Ministarstvo hrvatskih branitelja i ove je godine raspisalo natječaj za najbolju priču o Domovinskom ratu, na koji se i ovaj put javio velik broj učenika. I ovaj, peti po redu natječaj, pokazao je zanimanje djece za tematiku vezanu uz Domovinski rat, što je još jedna potvrda ovog iznimno poticajnog projekta. Za razliku od dosadašnjih, ovogodišnji natječaj dao je priliku i učenicima srednjih škola iz Bosne i Hercegovine koje izvode nastavu prema nastavnom planu i programu na hrvatskom jeziku. U ovom broju donosimo prvonagrađenu priču učenika iz Bosne i Hercegovine

Zvoni mi u ušima. Pokrivam ih. Ne prestaje. Nikad ne prestaje, a možda nikad i neće. Poludjet ću. Oni dolaze. Ubit će nas. Ruke mi se tresu. Jao. Kruli mi u stomaku. Mogu li oni to čuti? Ne mogu zaustaviti jecaje.  – Ššš. Moramo biti tiho. – mama mi govori. Ne mogu šutjeti. Srce mi cvili. – Iz srca cvili, mama. Ne želim da to radi, ali ne znam kako ga zaustaviti. – želim joj reći, a ne smijem. – Oni će me čuti. Daske iznad nas cvile. Teške čizme gaze po njima. Čizme smrti. Čujem kako hodaju, polako, oprezno. Cvilež u meni je prejak. Je li to moje srce ili su to daske? Mama se trese. Stišće moju ruku u svojoj pomalo prečvrsto. Stale su. Tišina. Znaju da smo tu. Zar je ovo kraj? Ja još nisam živjela, a trebam umrijeti. Zar je već vrijeme, Isuse? Ne daj im, molim te, ne daj im da nas ubiju. Nismo uradili ništa loše. Ne daj, molim te!

Djevojčica koja je tek počela živjeti vrištala je iz sveg glasa, ali u sebi. Klečala je na podu uskog prašnjavog podruma s majkom. U potpunom mraku bile su od jutra. Nisu znale ni koje je doba dana. Bile su gladne i umorne. Majka pogotovo. Više se nije ni sjećala kada je zadnji put malo odspavala. Trzale su se na svaki pucanj, na svaki zvuk i svaki šum koji je dopirao izvana. Kćer je plakala, niz njene obraze su tekle rijeke. Majka ju je gledala ukočenim očima. Na njenom licu nije više bilo suza. Oči su joj se osušile već odavno. Granate su padale. Vani su se čuli pucnjevi i krikovi. A ona se prisjećala dana kada je rodila malo biće. Sjećala se kako je ono plakalo. I kako je uzela maleno od krvi crveno i smežurano dijete u svoje naručje i gledala te obraze, oble kao bregove, kako po njima teku mali potoci. Sad to dijete opet plače i ona nema riječi da ga utješi. U njoj samo raste strah, tutnji u njoj poput grmljavine, strah da će opet u svojim rukama držati krvavo tijelo, ali ovaj put ne živo. Strah je to koji ne smije samoj sebi obznaniti, razložiti, strah koji si ne smije naglas izreći, jer to bi je ubilo i ta smrt bila bi strašna. Jednom rukom stiskala je ruku svoje malene djevojčice, a drugom krunicu. Čula je čizme kako se brzo kreću. Sve jasnije i jasnije. Otići će, lagala je samoj sebi. Otići će i sve će opet biti dobro.

– Pogledaj me. – privukla je dijete k sebi i rukama joj obujmila lice. – Mila, živjet ćemo. Dobro? Živjet ćemo, obećajem ti. – rekla je što je tiše mogla. Privila je djevojčicu sebi na prsa i da je mogla, sakrila bi ju sebi u srce. Taj zagrljaj bio je posljednji očajnički pokušaj jedne majke da zaštiti svoje dijete. Žene koja je znala da će ona i njena kćer živjeti, ali možda ne više na ovom svijetu. Ne u ovoj skromnoj kućici, u njihovom nekad toplom domu, već u vječnosti, na bijelim mekim oblacima. Tamo gdje je mir i gdje anđeli pjevaju uz harfu. Ona je znala da je svemu došao kraj. Suze su potekle niz njeno nježno mlado lice, po upalim obrazima i suhoj koži. Znala je da su čizme uskoro tu, ali nije imala snage pogledati smrti u oči. U posljednjem trenutku zamolila je Gospu samo da poštede njeno dijete muka. Živjeti dugo ili umrijeti brzo, bila joj je to posljednja želja. I sjećala se bijelih ruža koje joj je muž donosio. I njihovih zajedničkih sporih šetnji. Kućice za lutke koju su zajedno napravili kćeri. I kako se ona sva nasmijana igrala s njom svakog jutra. Osjetila je miris vrućih pogačica svoje bake. Čula je harmoniku. Prvi ples. Jutarnja rosa. Okus hercegovačkog vina. Zvona tek izgrađene crkve. Plač djeteta. Čula je kako čizma ljubi petnaestu, posljednju stepenicu do njihovog uskog mračnog podruma. Bum. Majka je jedva podigla kapke. Iznad nje prostirao se komad sivog neba. Kosa njene kćeri ležala joj je na grudima. Pokušala je podići lijevu ruku da djevojčici makne kosu sa lica, ali nije mogla. Polako je podigla desnu. Bila je krvava.

– Ooh, molim te, neka je to moja krv! – govorila je pogled uprijevši u nebo. Pomakla je duge crne pramenove kose djetetu sa lica i osluškivala. Malena je disala tiho, teško i s prekidima, ali majka je sebe tješila misleći – dobro je, sve će biti dobro dok ona diše. Uspjela je okrenuti glavu nadesno. Oko njih je sve bilo porušeno. Osjetio se barut. Smrad. Miris smrti. Nekoliko metara od nje ležao je muškarac. I znala je po obrisu tijela i ispruženoj ruci, to je on. Čovjek s kojim je stala pred oltar, njena srodna duša. Na metar od njega je ležala čizma. Čizma koja nije došla da bi donijela smrt. Došao je kraj oluje. Nebo se razvedrilo, a zemlja je ostala crna i sve na njoj ostalo je u mraku. U ušima njihove kćeri više nije zvonilo. Ni crkvena se zvona više nisu čula. Bilo je tiho kao na groblju. Granata, brza smrt. Disanje je utihnulo. Majčino srce se raspolovilo. Pao je mrak i u njoj je zavladala beskrajna tišina. Sve je ležalo u pepelu. A iz pepela se opet rodila crkva i kuće i djeca. I cvale su bijele ruže, a anđeli su ih polijevali rosom.

Nika Proleta, učenica 4. razreda Srednje škole Stolac