Ono čega su se u Drugom svjetskom ratu plašile sve mornaričke posade na Tihom oceanu bili su torpedni avioni i palubni bombarderi za obrušavanje. Stoga su svi ratni brodovi dobili neko protuavionsko oružje

Razvoj zrakoplovstva između dva svjetska rata bio je nevjerojatan. Borbeni avioni u Prvom svjetskom ratu bili su načinjeni od platna i drveta s ponešto metala. Najpoznatiji tadašnji lovački avion Fokker Dr.I imao je najveću horizontalnu brzinu leta od 166 km/h. Već dvadesetak godina poslije, najpoznatiji japanski palubni lovački avion Mitsubishi A6M (najpoznatiji pod američkim ”nadimkom“ Zero) bio je isključivo od metala i imao je najveću brzinu od 533 km/h. Da bi to nadmašili, Amerikanci su na brzinu razvili palubni lovački avion Vought F4U Corsair. Njegova najveća brzina bila je 718 km/h.

Međutim, ono čega su se plašile sve posade ratnih brodova na Tihom oceanu u Drugom svjetskom ratu nisu bili palubni lovci već torpedni avioni i palubni bombarderi za obrušavanje. Te male ”zujalice“ koje jedva da se moglo vidjeti na udaljenostima većim od kilometra imale su toliku razornu moć da su u samo nekoliko sati umalo potopile cijelu američku tihooceansku flotu bojnih brodova u Pearl Harboru. Samo puka sreća spasila je američke nosače aviona: oni su u trenutku napada 7. prosinca 1941. bili na vježbama istočno od Havaja. Da su ih japanski avioni tog dana potopili ili teško oštetili, rat bi trajao puno duže.

Ma koliko bio velik i dobro zaštićen pločama pancirnog čelika, od napada palubnih aviona nije bio siguran niti jedan ratni brod. Stoga su svi brodovi, od najmanjih torpednih čamaca do divovskih bojnih brodova, dobili neko protuavionsko oružje (danas je primjereniji termin protuzračno, tj. PZO). Naravno, vrsta i količina oružja ovisila je o veličini i raspoloživu prostoru na palubama. Torpedni čamci dobivali su teške strojnice, fregate i razarače topove do 40 mm, a krstarice i bojni brodovi topove sve do kalibra 105 mm. No, ti su se topovi pokazali prevelikim za gađanje malih, brzih i okretnih ciljeva. Japanci su kao protuavionske pokušali uporabiti i topove od 460 mm, no ne baš s dobrim ishodom (opširnije v. Propast divova, HV 627).

Od 1943. godine protuzračno topništvo na brodovima na Tihom oceanu postalo je važnije od topova velikog kalibra. Američka brodogradilišta uspjela su ubrzano isporučivati nove nosače aviona i tako nisu samo nadomještala gubitke nego su Amerikanci i vrlo brzo brojčano nadmašili japanske nosače. Stoga su svi pokušaji japanskih admirala da u pomorskim bitkama uporabe najveće bojne brodove na svijetu bili neuspješni jer bi ih američki palubni avioni napali mnogo prije nego što bi japanski brodovi došli u domet svojih topova.

Shvativši da je gubitak rata neizbježan, Japanci su u listopadu 1944. uporabili svoje ultimativno oružje – pilote samoubojice kamikaze. Čak su i razvili posebne raketne avione Yokosuka MXY-7 Ohka isključivo namijenjene za samoubilačke napade. Osim što su imale bojnu glavu mase 1200 kg, Ohke su letjele brzinom do 648 km/h, a u strmom poniranju i brže. U takvim uvjetima jedino je rješenje bilo postaviti što više protuavionskog naoružanja po palubama i stvoriti što gušći ”zid“ od granata koji će pokušati zaustaviti napadače.

 

Nužan zapovjednik

Američka je ratna mornarica tijekom Drugog svjetskog rata za PZO na sve svoje dostatno velike brodove postavljala topove Oerlikon 20 mm/70 (0.79″) Mark 2, 3 i 4. Vrlo jednostavne konstrukcije, taj je top imao vrlo malu masu (68 kg), vrlo veliku brzinu paljbe (teoretsku 450 granata u minuti, praktičnu 250 do 320) i, što je bilo najvažnije, bio je vrlo pouzdan. Za njegovo rukovanje teoretski ste trebali samo jednog topnika, no najčešća je praksa bila da ga opslužuju ciljač i punitelj. S obzirom na to da su nosači aviona bili primarni ciljevi te da letna paluba nije omogućavala postavljanje velikih topova, Oerlikon 20 mm/70 u velikom su se broju ugrađivali na nosače, ali i na praktički svaki brod američke ratne mornarice. Tako je nosač USS Hornet na kraju rata imao bitnicu od čak 46 tih topova. Iste je topove pod oznakom 20 mm/70 (0.79″) Mark I i Mark II rabila i britanska ratna mornarica, te njemačka pod oznakom 2 cm Oerlikon Flugabwehrkanone 29apt. (FLAK 29) L/40.

Japanska ratna mornarica za blisku je protuavionsku obranu rabila topove Type 96 kalibra 25 mm. Riječ je zapravo o lokalnoj izvedenici francuskog lakog protuavionskog topa Hotchkiss 25 mm koji je proizvođen po licenciji. Kako bi povećali gustoću paljbe, Japanci su na svojim brodovima rabili postolja s dvama ili trima topovima. Bojni brod Yamato u trenutku je potapanja na palubama i kupolama glavnih topova imao razmješteno čak 162 topova Type 96. No ni to nije bilo dostatno da ga obrani od američkih aviona. Najveća teoretska brzina paljbe bila je 260 granata u minuti, no rijetko je kad premašivala 110. Vjerojatno najveći nedostatak bila je činjenica da je brodsku izvedenicu s trima topovima na jednom nosaču moralo opsluživati čak pet topnika (dva ciljatelja, dva punitelja i zapovjednik topa). Zapovjednik je bio nužan jer je jedan ciljatelj gađao po visini, a drugi po pravcu pa je zapovjednik morao određivati ciljeve.

Veći top – veća granata

Najveća prednost topova od 20 mm bila je velika brzina paljbe koja je omogućavala gustu zavjesu granata na relativno maloj udaljenosti. Stoga su bili zadnja crta obrane. No, američka ratna mornarica nije željela da baš svaki put riskira protiv jurećih aviona s pilotima samoubojicama koji bi došli na samo stotinjak metara do svojeg cilja. Da bi ih zaustavila na većoj udaljenosti, trebala je i top većeg kalibra. A taj je top bio Bofors 40 mm/60 (1.57″) Model 1936.

Američke oznake bile su 40 mm/56 (1.57″) Mark 1, Mark 2 i M1, britanske 40 mm/56.3 (1.57″) OQF Mark I, III, IV, VIII, IX, X, XI, NI i NI/I, njemačka 4 cm/56 Flugabwehrkanone 28 (FLAK 28) te japanska 4 cm/60 Type 5 (Model 1945). Očigledno je bila riječ o odličnom topu. Zapravo, ako pogledate neko od novijih izdanja Jane’sove publikacije Land-Based Air Defence, vidjet ćete da je taj top još uvijek u operativnoj uporabi u mnogim oružanim snagama. Vrlo često su korišteni i u ratovima na području bivše Jugoslavije. S obzirom na zastarjele ciljničke sprave, pokazali su se znatno efikasnijim u uništavanju ciljeva na zemlji nego u zraku.

Izvorno američka ratna mornarica ove je topove postavljala po četiri na jednom nosaču kako bi povećala gustoću paljbe i vjerojatnost obaranja cilja. No tijekom rata mnogi su brodovi naoružani i nosačima s dvama ili samo s jednim topom. Kako bi se omogućila neprekinuta paljba duže vrijeme izvorni američki mornarički topovi imali su vodeno hlađenje cijevi. Međutim, kako je zbog toga trebalo brod opremiti posebnim instalacijama, većina brodova koji su opremljeni topovima nakon 1942. godine imali su zrakom hlađene cijevi.

Teoretska brzina paljbe bila je 120 granata u minuti, no topovi su se punili okvirima s četirima granatama pa je zapravo brzina paljbe ovisila o obučenosti punitelja. Stoga je brzina paljbe u pravilu bila oko 80 granata u minuti, a rjeđe je dostizala do 90. Zbog takvog načina punjenja topovi su zahtijevali i brojnu posadu. Uz dva ciljatelja po nosaču (neovisno je li na njemu bio jedan ili četiri topa) svaki je top morao imati još najmanje dva punitelja. Svaki je top imao i svojeg zapovjednika.

Iako su topovi Bofors 40 mm/60 mogli ispaljivati i probojne (pancirne) granate, na brodovima su isključivo rabljene rasprskavajuće. Masa granata bila je oko 2,1 kg s masom projektila od oko 0,9 kg. S početnom brzinom granate na ustima cijevi od 881 m/s najveći teoretski domet protiv ciljeva u zraku bio je veći od 7000 metara. Naravno da na toj udaljenosti ciljatelji nisu mogli uočiti i s jednostavnim ciljničkim spravama naciljati avion pa je učinkovit domet bio znatno manji. Britanske rasprskavajuće granate imale su upaljače namještene na samouništenje nakon što bi projektili preletjeli od 2700 do najviše 3200 metara. Doduše, prije samog kraja rata dio je projektila dobio upaljače namještene na samouništenje nakon 6400 metara, ali samo za gađanje izvidničkih aviona koji su letjeli na vrlo velikim visinama. Samouništenje je bilo potrebno jer su projektili, nakon što bi promašili cilj, mogli letjeti još kilometrima i po balističkoj putanji pogoditi objekt na površini mora ili na kopnu (otoku) te izazvati veliku štetu. Projektil američke granate HE Mark 2, ako je bio ispaljen iz cijevi pod kutom od 45 stupnjeva, preletio bi 10 180 metara. Stoga ne čudi da su američki upaljači bili namješteni na samouništenje nakon što bi projektili preletjeli 3700 do najviše 4570 metara. S početnom brzinom granate na ustima cijevi od 881 m/s projektil je do udaljenosti od 3840 metara doletio za 8,5 sekundi, a do 4110 metara nakon 10,5 sekundi.

Prevelik top – nikakva korist

Na žalost mnogobrojnih posada njihovih brodova, koje su potopili američki palubni avioni, japanska ratna mornarica nije vidjela smisao u postavljanju protuavionskih topova srednjeg kalibra na brodove. Umjesto toga imala je kombinaciju topova od 25 mm i 127 mm.

Veći su topovi smještani u oklopljene dvocijevne kupole. Top je nosio oznaku 12.7 cm/40 (5″) Type 89 (Model 1929) ili  40 caliber Type 89 12.7 cm. U operativnu uporabu ušao je 1932. godine i nalazio se u naoružanju svih većih japanskih ratnih brodova. Na onim najvećim kao što su bojni brodovi i krstarice rabljen je kao protuavionski top, a na manjim kao što su razarači rabljen je kao višenamjenski top. U ovoj drugoj ulozi bio je znatno bolji nego u prvoj jer su se velike kupole s dva topa presporo okretale da bi bile učinkovite protiv malih i okretnih palubnih aviona koji su letjeli velikim brzinama. Ovisno o tipu kupole, masa se kretala od 20,3 do čak 28,5 tona. Brzina okretanja kupole po pravcu bila je šest do sedam stupnjeva u sekundi kod ranijih modela te 16 stupnjeva u sekundi kod kasnijih. Iako se to teoretski činilo puno, borbena uporaba pokazala je da nije bilo dovoljno. Cijevi su se mogle podići do elevacije od 85 stupnjeva (neki izvori navode čak 90⁰).

Početna brzina paljbe bila je 14 granata u minuti, no održiva je bila znatno manja, tek osam granata u minuti. To je trebalo biti nadoknađeno velikom razornom moći granate. Ukupna masa rasprskavajuće granate bila je 34,32 kg, a masa projektila 23,45 kg. Njegovi šrapneli bili su opasni za avione do udaljenosti od 20 metara, no za sigurno uništenje cilja projektil je trebao eksplodirati na udaljenosti od oko 10 m. S početnom brzinom granate na ustima cijevi od 725 m/s domet protiv ciljeva u zraku bio je 14 800 metara za cijev pod elevacijom od 45⁰ i 9440 m pod elevacijom od 90⁰. To bi bilo odlično da su japanske brodove napadali bombarderi B-17 ili B-24. Ali nisu.

Tekst: Mario GALIĆ

Foto: U.S. Naval History and Heritage Command)