Prvi svjetski rat: Američke ekspedicijske snage u Europi

Početkom 1917. kraj Velikog rata nije se ni nazirao. Antanti su nove i svježe snage na Zapadnom bojištu bile nužne pa je jasno da joj je američki ulazak u rat došao kao naručen. Njemačkoj je, s druge strane, uključenje SAD-a u rat poremetilo planove, upravo u trenutku kad je uspjela izbaciti Rusiju iz sukoba

Američke postrojbe u Château-Thierryju, gdje su se posebno istaknule u borbi protiv njemačkih snaga 18. srpnja 1918. (Foto: Library of Congress)

Prvi svjetski rat ušao je nakon dvije i pol godine na Zapadnom bojištu u pat-položaj iz kojeg se nije nazirao izlaz. Sukobljene strane bile su na izmaku snaga i trebale su im nove, svježe snage. Antanta je svojeg asa u rukavu pronašla u SAD-u, koji se nakon dugih unutarnjih previranja odlučio uključiti u rat i prekinuti politiku izolacionizma. U to vrijeme, u travnju 1917. godine, američke mornaričke snage već su odavno bile bar djelomice spremne za rat i to zbog njemačkog neograničenog podmorničkog djelovanja u kojem su nerijetko stradavali i američki brodovi (opširnije u tekstu Američka ratna mornarica u I. svjetskom ratu, HV br. 525, op. ur.). Kopnene snage tek su se trebale obučiti za učinkovitiju uporabu na bojištu. Ipak, njihova važna uloga na bojištu u zadnjoj godini Velikog rata rezultirat će njegovim ranijim završetkom.

Pogled američkog vojnika iz sela Belleaua na istoimenu šumu u kojoj se odigrala jedna od odlučujućih bitaka s kraja Prvog svjetskog rata (Foto: Library of Congress)

Zadovoljna Antanta
Simpatije tadašnjeg američkog predsjednika Thomasa Woodrowa Wilsona (1856. – 1924.) bile su i prije uključenja u sukob na strani Antante. Ipak, David Stevenson u knjizi 1914. –1918. Povijest Prvog svjetskog rata (Zaprešić, Fraktura, 2014.), iznosi mišljenje da je Wilson sve do travnja 1917. bio za tzv. mir bez pobjednika. Usprkos trzavicama s Njemačkom zbog podmorničkog rata, ni Kongres, ni američka javnost nisu bili za ulazak u sukob. Knjiga Povijest 16. Prvi svjetski rat i poslijeratna Europa (1914. – 1936.) (Zagreb, Europapress Holding, 2008.) navodi da je, prema općem mišljenju, glavni uzrok ulaska SAD-a u rat bio podmornički rat. Woodrow Wilson osvojio je 1916. drugi predsjednički mandat, znatnim dijelom i zato što je zemlju držao dalje od rata. Od tog je doba američki predsjednik vodio žestok diplomatski okršaj s Njemačkom kako bi ishodio priznanje prava neutralnih država na slobodnu plovidbu. Početkom 1917. učinjena je već prevelika šteta, a potapanje broda “Lusitania” bio je samo okidač za proglašenje rata. Prema Stevensonu, SAD nije ušao u rat kako bi Saveznike spasio od poraza, nego kako bi im pomogao podrezati krila Njemačkoj i kako bi utjecao na mirovni ugovor. Antanta je bila zadovoljna: ulaskom SAD-a u rat osigurala si je neograničene količine kredita, ratnog materijala i vojnika, u trenutku kad su propali planovi Ujedinjenog Kraljevstva i Francuske da orijentacijom na manja bojišta dođu do konačne pobjede.

Zadnja prilika
Početkom 1917. sukobljene strane nisu uspijevale promijeniti sliku na bojištu te se ni nakon gotovo tri godine nije nazirao kraj rata. Glavni zapovjednici u redovima Antante željeli su sukob riješiti dugotrajnim mrvljenjem neprijatelja neprekidnim napadima. Međutim, pobune koje su se u proljeće te godine javile unutar francuskih postrojbi oslabile su njihove ofenzivne mogućnosti. Britanskoj vojsci, iscrpljenoj teškim bitkama u Flandriji, bile su nužne nove snage na bojištu. Kad se sagledaju prethodno navedene tvrdnje, jasno je da je za Saveznike američki ulazak u rat došao kao naručen. Njemačkoj je, s druge strane, uključenje SAD-a u rat poremetilo planove, upravo u trenutku kad je uspjela izbaciti Rusiju iz sukoba te dobila mogućnost prebacivanja velikih snaga na Zapadno bojište. Nova je situacija za Njemačku značila da joj je zadnja prilika za rješavanje rata u svoju korist bilo kretanje u proljetnu ofenzivu u Francuskoj dok se američke postrojbe konkretnije ne uključe u vojne operacije.

General John Joseph Pershing zapovijedao je Američkim ekspedicijskim snagama. Nosio je čin generala armija (General of the Armies), tj. generala sa šest zvjezdica, koji je dodijeljen, i to posmrtno, jedino još Georgeu Washingtonu (Foto: Library of Congress)

Pershingove želje
Robert H. Zieger u knjizi America’s Great War (Rowman and Littlefield Publishers, cop. 2000.) navodi kako američki vojnici nisu bili ni spremni ni naviknuti na nov način ratovanja koji je prakticiran u Prvom svjetskom ratu. Bilo je također malo školovanog vojnog kadra, stoga je obuka prije stupanja u ratne operaciji provođena u vojnim kampovima u Francuskoj. Na čelo Američkih ekspedicijskih snaga (American Expeditionary Force – AEF) postavljen je general John Joseph Pershing (1860. – 1948.). Njegovi zahtjevi uoči odlaska u Europu bili su vrlo jasni. Želio je da vojnici na bojište dođu dobro obučeni i da se američke snage ne koriste samo kao svojevrsna popuna francuskih i britanskih borbenih postrojbi. Saveznički zapovjednici nisu na početku s odobravanjem prihvaćali takav stav američkog generala, prije svega zato što nisu vjerovali da vojska bez iskustva u modernom načinu ratovanja može igrati važniju ulogu. Američke snage trebale su im prije svega poslužiti za popunjavanje i rasterećivanje vlastitih snaga na bojištu.

Prilagođivanje na Europu
Zieger navodi da su prvi dolasci američkih snaga u Europu bili rijetki i ograničeni tako da je do kraja listopada 1917. tek desetak tisuća vojnika stiglo brodovima u francuske luke. Obuka novih američkih snaga nije bila ni laka ni jeftina i trebalo je određeno vrijeme za prilagođivanje. Većina vojnika nije se nikad susrela s nekim vrstama oružja, a obučavali su ih francuski i britanski instruktori. Američke snage bile su pravi melting pot, sastavljene od Afroamerikanaca, Euroamerikanaca i Hispanoamerikanaca, što je, prema Ziegeru, rezultiralo učvršćivanjem nacionalnog identiteta. U zadnjoj godini rata snage AEF-a pokazale su se kao karakterna i disciplinirana vojska s naglašenim borbenim mentalitetom, a pratila su ih i rapidno rastuća američka ulaganja u vojnu industriju.

Ranjeni Amerikanac s čokoladom koju mu je dao Crveni križ na bojišnici Meuse-Argonne. Ta je bitka zadala konačni udarac njemačkim snagama, ali uz velike žrtve na objema stranama (Foto: Library of Congress)

Fochov zahtjev
Pripadnici AEF-a su se nakon pripreme i obuke tek u proljeće 1918. konkretnije uključili u borbena djelovanja Saveznika. Njemačka je bacila zadnje karte na stol te od ožujka do srpnja te godine počela niz velikih napada na francuske položaje. Antantinim zapovjednicima bila je to prava prilika za provjeru borbene spremnosti američkih snaga. Pod francuskim i britanskim zapovijedanjem, američke snage pomalo su se uvodile u manje operacije u pojedinim, uglavnom mirnijim sektorima. Nakon početnog uspjeha ofenzive i proboja bojišnice njemački su naleti zaustavljeni, a inicijativu su ponovno preuzeli Francuska, Ujedinjeno Kraljevstvo i SAD.
Martin Marix Evans u knjizi Bitke Prvog svjetskog rata (Split, Marjan tisak, 2005.) navodi kako se 1. lipnja 1918. u Versaillesu sastalo savezničko Vrhovno ratno vijeće (Supreme War Council), kojem je na molbu američkog stalnog predstavnika generala Taskera H. Blissa (1853. – 1930.) nazočio i general Pershing. Broj američkih vojnika već tad se popeo na oko 670 000, od čega je oko 60 % pripadalo borbenim postrojbama, premda one još nisu bile prošle vatreno krštenje u pravoj bitki. Francuski general Ferdinand Foch (1851. – 1929.) zahtijevao je da SAD žurno pošalje čak i neobučene postrojbe u Francusku. Pershing je pak inzistirao na uravnoteženim snagama i dovoljnoj logističkoj potpori borbenih postrojbi te je izjavio kako je, bude li nužno, spreman povući svoje postrojbe sve do rijeke Loire. Danas je, kaže Evans, očito da je Pershing bio u pravu. Američka vojska ne bi mogla normalno funkcionirati da se nisu poslušale njegove riječi. U prvim borbenim djelovanjima posebno su se isticale 1., 2., 3., 26., 33. i 42. američka divizija, a postupno su im se na bojištu priključile i druge divizije.

Rooseveltova pogibija
Evans navodi da su američke snage imale veliku ulogu u zaustavljanju njemačke proljetne ofenzive i prodora prema Parizu, a posebno su se istaknule u bitkama na Marni (srpanj-kolovoz 1918.), Bitki za Château-Thierry (18. srpnja 1918.), te u bitkama za šumu Belleau (lipanj 1918.) i selo Hamel (4. srpnja 1918.). Američka 3. divizija dobila je zbog velikih zasluga u Bitki na Marni nadimak Stijena na Marni, a na cesti N3 između Château-Thierryja i Pariza podignut je spomenik palim američkim vojnicima. Zaustavljanju njemačkih snaga pridonijela je i Prva američka zrakoplovna lovačka postrojba, ustrojena od 94., 95., 27. i 47. eskadrile, nerijetko i uz žrtve. Tako je, primjerice, u srpnju na Marni poginuo Quentin Roosevelt, najmlađi sin američkog predsjednika Theodorea Roosevelta. Bio je tek obučen pilot, čiji je avion 14. srpnja 1918. pogođen i oboren kod Chameryja. AEF je francuskim i britanskim snagama pružio veliku potporu, zbog koje su proljetne ofenzive Njemačke počele uzmicati jer je broj žrtava na njezinoj strani bio golem. Prema Evansu, broj žrtava na američkoj strani obuhvaćao je više od 50 000 poginulih, ranjenih, nestalih ili zarobljenih. Do kraja srpnja na europsko bojište pristiglo je još 500 000 američkih vojnika. Američki čelik u velikim se količinama isporučivao preko Atlantika, a britanske tvornice masovno su proizvodile naoružanje i streljivo. Strateška inicijativa i materijalna prednost otad će neumoljivo biti na strani Saveznika.

Pripadnici Treće bojne 13. pukovnije teškog poljskog topništva na odmoru blizu bojišnice na Marni. Na fotografiji se vide njihovi topovi od 155 mm (Foto: Library of Congress)

Goleme snage
Saveznici su tijekom srpnja 1918. zaustavili njemačke ofenzive te krenuli u sve veći broj akcija. Pershing je od Focha zatražio i postupno izborio veću samostalnost i ulogu AEF-ovih snaga u vojnim operacijama. Nakon početnih neuspješnih savezničkih napada i velikog otpora Njemačke, američke snage prve su značajnije uspjehe postigle na rijeci Ourcqu. Ondje su se iskazale 3., 28. i 42. divizija, izguravši njemačke snage s položaja nakon teških dvadesetodnevnih borbi u srpnju i kolovozu 1918. godine. Bio je to samo uvod u veliku rujansku ofenzivu na St. Mihiel u kojoj će glavnu riječ voditi upravo američke snage.
Evans tvrdi da je u njoj sudjelovalo oko 550 000 američkih vojnika, a francuskih je bilo gotovo pet puta manje. Prednjačila je 1. armija pod vodstvom načelnika svojeg Stožera brigadira Hugha Druma (1879. – 1951.) te pukovnika Georgea C. Marshalla, mlađeg (1880. – 1959.), koji je u Drugom svjetskom ratu zapovijedao cijelom američkom vojskom. Kao podršku, pukovnik Mitchell okupio je zračne snage dotad nezapamćene veličine. Na raspolaganju je imao 609 američkih aviona, od toga 108 Liberty DH4. Pomoć su mu pružile i francuske, britanske i talijanske zračne snage te je ukupno raspolagao s oko 700 aviona. Nakon četverodnevnih borbi u kojima je uporabljen i znatan broj tenkova, Saveznici su uspjeli potisnuti njemačke snage te zarobiti velik broj njihovih vojnika. Evans slikovito opisuje kako je američki pukovnik Patton sa svojim postrojbama prvi prešao most pušeći lulu.

Pomoć Italiji
Njemačka vojska nakon tog poraza u potpunosti je demoralizirana i bilo je samo pitanje vremena kad će rat okončati. Saveznici su konačni udarac njemačkim snagama zadali u ofenzivi istočno od rijeke Meuse, tijekom borbi u šumi Argonne. Snage AEF-a u njoj su odigrale vodeću ulogu, general Pershing na raspolaganju je imao 1,2 milijuna vojnika, a službeno je trajala od 26. rujna do 11. studenog 1918. godine. Bila je to jedna od najvećih i najpogubnijih bitaka u povijesti američke vojske, u kojoj je pretrpjela gubitak od gotovo 30 000 vojnika. Usprkos velikom broju žrtava, savezničke snage oslobodile su velik dio francuskog teritorija i tom je ofenzivom okončan Prvi svjetski rat. Treba napomenuti da je manji dio američkih snaga pomogao talijanskim snagama na njihovu dijelu bojišta u borbi protiv austrougarske vojske.

Heroj Pope; Jedan od junaka Bitke za Hamel bio je desetnik Thomas A. Pope (1894. – 1989.), koji je, kako Evans navodi, u jurišnom prepadu zauzeo čvrsto utvrđeno strojničko gnijezdo, bajunetom ubio pola posade, a ostale držao na nišanu sve dok njegovi ljudi nisu stigli i zarobili ih. Akcija je trajala samo devedeset tri minute. Popeu je za taj pothvat dodijeljena Medalja časti (Medal of Honor).

Jezgra za budućnost
Prema Ziegeru, američke snage pretrpjele su velike gubitke tijekom kratkog razdoblja sudjelovanja u borbama. Smatra se da je poginulo oko 60 000 njihovih pripadnika, a da ih je oko 200 000 ranjeno. Gotovo pola žrtava sudjelovalo je u Meuse-Argonne kampanji. Međutim, to je samo dio žrtava jer je još oko 60 000 vojnika umrlo od bolesti. Evans navodi da je epidemija španjolske gripe unutar američkih postrojbi smanjila broj borbeno sposobnih vojnika za više od 300 000, od čega je šestina umrla.
Američke ekspedicijske snage u konačnici su opravdale dolazak na Zapadno bojište. To nisu pokazale samo sposobnostima na bojištu, nego i činjenicom da je SAD osigurao Saveznicima svježe snage, što je uvelike utjecalo na stanje na bojištu s obzirom na to da su njemački vojnici bili prilično iscrpljeni nakon gotovo tri godine rata. Saveznici su, osim toga, trebali svježe snage kako bi napokon preokrenuli rat u svoju korist. Od jedan i pol do dva milijuna pripadnika američkih kopnenih snaga sudjelovalo je u Prvom svjetskom ratu. Značajnu su ulogu američke postrojbe imale u zaustavljanju njemačke proljetne ofenzive te u završnim bitkama tijekom jeseni 1918. godine. Saveznici su bili oduševljeni doprinosom američkih snaga, ponajviše njihovom disciplinom, borbenom spremnosti i entuzijazmom. Američke ekspedicijske snage bile su jezgra za ustrojavanje buduće snažne i organizirane vojske, spremne da kao jedna od vodećih sila odgovori na sve izazove i zahtjeve.

Josip BULJAN