Taktika pomorskog ratovanja “obogaćena” je već u prvoj polovini I. svjetskog rata njemačkim ograničenim (uglavnom) i neograničenim podmorničarskim ratom (manjim opsegom) protiv britanskog trgovačkog brodovlja. Primjena takve taktike u velikoj se mjeri osjetila na borbenoj moći britanskih armija na europskim bojištima, ali je potaknula britanski Admiralitet da iznađe nove modalitete učinkovite protupodmorničke borbe

U drugoj fazi pomorskog rata na Atlantiku, Velika Britanija se našla u nezavidnom položaju. Njemačke podmornice iz mjeseca u mjesec uništavale su sve veći broj britanskih, savezničkih brodova i brodova pod neutralnim zastavama, koji su u Britaniju dopremali sirovine i ratni materijal odnosno prebacivali ga na europska bojišta. Gubitak velikih količina ratnog materijala i potopljena tonaža transportnih brodova bili su veliki problem, čije su se posljedice počele neizravno osjećati po europskim bojištima. Shodno takvoj situaciji britanski se Admiralitet počeo ozbiljno baviti problemima protupodmorničarskog ratovanja. Razbijane su različite taktike koje su uključivale primjenu brzih razarača opremljenih dubinskim bombama, brodovima ? zamkama (tzv. Q-brodovi), ali se i primjenjivale posebno konstruirane i adekvatno opremljene podmornice. Naime, vrlo brzo se uvidjelo da je najveći i najopasniji protivnik neprijateljskoj podmornici upravo isto takvo podvodno plovilo opremljeno superiornijim brodskim sustavima. Zamisao britanskih stratega bila je prilično jednostavna. Trebalo je osposobiti vlastite podmornice da “na vrijeme” podvodnom hidroakustičnom opremom otkriju neprijateljske podmornice, da uz pomoć snažne podvodne propulzije i velike podvodne brzine steknu taktičku prednost u ostvarivanju položaja za torpedni ili topnički napad. Takva podmornica dobila je i primjeren naziv: lovac podmornica.

Klasa R – lovac podmornica

Početkom ožujka 1917. godine DCN je prema konstruktorima izišao sa zahtjevom za izgradnju male podmornice koja će se odlikovati velikom podvodnom brzinom, što je bio tehnološki preduvjet za primjenu izabrane protupodmorničarske taktike. Tijekom sljedećih mjeseci početni projekt podmornice?lovca bio je stalno poboljšavan i dorađivan tako da je konačnu projektnu dokumentaciju za ovu klasu DCN odobrio potkraj rujna iste godine. Već u listopadu 1917. potpisan je ugovor o izgradnji 12 podmornica klase R. Prema potpisanom ugovoru, podmornice su izgrađene u pet različitih brodogradilišta prema dinamici prikazanoj u tablici. Prva završena i isporučena podmornica ove klase bila je R7, koju je Vickers izgradio unutar devet mjeseci od narudžbe. Do kraja I. svjetskog rata bilo je završeno ukupno sedam podmornica, a gradnja dviju od njih (R5 i R6) bila je otkazana.

Namjera britanskih konstruktora i stratega bila je stvoriti podmornicu?lovca koja će se odlikovati relativno malim deplasmanom, snažnim torpednim naoružanjem i velikom podvodnon brzinom. Zbirni učinak tih čimbenika uz dobre manevarske osobine trebali su podmornici osigurati prednost u lovu na njemačke podmornice. S duljinom od nepunih 50 m i širinom od 4,64 m, podmornice klase R istiskivale su 410 tona u površinskoj i 503 tone u podvodnoj plovidbi. Prema DCN?ovim podacima, pričuvni uzgon iznosio je 23,5%. Bile su to jednotrupne podmornice, vretenastog oblika da bi se što brže kretale kroz vodu. Površinska propulzija klase R temeljila se na jednom osmocilindričnom okomitom glavnom dizel-motoru preuzetog s podmornica klase H koji je razvijao tek nekih 240 KS pri 380 o/min. Relativno slabi dizel-motor mogao je osigurati maksimalnu brzinu od tek 9,5 čvorova. Međutim, treba odmah napomenuti da on i nije bio namijenjen za postizanje velike površinske brzine. Njegova glavna zadaća bila je prvenstveno punjenje snažne akumulatorske baterije. Odmah iza glavnog dizel-motora prema krmi bila su instalirana dva električna motora, koji su razvijali svaki po 600 KS. Za klasu R važno je napomenuti da je dobila još jedan pomoćni električni motor od 25 KS, koji je bio izravno spojen na propelersku osovinu i služio za tzv. šuljajuće režime rada, tj. za sve one slučajeve kada se trebalo tiho i neprimijećeno približiti neprijateljskoj podmornici. Ove pomoćne električne motore proizvele su tvornice motora u Chatamu (za R1 ? R4), NB Diesel Co.

Za R10 te Ruston & Hornsby za R7?R9 i R11-R12. Električnu energiju osiguravala je baterija od 220 ćelija (jednaka onoj na klasi J), podijeljenih u četiri sekcije po 55 ćelija. Veliki kapacitet baterija omogućavao je maksimalnu podvodnu brzinu od 15 čvorova. U šest unutarnjih tankova moglo se ukrcati 13,25 tona goriva (tipa 0,896), što je podmornicama omogućavalo doplov od 2000 NM brzinom od 9 čv. Osnovno naoružanje podmornica klase R činilo je šest pramčanih torpednih cijevi kalibra 18? (440 mm). Prostor torpednih cijevi bio je vodonepropusnom pregradom odvojen od ostatka unutarnjeg prostora podmornice. Prvobitno je bio planiran i pramčani top od 76 mm, ali se poslije odustalo od njegove ugradnje jer bi to degradiralo ionako mali raspoloživi prostor za posadu koja je brojila 22 člana. Smještaj pričuvnih torpeda (6 komada) išao je izravno na uštrb udobnosti posade. Jedan od najvažnijih dijelova opreme koji je ciljano ugrađen na klasu R bilo je pet osjetljivih hidrohonskih jedinica, koje su trebale, kako je to tada Admiralitet objašnjavao, “omogućiti otkrivanje i prilazak neprijateljskoj podmornici bez uporabe periskopa”. Prislušna hidrofonska postaja bila je instalirana odmah iza torpednog prostora. Podmornice klase R preživjele su ratne godine i ostale su u službi sve do listopada 1922., kada je i posljednja od njih otpisana iz flotne liste kraljevske mornarice.

Podmornice minopolagači

U jutarnjim satima 2. lipnja 1915. britanski mali obalni ophodni brod Cottigham sudario se s nepoznatim objektom u Yarmouthskom prolazu. Zapovjednik ophodnog broda, kapetan Mitchell, odmah je o neobičnom incidentu obavijestio operativnu službu britanskog Admiraliteta. Na poprište neobičnog incidenta poslan je jedan minolovac koji se nalazio u blizini da ispita o kakvom je incidentu riječ. Na poprištu zagonetnog incidenta pronađeni su sumnjivi ostaci. Uvečer tog ljetnog dana, točno u 21 sat i 40 minuta, Yarmouthskim prolazom odjeknula je snažna i na prvi pogled misteriozna eksplozija. Sljedećeg jutra, na lokaciju eksplozije zaronili su ronioci ratne mornarice, koji su na morskom dnu otkrili olupinu malene njemačke podmornice nepoznatog tipa. Pomnim ispitivanjem ostataka podmornice ustanovljeno je da je riječ o podmornici?minopolagaču. Nešto kasnije, prema podacima obavještajnih službi, podmornica će biti prepoznata i klasificirana kao UC2. Bilo je očito da je podmornica bila teško oštećena u sudaru s ophodnim brodom i da je potonuće podmornice prouzročilo eksploziju smrtonosnog tereta koji je nosila u specijalnim spremištima. Od tog trenutka rasvijetljena je još jedna njemačka strateška tajna. Konačno se saznalo na koji su tajnost način minirane obalne vode ispred Istočne obale, koje su bile strogo nadzirane. Vjerovalo se da je to bilo učinjeno uporabom njemačkog ribarskog ili trgovačkog broda, koji je plovio pod neutralnom zastavom. Još tijekom ljeta 1915. britanska mornarica izvukla je s morskog dna pojedine ostatke njemačke minske podmornice. Ispitivanje dostupnih ostataka u velikoj je mjeri pomoglo britanskim konstruktorima da dizajniraju prve domaće podmornice?minopolagače. Budući da u tom trenutku u Velikoj Britaniji nije bio razvijan poseban projekt specijalizirane minske podmornice, odlučeno je potkraj 1915. da se na “brzu ruku” za takve zadaće adaptiraju dvije podmornice klase E.

Prve dvije adaptirane podmornice?minopolagači bile su one s oznakama E34 i E41. Izgrađene su u brodogradilištima Thornycroft u Woolstonu i Camell Laird u Birkenheadu. Inspirirani dizajnom njemačke UC2 minske podmornice, Britanci su slično dizajnirali svoje minske podmornice. U bočnim tankovima balasta smješteno je na svakom boku po pet okomitih minskih bunara, odnosno spremišta za mine širokih po 76 mm. U svakom od tih spremišta moglo se pospremiti po dvije mine. Za razliku od njemačkog dizajna, gdje su spremišta za mine bila nakošena unatrag pod kutom od 26°, kod britanske inačice spremišta su bila pod pravim kutom u odnosu na uzdužnicu podmornice i stalno otvorena na donjoj strani. Zbog tehničkih karakteristika i armiranja minskih osigurača, punjenje borbenim kompletom od 20 mina nije bilo moguće na otvorenom moru već jedino i isključivo u luci uz pomoć dizalica i posebne infrastrukture. Već početkom 1916. Admiralitet je odlučio da se još četiri naručene podmornice klase E izgrade kao minopolagači. Shodno toj zapovijedi u minopolagače su konvertirane podmornice E21, E45, E46 i E51. Svih šest podmornica?minopolagača klase E bilo je organizacijski uklopljeno u 9. podmorničarsku flotilu i bazirale su u PB Harwich, a podmornica E46 upućena je početkom 1918. u Mediteran. U srpnju 1918. mornarica je izgubila podmornicu E34, koja je na zadaći polaganja mina potonula s cjelokupnom podsadom nakon što je naletjela na minsko polje koje su položile njemačke podmornice.

Polaganje morskih mina i miniranje plovnih putova znatno je pridonijelo održavanju pomorske blokade kojom su Velika Britanija i druge sile Antante nastojale blokirati izlazak njemačkim podmornicama u Sjeverno more i Atlantik. Istodobno se uvidjelo u drugoj fazi rata da se najbolji rezultati mogu postići miniranjem obalnih ruta i prolaza u blizini njemačkih pomorskih baza i sidrišta jer se njemačka ratna flota ionako nije usuđivala otvoreno suprotstaviti britanskoj Domovinskoj floti. Polaganjem minskih polja u Gibraltaru i Otrantu nastojalo se spriječiti prije svega njemačke podmornice da ulaze u Mediteran i da se operativno oslanjaju na pomorske baze Austro-Ugarske na našoj strani Jadranskog mora.

Radi podupiranja takvih napora, Admiralitet je odlučio da se dodatno još šest podmornica klase L konvertira u minopolagače. Prema odrednicama ugovora, te podmornice su se počele graditi tijekom 1917. i 1918. godine i nisu mogle biti završene do kraja rata. Završene su tek 1926.

Zbog tehničkih zahtjeva koje je postavljala preinaka klasično projektiranih oceanskih podmornica klasa E i L u podmornice minopolagače, njihove tehničke i taktičke odlike ponešto su se razlikovale od izvornih projekata. Te razlike su najbolje vidljive iz priloženih tablica. Da bi se sagledala veličina napora koje je ulugala britanska podmorničarsko?minopolagačka služba sa svojih šest podmornica mogu poslužiti sljedeći podaci. Tijekom trajanja rata (1914.-1918.) čitava površinska britanska flota položila je 128 000 mina. Podmornice su položile ukupno 2469 mina odnosno prosječno 411 mina po podmornici, što opet daje više od 20 minopolagačkih misija po pojedinoj podmornici. Kraj I. svjetskog rata donio je, između mnogih drugih promjena, i onu u glavama najviših autoriteta britanskog Admiraliteta. Dokazana u pomorskim operacijama od Baltika i Sjevernog mora preko voda Mediterana do Crnog mora, podmornica više nije bila “skupa igračka za mlade časnike” nego učinkovit i ubojit ratni stroj, koji se dimenzijom i zaštitom morskih dubina i nevidljivošću koristio na dotad neviđeni način. Kritičke analize koje će se voditi poslije pokazat će koliko je taj mali i neugledni podvodni brod pridonio da se u jednom povijesno kritičnom trenutku najveći svjetski imperij nađe na koljenima. Da je u početnoj fazi rata carska Njemačka uspjela proizvesti i hrabrije uporabiti svoje podmornnice, možda bi rat završio i drugačijim ishodom.

Igor SPICIJARIĆ