Zahvaljujući dobivanju ugovora za novi višenamjenski mornarički avion ratne mornarice Sjedinjenih Američkih Država Boeing je snažno prodro u novo područje vojne tehnike, istisnuvši donedavno neprijepornog Lockheed Martina i njegov P-3C Orion. Ostvare li se izvozna predviđanja u iduća tri desetljeća, Boeing bi na ovom avionu mogao zaraditi više od pedeset milijardi američkih dolara

Kad je 14. lipnja ove godine američko ministarstvo obrane objavilo da je Boeingov prijedlog novog višenamjenskog mornaričkog aviona (Multi-mission Maritime Aircraft – MMA) prihvaćen, bio je to jedan od najvažnijih dana za tu tvrtku. Zahvaljujući tome Boeing je dobio ugovor vrijedan 44 milijarde američkih dolara po kojem u idućih trideset godina mora američkoj ratnoj mornarici isporučiti, održavati i modernizirati 108 MMA aviona. Samo će proizvodnja 108 aviona Boeingu donijeti prihode veće od 20 milijardi američkih dolara. Uz to Boeing procjenjuje da na svjetskom tržištu može prodati ukupno 300 aviona, s Australijom, Indijom, Pakistanom i Tajvanov kao najizglednijim kupcima što bi im donijelo poslove vrijedne još koji pedeset milijardi američkih dolara. Boeingov je uspjeh tim veći jer se tvrtka nalazi pod snažnom paljbom kritičara zbog posla oko konverzije svojih putničkih aviona 767 u leteće tankere za američko ratno zrakoplovstvo, a u tijeku su i istrage svih njezinih poslova vezanih uz isporuku oružja i vojne opreme. U do samog kraja neizvjesnoj utakmici Boeingov 737-800ERX pobijedio je u početku favorizirani Orion 21 tvrtke Lockheed Martin.
Odluka o novom MMA-u došla je doslovce u posljednji trenutak jer je vodstvo američke ratne mornarice čak deset godina odgađalo odrediti zamjenu za dotrajali protupodmornički avion P-3C tvrtke Lockheed Martin. Zbog toga je moralo za odabir nasljednika P-3C odrediti niskorizičnu strategiju koja će u najkraće moguće vrijeme dovesti do odabira najbolje zamjene. Pritom je i cijena imala važnu ulogu. Dodatni problem predstavlja činjenica da zbog upornog zanemarivanja problema oko dotrajalosti flote P-3C ne postoje mogućnosti odgode u fazi razvoja novog aviona te da pobjednički tim ima manje od šest godina da novi avion dovede u fazu letnih ispitivanja te samo osam godina da ga razvije do razine operativne uporabe u 2012. godini – prvobitni planovi predviđali su 2013. ali ubrzano propadanje Oriona dovelo je do pomicanja roka za jednu godinu. Iovako će prvi Boeingov MMA doći u operativne postrojbe u vrijeme kad će velika većina P-3C iz njih već biti povučena.
Da je u početku Lockheedov prijedlog Orion 21 bio favoriziran upućuje činjenica da su mjerila za novi MMA zahtijevali minimalna poboljšanja letnih odlika u odnosu na brzinu i visinu leta te dolet P-3C. Jedino pravo unapređenje odnosilo se na operativnu raspoloživost aviona koja mora biti čak 90 posto, što je osjetno više od 58 posto P-3C, te znatno bliže operativnoj raspoloživosti putničkih aviona.

Zašto novi MMA?
Američka ratna mornarica trenutačno u operativnoj službi ima 196 aviona P-3 Orion (prije godinu dana bilo ih je 227) čiji se letni resursi ubrzano bliže kraju, znatno brže nego što je to mornarica očekivala. Svaki ispravan P-3 danas leti tri do četiri puta češće nego što je to uobičajeno te se ti avioni stariji od dvadeset godina sve brže troše. Tako neki primjerci imaju više od 20 tisuća sati leta što je duplo više nego što je predviđeno po originalnim projektima. To neizbježno dovodi do povećanja broja kvarova i dodatnog opterećenja konstrukcije aviona. Blizu 80 primjeraka P-3 u iduće dvije godine morat će se izvući iz uporabe. Iako američka ratna mornarica planira sve operativne P-3 provesti kroz program modernizacije i generalnog remonta kako bi im se produžio vijek uporabe, predviđaju da će do 2013. godine, kad će prvi primjerci MMA aviona ući u operativnu uporabu, broj operativnih P-3 smanjiti na samo 148 primjerka.
Zbog toga je rok isporuke prvih MMA primjeraka u operativnu uporabu postao kritičan faktor odabira. Sve analize koje je učinila mornarica pokazale su da je flota aviona P-3 u tako lošem stanju da je brzina njezinog osipanja znatno veća nego što se to pretpostavljalo uz vjerojatnost daljnjeg ubrzavanja. Sve to konačno je potaklo vrh američke ratne mornarice da u lipnju 2003. pokrene hitan projekt odabira zamjene za Oriona. Kako bi svako odugovlačenje u odabiru, razvoju ili prijamu u operativnu službu novog MMA značilo i opasno smanjenje operativnih sposobnosti borbe protiv podmornica mornarica se morala odlučiti za projekt niskog rizika.
Na ubrzano trošenje flote aviona P-3 utjecali su i razni politički i vojni događaji u posljednjih deset godina. Naime, nakon raspada Sovjetskog Saveza smanjila se opasnost od napada balističkim i krstarećim projektilima na Sjedinjene Američke Države i njihove saveznike. Istodobno se i broj operativnih brodova novonastale ruske ratne mornarice dramatično smanjivao iz godine u godinu. Zbog toga su početkom devedesetih P-3 sve manje išli u zadaće otkrivanja i pratnje podmornica i ratnih brodova, a sve češće sudjelovali u potpuno novim zadaćama kao što su napadi na kopnene ciljeve. Tako su 1999. P-3C rabljeni u napadima na ciljeve u Srbiji rabeći pritom AGM-84H SLAM-ER projektile tvrtke Boeing. Trenutačno se veći broj P-3C rabi u zadaćama iznad Afganistana i Iraka, ali sudjeluju i u borbama protiv narko mafije u Kolumbiji.
U međuvremenu se pokazalo da je Orion preslabo opremljen za te zadaće koje, po njihovom mišljenju nepotrebno opterećuju iovako skromnu flotu. Za te zadaće predlažu uporabu buduće Broad Area Maritima Surveillance (BAMS) bespilotne letjelice te postojećih borbenih aviona koji su već u uporabi. Zbog tih iskustava planovi operativnog djelovanja novim MMA isključivo predviđaju protupodmorničke i protubrodske zadaće te se zasad odlučno protive proširenju spektra zadaća. Američka ratna mornarica procjenjuje da će im za izvedbu tih zadaća trebati od 108 do 112 komada novog MMA aviona, što je nešto više od pola sadašnje flote Oriona. To će zapravo biti svojevrsno povećanje broja aviona jer mornarica procjenjuje da će prelazak na novi, moderniji i pouzdaniji avion smanjiti potreban broj aviona za jednu trećinu u odnosu na P-3. Niska razina operativnosti sadašnje flote aviona P-3 prisiljava mornaricu da rabi dodatnih 80 aviona kako bi osigurala izvođenje svih predviđenih zadaća. Predviđajući da će pouzdanost flote aviona MMA biti bar 40 posto veća nego aviona P-3 mornarica procjenjuje da će moći dosadašnje eskadrile od devet aviona smanjiti na osam ili čak sedam, te ugasiti dvije eskadrile za specijalne zadaće.

Osnovni zahtjevi i odabir
Zahtjevi za sustave novog MMA nisu tražili poboljšanje izvidničkih mogućnosti u odnosu na sadašnje stanje, iako osnovna arhitektura mora omogućiti laku integraciju novih tehnologija i sustava. Tako mornarički zahtjevi predviđaju uporabu elektrooptičkih infracrvenih sustava za promatranje, radarski visinomjer, računala za obradu podataka s akustičkih plutača i elektronički sustav upozorenja na prijetnje.
Protivnički timovi predvođeni Boeingom i Lockheed Martinom pristupili su natječaju s vrlo različitim rješenjima iako su oba zadovoljavala ne baš prejerano velike zahtjeve mornarice. Boeingov se prijedlog temeljio na militariziranoj inačici njihovog civilnog aviona 737-800 koji je posudio krilo od 737-900. Na stražnji dio trupa dodan je prostor za smještaj naoružanja s vratima koja se mogu otvarati u letu te nosači naoružanja na krajevima krila. Uporaba civilnog aviona s turboventilacijskim motorima pruža, prema tvrdnjama Boeinga, 20 posto veću maksimalnu brzinu i 31 posto višu brzinu krstarenja u usporedbi s turboelisnim pogonjenim avionom. Uz to avion može doseći krstareću visinu od 12 500 metara. Te su prednosti bile dostatne da se zanemari činjenica da turboventilacijski motori imaju znatno veću potrošnju od turboelisnih pri letu na malim visinama. Kako dosad američke oružane snage, pa ni ratna mornarica nikada nisu imali iskustva s pretvaranjem civilnog aviona u borbeni (sedamdesetih godina razmatrala se mogućnost preinake Boeinga 747 u nositelja krstarećih projektila ALCM, ali se od projekta odustalo), pojavile su se sasvim konkretne sumnje u izvedivost projekta, koje su još dodatno pojačavane iz protivničkog Lockheedovog tima. Zbog toga je Boeing proveo opsežnu akciju dokazivanja izvedivosti svog projekta. Najveći argument bio je da se cijeli projekt temelji na avionu koji je u masovnoj serijskoj proizvodnji i kojih je napravljeno više od tri tisuće primjeraka. Pri razvoju MMA inačice rabili su najsuvremenije digitalne alate koji su dodatno provjereni testiranjima u zračnom tunelu. Optužbe da 737 nikada nije testiran u operacijskim uvjetima sličnim protupodmorničkoj borbi Boeing je, očito uspješno, pobio na najučinkovitiji način – organiziranjem demonstracijskih letova za novinare i pilote na P-3C. Pri obavljanju protupodmorničkih zadaća avion se mora često spuštati kako bi identificirao potencionalnu prijetnju te dugo patroliranje na maloj visini radi radarskog pretraživanja. U seriji letova tijekom 2003. tvornički su piloti demonstrirali da je 737 sposoban za penjanje na operativnu visinu leta samo s jednim uključenim motorom. Sa 13 600 metara avion je mogao ponirati brzinom od 50 m/s sve do visine od samo 330 metara. Avion se zatim, pri manjem kutu poniranja, spustio do samo 67 metara. Na toj visini izveden je okret od 60 stupnjeva pri čemu su krajevi krila bili samo 33 metra iznad vrhova valova. U prilog Boeingovog prijedloga išlo je i sve prisutnije mišljenje da budući protupodmornički avion američke ratne mornarice neće više tako često letjeti 67 metara iznad vode tražeći periskope podmornica i šnorkle. Uz to letenje na malim visinama opterećuje i posadu i konstrukciju aviona. Ne treba zanemariti ni sve prisutniju mogućnost opremanja podmornica nekim od raketnih sustava protuzračne obrane koji će let na malim visinama učiniti sve nesigurnijim.
Zapravo je najbolji primjer koji je pobijao sve Lockheedove tvrdnje o neprimjerenosti uporabe aviona s turboventilacijskim motorima izašao iz njihovih proizvodnih pogona – S-3 Viking. Viking je standardni protupodmornički aviona američke ratne mornarice namijenjen djelovanju s nosača aviona i pokretan je s dva turboventilacijska motora General Electric TF34-400. Prvi je ušao u operativnu uporabu 20. veljače 1974. i danas se rabi bez najava da će se za njega tražiti zamjena jer se pokazao kao vrlo pouzdan avion lak za letenje i održavanje.
Kad 737 MMA krene u serijsku proizvodnju, početno slaganje i opremanje obavljat će se u Rentonu (Washington) prije nego što će biti premješteni u pogone u gradu Wichita (Kansas). Raytheon će isporučivati APS-173 mornarički promatrački radar, Northrop Grumman datalinkove i elektrooptičke infracrvene sustave, a Smiths Aerospace će osigurati sustave za kontrolu leta. Tvrtka CFM International će isporučivati motore DFM56-7B27A snage 121,4 kN.
Iako je u jednom trenutku razmatrala mogućnost uporabe aviona Airbus A320, tvrtka Lockheed Martin se ipak odlučila, donekle i pod utjecajem skromnih mornaričkih zahtjeva, za unaprijeđenu inačicu aviona P-3 imenovanu Orion 21. Lockheed je kasnije tvrdio da su njihovi proračuni pokazali da bi uporaba militariziranog A320 dovela do potrebe znatnog povećanja mogućnosti nošenja goriva te velikih prepravaka trupa kako bi se omogućilo nošenje predviđenog naoružanja i akustičkih plutača, što je neizbježno trebalo dovesti do povećanja cijene. Ne treba zanemariti da je A320 europski proizvod s puno njemačkih i francuskih komponenti i koji se sklapa u Toulouse u Francuskoj. U odnosu na P-3C novi je avion imao unapređenje od 60-postotnog povećanja snage motora, osigurana novom kombinacijom motora Pratt & Whitney Canada PW150 snage oko 7000 ks (5200 kW) s osmokrakim elisama Hamilton Sundstrand NP2000. Produženo je krilo te olakšan rad pilotima ugradnjom “glass cockpita”. Sve to ipak nije bilo dostatno da se pobijedi Boeingov prijedlog. Lockheedov je prijedlog pokazao da bi imao manju potrošnju goriva, posebno pri krstarenju na malim visinama, dok Boeingov ima veću brzinu letenja i viši operativni plafon. Ne treba zanemariti da 737 rabi samo dva motora dok bi Orion 21 rabio četiri, što je dodatni trošak za pričuvne dijelove i ljudstvo.
U svakom slučaju glavni zahtjev američke ratne mornarice da se moraju minimalizirati rizici razvoja novog aviona (kako bi se minimalizirala opasnost od odgode uvođenja u operativnu uporabu) uspješno su zadovoljila oba ponuđača. Lockheed Martin se oslonio na svojih četrdeset godina iskustva u proizvodnji, održavanju, modificiranju i modernizaciji P-3 Oriona, uskoj suradnji s protupodmorničkim krugovima u američkoj ratnoj mornarici te na već razvijenu i uhodanu infrastrukturu tehničke podrške unutar mornarice. Unatoč potrebi da se obnovi proizvodnja P-3 Lockheed je tvrdio da se neki osnovni elementi Oriona 21 mogu odmah početi rabiti na operativnim P-3C (dio elektroničkih sustava i naoružanja).

Pristup niskog rizika
Loše stanje flote P-3C aviona uvjetovalo je pristup niskog rizika jer bi svako i najmanje odgađanje ulaska novog aviona u operativnu uporabu opasno ugrozilo sposobnosti protupodmorničke borbe američke ratne mornarice. Kao sastavni dio niskorizičnog razvoja mornarica se odlučila na polagani (oprezni) proces poboljšavanja sposobnosti borbenih sustava i avionike na novim avionima. Kao rezultat proizašao je mornarički zahtjev za projektnom fleksibilnošću dostatnom da se svi sustavi na avionu mogu naknadno znatno promijeniti (modernizirati).
Prijedlozi za oba aviona obuhvaćala su pet višenamjenskih konzola za upravljanje sustavima i naoružanjem te mogućnost dodavanja još tri konzole ako bi to mornarica zatražila zbog uporabe aviona i u operacijama elektroničkog izviđanja (ELINT). Ova je opcija ozbiljno razmatrana zbog mogućnosti da novi MMA zamijeni i istrošene mornaričke EP-3 ELINT avione. Naknadno je objavljeno da će se mornarica radije pridružiti programu Aerial Common Sensor (ACS) kopnene vojske nego razvijati vlastiti avion.
Mornarički stručnjaci za protupodmorničku borbu očekuju da će se mogućnosti Boeinga 737 MMA postupno povećavati u godinama nakon što se prevlada kriza oko hitne zamjene dotrajalih P-3C Oriona. Do znatnog povećanja borbenih mogućnosti doći će nakon ugrađivanja za sada nedostatno ispitanih borbenih sustava čija bi ugradnja u prve serijski proizvedene MMA mogla ugroziti njihov ulazak u operativnu službu.

Operativna uporaba
Prelazak s P-3 Oriona na MMA avione donijet će i znatne promjene u operativnoj uporabi i standardima obuke posada. Mornarica se nada da će moći dosadašnji Fleet Reserve Squadron, koji se primarno rabiti za zadaće obuke posada smanjiti s 25 na 15 ili nešto više aviona. Ispitivanja su pokazala da je upravo opsežan program obuka posada primarni uzrok ubrzanog osipanja flote P-3 aviona te na sve načine pokušava izbjeći istu pogrešku i s budućom MMA flotom. Zbog toga će idući naraštaj pilota koji će letjeti na MMA više vremena provoditi u simulatorima iako će robustan paket obuke i dalje ostati ključni dio cijelog programa. Činjenica da je za civilne potrebe Boeing razvio vrlo suvremene i pouzdane simulatore za 737, koji se uz neznatne modifikacije mogu prilagoditi za MMA samo im olakšava provođenje tog plana. Zapravo je prilično jednostavno i jeftino na temelju civilnog simulatora za 737 razviti MMA simulator koji će ujedinjavati obuku pilota te cijele posade.
Interesantno je da američka ratna mornarica nakon primanja MMA u operativnu uporabu preostale P-3 i njihove posade ne namjerava poslati u mirovinu.
Naime, mornarica ima potrebu za oko 150 patrolnih aviona koje će nadopunjavati i flota od 50 bespilotnih letjelica koji bi zajedno trebali djelovati unutar zasad ne u potpunosti deviniranog BAMS programa. BAMS je usmjeren prije svega na patroliranje iznad priobalnog područja i kopna. Dosadašnje operacije Oriona iznad Afganistana, Iraka i Kolumbije dokazale su da je taj avion sposoban i za te zadaće, naročito ako se s njega skine dio sadašnje opreme namijenjene otkrivanju podmornica i umjesto nje postave radarski i FLIR sustavi namijenjeni otkrivanju objekata na moru i kopnu.
Odbacivši mogućnost izravne nabavke RQ-4 Global Hawka tvrtke Northrop Grumman američka ratna mornarica je otvorila natječaj za BAMS (Broad-Area Maritima Surveillance) program. Očekuje se da će se na njega, uz Global Hawk prijaviti i Mariner, modificirana inačica Predotora B tvrtki General Atomics i Lockheed Martin. Po svemu sudeći, dok se bespilotne letjelice u potpunosti ne dokažu u svojim novim ulogama P-3 Orion će još dugo vrijeme obavljati svoje patrolne zadaće, samo ne više iznad prostranstava oceana nego nad znatno opasnijim područjima protivničkih priobalnih područja i kopna.

Zaključak
Zaokupljena znatno važnijim programima razvoja novih razarača i korveta, te raznim drugim programima i vođenjem operacija u Iraku američka je ratna mornarica očito previdjela ubrzano zastarijevanje flote svojih P-3C Oriona. Kad im je to na posljetku postalo jasno, stanje je bilo toliko kritično da su se morali odlučiti na dosad nezamisliv potez – konverziju civilnog aviona u pravu borbenu letjelicu. I prije su se civilni avioni preuređivali za vojne potrebe. Tako su Boeing 707 pretvorili u leteći radar, a trenutačno je u mnogim državama u tijeku proces nabavke ili uvođenja u operativnu službu Airbusa 330 i Boeinga 767 u ulozi letećih tankera.
Ali, odabir Boeinga 737 za ulogu aviona namijenjenog protupodmorničkoj i protubrodskoj borbi, što obavezno znači naoružavanje vođenim torpedima i protubrodskim vođenim projektilima (na crtežima se vidi da će nositi po dva projektila na svakom krilu) veliki je presedan. Ako MMA program uspije i doživi izvozni uspjeh, mogao bi predstavljati još jednu prekretnicu u razvoju ratnih zrakoplovstava u svijetu. Može se očekivati da će za deset godina ili čak i manje nebom iznad mora i oceana letjeti i militarizirane inačice Airbusa A320 te pokoji ruski, brazilski, kanadski ili neki drugi avion.

Domagoj MIČIĆ