Sukobljene strane očekivale su da će se Veliki rat riješiti do kraja 1914. godine. Predviđanja su bila potpuno pogrešna: mobilni rat zamijenjen je pozicijskim, a takva situacija posebno se manifestirala na Zapadnom bojištu. Vojnici su u rovovima dočekali zimu i blagdane. Na sam Božić, dogodilo se nešto neočekivano. Pucnjeve, neizvjesnost, strah i smrt na nekim dijelovima bojišnice zamijenila je pjesma, druženje, poštovanje i humanost. Prvi svjetski rat na trenutak je stao…

Nakon brojnih kriza koje su se između velikih sila zbile krajem XIX. i početkom XX. stoljeća, ljeto 1914. godine donijelo je Europi dugo prijeteći sukob. Trebao je to biti “rat koji će okončati sve ratove”. Nijemci su silovito krenuli kroz Belgiju, ali su ubrzo zaustavljeni na francuskom teritoriju. Niti jedna strana nije mogla probiti neprijateljske crte, pa se sukob pretvorio u teški, iscrpljujući i rovovski rat. Malo-pomalo, objema je stranama postalo jasno da se njihova predratna predviđanja o brzom kraju sukoba neće obistiniti. Za razliku od ustaljene prakse, po kojoj su se ratna djelovanja zaustavljala tijekom zimskih mjeseci i nastavljala u proljeće, sad se to nije dogodilo. Vojske su još tada bile valjano opskrbljivane hranom, vodom i ostalim sitnim, ali životno važnim potrepštinama. Nakon pet mjeseci iscrpljujućih borbi, vojnici su Božić 1914. godine dočekali na bojištu.

Pjesma iz rovova
Sve do pred Badnjak, u ratnim djelovanjima na Zapadnom bojištu nije se događalo ništa neuobičajeno. No, tog su se dana na bojišnici u belgijskoj pokrajini Ypres među vojnicima vidjele prve naznake predblagdanskog raspoloženja. Poslije skupljeni brojni iskazi govore da su Nijemci prvi započeli s pjesmom iz svojih rovova. Britanci su u početku bili sumnjičavi i mislili da se možda radi o nekakvom neprijateljskom triku, koji je samo priprema za napad na njihove položaje. Zbog blizine rovova suprotstavljenih strana znalo se i prije događati da se vojnici međusobno zadirkuju i dobacuju. No, što se pjesma više nastavljala, a iznenadnog napada nije bilo, Britanci su se opustili i polako se pridružili pjesmom. Okrutnim i sumornim bojištem počele su odjekivati milozvučne božićne melodije. Svaka strana pjevala ih je na svojem jeziku, a nakon nekog vremena vojnici su se uskladili u njihovu izvođenju. Uskoro su njemačke postrojbe iznad rovova krenule stavljati mala ukrašena božićna drvca i svjetiljke. Svjedoci događaja među vojnicima tvrde da su na Badnju večer Nijemci prvi čestitali Božić britanskim vojnicima. Nakon nekog vremena međusobnog dobacivanja lijepim željama, vojnici su polako i oprezno počeli izlaziti iz svojih rovova kako bi na “ničijoj zemlji” jedni drugima, licem u lice, čestitali Božić. Osim čestitki vojnici su obostrano razmijenili darove, poput slatkiša, malih količina hrane, duhana, pića te gumba, kapa, znački i sličnih simboličnih darova. Prema nekim izvješćima na sam Božić odigrali su i nogometnu utakmicu.
Treba napomenuti da su se neproglašena primirja znala događati i prije blagdana, ali to se događalo ponajviše zbog popravaka rovova nakon dugog razdoblja oborina ili zbog sklanjanja tijela poginulih vojnika s “ničije zemlje”.

Svjedočanstva vojnika
Svoje svjedočanstvo o tom nevjerojatnom događaju iznio je britanski poručnik Frank Naden, a ono je sačuvano u Carskom ratnom muzeju. Naden je o zbivanjima na Badnjak i Božić 1914. godine napisao sljedeće: Čuli smo kako Nijemci pjevaju – Tiha noć, sveta noć. Nakon kratkog međusobnog pogledavanja, pridružili smo im se u pjesmi. Na sam Božić vidjeli smo neke njemačke vojnike kako vire glavama iznad rovova, podižu ruke bez oružja i počinju mahati prema nama. Neki od naših momaka odmah su uzvratili pozdravima, a nedugo zatim istovremeno s Nijemcima izišli iz rovova. Nakon početne sumnjičavosti izišli su i ostali, uključujući i mene. Našli smo se na sredini ničije zemlje i ostatak dana proveli družeći se. Izmjenjivali smo hranu, cigarete i suvenire. Sjećam se da su nam Nijemci dali neke od svojih kobasica, koje se bile vrlo ukusne. Škoti su od krpenih vrećica napravili nekakvu improviziranu nogometnu loptu, pa su s nekolicinom Nijemaca odigrali nogometnu utakmicu. Mi, koji nismo igrali razmjenjivali smo ratna iskustva. Sjećam se da su Nijemci govorili kako su umorni od rata i kako bi voljeli da završi. Divili su se našoj opremi i htjeli su zamijeniti noževe i neke od drugih artikala. Sutradan smo dobili zapovijed da sva komunikacija i druženje s neprijateljem moraju prestati, ali ni taj dan nismo pucali jedni na druge.
Druga je strana vrlo slično doživjela neslužbeno blagdansko primirje. Njemački vojnik Kurt Zehmisch u svojem je dnevniku zapisao: Pjevali smo pjesme u našem rovu, a zatim su neki od mojih suboraca počeli dovikivati čestitke Britancima na drugoj strani. Bili su to većinom momci koji su dobro poznavali engleski jezik jer su prije rata radili u Engleskoj kao vozači taksija i brijači. Uskoro je došlo do ugodne međusobne konverzacije, izlaska iz rovova i rukovanja među vojnicima. Zatim smo zapalili još više svijeća uz mala božićna drvca duž rovova. Britanci su izrazili svoju radost zviždanjem i pljeskanjem. Poput većine ljudi, probdio sam cijelu noć. Bilo je to prekrasno, pomalo hladno noćenje. Između nas idućeg dana nije došlo do izmjene vatre.

Razlozi za prijateljstvo
Britanski vojni povjesničar Taff Gillingham smatra da je upravo rovovski način ratovanja pogodovao tzv. fraternizaciji između sukobljenih snaga. Kad govori o slučajevima fraternizacije, Gillingham kaže da su se oni češće događali između britanskih i njemačkih vojnika, a francuske trupe bile su mu puno manje sklone. Naime, rat se odvijao na njihovu teritoriju, stoga su iskazivali puno više netrpeljivosti prema Nijemcima u odnosu na Britance. Vojnicima je zbog dolaska zime i sve lošijih uvjeta na bojištu padao moral i motivacija za borbu. Znali su da s druge strane njihovi neprijatelji dijele istu sudbinu. Osim toga, glavnina vojnika dolazila je iz perifernih dijelova svojih zemalja, tako da je rat bio i njihovo prvo inozemno iskustvo. Mnogi su poslije u svojim iskazima tvrdili da takve strahote koje su doživjeli u ratu prije nisu mogli niti zamisliti. Usprkos raširenoj mržnji i propagandi protiv neprijatelja, većina tih mladih vojnika, na samom bojištu, pričala je o dozi humanosti i ratničkom kodeksu druge strane. Kao i na sam Božić, često se i prije znalo dogoditi da vojnici ne pucaju u nenaoružanog protivnika.

Izumrli kodeks
Američki povjesničar Patrick Keefe iznosi tvrdnju da primirje nije iskorišteno samo za zabavu i druženje nego i za izvlačenje te pokapanje mrtvih suboraca s ničije zemlje. Smatra i da su pojedini zapovjednici u primirju vidjeli priliku da im se postrojbe odmore od svakodnevnih strahota i napune baterije za nastavak rata, ali isto tako nisu htjeli da se primirje produži. Naravno, više je bilo onih koji su se tome oštro protivili i pokušavali vratiti ratno raspoloženje. Spominje se čak da su ponegdje održane i zajedničke mise za sve poginule. Keefe, među ostalim, tvrdi da su temelji za primirje podignuti i zbog nepisanog starog kodeksa ratovanja, koji je nakon Prvog svjetskog rata rijetko viđen. U većini slučajeva vojnici jedni druge nisu isključivo gledali kao neprijatelje već kao rivale, tako da su se još uvijek koristili neki standardi i obrasci ponašanja u odnosu prema neprijatelju.
Suprotstavljeni savezi približavanjem Božića pokušali su oraspoložiti svoje demoralizirane trupe, šaljući im darove i pisma ohrabrenja cijele javnosti. Svi ti potezi, tvrdi Gillingham, bili su potaknuti izvješćima zapovjednika, koji su upozoravali vladajuće da su im snage zbog teškog i iscrpljujućeg načina ratovanja upale u letargiju i kako su sve manje spremne podnijeti žrtvu. Međutim, svi ti pokušaji nisu pomogli, stoga je kulminacija takvog stanja na terenu dovela do primirja s nastupanjem blagdana. Vojnici se, kaže Gillingham, nisu pobunili, nego im je trebao odušak, doza humanosti i svakodnevnice koju su imali kod svojih kuća, kako bi se ponovno mogli vratiti u ratno stanje svijesti.

Cenzura i kazne
Javnost u zaraćenim zemljama na različite je načine dočekala vijest o spontanom primirju na nekim dijelovima Zapadnog bojišta. Američki mediji, čija vojska još tada nije bila uključena u ratna zbivanja, objavili su vijest na Staru godinu. U Britaniji se otišlo korak dalje, pa je u medijima početkom 1915. godine objavljena zajednička fotografija druženja britanskih i njemačkih vojnika za vrijeme blagdana. Komentari su uglavnom bili pozitivni i dočekani s blagom naklonošću prema poštovanju važnog kršćanskog blagdana, čak i u takvim ratnim okolnostima. Neki su izjavljivali kako je ”ničija zemlja“ doživjela promjenu, iz polja smrti postala je mjesto veselja i empatije. Zanimljivo je da su mediji britanskih saveznika Francuza potpuno suprotno doživjeli vijest o primirju. Glavnina ih je prešutjela, a onaj dio koji je objavio nazvao ju je sramotnim druženjem s neprijateljem koji im je napao domovinu. Mediji u Njemačkoj također nisu bili srdačni u svojim izvještajima o nesvakidašnjem događaju na bojištu. Slično kao i Francuzi, oni su osudili druženje s neprijateljskim snagama, a uvedena je i cenzura na objavljivanje fotografija tog događaja. Mnogi su tražili oštre kazne za sudionike, kako su je oni nazivali, te nečasne radnje.

Razbijena iluzija
Gillingham tvrdi da je većina zapovjednika s britanske strane ipak oštro reagirala na fraternizaciju s njemačkim snagama. Vojnici za koje se dokazalo da su se družili s Nijemcima uglavnom su bili zatvarani, a neki su i misterozno nestali. Takve postupke objašnjava činjenicom da su se na dijelovima Zapadnog bojišta i dalje vodile borbe u kojima su stradavali brojni britanski vojnici, stoga je većina zapovjednika takvo ponašanje dijela svojih trupa smatrala kršenjem discipline i izdajom. Vladao je čak i strah da će se pojedinci odbiti nastaviti boriti protiv neprijatelja ako se primirje duže održi. Svjedočanstva iz njemačkog tabora tvrde da su se i kod njih provodila kažnjavanja zbog fraternizacije s neprijateljem.
Keefe napominje da su se vojnici koji su sudjelovali u fraternizaciji za blagdane našli u vrlo nezavidnom položaju. Zapovjednici su im prijetili strogim kaznama, pa čak i strijeljanjem u slučaju da nastave s takvim aktivnostima. S druge strane, većina njih bili su dobrovoljci, koji su družeći se s neprijateljskim trupama, zapravo shvatili da imaju puno više toga zajedničkog s njima, nego sa svojim zapovjednicima. Dijelili su iste probleme na bojištu te vrlo slične u predratno vrijeme. Isto tako živjeli su vrlo slične živote, baveći se uglavnom istim zanimanjima. Na jedan način, tvrdi Keefe, upoznavanjem protivničkih snaga, razbijena je iluzija o demonizaciji neprijatelja s kojom je svaki pojedinac kretao u rat.

Povratak u rutinu
Gillingham je utvrdio kako do primirja nije došlo na svim dijelovima Zapadnog bojišta. Negdje je vatra izmjenjivana i vojnici su ginuli na sam Božić. Borbe su se uglavnom vodile na mjestima gdje su se naspram Nijemaca nalazili francuski i belgijski vojnici. Ondje gdje je primirje zaživjelo, kraj neborbenih aktivnosti nije kod svih nastupio u istom razdoblju. Ponegdje se već zapucalo na blagdan sv. Stjepana, no na nekim dijelovima bojišta mir se održao sve do Nove godine, usprkos pokušajima generala s obje strane da vrate svoje trupe u borbeno stanje duha. Ipak, pod prijetnjom vojnog suda, kazne i proglašavanja čina izdajništva mnogi su se vraćali u borbu. Početkom siječnja 1915. godine došlo je od potpunog prestanka fraternizacije na svim dijelovima Zapadnog bojišta. Keefe smatra da se vojnicima, vjerojatno, bilo vrlo teško ponovno priviknuti pucati na one s kojima su do prije samo nekoliko sati ili dana slavili Božić. Takva premišljanja kod trupa brzo su razbijena odlukama nadređenih o topničkim i minobacačkim udarima te snajperskim napadima na neprijateljske položaje. Uskoro se rat vratio u svoju ustaljenu, krvoločnu rutinu. Božićno primirje ostalo je samo sjećanje, a najgore razdoblje za suprotstavljene strane tek je trebalo doći. Smatra se da je u Božićnom primirju 1914. godine sudjelovalo više od sto tisuća vojnika, a neki slučajevi zabilježeni su čak i na Istočnom bojištu.

Pokušaji reprize
Približavanjem Božića 1915. godine, zapovjednici obiju suprotstavljenih strana počeli su se pripremati za sprečavanje evenutalnog novog pokušaja fraternizacije vojnika. Znali su da su im trupe u stanju očaja, letargije i beznađa zbog teške ratne godine i gotovo nemogućih zimskih uvjeta na bojištu. Britanski glavni general Sir Douglas Haig, uoči Božića 1915. godine, izdao je striktne zapovijedi o ponašanju vojnika na bojišnici. U zapovijedi je pisalo da će svaki vojnik koji bude komunicirao s neprijateljem, bilo verbalnim signalom, razgovorom ili nekom drugom gestom, biti strogo kažnjen. Njemačko zapovjedništvo također je dalo upozorenje svojim trupama, u kojem je izričito istaknuto da će se svaki pokušaj fraternizacije s neprijateljem, kao što je to bio slučaj prethodne godine, okarakterizirati kao čin veleizdaje. Prijetilo se i otvaranjem vatre na svakog vojnika koji bi bez prethodne zapovijedi napustio svoj rov. Gillingham tvrdi da je, unatoč prijetnjama nadređenih, na nekim dijelovima Zapadnog bojišta došlo do samoproglašenog primirja između suparničkih trupa, ali daleko od onog obujma i odjeka koje je imalo 1914. godine. Idućih godina takvi slučajevi više nisu zabilježeni niti u smanjenom opsegu.
U više od četiri godine pakla i smrti Prvog svjetskog rata, bio je to jedan dan ili kratko razdoblje koje je donijelo dozu čovječnosti u sveopćem ludilu. Bilo je to upravo Božićno primirje 1914. godine, kad su vojnici spontano proglasili primirje, iskazavši prije svega poštovanje prema svetosti velikog blagdana i humanosti. Bio je to nesvakidašnji događaj u povijesti ratovanja koji je, barem na kratko, utišao ratni oganj i dao simboličnu nadu u bolju europsku sutrašnjicu.

Josip BULJAN