moći će se nabaviti po tri ili četiri puta nižoj cijeni.

Stiže li novi motor?

Osim povećanja mase nošenog desanta, s vremenom je zbog ugradnje različitih sustava rasla i masa praznog helikoptera Black Hawk. Od 1989. i pojave UH-60L ona je povećana više od 300, dok je od prvotne inačice povećana čak 600 kilograma. Problem je postao još izraženiji zbog okoliša (veće nadmorske visine), u kojem su se provodile glavne borbene operacije, najviše u Afganistanu. Američka kopnena vojska počela je rješavati problem razvojem nove pogonske skupine. Program AATE (Advanced Affordable Turbine Engine) počeo je 2006., a nekoliko godina kasnije ime je promijenjeno u ITEP (Improved Turbine Engine Program), tj. program poboljšanog turbinskog motora. Za taj posao konkurirao je General Electric sa svojim demonstratorom GE3000 te konzorcij tvrtki Honeywell i Pratt & Whitney nazvan ATEC (Advanced Turbine Engine Company) s motorom HPW3000. Nakon više od desetljeća opsežnih ispitivanja izbor je pao na General Electric, čiji je motor kasnije dobio oznaku T901. On ima impresivne performanse u odnosu na postojeće motore T700 koji i dalje spadaju u sam vrh zrakoplovne tehnologije, ali dizajnirani su još 1970-ih. Zadržan je jednovratilni aksijalni kompresor, ali primijenjene su napredne tehnologije poput hibridnih ležajeva. U odnosu na T700, novi motor T901 postiže maksimalnu snagu od 3000 KS (50 posto snažniji), uz 25 posto manju potrošnju goriva i za petinu dulji vijek uporabe. Sav taj napredak postignut je bez promjena u dimenzijama ili masi motora. Jedan od glavnih zahtjeva programa bio je da motor bude sposoban zamijeniti T700 uz minimalne preinake na principu jednostavnog “ubacivanja” (drop-in). Kod helikoptera Black Hawk nova pogonska skupina s ukupno 6000 KS trebala bi donijeti velik skok u performansama i sposobnostima, i to posebno na većim visinama i pri višim temperaturama. Bude li s ITEP-om sve u redu, na visini od 2700 m i pri 35 ºC, Black Hawk s motorima T901 prevozeći devet vojnika moći će ostvariti dva i pol puta veći dolet nego Black Hawk s motorima T700. Isto tako, moguć je prijevoz dva i pol puta većeg tereta na udaljenost od 55 kilometara. Uz jednak teret, u uvjetima velike visine i topline, lebdjenje helikoptera Mike s motorima T901 moguće je na 1800 m. Ispunjeni zahtjev kod inačice UH-60L iznosi 1200, a kod prvotnog UH-60A samo 600 metara. S puno snažnijom pogonskom skupinom, za Sikorsky se otvaraju brojne mogućnosti daljnjih poboljšanja helikoptera Black Hawk. Jedan je od rijetkih nedostataka takve modifikacije reduktor i prijenos te snage na glavni rotor koji je zasad ograničen na maksimalno 3400 KS. No, sve će biti jasnije nakon testiranja motora u samim helikopterima. Očekuje se da bi trebalo početi uskoro. Kad je riječ o Američkoj kopnenoj vojsci, motor T901 nije namijenjen samo za helikoptere Black Hawk nego i za zamjenu tog motora na borbenom helikopteru Apache. Osim na njima, uskoro će vjerojatno biti korišteni za pogon letjelica programa FARA (Future Attack Reconnaissance Aircraft), koji je dio programa FVL (Future Vertical Lift).

Sve brojniji u Europi

Austrija je prva europska zemlja koja je u operativnu uporabu uvela vojne helikoptere Black Hawk. Odabrala ih je nakon natječaja koji su uključivali helikoptere europskih proizvođača Cougar, NH-90 i EH-101. Jedan od motiva nabave bilo je jačanje sposobnosti helikopterske flote za traganje i spašavanje nakon velike snježne lavine koja je 1999. u mjestu Galtüru odnijela 31 život. Nabavljena inačica S-70A-42 tad je bila jedna od najnaprednijih, a s njom je stiglo i više dodatnih sustava kao i opreme. Uz letjelice nabavljeni su sustavi nosača ESSS, dodatni spremnici goriva i skije za stajne trapove letjelica. Helikopteri su bili opremljeni i novom staklenom kabinom, elektronski pokretanom ovjesnom dizalicom, meteorološkim radarom i sustavom za samoobranu. Njihove glavne misije u austrijskom zrakoplovstvu uključuju potporu civilnim institucijama i mirovnim misijama, taktički transport i sanitetski prijevoz, traganje i spašavanje te borbu protiv požara. Sredinom 2017. s američkom tvrtkom Ace Aeronautics dogovorena je modernizacija cijele flote od devet letjelica. Letjelice su dobile nove prikaznike visoke rezolucije (4K) te naprednu navigacijsku i komunikacijsku opremu. Prvi tako poboljšani primjerci isporučeni su austrijskom zrakoplovstvu prošle godine. Tvrtka će na jednak način modernizirati i tri dodatna helikoptera UH-60L koja su prije dvije godine kupljena od jordanskog zrakoplovstva. Prva europska zemlja koja je nabavila Black Hawk treće generacije UH-60M bila je Švedska, koja je 2011. objavila nabavu 15 primjeraka preko programa Foreign Military Sale. Helikopteri su nabavljeni po ubrzanom programu, unutar 18 mjeseci. Bio je to rezultat hitnih operativnih potreba u potpori međunarodnim snagama u Afganistanu. Usto, stari helikopteri Hkp4A (Boeing Vertol 107) bili su na odlasku, a čekali su se i novonabavljeni Hkp14 (NH90). Već sredinom 2013. četiri su UH-60M prebačena u Afganistan, gdje su zamijenili dva helikoptera Super Puma. Slovačka je iduća zemlja koja je kroz program FMS naručila helikoptere UH-60M. Tijekom 2015. zatraženo je devet primjeraka, koji su i isporučeni od 2017. do 2020. godine. Danas su dio prve helikopterske eskadrile smještene u zrakoplovnoj bazi Sliač u središnjem dijelu zemlje. Black Hawk odabran je i za modernizaciju i jačanje zrakoplovstva baltičkih zemalja Litve i Latvije kao zamjena za helikoptere Mil Mi-8/17. Oba bi zrakoplovstva trebala primiti po četiri primjerka te letjelice iako je prvotna namjera Litve bila nabava njih šest. Helikopteri za Litvu trebali bi biti isporučeni do 2024., a oni za Latviju krajem ove i tijekom 2024. godine. Hrvatska je, kao što znamo, dva helikoptera UH-60M dobila zahvaljujući američkoj donaciji, a još dva je kupila.

Budućnost je jasna

Realizacijom proizvodnje helikoptera S-70i u Poljskoj moglo se očekivati da će oni uskoro biti u sastavu njezinih zrakoplovnih postrojbi. Tri je helikoptera S-70i dobila policija, a četiri su nabavljena za GROM, specijalnu postrojbu poljskog OS-a. U prosincu prošle godine objavljeno je da je Ministarstvo obrane Poljske naručilo dodatna četiri S-70i za specijalce. Prvi isporučeni helikopteri bili su opremljeni dvjema strojnicama Minigun i dvjema strojnicama težeg kalibra od 12,7 mm. Osim narudžbi za S-70i, PZL Mielec i Sikorsky gotovo su istodobno potpisali ugovor o isporuci 12 helikoptera S-70M za potrebe Ministarstva unutarnjih poslova Rumunjske. Prvih šest namijenjeno je mobilnoj hitnoj službi za sanitetski prijevoz ili SMRUD (Serviciul Mobil de Urgență, Reanimare și Descarcerare). Tri helikoptera bit će specijalizirana za misije na kopnu, a ostala tri za misije na moru. Za održavanje i popravak letjelica bit će zadužena domaća tvrtka Romaero, a za opremanje medicinskim sustavima tvrtka Deltamed.

Dobar primjer dugovječnosti izvornog dizajna letjelice Black Hawk i kontinuiranog poboljšavanja ugrađenih sustava dolazi iz Australije. U prosincu prošle godine tamošnja je vlada objavila da kroz Foreign Military Sale iz SAD-a nabavlja 40 primjeraka napredne inačice UH-60M. U isto je vrijeme najavljeno umirovljenje ranije nabavljenih helikoptera S-70A-9 Black Hawk, koje je bilo odgođeno zbog problema s helikopterima MRH-90 Taipan (australska inačica NH90). Europske letjelice zapravo nikad nisu uspjele zamijeniti jastrebove: prema riječima australskog premijera Scotta Morrisona, nisu dostigle postavljena očekivanja. Dolaskom novih UH-60M helikopteri Taipan trebali bi biti zamijenjeni gotovo desetljeće ranije nego što je planirano. Prvi primjerci novih Black Hawkova trebali bi biti isporučeni 2023. godine. To je još jedan dokaz da uz planirana poboljšanja Black Hawk pred sobom ima osiguranih više desetljeća učinkovite i pouzdane uporabe. Nije slučajno da se njegova eventualna zamjena u SAD-u traži među sasvim novim i revolucionarnim tipovima letjelica, koje zapravo i nisu helikopteri. Kako bi se nadmašile njegove performanse, uz dobru ekonomičnost, pokrenut je natječaj FLRAA (Future Long-Range Assault Aircraft), kojem je cilj pronalazak novih taktičkih jurišno-teretnih letjelica za Američku kopnenu vojsku. Jedan je od kandidata za tu ulogu Defiant X, koji Sikorsky razvija zajedno s Boeingom. Uz dva kontrarotirajuća rotora i jedan potisni propeler, letjelica je po dimenzijama slična Black Hawku, a imat će dvostruko veći dolet s dvostruko većom maksimalnom brzinom. Odluka bi trebala biti donesena i objavljena u drugoj polovini ove godine, a konkurencija mu je Bellova letjelica sa zakretnim rotorima (tiltrotor) V-280 Valor.

Međunarodni S-70i/M

Sikorsky je 2007. preuzeo tvrtku PZL Mielec, poljskog proizvođača zrakoplovne tehnike. Poljaci su do 2009. isporučivali dio kabine Black Hawka, da bi potom bila pokrenuta proizvodnja i sklapanje cijelih helikoptera. Jedan od glavnih faktora i motiva bili su manji troškovi, ali i visoka kvaliteta proizvodnje u Poljskoj. Tako je nastao i helikopter oznake S-70i, temeljen na inačici UH-60M koja se i dalje proizvodi isključivo u SAD-u. Novi S-70i dijeli sve glavne značajke s Mikeom, no svojim je modularnim dizajnom prilagođeniji manjim narudžbama sa specifičnim korisničkim zahtjevima. U ponudi je opremanje u skladu s nekoliko tipova misija, i to desecima vrsta različitih sustava i modifikacija. Dosad je iz Mieleca isporučeno u desetke zemalja više od 80 helikoptera S-70i. Jedan su od najvećih kupaca Filipini, kojima je isporučeno 16 primjeraka, zadnji u studenom 2021. godine. Početkom 2022. objavljena je namjera narudžbe dodatne 32 letjelice u poslu vrijednom 624 milijuna dolara koji uključuje logističku potporu i obuku osoblja. Odnedavno PZL Mielec proizvodi i S-70M, koji je također vrlo sličan Mikeu. Glavne su razlike izostanak kriptiranih radiouređaja te opreme za preživljavanje. S-70M namijenjen je prije svega civilnim i komercijalnim korisnicima širom svijeta. Helikopter je nedavno dobio i certifikat američke civilne agencije za zračni promet (Federal Aviation Administration – FAA) za obavljanje više tipova misija.

Turski T-70

Black Hawk treće generacije proizvodi se i u Turskoj. Osim što se ondje već neko vrijeme proizvode određene komponente repnog dijela tog helikoptera, došlo je vrijeme i za potpunu proizvodnju za domaće potrebe. To je rezultat sveobuhvatnog natječaja pod nazivom TUHP (Turkish Utility Helicopter Program) s ciljem izbora helikoptera za više turskih državnih institucija. Trebao je ispuniti zadaće i misije u službi KoV-a, zrakoplovstva, postrojbi specijalne namjene, Žandarmerije, Nacionalne policije i Direkcije za šumarstvo. Na natječaju vrijednom oko 3,5 milijardi dolara odabran je 2011. godine Black Hawk, a konkurirao mu je kandidat tvrtke Leonardo – helikopter AW149. Ugovor između Sikorskog i glavnog nositelja cijelog posla tvrtke TUSAS (Turkish Aerospace Industries) potpisan je u ožujku 2014. godine. U posao su uključene i tvrtke TEI (Turkish Engine Industries), Aselsan te Alp Aviation, koja je dijelom u vlasništvu Sikorskog. Helikopter je dobio oznaku T-70, a temelji se na sličnom “poljskom” helikopteru S-70i. Za sljedećih deset godina dogovorena je proizvodnja, sklapanje i isporuka 109 primjeraka novog helikoptera u dvije osnovne inačice. Osim sigurnih narudžbi, moguće je ispuniti opciju još 191 letjelice. Uz one namijenjene domaćim korisnicima, dogovorena je proizvodnja i sklapanje helikoptera za strano tržište. Uz svaki helikopter za domaće potrebe (zasad 109), tvrtka Sikorsky obvezala se kupiti po jedan sklopljeni helikopter S-70i koji će onda plasirati (preprodati) na strano tržište. Procijenjeno je da bi ukupan broj proizvedenih helikoptera Black Hawk u Turskoj mogao biti od 218 pa čak do 600. Treba spomenuti da je Turska nakon SAD-a najveći svjetski korisnik helikoptera Black Hawk / Seahawk s oko 140 primjeraka starijih inačica. Kod novog T-70 tvrtka TUSAS zadužena je za proizvodnju zmaja letjelice i krakova rotora, sklapanje letjelica, kao i njihovo testiranje te kasniju logističku potporu. Za proizvodnju motora T700-TEI-701D zadužena je tvrtka TEI (Turkish Engine Industries) koja je dobila licencijsku proizvodnju od General Electrica. Aselsan proizvodi avioniku i naprednu digitalnu kabinu IMAS (Integrated Modular Avionics System), koju je razvio zajedno sa Sikorskim. Uključena je i integracija domaćeg samoobrambenog sustava protumjera. Prvi primjerak sa zmajem domaće proizvodnje, namijenjen policiji, predstavljen je u studenom 2021., a isporuke bi trebale početi 2022. godine. U isto vrijeme tvrtka TEI obilježila je isporuku pedesetog motora T700-TEI-701D za potrebe projekta helikoptera T-70.

Oprema i naoružanje

Kao višenamjensko sredstvo, pogotovo u mirnodopsko vrijeme, helikopteri Black Hawk najčešće nisu naoružani. No u slučaju potrebe, oružje se najčešće sastoji od dvije strojnice instalirane na prozorima/otvorima odjeljka za tehničare-letače i bočne strijelce. Danas se obično radi o standardnoj strojnici u NATO-ovu kalibru 7,62 mm. Kod Američke kopnene vojske isprva se radilo o strojnici M-60, a u kasnijim godinama o strojnici M-240H. U kabini je moguća instalacija i snažnijih sustava poput strojnica s rotirajućim cijevima Minigun 7,62 mm i težih strojnica M3M ili GAU-19 kalibra 12,7 mm. Od početka serijske proizvodnje među važnijom je opremom sustav ESSS (External Stores Support System). Radi se o sustavu nosača koji jednostavno mogu biti montirani s obje strane helikoptera i za njih postoji priključak kod svakog helikoptera UH-60A/L/M. Na dvije podvjesne točke na svakom nosaču moguće je nošenje dodatnih spremnika od 1700 ili 870 litara koji mogu znatno produljiti dolet helikoptera. Osim njih, moguća je instalacija različitih oružja kao što su lanseri nevođenih projektila Hydra kalibra 70 mm, strojnice Minigun ili GAU-19 te topovi M230 kalibra 30 mm. S vremenom je testiran niz oružja, pa i vođeni projektili Stinger, Maverick ili Sidewinder, ali oni nisu doživjeli primjenu na osnovnim inačicama. Američka kopnena vojska nikad nije ni imala veliku potrebu za snažnijim naoružavanjem jastrebova jer su od samih početaka operativne uporabe gotovo uvijek mogli računati na potporu i pratnju borbenih helikoptera AH-1 Cobra te AH-64 Apache. Danas se nudi posebno naoružan Armed Black Hawk, zapravo inačica helikoptera S-70i koju proizvodi poljski PZL Mielec. U različite kombinacije naoružanja uključeni su vođeni projektili Hellfire, lanseri projektila Hydra i različite vrste strojničkog oružja, ali prodaju svih treba odobriti američka vlada. Osim naoružanja, na raspolaganju je više sustava potrebnih za neborbene misije. Jedan od njih je vjedro Bambi za gašenje požara.

Tekst: Marin Marušić