U prošlom broju Hrvatskog vojnika bilo je govora o “dokumentarnom” filmu Tuđman i Milošević – dogovoreni rat?, koji je 2012. prikazan na Zagreb Doxu. Njegovi autori gledatelje su pokušali impresionirati brojem hrvatsko-srpskih sastanaka za vrijeme Domovinskog rata (48 susreta, 11 dolazaka u Beograd), kako bi dokazali da je upitnik u naslovu zapravo suvišan. No “zaboravili” su objasniti zašto je bilo toliko sastanaka i prikazati o čemu se na tim sastancima razgovaralo, tim više što događaji u povijesnom procesu o kojem film govori ne potvrđuju tezu da su “Tuđman i Milošević dogovorili rat” ili “dijelili BiH”. Dakle, činjenica je i da sam broj sastanaka, od kojih se najveći dio održao na marginama zakazanih mirovnih konferencija i najčešće nije bio “bilateralan”, ne dokazuje ništa osim da su se sastajali radi pokušaja rješavanja krize (sažeci 48 navedenih sastanaka navedeni su u knjizi Miroslava Tuđmana Vrijeme krivokletnika, Zagreb, 2006., str. 193-229).
No, da su autori filma zaista željeli gledateljima dati punu informaciju i izbjeći crno-bijeli pristup, naveli bi koliko su se puta sastajali predsjednici Milošević i Izetbegović, a koliko Izetbegović i Tuđman. Naveli bi i podatak koliko je puta predsjednik Tuđman nudio Izetbegoviću vojnu suradnju te zašto ju je bošnjačko vodstvo odbilo. Spomenuli bi i podatak da su Izetbegovićevi diplomati dolazili Miloševiću u Beograd (čak i nakon što su prestali sukobi između Bošnjaka-muslimana i Hrvata u BiH). Gledateljima bi nakon toga “mitologija” o susretima predsjednika Tuđmana i Miloševića zasigurno bila mnogo jasnija.
Da su željeli dati punu informaciju, autori bi uz podatak iz Mladićeva dnevnika da se “general Mladić u Mađarskoj sastajao s hrvatskim generalima”, uzeli i izjavu nekog od sudionika sastanka s hrvatske strane pa bi gledatelji saznali da se na sastanku u Mađarskoj generala Mladića – “na razne načine” – pokušalo (neuspješno) odvratiti od zauzimanja Jajca.
Jednako tako, da su autori zaista željeli gledateljima dati punu informaciju, svoju tezu da su “Srbi i Hrvati otvoreno trgovali oružjem i resursima” (koju naglašava i redatelj spomenutog “dokumentarca” u izjavi za Večernji list objavljenoj u prošlom broju Hrvatskog vojnika), proširili bi podacima o trgovini između “Muslimana i Srba”, o kojoj svjedoče brojni dokumenti i literatura. Da su željeli izbjeći crno-bijeli pogled, ne bi citirali samo podatak iz Mladićeva dnevnika “o trgovini između Hrvata i Srba u BiH” i izjavu tadašnjeg hrvatskog dužnosnika o “davanju nafte Mladiću za potrebe Krajine”, nego bi naveli i podatke iz drugih izvora, koji objašnjavaju zašto je ta nafta “davana”. Od Hrvata koji su bili na pregovorima s Mladićem mogli su saznati da se naftom, lijekovima i drugim potrepštinama osiguravalo “resurse” (električna energija, voda i ostalo) za područja u Hrvatskoj i BiH koja su zbog okupacije dijelova teritorija bila odsječena, primjerice, od hrvatskog energetskog ili vodoopskrbnog sustava. Katkad se za naftu čak kupovalo i streljivo koje je nedostajalo hrvatskim snagama. Jedna od zatočenica srpskog logora u BiH svjedoči da je oslobođena (“razmijenjena”) za naftu. Sukladno tome, zašto u filmu nije “otvoreno i pitanje” koliko je Hrvata spašeno u zamjenu za spomenutu naftu ili barem koliko je olakšana njihova ratna svakodnevica?
Jedan od dokumenata, primjerice, pokazuje da je Mladić na pregovorima za dopuštenje prolaska Hrvata koji su bježali pred snagama Armije BiH preko teritorija pod srpskim nadzorom, od hrvatskih predstavnika tražio “ne samo naftu i lijekove kao do tada”, nego i nekoliko komada topničkog oružja kalibra 203 mm i protuzrakoplovne rakete Stinger koje srpske snage nisu imale. Dakako, ne može se tvrditi da pojedini konvoji nisu poslužili za bogaćenje pojedinih Hrvata (kao što to dokumenti potvrđuju za pojedine srpske oficire koji su nadzirali trgovinu s Bošnjacima-muslimanima u Bihaću tijekom srpske opsade tog područja)…
Film pokazuje da autori ili zanemaruju ili ne poznaju faktografiju. Naime, navode da su prvi sukobi u Hrvatskoj započeli 1. travnja 1991. na Plitvicama (datum je vjerojatno preuzet iz novina u kojima je vijest o tome objavljena idućeg dana jer se sukob dogodio 31. ožujka), zanemarujući pritom oružani sukob u Pakracu 2. ožujka 1991. u kojem su srpski ekstremisti i pobunjenici ranili nekoliko hrvatskih policajaca. Dakako, prije toga su naoružani Srbi 17. kolovoza 1990. zapriječili prometnice u Dalmaciji, uz zaštitu snaga JNA (“balvan revolucija”).
Odmah nakon toga autori navode da je Hrvatska vojska u svibnju i kolovozu 1995., u operacijama Bljesak i Oluja, protjerala Srbe iz Hrvatske, što jasno pokazuje da su prihvatili velikosrpsku interpretaciju događaja. Naime, Hrvatska vojska u spomenutim operacijama nije protjerivala Srbe, nego je oslobađala teritorij Republike Hrvatske koji su srpske snage okupirale 1991. i otad onemogućivale povratak hrvatskih prognanika na to područje te njegovu mirnu reintegraciju u ustavnopravni poredak RH. Te činjenice, kao i Zapovijed o evakuaciji koju je potpisalo političko i vojno vodstvo “RSK”, na temelju koje je srpsko stanovništvo otišlo s okupiranih područja prije dolaska hrvatskih snaga, autori ne spominju.
Autori potom govore “da su nacionalističke poruke odjekivale u svim republikama”, ali ne spominju datume. Kronologija, međutim, jasno pokazuje da se politika koju je Slobodan Milošević javno obznanio na mitingu na Kosovu polju (na Kosovu) 28. lipnja 1989., pred oko milijun nazočnih Srba ushićenih novim “voždom”, prelila u dijelove Hrvatske gdje su Srbi živjeli u većem broju prije nego što su na vlast došli Franjo Tuđman i HDZ. Jednako tako, kronologiju “zanemaruje” i srpski povjesničar s Instituta za savremenu istoriju kad u filmu kaže da je Milošević djelovao defenzivno, odnosno da niti jedan potez nije povukao prvi!? Kao da upravo na spomenutom Kosovu polju, već 28. lipnja 1989., Slobodan Milošević nije zaprijetio “oružanim bitkama”, kao da srbijanska politika nije nametanjem četvero srpskih/prosrpskih predstavnika promijenila odnose u kolektivnom Predsjedništvu SFRJ prije nego što su u Hrvatskoj održani višestranački izbori…
Dakako, sastanak Miloševića i Tuđmana 25. ožujka 1991. u Karađorđevu glavno je uporište za tvrdnju o “dogovorenom ratu i podjeli BiH” između Srbije i Hrvatske (autori u filmu za taj događaj navode datum 26. ožujka pa se može pretpostaviti da je i on preuzet iz novina, što navodi na zaključak da je film rađen na izvorima od sekundarne važnosti). Tu tezu u filmu je najviše podržao tadašnji hrvatski predstavnik u Predsjedništvu SFRJ, a poslije, nakon Domovinskog rata, i predsjednik RH. Nažalost, autori se nisu “sjetili” postaviti pitanje kakav je to bio dogovor, ako je nakon toga u srpskoj agresiji Hrvatska razrušena, a trećina njezina teritorija okupirana; kakav je to dogovor ako se srpskoj agresiji na BiH u travnju 1992. najodlučnije suprotstavljaju upravo hrvatske snage; kakav je to srpsko-hrvatski dogovor ako i tijekom sukoba Armije BiH i HVO-a Hrvatska prima izbjeglice muslimane te propušta konvoje s oružjem za Armiju BiH (istina, uz “proviziju”) i liječi pripadnike Armije BiH; kakav je to srpsko-hrvatski dogovor ako hrvatske snage zajedno s Armijom BiH oslobađaju znatne dijelove BiH (a prema tvrdnji u filmu Knin je žrtvovan da bi se učvrstila pozicija Republike Srpske u BiH!?).
Umjesto daljnjih komentara može se citirati tadašnji savjetnik predsjednika Tuđmana, koji je, doduše možda malo brutalno, ali slikovito ocijenio vrijednost teze o dogovorenom ratu: “Kad bi se o tome razgovaralo logično, do takvog zaključka (o dogovorenom ratu, op. a.) bi mogao doći samo retardirani čovjek. Kakvog bi smisla imao dogovor u Karađorđevu i da poslije toga cijela Hrvatska bude porušena. (…) To su racionalizacije koje za svakog pametnog čovjeka nemaju nikakvog smisla.”
Drugi dio spomenutog filma počinje konstatacijom da je Bosna i Hercegovina međunarodno priznata u travnju 1992. godine. Međutim, autori su “zaboravili” napomenuti da je Hrvatska odmah priznala BiH, a Srbija nije tijekom cijelog rata. I to nešto govori o pretenzijama pojedine strane.
Potom srpski istoričar kaže da je rat u BiH počeo upadom hrvatskih trupa u Posavinu u travnju 1992., zanemarujući da je to bila reakcija na napad srpskih snaga. Kao da selo Ravno nije u BiH i nije porušeno u listopadu 1991., kao da prije toga (8. lipnja 1991.) snage Srba iz Hrvatske (tzv. martićevci) nisu upale u Bosansko Grahovo i tada još Titov Drvar te iznudile iskrenu reakciju Alije Izetbegovića u medijima da se on ne može suprotstaviti vanjskoj agresiji, te kao da već od 1991. teritorij BiH nije bio osnovica za napad na Hrvatsku. No, srpski istoričar “zaboravio” je navesti najvažniju činjenicu, a to je da se hrvatske snage u BiH tad bore protiv srpskih snaga i zaustavljaju srpsku agresiju na području Bosanske Posavine, na Livanjskoj bojišnici i na smjeru prema Neumu. Pa kakav je to onda srpsko-hrvatski “dogovoreni rat”?
Koliko je to bio dogovoren rat, jasno pokazuje govor predsjednika Tuđmana na 48. zasjedanju Opće skupštine Ujedinjenih naroda 28. rujna 1993. u New Yorku, u kojem je naveo čudne standarde međunarodne zajednice, koja prvo traži od Hrvatske da pregovara s agresorom, a zatim je zbog toga optužuje. Istodobno, sa žaljenjem je ustvrdio da agresija Srbije i Crne Gore protiv Hrvatske, a zatim BiH, nije energičnije suzbijena, i zatražio da sankcije protiv Jugoslavije – dakle Srbije i Crne Gore – moraju ostati na snazi sve dok ona ne prestane s agresijom, te podsjetio da je Hrvatska među prvima priznala BiH i da je za izbjeglice iz BiH učinila više nego čitav svijet zajedno, a da to čini i tijekom međusobnog sukoba muslimana i Hrvata u BiH.
Dakako, u filmu ima još problematičnih izjava i podataka. Primjerice, da je Vukovar u studenom 1991. žrtvovan radi međunarodnog priznanja RH, o čemu je govorio i tadašnji predsjednik Predsjedništva SFRJ, ujedno i hrvatski predstavnik u tom Predsjedništvu, koji je na kraju filma svu odgovornost za rat svalio na predsjednike Miloševića i Tuđmana.
Film završava porukom da u tom ratu “nitko nije nevin”, što je prilično rastezljiv zaključak. Naime, kad počne rat zaista je teško ostati nevin, i upravo zato vrlo je važno reći tko je zakotrljao spiralu zla, no o tome se u filmu ne govori. Stoga bi kao poruka na kraju filma primjerenija bila izjava bivšeg hrvatskog ministra: “Nitko nije anđeo, ali se zna tko je vrag!” Autori filma, međutim, nisu to naglasili, tako da im se može prigovoriti da su zapravo relativizirali odgovornost Srbije i Slobodana Miloševića za agresiju na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu i pokušali je raspodijeliti na Hrvatsku i predsjednika Tuđmana.

dr.sc. Ante Nazor, ravnatelj HMDCDR