Nad južnim Atlantikom već se počeo hvatati sumrak kad je njemačka podmornica U-156 izvukla svoj periskop iznad površine. Pogledavši kroz periskop, kapetan korvete Werner Hartenstein, zapovjednik podmornice, ugledao je stup dima na horizontu. Podmornica je odmah promijenila kurs i okrenula pramac u smjeru otkrivenog cilja.

Vozeći svom snagom za relativno kratko vrijeme podmornica je stigla na udaljenost s koje su se mogle vidjeti osnovne konture broda. U mraku koji je polako padao na oceansko prostranstvo, kroz periskop se moglo vidjeti da je to veliki brod. Uz pomoć brodskog kataloga na podmornici su ustanovili da se radi o britanskoj pomoćnoj krstarici Laconia. Posada podmornice se obradovala jer je pred njima bio veliki, unosni cilj i uz to je plovio bez eskorta ratnih brodova. Hartenstein je zapovjedio pripremu za torpedni napad i U-156 se polako počela približavati svom cilju u borbenom kursu. Točno u 22:07 (po njemačkim podacima) podmornica je ispalila svoj prvi torpedo. Četrdesetak sekundi kasnije mir oceanske noći prekinut je eksplozijom. Pogođen po sredini trupa u desni bok veliki prekooceanski brod počeo se naginjati na pogođenu stranu. Dok su plameni jezici i dim sukljali u nebo, s podmornice je ispaljen i drugi torpedo. Pod drugim, smrtonosnim udarom čelična grdosija se gotovo prepolovila. Agonija pogođenog broda trajala je ipak gotovo sat vremena. Dok je brod tonuo, kao nijemi svjedok tog događaja na površini oceana stajala je U-156 i njezina posada koja je promatrala kako se na palubi broda koji tone, u odsjaju plamenih jezika pokušavaju spasiti brojni ljudi. Po brodskom dnevniku s podmornice bilo je točno 23:22 kad se morska površina zaklopila nad Laconiom.
Laconia – luksuzni transantlantik i pomoćna krstarica britanske mornarice
Linijski parobrod RMS Laconia od 19 860 tona bio je drugi po redu brod pod istim imenom izgrađen u britanskim brodogradilištima. Izgrađen je i porinut u more u brodogradilištu Swam, Hunter & Wigham Rishardson Ltd. u Wallsend-on-Tyne 9. travnja 1921. Nakon završenih radova na opremanju 25. svibnja 1922. kreće na prvu probnu vožnju preko Atlantika od Southamptona do New Yorka. Već 22. lipnja iste godine Laconia plovi na redovitoj transatlantskoj pruzi Liverpool – Queenstown – Boston – New York.
U siječnju 1923. vlasnik Laconie, pomorska kompanija Cunard SS Co. organizirala je prvo kružno krstarenje brodom oko svijeta. Laconia je na tom krstarenju provela četiri mjeseca i posjetila 23 svjetske luke. Godinu dana kasnije, u siječnju 1924. Laconia je drugi put na kružnom putovanju obišla svijet.
Idućih desetak godina održavala je različite transatlantske pruge. Od 26. lipnja 1923. održavala je prugu preko Atlantika na liniji Hamburg-Southampton-Cherbourg-New York. Ploveći uz američku obalu između New Yorka i Bostona po gustoj magli, doživjela je 24. rujna 1934. sudar s američkim teretnjakom Pan Royal. Oba broda su u koliziji pretrpjela ozbiljna oštećenja, ali su se ipak svojim pogonom uspjeli dočepati obale. Nakon popravka Laconia je nastavila održavati liniju između Europe i Amerike. Sredinom tridesetih godina temeljito je rekonstruirana tako da je mogla primiti 2200 putnika (350 u kabinama I. klase, 350 u kabinama II. klase te 1500 putnika u kabinama III. klase).
Početak ll. svjetskog rata zatekao ju je na Atlantiku. Odmah po njezinom uplovljenju u Liverpool 4. rujna 1939. (tri dana nakon njemačkog napada na Poljsku), britanski Admiralitet rekvirirao je brod i uputio ga u Portsmounth gdje je odmah stavljen u službu Royal Navy kao pomoćna krstarica. Početkom siječnja 1940. na brod je ugrađeno topničko naoružanje. Montirano je 8 topova od 152 mm i 2 topa od 76 mm. Nakon što je naoružana topništvom, Laconia je u tajnosti ukrcala i prebacila na “sigurno”- na drugu stranu oceana teret zlatnih poluga. U američkim vodama ostala je tijekom sljedećih mjeseci i služila kao prateći brod konvojima koji su plovili za Britaniju. Pratila je konvoje uglavnom do Bermudskog otočja ili do neke druge pozicije na Atlantiku gdje su eskort preuzimali ratni brodovi. U lipnju 1941. ponovno je u brodogradilištu. Interijer luksuznog transatlantika nije zadovoljavao potrebe koje su se postavljale pred brod. Početkom 1942. dovršena je rekonstrukcija i Laconia je pretvorena u brod za prijevoz trupa i ratnog materijala za potrebe Britanije na Srednjem istoku. Sljedećih šest mjeseci Laconia je provela na toj zadaći.

Tako je došao i rujan. Kapetan Robert Sharp, zapovjednik broda dobio je zadaću da ukrca talijanske ratne zarobljenike i prebaci ih u Britaniju. Najveći dio Talijana zarobljen je u operacijama oslobađanja talijanskih kolonija u istočnoj Africi (Somalija). Na brod je nedvojbeno ukrcano više od 1800 zarobljenika (prema nekim podacima i 2088 talijanskih zarobljenika). Osim njih i posade Laconie, na brodu je bilo 160 poljskih vojnika – čuvara (bili su to uglavnom vojnici pristigli iz sovjetskog zarobljeništva nakon kapitulacije Poljske koju su 1939. između sebe podijelile Njemačka i SSSR), zatim 268 britanskih vojnika te 80 žena i djece. Sve u svemu po nekim izvorima na brodu su bile 2732 osobe. Brod je plovio na ruti: Sredozemno more – Sueski kanal – Crveno more – istočna obala Afrike – Rt dobre nade – južni Atlantik – Britanija.
Nakon što je iz Indijskog uplovio u Atlantski ocean, kapetan Sharp je poduzeo sve mjere zaštite: straže su podvostručene, dežurne posade uvijek su bile na topovima, stalno se promatrala morska površina zbog mogućeg napada podmornica, plovilo se u cik-cak kursevima, a noću su se strogo provodile mjere zamračivanja broda. Ali, događaji će pokazati da sve to nije bilo dovoljno da se pobjegne sudbini koja je zadesila brod.

Početak tragedije
Prvi torpedo je pogodio Laconiu u području prostora broj 1 u kojem su bili ratni zarobljenici. Pretpostavlja se da je od rušilačkog djelovanja torpeda i prodora vode u tom dijelu broda stradao najveći dio zarobljenika koji se tamo nalazio – njih gotovo 450.
Operacija spašavanja je još donekle bila pod nadzorom zapovjednika Sharpa ali kad je i drugi torpedo pogodio brod kaos na njemu bio je potpun. Mnogi od 32 čamca za spašavanje uništeni su u eksploziji. Ljudi su skakali u ocean i pokušavali se spasiti na svaki mogući način. Sharp je već imao gorko iskustvo jer je bio zapovjednik na brodu Lancastria koji je također bio torpediran. Zapovjedio je da se u raspoložive čamce za spašavanje ukrcaju prvo žene i djeca. Presudnu ulogu u tim kaotičnim trenucima odigrala je poljska straža koja je radila sve kako bi bilo što manje žrtava.
Kad je brod počeo tonuti, podmornica U-156 je izronila. Zapovjednika podmornice Hartensteina i njegovu posadu iznenadilo je kad su se na površini oceana začuli povici za pomoć na talijanskom jeziku. U prvom trenutku posumnjali su da su ipak možda pogriješili i potopili brod svog ratnog saveznika Italije. Hartenstein odmah zapovijeda da se otpočne operacija spašavanja brodolomaca iz oceana. Tijekom noći posada podmornice U-156 spasila je više od 200 brodolomaca i primila ih na svoju palubu a dio u unutrašnjost podmornice. Veliki broj čamaca za spašavanje vezao se uz podmornicu. Posada podmornice dijelila je brodolomcima hranu i piće.

Zapovjednik podmornice U-156 poslao je u 1:25 sati 13. rujna kodiranu poruku svom zapovjedništvu u Hamburgu na frekvenciji od 25 metara o situaciji u kojoj se našao poslije potapanja Laconie i tražio daljnje upute i zapovijedi što da radi s brodolomcima.
HARTENSTEIN POTOPIO BRITANSKU LACONIU STOP MREŽA FF 7721 310 STUPNJEVA STOP NA ŽALOST SA 1500 TALIJANSKIH ZAROBLJENIKA STOP SPASILI DOSADA 90 STOP 157 CBM STOP PASAT 3 STOP OČEKUJEM ZAPOVIJEDI STOP
Nakon tog radiograma u zapovjedništvu njemačkih podmorničarskih snaga zavladala je neobična situacija. Zapovjednik podmornice preuzeo je veliki broj brodolomaca što po propisima nije bilo dopušteno. Admiral Karl Dönitz nije mogao zapovjediti Hartensteinu da jednostavno pobaca u more brodolomce među kojima je bio i veliki broj savezničkih vojnika (Talijana) iako je bilo i takvih razmišljanja.
Kao odgovor na nastalu situaciju, zapovjednik njemačke podmorničarske flote admiral Doenitz na poprište događanja šalje još dvije podmornice da pomognu Hartensteinu. Istodobno, zapovjedio mu je da mora na svaki način i po bilo koju cijenu sačuvati borbenu sposobnost podmornice. Odmah po svanuću, u 6:00 sati Hartenstein šalje nekodiranu radioporuku na međunarodnim frekvencijama tražeći pomoć za brodolomce:
BILO KOJI BROD KOJI BUDE POMAGAO BRODOLOMCIMA S LACONIE NEĆE BITI NAPADNUT AKO NI JA NE BUDEM NAPADNUT OD BRODA ILI ZRAČNIH SNAGA STOP
SPASIO 193 LJUDI STOP 4,53 SOUTH 11,26 WEST STOP NJEMAČKA PODMORNICA
Dva i pol dana nitko se nije pojavio da pomogne podmornici koja je izvjesila veliku zastavu Crvenog križa i oko koje su se okupili brojni brodolomci. Na palubi podmornice više nije mogla stati ni igla. Čamci za spašavanje bili su popunjeni do maksimuma nosivosti tako da se more gotovo prelijevalo preko rubova u njihovu unutrašnjost. Veliki dio brodolomaca povremeno je morao boraviti u moru jer mjesta za njih jednostavno nije bilo.
Tek 15. rujna oko 11:30 pristiže podmornica U-506 pod zapovjedništvom kapetana korvete Ericha Wűrdermanna. Nekoliko sati poslije njega stiže i kapetan korvete Harro Schacht s podmornicom U-507. Predvečer istog dana na naznačenu poziciju stiže i talijanska podmornica Cappellini pod zapovjedništvom poručnika bojnog broda Marca Ravedina koja se nalazila na borbenoj ophodnji u blizini Freetowna. Brodolomci se ukrcavaju na palube pristiglih podmornica tako da više ni jedan brodolomac nije bio u moru. Čamci za spašavanje raspoređeni su u tegalj svih četiriju podmornica. Posade podmornica pružile su svu moguću pomoć brodolomcima iz svojih ipak ograničenih zaliha. Prema zapovijedima koje su dobile od svojeg zapovjedništva, sve četiri podmornice, tegleći čamce za spašavanje pod vidljivo izvješenim zastavama Crvenog križa, uzimaju kurs prema afričkoj obali. Istodobno je poslana i radioporuka mornarici Vichyevske Francuske da iz svojih baza u Dahomeju i Senegalu pošalju u pomoć brodove.
Sljedećeg dana (16. rujna) posade podmornica primijetile su na južnom horizontu nepoznati zrakoplov. Uskoro ih je nadletio američki bombarder B-24 Liberator iz sastava 343. bombarderskog squadrona stacioniranog na otoku Ascent na otočju Ascension od kojeg je zapovjednik podmornice U-156 Hartenstein tražio pomoć, ali odgovora nije bilo. Pilot bombardera, poručnik James D. Harden udaljio se i izvjestio svoju bazu o situaciji i otkrivenim podmornicama. Najstariji časnik u službi u bazi u Ascentu u tom trenutku bio je kapetan Robert C. Richardson koji je zapovjedniku bombardera zapovjedio da napadne otkrivene ciljeve. Vrlo brzo B-24 se vraća i zrakoplovnim bombama i paljbom iz strojnica napada podmornicu U-156. Jedna granata izravno pogađa jedan od čamaca koje je podmornica teglila. Suočen s iznenadnim zračnim napadom zapovjednik podmornice nije imao drugog izbora. Morao je spašavati svoj brod i posadu koja je bila izravno ugrožena.

Brodolomci na palubi podmornice grubo su, pod prijetnjom oružja, pobacani u more a konopci tegljenih čamaca su presječeni. Dok se američki bombarder pripremao za drugi napad, U-156 se spremala za žurno zaranjanje. Zrakoplov je uspio izvesti i drugi napad i pritom lakše oštetiti podmornicu koja je ipak uspjela zaroniti i spas pronaći u morskim dubinama. Napad zrakoplova i manevar hitnog zarona prouzročili su dosta žrtava među brodolomcima. Poslije drugog napada bombarder se okrenuo i vratio u bazu.
Zrakoplovni napad na preostale podmornice ponovio se i sljedećeg dana (17. rujna) kad je američki Liberator napao podmornicu U-507 koja je isto kao i U-156 spas potražila u plavim dubinama, prethodno se na “brzinu” oslobodivši svog živog tereta od 150 brodolomaca na palubi i nekoliko čamaca u teglju. Tek poslije tog napada pristižu francuski ratni brodovi iz baze Dakar u Senegalu. Stigli su krstarica Gloria, minolovac Annamite i jedrenjak D’Urville koji su pokupili preživjele brodolomce s podmornica i one koji su ponovno završili u moru. Na francuskim brodovima spas je pronašlo ukupno 1111 (1041*) brodolomaca, od toga 400 Talijana. Talijani su na svojoj podmornici Cappellini zadržali šestoricu svojih brodolomaca i dvojicu Britanaca. Torpediranje Laconie i američki napad na podmornice pod znakom Crvenog križa odnio je 1621 (1649 *) žrtvu. I to je bila cijena surovog rata na moru.
Njemačko vrhovno zapovjedništvo izviješćeno je o napadima na podmornice koje su pokušale spašavati brodolomce. Reakcija na takav slijed događaja bila je zapovijed admirala Dönitza koju je povijest zapamtila kao zloglasna zapovijed Laconia.
Tom zapovijedi je zapovjednicima njemačkih podmornica kristalno jasno zapovijeđeno da na bilo koji način ne pomažu preživjelim brodolomcima sa torpediranih i potopljenih brodova:
1. Svaki pokušaj spašavanja preživjelih s potopljenih brodova, njihovo izvlačenje iz mora, ukrcaj brodolomaca na čamce za spašavanje, okretanje prevrnutih i popravak oštećenih čamaca, opskrba brodolomaca hranom i vodom te njihovo usmjeravanje prema najbližem kopnu – bit će odmah prekinuto.
2. Takva praksa je u kontradikciji s primarnim zahtjevom pomorskog ratovanja – uništenju neprijateljskih brodova i njihovih posada.
3. Zapovijed o zarobljavanju neprijateljskih zapovjednika brodova i upravitelja strojeva i nadalje ostaje na snazi.
4. Ostale brodolomce dopušteno je spašavati jedino ako se može ustvrditi da mogu biti od nekakve koristi.
5. Ostanite čvrsti. Nemojte zaboraviti da vaš neprijatelj nema obzira o ženama i djeci kad bombardira njemačke gradove.

Do slučaja Laconia bilo je mnogo primjera da su, unatoč ratnom stanju i surovosti neograničenog podmorničarskog rata koji su Nijemci vodili, mnogi njemački zapovjednici podmornica pokazivali da poštuju moralni kodeks i drže do pomoračke časti. Brojni brodolomci dobili su pomoć u hrani, vodi, ostalim zalihama za preživljavanje ili sredstvima za navigaciju koje su mogli iskoristiti da se dokopaju najbližeg kopna. Upravo s tog aspekta slučaj s potapanjem linijskog broda Laconia je zanimljiv jer stvari prije Laconije i poslije nje nisu bile iste. Rat na moru postao je mnogo suroviji.
Međutim treba reći da ta zapovijed zapravo nije imala nekog praktičnog smisla jer podmornice ionako nisu imale mogućnosti da u svoje skučene prostore prime više od nekoliko brodolomaca.
Ta zapovijed korištena je u optužnici protiv admirala Dönitza koji je zajedno s ostalim preživjelim vojnim i političkim vođama Trećeg Rajha optužen za ratni zločin na suđenju u Nürnbergu 1946. godine. Britanski tužitelji okarakterizirali su njegovu zapovijed kao zapovijed za ubojstvo, međutim s takvom konstatacijom se nije složio Međunarodni vojni sud koji je bio zadužen za suđenje. Jedan od najvažnijih razloga zbog kojih je admiral Dönitz izbjegao smrtnu kaznu bilo je svjedočenje američkog admirala Chestera Nimitza koji je pod zakletvom izjavio da ni američke podmornice nisu ulagale previše napora i truda da bi spašavale žrtve svojih torpediranja a posebno kad su to bili Japanci.
Povijesno-pravna regulativa podmorničarskog ratovanja
Werner Hartenstein, zapovjednik podmornice U-156
Hartenstein je svoju vojno – pomorsku karijeru počeo u travnju 1928. godine. Službovao je nekoliko godina na lakoj krstarici Karlsruhe i na nekoliko torpednih čamaca na kojima je sudjelovao u 65 borbenih akcija u prvoj godini rata. U ožujku 1941. premješten je u podmorničarske snage.
Zapovjedništvo nad podmornicom U-156 preuzeo je 4. rujna 1941. S podmornicom U -156 obavio je ukupno pet borbenih ophodnji Atlantskim oceanom u ukupnom trajanju od 289 dana. Za vrijeme druge borbene ophodnje Hartenstein je 16. veljače 1942. napao topničkom paljbom rafineriju nafte na otoku Aruba na Karibima. Tom prilikom došlo je do nesreće. Naime, posada topa je u brzini zaboravila skinuti čep s usta topovske cijevi. Pri opaljenju prve granate cijev je eksplodirala pri čemu je topnik Heinrich Büssinger poginuo a zapovjednik topničkog odjeljka, poručnik Dietrich vom dem Borne izgubio nogu. Nakon što je ranjenika iskrcao i smjestio u bolnicu na Martiniqu odlučio je otpiliti oštećeni dio cijevi.
Sa tako skraćenom cijevi 27. veljače 1942. napao je i potopio britanski parobrod od 2498 BRT. Na četvrtoj ophodnji U-156 je potopila britanski brod za prijevoz trupa Laconia.
Sudbinu podmornice U- 156 zapečatio je američki zrakoplov VP-53/ P1 Catalina za vrijeme njezine pete borbene ophodnje Atlantikom.
8. ožujka 1943. u 13:15 sati na poziciji 12o 38′ N i 54o39′ W, istočno od otoka Barbadosa zrakoplov je otkrio i dubinskim bombama napao podmornicu. U potonuću podmornice smrt je našlo svih 53 člana posade koji su se tada nalazili u podmornici.

Na mirovnoj konferenciji održanoj 1899. godine u Hagu, Velika Britanija i Njemačka pokušale su progurati zakon kojim bi se zabranila uporaba podmornica u ratu. Podmornica je tada smatrana brutalnim i okrutnim ratnim sredstvom, “morskom zmijom” koja uživa u destrukciji i uništenju brodova i brodskih posada.
Taj britansko – njemački pokušaj je tada propao zbog francuskog protivljenja. Francuzi su bili oduševljeni podmornicom i smatrali su da će ona postati potencijalno ratno sredstvo koje će im omogućiti da se suprotstave i odupru stalno širećem utjecaju i dominaciji britanske mornarice. Iako uporaba podmornice u ratu nije bila zabranjena postignuto je da njihova uporaba bude strogo ograničena tradicionalnim pravilima pomorskog ratovanja.
Na londonskoj pomorskoj konferenciji 1908. godine još uvijek se pretpostavljalo da će podmornice postupati po svim pravilima pomorskog ratovanja koja su već od ranije bila definirana za površinske brodove. Po tadašnjim pravilima površinski ratni brodovi mogli su napasti i potopiti trgovački ili putnički brod tek nakon što su ga na prikladan i propisan način zaustavili i upozorili te ako je nakon toga osigurana sigurnost njegove posade i putnika. Ta pravila su bila posebno neprikladna za podmornice koje su i inače bile vrlo “restriktivne” u pogledu “blagodati” koje su pružale svojim posadama. Na njih se nije moglo ukrcati dodatno ljudstvo koje bi npr. moglo prevesti zarobljeni brod do luke, niti je na podmornici bilo mjesta za smještaj zarobljenih posada ili putnika s potopljenih brodova. Osim toga, zahtjev za prethodnim upozorenjem napadnutog broda i davanje dovoljno dugačkog vremena posadi i putnicima da se sa njega evakuiraju u čamce za spašavanje prisiljavalo je podmornicu da se odrekne svoje prve i najvažnije taktičke prednosti- neuočljivost u morskim dubinama. Jednom kad se našla na površini da upozori svoj cilj (brod) ili da obavi spašavanje žrtava svog napada – podmornica je postajala visoko ranjiva na bilo koji oblik napada neprijateljskih brodova. Pred početak l. svjetskog rata raskorak između postojećih pravila i operativnih zahtjeva koje su nametale zadaće i tadašnje moderne podmorničarske tehnologije bivao je sve veći.
Njemačko vrhovno zapovjedništvo je početkom l. svjetskog rata zapovjedilo svojim podmorničarskim snagama da poštuju proglašenu neutralnost određenih zastava i da jamče sigurnost posadama i putnicima napadnutih brodova. Uskoro se takva politika pokazala sasvim neprimjerena, posebno kad je uslijedila britanska reakcija i odgovor na njemačko podmorničarsko ratovanje. Britanci su uveli praksu maskiranja ratnih brodova u trgovačke s namjerom da “namame” podmornicu da izroni na površinu radi davanja upozorenja. Tada bi postajala vrlo lagan plijen britanskih topnika. Osim toga brodovi – lovci podmornica često su plovili pod lažnim neutralnim zastavama i obilježljima pa se znalo dogoditi da jednostavno pramcem pregaze njemačku podmornicu koja se približila takvom brodu. Na takve situacije njemačka strana je odgovorila uvođenjem prakse neograničenog podmorničarskog rata koji je kulminirao zlosretnim slučajem torpediranja i potapanja britanskog transatlantika Lusitanija (sve okolnosti tog slučaja do danas nisu razjašnjene). S obzirom na veliki međunarodni pritisak javnosti poslije tog slučaja Njemačka je ponovno zapovjedila svojim podmorničarima da se pridržavaju prakse prethodnog upozorenja i spašavanja posada. Takvim pristupom ponovno se povećavaju njemački podmorničarski gubici pa se njihovo zapovjedništvo u siječnju 1917. ponovno i definitivno opredjeljuje za neograničeni podmorničarski rat. Nijemci su tada definirali ratne zone kao područja u kojima će biti potopljeni svi brodovi stranih zastava koji u ta područja uplove bez njihove dozvole a njihove posade neće biti prethodno upozorene, niti će se prakticirati spašavanje posada.
Jaz između pravnih načela i prakse tijekom l. svjetskog rata bio je pokriven pod stavkom “represija prema brodovima sumnjivog ponašanja”. Unatoč iskustvima iz l. svjetskog rata površinsko – brodski pristup podmorničarskom ratovanju bio je potvrđen Londonskim pomorskim ugovorom iz 1930. godine i Londonskim protokolom iz 1936. godine. Oba dokumenta prihvatile su i potpisale sve glavne pomorske sile tog vremena, uključujući i Njemačku. Sve države potpisnice prihvatile su postojeća načela “Internacionalnog zakona o pomorskom ratovanju” koji se u podmorničarskom ratovanju mogao svesti na sljedeće:
1. U akcijama protiv trgovačkih brodova podmornica se mora pridržavati pravila Internacionalnog zakona o pomorskom ratovanju u svim slučajevima u kojima su subjekti površinski brodovi.
2. Spomenutog načela treba se pridržavati uvijek osim u posebnim slučajevima kao što je ustrajno odbijanje zaustavljanja nakon pravodobnog upozorenja, zatim u slučajevima pružanja aktivnog otpora zahtjevu za pregledom broda i tereta i sličnim. U takvim slučajevima ratnom brodu i podmornici dopušten je napad na takav brod uz prethodno zbrinjavanje posade, putnika i brodske dokumentacije na “sigurno mjesto”. Isto načelo vrijedilo je i za potapanje broda koji nije imao mogućnost navigacije. Brodski čamci za spašavanje nisu se smatrali “sigurnim smještajem” osim ako im nije bio osiguran eskort do najbližeg kopna ili do prvog plovila koje će ih prihvatiti na svoju palubu.

Karl Dönitz
Rođen : 16.rujna 1891. godine, Berlin
Umro: 24. prosinca 1980. Aumühle / Hamburg
Karl Dönitz je svoju pomoračku karijeru počeo u Kaiserliche Marine u travnju 1910. godine kao pripadnik 10. naraštaja Pomorske carske akademije. Svoju časničku karijeru počeo je kao poručnik na palubi krstaša SMS Breslau. Tijekom I. svjetskog rata, brod je najveći dio vremena proveo u vodama Mediterana uglavnom u Istanbulu.
U listopadu 1916. godine Karl Dönitz je počeo svoju podmorničarsku karijeru. Na podmornici U 39 obnašao je dužnost prvog časnika. Početkom 1917. godine dobio je zapovjedništvo nad svojom prvom podmornicom UC 25 (bila je to jedna od starijih norveških podmornica). Nakon otprilike nešto više od godine dana dobio je dužnost zapovijednika na podmornici UB 68. U havariji podmornice koja se dogodila zbog tehničkih problema 4. listopada 1918. godine Dönitz je izgubio šest članova posade.
Sljedećih devet mjeseci Dönitz je proveo u britanskom zarobljeništvu. Nakon povratka u Njemačku u lipnju 1919. godine, pristupa odmah u Reichsmarine u kojoj je proveo idućih 16 godina. Prvih nekoliko godina službovao je na torpednim čamacima. U rujnu 1934. godine postao je zapovjednik bojnog krstaša Emden. Iste godine krenuo je na školsko krstarenje oko svijeta s 34. naraštajem pomorske akademije (160 časnika). Kada se Emden u lipnju 1935. vratio u matičnu luku u Wilhelmshafen, zapovjednik njemačke ratne mornarice, admiral Raeder dao je Dönitzu zadaću da krene s ustrojavanjem podmorničarske flote. Već u rujnu iste godine Dönitz je postao zapovjednik prve njemačke podmorničarske flotile pod nazivom Wediggen koja je u svom sastavu imala podmornice U-7, U-8 i U-9.
Od 1. siječnja 1936. postao je zapovjednik njemačkih podmorničarskih snaga. Na toj funkciji je ostao sve do konca rata iako je 31. siječnja 1943. postao i zapovjednik Reichsmarine. Svi uspjesi ali i neuspjesi njemačkog podmorničarskog ratovanja vezani su uz njegovo ime. Ostat će zapamćen kao poklonik uvođenja novih tehničkih dostignuća na podmornice, novih doktrina njihove uporabe, taktike vučjih čopora i neograničenog podmorničarskog ratovanja. Pred sam raspad Trećeg Rajha , Hitler ga je imenovao svojim nasljednikom. Predao se zapadnim saveznicima 23. svibnja 1945. Na nürnberškom procesu optužen je za ratni zločin i osuđen na 11,5 godina zatvora. Kaznu je odležao u poznatom zatvoru Spandau u Berlinu.
Nakon izlaska iz zatvora 1. listopada 1956. godine, živio je mirnim umirovljeničkim životom u malom selu Aumühle blizu Hamburga. Napisao je dvije knjige o podmorničarskom ratovanju.
Umro je na Badnju večer 24. prosinca 1980. u 89. godini života. Na posljednjem ispraćaju skupilo se nekoliko tisuća bivših podmorničara, uključujući i nekoliko stotina nositelja Viteškog križa. Tom prilikom njemačka vlada je zabranila časnicima Bundesmarine da pogrebu nazoče u službenim odorama.
Tijekom svoje vojničke karijere Grossadmiral Karl Dönitz dao je moru sve, čak i svoja dva sina koji su također bili mornarički časnici. Jedan je poginuo s ostatkom posade podmornice U-954 u sjevernom Atlantiku 19. svibnja 1943. a drugi 13. svibnja 1944. na brzom napadačkom čamcu S-141 ispred britanske obale.

Podmorničarsko ratovanje u ll. svjetskom ratu slijedilo je gotovo isti obrazac. Njemačka je otpočela rat na moru s namjerom udovoljavanja zahtjevima londonskih dokumenata iz 1930. i 1936. godine ali su vrlo brzo od toga odustali. Britanci su usvojili koncept plovidbe u konvojima koji su bili praćeni vojnim eskorterima. Osim toga naoružali su veliki broj trgovačkih brodova topničkim naoružanjem koje je bilo dovoljno moćno da uništi podmornicu u površinskoj vožnji.
Do kraja ll. svjetskog rata sve sukobljene strane koje su raspolagale podmornicama, izuzev Japana, bile su u većoj ili manjoj mjeri uključene u neograničeni podmorničarski rat.
SAD su opravdavale vođenje neograničenog podmorničarskog rata na Pacifiku “uvjetima pod kojima Japan rabi trgovačke brodove i nemogućnošću da ih se razlikuje od teretnih brodova carske mornaričke pomoćne flote”. Osim toga, iznenadni napad na Pearl Harbour oslobodio je Amerikance razmišljanja o doktrini uporabe vlastitih podmornica u svjetlu ograničenja iz Londonskih dokumenata. Od prvog dana rata vodili su neograničeni podmorničarski rat protiv japanskih trgovačkih brodova. Amerikanci su odmah shvatili koja je slaba točka japanskog imperija, koji je mogao voditi rat samo ako je uspijevao dopremati strateške sirovine s okupiranih područja jugoistočne Azije. Amerikanci su se odmah “prihvatili” praktičnog posla i počeli potapati japanske trgovačke brodove.
Nakon završetka rata njemački admiral Karl Dönitz, zapovjednik podmorničarskih snaga (kojeg je Hitler osobno odabrao za svog nasljednika na mjestu Fürera) bio je na Nürnberškom procesu optužen za ratni zločin vođenja neograničenog podmorničarskog rata. Ipak u dugotrajnom procesu Dönitz nije proglašen krivim za akcije njemačkih podmornica protiv britanskog trgovačkog brodovlja zbog činjenice da su i sami Britanci kršili odredbe Internacionalnog zakona o pomorskom ratovanju. Naoružavanjem trgovačkih brodova topničkim oružjem velikog kalibra oni su izvučeni ispod pravne zaštite i regulative zakona koji su Britanci u najvećoj mjeri kreirali po svojoj želji. Središnji slučaj oko kojeg su tužitelji gradili optužbu protiv Dönitza bio je upravo slučaj “Laconia”. On se branio da ta zapovijed nije bila usmjerena kako bi prisilila zapovjednike podmornica da djeluju protiv vlastitih instikata. Uostalom, zabilježen je samo jedan slučaj u kojem je zapovjednik podmornice shvatio da brodolomce treba likvidirati. Međunarodni vojni sud uzeo je u obzir ponašanje saveznika koje je u svojoj obrani navodio Doenitz. Razmatrajući britansku i američku praksu sud je ustvrdio njemački otklon od primjene internacionalnog zakona.
Brojna mišljenja o tom slučaju podijeljena su i do današnjeg dana. Jedni smatraju da su Londonski dokumenti bili kristalo jasni i da ih je trebalo strogo poštovati. Druga strana zagovara mišljenje da je podmorničarski rat toliko evoluirao da su ti zakoni i tada već bili zastarjeli.

Američka pravila dopuštala su uništenje neprijateljskog teretnog broda bez upozorenja pod brojnim okolnostima. Ako je takav brod bio dio konvoja pod vojnim eskortom, ako je odbijao da se zaustavi ili pružao otpor zahtjevu za inspekciju broda, posade i tereta, u slučaju opravdane sumnje da je prevozio kontrabandu, ako je bio naoružan ili ako je bio uključen u obavještajne aktivnosti – mogao je biti uništen. Američka vojna plovila bila su ovlaštena da poduzmu sve “moguće mjere” radi osiguranja posade i putnika, ali uvijek su mogla uništiti neprijateljski teretni brod ako je to bilo opravdano vojnim razlozima.

Umjesto zaključka
Prvi i ll. svjetski rat dokazali su nerealnosti u očekivanju da će se poštovati međunarodno potpisani ugovori o pravilima ratovanja. Ti ugovori bi vrijedili samo u slučaju da je zapovjedni sustav bio jasan i nedvosmislen u njihovoj primjeni a to po pravilu nije bio slučaj ni na jednoj zaraćenoj strani. Tako ni slučaj nepoštivanja ugovora o uporabi podmornica u ratu nije bio iznimka i vrlo brzo je bio odbačen jer je bio zastario i nepraktičan. Tadašnji vojni stručnjaci su vrlo brzo utvrdili da nije pratio evolucijski razvitak podmornice kao naoružane platforme. Zamijenio je vojne prioritete humanitarnim ciljevima i na taj način doveo u nezavidnu situaciju posade podmornica.
Načelo o poštivanju međunarodnih ugovora i zakona nije se promijenilo ni danas ali se ta pravila često ne poštivaju (što su dokazali svi dosadašnji ratovi). Uzrok leži u njima samima, u njihovim nefleksibilnim odrednicama, u propustima koji su temeljeni na dva glavna razloga: propuštenih lekcija iz učiteljice života – povijesti i brzih tehnoloških promjena koje su utjecale i utječu i danas na okolnosti podmorničarskog ratovanja.

Igor SPICIJARIĆ