Japan u Prvom svjetskom ratu

Uloga Carstva Izlazećeg Sunca nije bila od presudne važnosti za tijek Velikog rata, koji se uglavnom rješavao na području Europe. Japan je u rat ušao prije svega kako bi ostvario svoje strateške interese

Japanski topnici u opsadi Tsingtaoa ujesen 1914. godine. Zauzimanje te njemačke baze na Dalekom istoku bila je najistaknutija operacija carske vojske u prvom globalnom sukobu (Wikimedia Commons)

Japan je restauracijom dinastije Meiji, u drugoj polovini XIX. stoljeća, započeo novo razdoblje koje će definirati krilatica “bogaćenje države i jačanje vojske”. Modernizacijom svojih vojnih snaga, već krajem XIX. stoljeća, postat će najsnažniji faktor na azijskom području, gdje će provoditi svoju imperijalističku politiku. Početkom XX. stoljeća, pobjedom u ratu s Rusijom, Japan će polako iz regionalne prerasti u svjetsku silu. Prvi svjetski rat dočekao je u savezništvu s Velikom Britanijom, što će ga u sukobu staviti na stranu Antante. Rat će Japanu prije svega poslužiti kako bi ispunio svoje strateške interese, a usmjerit će se na preotimanje njemačkih kolonija na Dalekom istoku i Pacifiku te na ostvarenje teritorijalnih pretenzija prema susjednim zemljama.
Najbitniji cilj u japanskoj vanjskoj politici, od 1868. godine i početka razdoblja Meiji, bila je revizija nepovoljnih sporazuma sklopljenih 1858. godine prilikom otvaranja japanskih luka svijetu. Zabilježen je popriličan broj neuspješnih pokušaja ukidanja golemih eksteritorijalnih povlastica, a Japanci su se trudili i steći puna prava na carinsku autonomiju. Osim toga, japanski su se diplomati morali suočiti s rastućim nacionalizmom u zemlji. Zbog toga su krajem 1880-ih započeli odvojeni pregovori sa svakom zemljom, a u isto se vrijeme različitim metodama pritiska pokušalo otežati život strancima koji su boravili u Japanu. Diplomacija nije bila uspješna jer je postignut tek pokoji sporazum sa SAD-om, Rusijom i Njemačkom, dok se Velika Britanija nastavila tvrdoglavo opirati svim japanskim zahtjevima.

Strani vojni promatrači u društvu general-pukovnika Mitusomija Kamija (sjedi u sredini) i njegovih suradnika u japanskom stožeru kod Tsingtaoa (Wikimedia Commons)

Pripajanje Koreje
Dok su se s jedne strane Japanci borili kako bi se riješili utjecaja zemalja Zapada na njihovu domovinu, s druge su strane započeli s imperijalističkom politikom prema većini susjednih zemalja. Jedan od ciljeva bilo je pripajanje Koreje, tako da je Japan već 1876. godine toj azijskoj zemlji zaprijetio slanjem vojne flote, ako ne potpišu za njih nepovoljan trgovački sporazum s Japanom. Na taj su način Japanci sebi osigurali eksteritorijalnost i otvaranje triju luka iz kojih su mogli započeti svoje gospodarsko širenje na azijski kontinent.
Japansko upletanje u korejsko područje dovelo je do pogoršanja odnosa s Kinom, koja je također željela širiti svoj utjecaj na tu zemlju. Uvođenje reformi po uzoru na zapadnjački model, pritom podržavajući domaće reformističke snage, bila je glavna metoda japanske politike širenja utjecaja na Koreju. Kina je s druge strane podržavala konzervativnu opciju u zemlji. Diplomatske tenzije oko Koreje dovele su 1894. do otvorenog rata, poznatog kao Prvi kinesko-japanski rat.
Sukobi su se osim u Koreji, odvijali i u istočnom dijelu Kine. Rat je pokazao svu snagu Japana. Njegova moderno opremljena i obučena vojna sila bila je prejaka za Kineze, koji su nakon samo osam mjeseci bili prisiljeni na potpisivanje sporazuma u Shimonoskiju 1895. godine. Mirom su bili prisiljeni prepustiti Japanu Formozu, poluotok Liaodong i otočje Pescadores. Uz to, Kina je morala pristati na otvaranje nekoliko svojih luka za japansku trgovinu i platiti ratnu odštetu, koju su Japanci naknadno iskoristili za razvoj svoje industrije i gospodarstva. Koreja je nakon Kinesko-japanskog rata došla u potpunosti pod utjecaj Japana i postala baza za njihovu daljnju ekspanziju u Aziji.

Admiral Togo i stožer uoči Bitke kod Sushime (slika Tōjō Shōtarō 1865.-1929.)- pobjeda nad Rusima postala je konačni dokaz da Japan postaje globalno priznata vojna sila (Wikimedia Commons)

Potvrda svjetske sile
Nakon što su ostvarili primat među azijskim zemljama, Japanu je na vanjskopolitičkom planu preostalo da se dokaže i kao svjetska sila. Sukob s Rusijom došao im je kao pravi test njihovih mogućnosti na toj posljednjoj etapi stjecanja ugleda i izvan Azije.
Kinesko tržište bilo je primamljivo i Ruskom Carstvu koje je na Dalekom istoku željelo imati određen broj luka pod svojim ovlastima. Ponajviše se to odnosilo na poluotok Liaodong (s Port Arthurom), koji je Japan sporazumom dobio od Kine. Interese u rusko-japanskoj utrci za kontrolom imale su i europske sile. Njemačka i Francuska su na rusko inzistiranje savjetovale Japan da Kini vrati polutok Liaodong i plati ratnu odštetu. Procijenivši da još nije vrijeme za obračun s Rusijom, Japanci su poslušali savjet Europljana, pritom im prepustivši utjecaj u Kini, što su oni iskoristili dobivši razne koncesije od ratom iznemogle zemlje. Rusi su iskoristili dobivanje Liaodonga i povezali ga željezničkom prugom preko Mandžurije s ostatkom zemlje. Događaji na Dalekom istoku nisu se sviđali Velikoj Britaniji te se ona odlučila na poboljšavanje odnosa s Japanom kako bi oslabila ruski utjecaj na tom području. Već 1902. godine potpisano je savezništvo između Velike Britanije i Japana, nakon čega su se Japanci mogli u miru pripremati za rat s Rusijom.

Sporazum u Portsmouthu
Ruska se vojska nakon isteka roka za povlačenje iz Mandžurije, koju je zauzela 1899. godine za vrijeme Bokserskog ustanka, nije povukla s kineskog područja. Japanci su nakon dogovorenog sporazuma s Britancima postali sve više diplomatski rezolutniji prema Rusiji. Konačno, početkom 1904. godine prekinuti su odnosi između dviju zemalja i Japanci su napali Port Arthur, luku u Mandžuriji, čime je započeo otvoreni rat. Japanci su u nešto više od godinu dana potpuno potukli Ruse, na moru i na kopnu. Mandžurska luka Port Arthur osvojena je u prvoj polovini 1905. godine, a Japanci su posebno težak poraz Rusima zadali u pomorskoj bitki kod Tsushime, gdje su potpuno porazili rusku flotu. Potvrda pobjede nad jednom velikom silom za Japance stigla je u rujnu 1905. godine kad je potpisan sporazum u Portsmouthu. Njime su Rusi priznali Japanu prava nad poluotokom Liaodong, južnim potezom željezničke pruge u Mandžuriji i prepustili im dio otoka Sahalin južno do pedesete paralele.

Japanski vojnici pucaju iz originalnih japanskih pušaka Murata Type 22 tijekom Prvog kinesko-japanskog rata 1894./95. (Wikimedia Commons)

Bijeg od problema
Ratni uspjesi nisu bili praćeni stabilnošću unutar zemlje. Gospodarski razvoj na području teške industrije postignut je uglavnom na štetu nižih slojeva. Zaposlenici u industrijskom sektoru bili su vrlo loše plaćeni, a uz to uobičajeno je bilo zemljoposjedničko iskorištavanje seljaka. Japansko je tržište bilo vrlo ograničeno, tako da se njihova industrija morala širiti na vanjska tržišta. Britanci su posebno profitirali od savezništva s azijskom zemljom jer je japanska vlada veliki broj obveznica izdavala na britanskom tržištu. Ratovi s Kinom i Rusijom ostavili su iza sebe velike troškove, a kako Rusi nisu bili obvezni platiti Japanu ratnu odštetu, novac se morao namaknuti drugim sredstvima, koji se često prebijao preko leđa naroda. Unatoč teškoj gospodarskoj situaciji i gospodarskom ovisnošću o zapadnim silama, Japan je nastavio s kolonijalnom politikom. Ona je posebice bila bitna za učvršćenje oligarhijske vlasti velikih tvrtki. Koreju su 1910. godine anektirali, a na kinesko je područje uložen golem privatni i državni kapital. Društvene napetosti su se gomilale, a uoči Prvog svjetskog rata osnovani su protuvladini pokreti koji su najčešće bili radničke i socijalističke prirode. Bijeg od unutarnjih problema i šansa za imperijalnim širenjem te nastavkom oligarhijske vlasti nađen je u novom vojnom sukobu – Prvom svjetskom ratu.

Zagovaranje rata
Ratni vihor zahvatio je Europu u srpnju 1914. godine, a Japan se već krajem kolovoza iste godine uključio u sukob. Britanski povjesničar David Stevenson u svojoj knjizi “1914. – 1918.: povijest Prvog svjetskog rata” (Fraktura, Zaprešić, 2014.) tvrdi da je najveći zagovornik japanskog ulaska u rat bio ministar vanjskih poslova Kato Takoaki. Smatrao je da se Japan nalazi dovoljno daleko od Europe da bi zadržao svoj siguran položaj. Mislio je također da imaju dovoljno jaku vojsku kako bi odgovorili izazovima na azijskom području i na Pacifiku. U govoru svojoj vladi kazao je da bi prema njegovim procjenama Velika Britanija trebala dobiti rat, ali i kad bi ga kojim slučajem izgubila Japan bi pretrpio neznatnu štetu. Smatrao je da Japan može puno više dobiti nego izgubiti ulaskom u sukob.

Predrednot “Suwo” bio je zapovjedno plovilo japanskog admirala Sadakichija Katoa kod Tsingtaoa. Zanimljivo je da je riječ o nekadašnjem ruskom brodu “Pobeda” koji su Japanci potopili deset godina prije kod Port Arthura, a potom osposobili (Wikimedia Commons)

Tri cilja
Već spomenuti britansko-japanski sporazum iz 1902. godine nije obvezivao Japan da stupi u rat u slučaju napada Njemačke na britanske teritorije u azijskom i pacifičkom području. Unatoč tome što Nijemci nisu pretendirali na britanske kolonije u Aziji, Britanci su se htjeli osigurati preko japanske vojnopomorske pomoći. Stevenson smatra da je taj potez dobrodošao Takoakiju, koji je na taj način pridobio još veći broj pristaša za ostvarenje svojeg nauma da Japan sudjelovanjem u ratu ostvari svoje teritorijalne ciljeve. Takoaki je mudro iskoristio solidarnost sa savezničkom Britanijom, kako bi u pozadini, zapravo, razradio japanske ekspanzivne planove. Tri su cilja bila prioritet za njegovu vanjsku politiku. Prvi je bio preoteti od Njemačke njezine otoke u sjevernom Pacifiku i posebice teritorij Tsingtao, koji su Nijemci unajmili od Kineza, a bio je iznimno bitan jer se tu nalazila vojnopomorska baza Jiaozhou. Od tog je mjesta željeznička pruga vodila dalje u unutrašnjost bogatu rudama. Drugi je cilj bila zaštita interesa u Mandžuriji u vidu najma mandžurske željeznice. Japanci su bili posebno zabrinuti zbog revolucionarnih previranja u Kini koja su na vlast, umjesto dinastije Mandžu (Qing) doveli protujapansku struju na čelu s predsjednikom Yuan Shih-k’aijem. Treća stvar na koju su se Japanci fokusirali bila je neutraliziranje ruskog utjecaja. Stevenson tvrdi da ih je posebno brinuo brzi ruski oporavak nakon gubitka rata 1905. godine, a posebice dovršetak Transsibirske željezničke pruge.

Na strani Antante
Prema Stevensonu Takoaki se nadao ulasku u rat i zato da se potakne naoružavanje vojske koje je neslavno propalo 1912. i 1913. godine. Britanci su bili svjesni japanskih ciljeva i namjera s kojima se žele uključiti u sukob, tako da su u jednom trenutku gotovo odustali od zatražene pomoći od Japanaca. Ipak, Takoaki je obećao da će se Japan držati dalje od južnog Pacifika i da neće imati dodatnih pretenzija na kinesko područje. Već 15. kolovoza 1914. godine Japan je poslao ultimatum Njemačkoj u kojem je zahtijevao trenutačnu predaju Tsingtaoa, uz izgovor da će ga u budućnosti ustupiti Kini. Nakon što Nijemci nisu prihvatili ultimatum, Japan je 23. kolovoza 1914. godine rat i službeno ušao u sukob na strani Antante.

Japanci prate pogledom dio britanskih postrojbi koje su im pomagale da zauzmu njemačke položaje u Aziji (Wikimedia Commons)

Napad na Tsingtao
Nedugo nakon objave rata, početkom rujna 1914. godine, Japanci su napali njemačku koloniju Tsingtao, u kojoj su Nijemci izgradili glavnu luku i pomorsku bazu na Dalekom istoku. Japanci su, potpomognuti Britancima, imali gotovo šesterostruku brojčanu prednost pred njemačkim garnizonom od svega četiri tisuće vojnika, među kojima i neznatan broj austro-ugarskih mornara. Britanci su pomoć poslali prije svega kako bi kontrolirali da japanski postupci u regiji ne prijeđu dogovorenu mjeru.
U invaziji na Tsingtao s japanske strane sudjelovalo je oko 23 000 vojnika, uključenih u flotu Japanske carske mornarice, pod vodstvom viceadmirala Sadakichi Katoa, koji je bio zapovjednik admiralskog broda “Suwo” te 18. pješačke divizije, potpomognute sa 142 topnička oružja. Prednost u ljudstvu s japanske strane praćena je i dvostrukom prednošću u broju vojnih brodova. Smatra se da su u napadu na Tsingtao koristili pet bojnih, dva razarača i nekoliko manjih brodova. Japanci su za vrijeme opsade eksperimentirali i s brodom kao nosačem aviona. Tako su zabilježeni i zračni napadi na Tsingtao i njemačke snage na moru. Njemačku obranu predvodio je pomorski kapetan i guverner tog područja Alfred Meyer-Waldeck. Na dispoziciji je uz vrlo skromno ljudstvo imao i svega četiri topovnjače te krstaricu “Kaiserin Elizabeth”.

Dvomjesečni otpor
U ranoj fazi bitke za Tsingtao zabilježena je i prva zračno-pomorska bitka u povijesti, kad je japanski avion poletio s preteče nosača aviona “Wakamiya” i neuspješno bombardirao njemačku krstaricu i topovnjaču. Tijekom rujna Nijemci su, unatoč brojčanoj i tehničkoj inferiornosti, relativno dobro odolijevali napadima Japanaca na moru i na kopnu, no obruč oko Tsingtaoa pomalo se sve više stezao. Japanska pomorska blokada luke, nemogućnost deblokade i dostavljanja pomoći u oružju okruženim trupama doveli su Nijemce u bezizlaznu situaciju. Konačni japanski napad na Tsingtao počeo je u zadnjim danima listopada 1914. godine teškim bombardiranjem s mora i kopna, a zabilježeno je i konstantno noćno bombardiranje. Početkom studenog njemačka je obrana počela slabiti. Na moru su doživjeli teške gubitke nakon potapanja krstarice “Kaiserin Elizabeth” i topovnjače “Jaguar”, dok je na kopnu vojska pomalo ostajala bez streljiva. Nakon puna dva mjeseca Nijemci su 7. studenog bili primorani na predaju Tsingatoa.
Nakon uspješne kampanje u pokrajini Shandong, Japan je nastavio preotimati njemačke kolonije na Pacifiku. Već tijekom studenog 1914. godine Japanci su ostvarili svoje strateške interese zaposjedanjem njemačkih Marshallovih otoka te Marijanskih, Karolinških i otočja Palau. Navedenim uspjesima praktički su završene japanske operacije u Prvom svjetskom ratu. Sljedeći cilj Japana bit će iskoristiti zauzetost velikih sila na europskom bojištu, kako bi ostvario svoje interese u Kini.

“Wakamiya” je bio prvi ratni brod prilagođen nošenju hidroplana, a djelovanje aviona koji je poletio s njega po njemačkim brodovima iniciralo je prvu zračno-pomorsku bitku u povijesti (Wikimedia Commons)

21 zahtjev
Stevenson smatra da je ulazak u rat Japan gurnulo prema autoritarnom nacionalizmu. Vidljivo je to bilo iz daljnjeg odnosa prema Kini. Nakon što je eliminirao Njemačku iz svoje interesne sfere na Dalekom istoku i Pacifiku, Japan je započeo s pritiskom na Kinu. U kratkom vremenu kabinet ministra vanjskih poslova Takoakija složio je ”21 zahtjev“ prema Kini, koji je naposljetku odobrio car i ratificirao parlament. Ti zahtjevi Japana, dostavljeni Kinezima u siječnju 1915. godine, praktički su značili ultimatum i prijetnju ratom susjednoj zemlji, a sadržavali su teritorijalne ustupke, posebne ekonomske pogodnosti za japanske aktivnosti u Kini te kontrolu nad kineskim vojnim i policijskim snagama. Sve je to Japan činio dok su sile Antante bile opterećene europskim bojištem. Ipak, jedan dio tajnih zahtjeva Kina je proslijedila velikim silama, a najveći odjek imali su u SAD-u, koji u to vrijeme još uvijek nije participirao u sukobu i nije mu odgovaralo japansko upletanje u kinesku ekonomiju, koje bi ugrozilo njihovu politiku slobodne i ravnopravne trgovine između Kine i ostalih zemalja.

Američki most
Kinezi su dosta odugovlačili s pregovorima pa je Japan nekoliko puta vojno paradirao njezinim obalnim vodama. Diplomatskom intervencijom SAD-a i dijelom Velike Britanije Japanci su odustali od nekolicine zahtjeva, ali ipak je Kina u svibnju 1915. godine morala pristati na čak trinaest zahtjeva jer je nakon revolucionarnih previranja bila preslaba za bilo kakav oblik sukoba s Japanom. Do pred sam kraj Prvog svjetskog rata Japan je nastavio pritisak prema Kini zbog čega je u tamošnjoj zemlji raslo antijapansko raspoloženje. SAD je postao svojevrstan most u pregovorima između dviju azijskih zemalja, pa je naposljetku pridobio Japan da pristane na poštivanje tzv. politike otvorenih vrata, uz dodatak da Japan zbog svojeg položaja ima posebne interese u Kini.
Na mirovnoj konferenciji u Versaillesu 1919. godine Japanu su potvrđena teritorijalna osvajanja nad bivšim njemačkim kolonijama na Dalekom istoku i Pacifiku, ali što se tiče Kine na konferenciji u Washingtonu 1922. godine morali su pristati na povlačenje svojih vojnih snaga iz dijela pokrajine Shangdong. Bez obzira na to Kina je velikim dijelom ostala ekonomski i gospodarski ovisna o Japanu.

Japanski vojnici iz 18. divizije carske vojske u zauzetom njemačkom rovu prilikom opsade Tsingtaoa (Wikimedia Commons)

Intervencija u Sibiru
Građanski rat u Rusiji, koji je buknuo pred kraj Prvog svjetskog rata, bio je prilika Japanu da ostvari i svoj posljednji strateški interes postavljen uoči ulaska u rat. Intervencija u Sibiru trajala je i izvan okvira Prvog svjetskog rata. Važno je prije svega napomenuti da je ona trebala Japanu poslužiti kao rješenje pograničnih nesuglasica s Rusijom utvrđivanjem dijela teritorija i u sprečavanju širenja komunizma potporom tzv. Bijeloj armiji. Sibirska kampanja započeta 1918. godine potrajala je sve do ljeta 1922. kad je zbog velike opterećenosti japanskog proračuna zbog ratnih djelovanja, ali i sve većeg broja poginulih vojnika dovela do nezadovoljstva javnosti.
U početku intervencije Japan je zauzeo sjeverni Sahalin, a kasnije i područje Sibira sve do Bajkalskog jezera, s kojeg se jednostrano povukao 1922. godine.

Odricanje od osvojenog
Kad se sagledaju svi aspekti, uloga carskog Japana u Prvom svjetskom ratu nije bila od presudne važnosti za tijek rata, koji se uglavnom rješavao na području Europe. Japan je u rat ušao prije svega kako bi ostvario svoje strateške interese. U tom su dijelom i uspjeli, prije svega zauzimanjem njemačkih kolonija na području Dalekog istoka i Pacifika, već na početku rata. Ostatak rata Japan će uglavnom provesti u želji da se teritorijalno proširi na štetu Kine i da je ekonomski podvrgne svojoj interesnoj sferi. Također, krajem i netom nakon završetka Prvog svjetskog rata pokušat će iskoristiti građanski rat u Rusiji kako bi utvrdio granicu prema toj zemlji. Dobrog dijela onoga što je osvojio na kineskom i ruskom području morat će se odreći na Washingtonskoj konferenciji 1922. godine, pod pritiskom izolacije zapadnih sila koje su širile politiku razoružanja i suradnje na azijskom prostoru. Unatoč tome japanski imperijalizam nije bio slomljen i već početkom 1930-ih godina Japan je uz jačanje industrije započeo s novom ekspanzivnom politikom koja će ga naposljetku dovesti do sukoba sa zapadnim silama i ulaska u Drugi svjetski rat, u kojem će igrati puno veću ulogu nego u Prvom.

Josip BULJAN