Sustavi Shahed i Geranj spadaju u najzastupljenija oružja u ratovima na Bliskom istoku te ruskoj agresiji na Ukrajinu. Riječ je o toliko posebnim sustavima da već imaju i vlastitu klasifikaciju – jednosmjerna napadačka besposadna letjelica (OWA – UAV). Glavni su aduti su im učinkovitost, ekonomičnost i masovna proizvodnja, pa ih sad razvijaju u sve više zemalja…

Zadnjih nekoliko godina, jedan od glavnih protagonista ratova i sukoba koji se vode širom svijeta takozvane su leteće kosilice, mopedi ili doritosi. To su letjelice prepoznatljivog oblika s cilindričnim tijelom, delta-krilima i jednostavnim motorima. U osnovi, u pitanju je koncept oružja ili letjelice koja po mnogim značajkama nije spektakularna niti previše napredna. Začetak njihova razvoja može se smjestiti još u početak 1980-ih, a sve do danas nisu doživjele radikalnije promjene vanjskog dizajna i aerodinamičkih performansi. Optimalni dizajn kasnije se spojio s naprednijom i minijaturiziranom elektronikom, što je donijelo i nove koncepte njihove uporabe. Svaka od zemalja korisnica poboljšala ih je te prilagodila vlastitim operativnim i strateškim potrebama. No kod svih tih letjelica jedna je konstanta, a to je velika ekonomičnost. Primjerice, procjena cijene Shaheda/Geranja ovisno o konfiguraciji kreće se od 30 000 do 80 000 dolara. A s njima se obavljaju udari koji se tradicionalno ostvaruju uporabom kompleksnijeg konvencionalnog oružja (zrakoplovi, krstareći projektili), ali uz puno manja početna ulaganja, nisku cijenu i manje rizike.     

Počeci u SR Njemačkoj

U Jomkipurskom ili Listopadnom ratu između Izraela i arapskih zemalja 1973. u prvim borbenim djelovanjima pojavio se niz novih sovjetskih oružnih sustava. Među njima bilo je i više novih sustava protuzračne obrane (PZO). Kao najučinkovitiji među njima pokazao se sovjetski raketni sustav srednjeg dometa 2K12 Kub/Kvadrat. U to vrijeme bio je već masovno prisutan u vojskama članica Varšavskog ugovora, instaliran na crtama razgraničenja s članicama NATO-a. Reagiravši na trend, uz već postojeće metode suzbijanja neprijateljskog PZO-a udarima klasičnog zrakoplovstva, neke članice NATO-a okrenule su se prema naprednim i inovativnim rješenjima. Tako su SAD i SR Njemačka 1976. i 1977. radili na programu razvoja dodatnog/pomoćnog dronskog sustava za borbu protiv neprijateljskog PZO-a. Cilj programa Locust (Skakavac) bio je ekonomični jednokratni dron (low-cost harassment vehicle). Ideja je bila da se na bojištu lansira velik broj takvih dronova koji bi vrebali te bi se prema cilju navodili preko tražila koje je detektiralo frekvencije poznatih PZO radara. Program nije uspio, ali iza njega ostalo je više manjih demonstracijskih letjelica koje su razvijale američke i njemačke tvrtke. Njemačka tvrtka Dornier je, osim o traženim značajkama, razmišljala i o mogućnostima proširenja sposobnosti prema drugim misijama i raznovrsnim korisnim teretima. Kompanija je odlučila samostalno financirati taj vlastiti projekt DAR (Drohne Anti-Radar). Vanjskim izgledom podsjećao je na današnje već jako poznate sustave koji su u masovnoj uporabi u ratovima u Ukrajini i širom Bliskog istoka. Delta-krila omogućila su kompaktan prostor za smještaj avionike i goriva. Bio je pogodan i za smještaj letjelice u kutijasti lanser. Konstrukcija zmaja sastojala se kompozitnih materijala, staklenih vlakana, iverice i aluminija. S rasponom krila od dva metra letjelica je imala maksimalnu masu od 110 kg. Pogon se sastojao od dvotaktnog motora od 350 cm³ snage 28 KS, a letna izdržljivost na udaljenosti od 150 km iznosila je tri sata. Ovisno o misiji, dron je mogao biti opremljen aktivnim ili pasivnim radarskim tražilima, elektronskim ometačima radioveza ili radarskih sustava, sustavima namijenjenima misijama elektroničke potpore, laserskim ili sustavima IC spektra, ili jednostavno fragmentacijskom eksplozivnom bojnom glavom. Projekt je na kraće vrijeme privukao interes njemačke kopnene vojske koja ga je od 1989. i podupirala, ali već je 1992. bio obustavljen. Ipak, DAR je privukao interes vojski drugih zemalja koji su u njemu vidjele potencijal za buduće načine vođenja rata.     

Kasno za aparthejd

Koncept suzbijanja protuzračne obrane uz pomoć dronova privukao je pozornost i Južnoafričke Republike u kojoj je tada još vladao aparthejd. Zemlja je bila uvučena u dugotrajni tzv. Granični rat unutar teritorija današnje Namibije i susjedne Angole. Sukob se odvijao na velikim geografskim prostorima, a južnoafričke oružane snage raspolagale su s relativno učinkovitim, ali malenim zrakoplovstvom koje se nije moglo nositi s brojnim zahtjevnim zadaćama. Jedna od alternativa bila je uporaba besposadnih letjelica u kombinaciji sa superiornim dalekometnim topništvom. Tijekom 1980-ih počeo je razvoj autonomne letjelice (drona) koja bi pasivnim radarskim tražilom otkrivala i po potrebi neutralizirala detektirane sustave na još većim dometima. U ratu koji je 1990. bio okončan, nisu poslužili, ali urodili su plodom, tj. novim sustavom naprednim u svjetskim razmjerima. Rezultat je bila letjelica Lark (Ševa) koju je tvrtka Kentron (današnji Denel Dynamics) prvi put predstavila 1991. pod oznakom ARD-10, a prvi let letjelice ostvaren je u studenom 1994., već nakon pada aparthejda. S obzirom na namjenu, primarno ugrađeni senzor bio je pasivno radarsko tražilo. Sastojalo se od širokopojasnih antena i procesora koji su pokrivali frekvencije od 2 do 18 GHz unutar 70 stupnjeva azimuta i +35/-110 stupnjeva po elevaciji. Kad bi se zračenje detektiralo, bilo bi uspoređeno i identificirano pomoću unutarnje baze podataka, slijedilo bi praćenje cilja i gađanje. Za onesposobljavanje cilja poslužila bi valjkasta fragmentacijska bojna glava koja se aktivirala preko laserskog upaljača. Južnoafrički inženjeri razmišljali su i o drugim potencijalnim misijama za tu letjelicu poput elektroničkog ometanja, izigravanja zračnog mamca/lažnog cilja ili izviđanja. Za promatranje je predviđena ugradnja stabiliziranih crno-bijelih ili TV kamera u boji ili termovizijskog optičkog senzora. Za misije koje su uključivale povratak osiguran je i padobran za slijetanje. Razlike u namjeni očitovale su se i po tome što je izvidnička inačica imala autopilot s GPS navigacijom te dvosmjernu podatkovnu vezu. Inačica za suzbijanje PZO-a imala je jednostavnu navigaciju preko žiroskopa s dvije ravni kombiniranog s točkama puta programiranim na zemlji. Kad bi došla u predviđeno područje, započela bi potragu i zahvat cilja. Zemaljska komponenta sustava sastojala se od pet teretnih vozila / kamiona. Tri su bila zadužena za prijevoz i lansiranje (po devet kutijastih lansera). Lansiranje se osiguravalo kroz kratkotrajni rad startnog motora s potiskom od 11 kN. 

Kopiranje Izraelaca?

Tijekom 1980-ih godina, Južnoafrička Republika i Izrael imali su blisku suradnju u obrambenim tehnologijama, a rezultat je više oružnih sustava prilagođenih potrebama oružanih snaga dviju zemalja. Jedan od sustava koji je dijelom proizišao iz te suradnje bio je dron Harpy. Zbog tajnosti, prožimanje dvaju sličnih projekata ne može se pouzdano utvrditi niti dandanas. Iako je Harpy postao javnosti poznat nekoliko godina prije ARD-10 ili Larka, moguće je da velik dio razvoja dolazi od starijeg južnoafričkog projekta. Tvrtka Kentron ustupila je ili prodala dobar dio dokumentacije i nacrta izraelskoj tvrtki Israel Aerospace Industries (IAI). Na projekt je sigurno utjecao i originalni njemački dron DAR. Harpy s Larkom dijeli i isti pogon – dvotaktni dvocilindrični motor UEL AR731 koji pokreće dvokraku elisu maksimalne snage oko 28 KS. Posjeduju slične performanse i imaju identičnu letnu izdržljivost koja na udaljenosti od 400 km iznosi dva sata. Koncepcijski je dron Harpy imao identičnu ulogu na bojištu. Primarna inačica opremljena je pasivnim radarskim tražilom pomoću kojeg pronalazi ciljeve putem određenih letnih točaka. Pri zahvatu obrušava se na cilj, a u slučaju isključenja radara ima opciju obustavljanja napada i nastavljanja planiranog leta. Prema željama kupaca planirane su i potencijalne poboljšane inačice koje su uključivale dvostruko tražilo s elektropotičkim senzorom te instalaciju podatkovne veze. Harpy je prvi od triju opisanih dronova koji je postigao i značajan izvozni uspjeh. Osim kod izraelskih snaga ušao je u barem testnu uporabu kod NR Kine, Azerbajdžana, Indije, Južne Koreje i Maroka. Osobito je zanimljiva prodaja stotinjak primjeraka Kini 1994., vrijednih tadašnjih pedesetak milijuna dolara. Nabava nije bila motivirana širokom operativnom uporabom i opremanjem postrojbi, nego više kao provjera i testiranje za potencijalnu buduću primjenu sličnih sustava. Desetak godina poslije dronovi su poslani u Izrael kako bi bili podignuti na viši standard. To je dovelo do negodovanja SAD-a koji je smatrao kako ta tehnologija može biti usmjerena protiv njih i otoka Tajvana. Posao je onda obustavljen te su dronovi vraćeni u NR Kinu bez dogovorenih preinaka. Ipak, na iskustvima Harpyja nastao je kineski besposadni dron javno predstavljen 2017. pod izvoznom oznakom ASN-301. Nije isključeno da je izraelski dizajn poslije utjecao i na kasnije iranske sustave.

Najpoznatiji današnji predstavnici oružja identičnog dizajna svakako su iranske letjelice Shahed 131 i 136 (svjedok/mučenik). Ruski pandani bili su Geranj-1 i Geranj-2 (biljka iglica). Prethodnici te serije oružja u Iranu su prvi put mogli biti viđeni na smotri u rujnu 2010. Prvo letjelica Chamran, a nekoliko godina poslije slična zvana Toophan koja je raspolagala optoelektroničkim tražilom. Oba su dizajna bili tek prototipovi ili konceptni demonstratori.

Nova klasifikacija

Vjerojatni nastavak razvoja upravo je aktualna iranska besposadna letjelica Shahed 131 prvi put predstavljena u svibnju 2014. Danas se taj tip letjelice u masovnim medijima najčešće jednostavno naziva dronom, no imaju više karakteristika krstarećeg projektila nego drona: rabe se za udar s lokacije na lokaciju. Umjesto mlaznog motora pokreće ih dvotaktni s elisom. Masovna primjena novih oružja u modernim ratovima donosi brze promjene načina njihove klasifikacije. To posebno vrijedi za besposadne letjelice čije je klasificiranje bilo dovoljno izazovno. Za prve tipove sličnih oružja (DAR, ARD-10, Harpy) može se reći da, s obzirom na predviđenu misiju, pripadaju lutajućem streljivu (loitering munition). Dolazeći u zonu predviđenog djelovanja, kruže dok ne sintetiziraju potrebne informacije o položaju cilja koji će napasti. Iranske  i ruske inačice s promjenom primarne misije dobivaju nazive dronovi-kamikaze, samoubilački dronovi ili samoubilačke besposadne letjelice. Kad bismo razmotrili njihovu misiju i koncept djelovanja riječ je o klasičnim krstarećim projektilima u koje spadaju i projektili poput Tomahawka ili Storm Shadowa. U usporedbi s njima radi se o puno jednostavnijim sustavima s klipnim motorima. U stručnoj i široj javnosti pojam krstareći projektil ipak je ostao čvrsto povezan sa sustavom koji je pokretan mlaznim motorom. U zadnje vrijeme kao neki kompromis za takve i slične sustave koristi se naziv OWA-UAV ili jednosmjerna napadačka besposadna letjelica (One-Way Attack – Unmanned Aerial Vehicle). Tako se bolje definira vrsta i podrijetlo (besposadne letjelice) tih sustava i zadržava njihova distinkcija od ostalih znatno kompleksnijih i skupljih krstarećih projektila na mlazni pogon. Kao prvo borbeno djelovanje iranskih oružja OWA-UAV obično se uzimaju napadi na naftna postrojenja Saudijske Arabije u svibnju i rujnu 2019. Svibanjski napad na pumpnu postaju Afif bio je manjeg opsega i ne previše učinkovit, no napadi od 14. rujna na naftna postrojenja kod gradova Buqayq (Abqaiq) i Khurais bili su iznenađujuće razorniji te su za Arabiju rezultirali velikim financijskim gubicima zbog smanjenja proizvodnje nafte. U izvješću prezentiranom Vijeću sigurnosti UN-a 2020. spominje se pronalazak krhotina novog oružja s delta-krilima koje će poslije biti poznato kao Shahed 131. Poznat i kao Geranj-1, pokretan je benzinskim rotacijsko-klipnim motorom koji imaju i dronovi Lark te Harpy. No, umjesto originalnog AR 731 britanske tvrtke UAV Engines Ltd instalirane su njegove kopije. Riječ je o kineskim motorima MDR-208 ili iranskim motorima Serat-1 istih performansi. Motori su kroz brojne primjene dokazali pouzdanost i učinkovitost, a britanski proizvođač tvrdi da su to motori koji imaju jedan od najboljih omjera mase i proizvedene snage u svijetu. Kasnije inačice Shaheda 131 dobile su klasičan klipni motor, vjerojatno kopiju motora njemačke tvrtke Limbach. Lokalno proizvedena inačica proizvod je tvrtke MADO i ima oznaku MD275. Promjene su dovele do daljnjeg povećanja ekonomičnosti proizvodnje letjelice – klasični motori su dva do tri puta jeftiniji od rotacijsko-klipnih. Prva borbena uporaba dronova s tim motorima zabilježena je u napadima na američku bazu Al-Tanf u Siriji u ljetu 2022.

Još jedna, veća prijetnja

Koju godinu nakon Shaheda 131 pojavila se naizgled slična, ali veća letjelica Shahed 136. Kod nje se nije radilo samo u uvećanju ranijeg dizajna. Masa novije letjelice veća je za 50 % iako je raspon krila uvećan za samo 14 % i duljina za 28 %. Kod veće letjelice Shahed 136 pri konstrukciji je primijenjena i silikonska pjena Nomex. Uvedeni su i snažniji motor, bojna glava veće mase i manje promjene u avionici. Za pogon novog Shaheda izabrana je kopija Limbachova dvotaktnog, ali snažnijeg četverocilindričnog motora zapremine 550 ccm i maksimalne snage 50 KS. Letjelice nemaju repni centralni vertikalni stabilizator – oni su na krajevima krila. Po tim kontrukcijskim značajkama moguće je lagano razlikovati manje i jako slične veće letjelice. Dok su kod Shaheda 131 vertikalni stabilizatori samo s gornje strane krila, kod većeg Shaheda 136 vertikalni se stabilizatori šire prema gornjoj i donjoj strani krila. Bez kormila pravca letjelica se usmjerava promjenom kuta naginjanja letjelice oko uzdužne osi. Navigacija s kojom su opremljene obje letjelice sastoji se od sustava globalnog sustava satelitske navigacije (GNSS) i jednostavnog inercijskog sustava navigacije (INS). U slučaju ometanja satelitske navigacije letjelica se prebacuje na vlastiti manje precizni sustav koji je sklon znatnim pogreškama. Sustav upravljanja ima na raspolaganju i dva senzora za mjerenje tlaka i temperature zraka. Avionika je dobrim dijelom otvorene arhitekture te je lako moguća instalacija modula za daljinsko upravljanje, tražila za terminalno navođenje ili elektrooptičkog senzora za promatranje i prikupljanje slikovnih podataka. U najčešćoj uporabi napadačkog drona ili projektila, kod Shaheda 131 koristi se fragmentacijsko-eksplozivna bojna glava mase 15 kg, o čega 12 otpada na eksplozivno punjenje. Veći Shahed 136 posjeduje veću bojnu glavu mase od 40 do 50 kilograma. Obje letjelice dizajnirao je iranski projektni biro Shahed Aviation Industries u suradnji s Tehnološkim sveučilištem Sharif. Proizvodnja je organizirana unutar državne kompanije HESA (Iran Aircraft Manufacturing Industries Corporation) kojoj je sjedište u provinciji Esfahan. Zanimljivo je da je utemeljena 1977. uz pomoć američke tvrtke Textron kako bi proizvodili iranske inačice helikoptera Bell 214. Tvrtka je pod sankcijama SAD-a još od 2008., a Europske unije od 2010. godine. Jedna od značajnih karakteristika obaju iranskih dronova jest da su maksimalno optimizirani za ekonomičnu masovnu proizvodnju. U njihovu slaganju maksimalno je iskorištena uporaba komercijalnih komponenata s police (off the shelf) i to iz brojnih izvora. Posljedice takve pojednostavnjene proizvodnje/slaganja lako dostupnih komponenti dovelo je do toga da je proizvodni proces otporan na bilo kakve međunarodne sankcije kojima bi bio cilj usporavanje njihove proizvodnje. Većina komponenti mogu se nabaviti direktno, od treće strane, na sivom ili crnom tržištu, ili biti zamijenjene lokalnim komponentama. Različiti izvori navode da OAW-UAV dronovi Shahed/Geranj uključuju komponente od dobavljača koji potječu iz NR Kine, Italije, Japana, otoka Tajvana, Švedske, Poljske, Južne Koreje, ali i SAD-a. Prema ukrajinskim podacima, među primjercima ruskih dronova Geranj-2 oborenim u lipnju ove godine mogle su se pronaći američke mikroračunalne komponente Nvidia Jetson Orin namijenjene obradi slikovnih informacija uz pomoć tehnologije umjetne inteligencije. Broj zemalja koje se mogu ubrojiti kao izvori dobavljača se povećava. Tako je u kolovozu objavljeno i potvrđeno da su u oborenim primjercima pronađene i elektroničke komponente tvrtki Vishay Intertechnology i Aura Semiconductor iz Indije.

Metode obaranja

Lansiranje letjelica OWA-UAV obavlja se i moguće je na nekoliko načina, ovisno o vrsti starta i platformi s koje se obavlja. Pri početnoj akceleraciji za uzlijetanje moguće je korištenje malog startnog raketnog motora ili prijevoz na vozilu koje treba dostići dovoljnu brzinu za uzlijetanje. U iranskom slučaju najčešće se radi od troosovinskom kamionu koji unutar podižućeg teretnog prostora posjeduje pet okvira u kojima su smještene letjelice Shahed 136 sa startnim raketnim motorima. Kod lansiranja u Jemenu radi se najčešće o jednostavnim rampama i metalnim okvirima na kojima su pojedinačno postavljene letjelice Shahed sa startnim raketnim motorima.

Tijekom rata u Ukrajini i tijekom isprekidanih sukoba na Bliskom istoku dronovi OWA-UAV pokazali su velik omjer ekonomičnosti i učinkovitosti. Osim osnovne funkcije gađanja ciljanih lokacija i ciljeva, često ispunjavaju sekundarne zadaće čak i uvjetima kad ih PZO stopostotno presreće. Mogu služiti za pronalazak mekanih točaka PZO-a za nadolazeće klasične krstareće projektile. Za neutralizaciju letjelica OWA-UAV još uvijek nije pronađeno sveobuhvatno rješenje. Bilo kakav napredniji PZO sustav vođenih projektila u samom početku nalazi se u nepovoljnom položaju. Presretanje je čak i dobrodošlo za napadača jer je svaki takav vođeni projektil deset ili više puta skuplji od sustava OWA-UAV. Jedan od najučinkovitijih sustava u toj ulozi možda je samohodni njemački topnički PZO sustav Gepard ili improvizirani češki MR-2 Viktor. Ali i to je samo pod uvjetom da se sustavi nalaze u neposrednoj blizini potencijalnih ciljeva. Bolje rješenje su raketni sustavi VAMPIRE (Vehicle-Agnostic Modular Palletized ISR Rocket Equipment) američke tvrtke L3Harris Technologies koji su od početka prošle godine viđeni u Ukrajini. Radi se o sustavu koji se oslanja na vođene projektile 70 mm sustava APKWS II navođene laserom. Iako većeg efektivnog dometa od topničkih sustava, s obzirom na brojnost i cijenu streljiva ne nudi dovoljno učinkovito nošenje s ugrozom koje predstavljaju letjelice poput Shaheda.

Elektroničko ometanje

Vidjevši da su Iranci rabili brojne Shahede u operaciji True Promise I u travnju 2024. u kojoj su gađali ciljeve u Izraelu (niti jedan nije uspio doći do Izraela), Američko ratno zrakoplovstvo pokrenulo je brzi program za učinkovitiju borbu protiv njih. Tako su nedugo poslije taktički zrakoplovi F-16C i F-15E dobili mogućnost nošenja lansera vođenog streljiva APKWS II. Time je znatno povećana ekonomičnost njihova obaranja, s teoretskom sposobnošću gađanja više desetaka tih dronova tijekom jedne misije. Međutim, zbog male visine leta i brzine konvencionalnim borbenim avionima teško je presretati  dronove OWA-UAV. U listopadu 2022. izgubljen  je ukrajinski MiG-29. Iako je pilot uspio oboriti nekoliko primjeraka na kraju je postao žrtva krhotina posljednjeg drona koji je pokušao oboriti. Na sreću, pilot se spasio katapultiranjem. Postoje podaci i da je na sličnoj misiji nedavno izgubljen i jedan ukrajinski borbeni avion F-16C (MLU). Jedna od donekle učinkovitih taktika je presretanje s transportnim helikopterima Mil Mi-8 i jurišnim helikopterima Mil Mi-24. Pri takvim misijama za onesposobljavanje letjelica zaduženi su strojničari na bočnim vratima helikoptera koji lete paralelno sa smjerom besposadnih letjelica. Veliku ulogu u smanjenju učinkovitosti ruskih dronova u Ukrajini donijele su mjere i sredstva elektroničkog ometanja koje su onemogućavale njihovu navigaciju i time ispunjavanje zadaća. Po nekim procjenama, na taj je način onesposobljena i do trećina letjelica Shahed/Geranj. No u zadnje vrijeme i to postaje otežana zadaća. Rane su generacije Geranja za primanje navigacijskih podataka koristile inače otporni sustav antena CRPA (Controlled Reception Pattern Antenna), koji je ipak postao ranjiv na ukrajinske mjere elektroničkog ometanja. Uslijedile su naprednije inačice s iranskim sustavom satelitske navigacije Nasir i naprednijim ruskim sustavom navigacije Kometa-M, kod kojih je broj radnih kanala i prijamnika isprva udvostručen, a kasnije i dodatno povećan. Sustavi tako mogu dobivati potrebne podatke čak i u prisustvu više izvora elektroničkog ometanja.

Prvo korištenje ruske inačice Shaheda 136 pod imenom Geranj-2 u agresiji na Ukrajinu zabilježeno je 13. rujna 2022. Pojava ruskih Geranja isprva nije mogla biti lako dokazana ili provjerljiva. Zbog različitih komponenata široko prisutnih na međunarodnom tržištu, nije lako zaključiti gdje je provedeno završno sklapanje letjelice. Vanjskim izgledom Geranj-2 se od Shaheda 136 razlikovao samo po oznakama na vertikalnim stabilizatorima.

Pogon u Tatarstanu

S vremenom se Rusija koncentrirala na usvajanje potpuno samostalne proizvodnje letjelica Geranj. Za lokaciju proizvodne linije izabrana je posebna ekonomska zona Elabuga u Republici Tatarstan. Kompanija Elabuga započela je proizvodnju tijekom 2023. U drugoj polovini 2024. godine zapažena je velika ekspanzija proizvodnih prostora i smještajnih kapaciteta za radnu snagu. U srpnju ove godine široj domaćoj, ali i svjetskoj javnosti predstavljena je unutrašnjost tvornice i njezine aktivnosti. Moglo se zaključiti da je usvojena gotovo potpuno neovisna proizvodnja i sklapanje komponenata poput izrade potrebnih motora od komponenata koji se izrađuju u izgrađenoj ljevaonici. Tijekom 2023. godine po CNN-u je u toj tvornici  proizvedeno oko 2500 Geranja dok je kapacitet tijekom 2024. povećan na 10 000 primjeraka. Po procjenama ukrajinske vojne sigurnosno-obavještajne službe, Rusija 2025. planira proizvesti i do 40 000 primjeraka letjelica Geranj. Uz izvorne Shahede i kasnije rusificirane Geranje, u drugoj polovini 2024. zapažena je zasebna i manje poznata ruska inačica, dron Garpija koji je rezultat pokretanja paralelne lokalne proizvodne linije. Garpija je zapravo jako slična originalnom dizajnu Shaheda 136, ali proizvodi se od uvoznih komponenata navodno nabavljenih od dobavljača iz NR Kine, što je potvrdilo i američko ministarstvo obrane. Prema medijskim objavama, glavni dobavljači su kompanije iz Shenzena Juhang Aviation Technology i Redlepus Vector Industries. Pogon letjelice navodno se sastoji od kineski proizvedenog motora Limbach L-550E tvrtke Xiamen Limbach. Za njihovo finalno sklapanje u Rusiji zadužena je tvrtka IEMZ Kupol, tj. njezina tvornica u gradu Iževsku u Udmurskoj Republici. IEMZ Kupol je inače poznat po svojim PZO sustavima Osa i Tor. Danas je dio koncerna Almaz-Antej koji je proizvođač poznatih PZO sustava S-300 i S-400. Proizvodnja je pokrenuta u srpnju 2023., a unutar sljedećih godinu dana sklopljeno je 2500 letjelica Garpija. Po navodima Reutersa koji se poziva na interne dokumente tvrtke Kupol, tijekom 2025. godine proizvodnja bi trebala dosegnuti 6000 primjeraka.

U posljednje vrijeme pojavljuje se i modernizirana inačica ruskoga Geranja-2. Naglasak je  na ubojitosti koja je ostvarena na račun smanjenog maksimalnog dometa. Masa bojne glave gotovo je udvostručena na 90 kg, dok je domet smanjen na ispod 1000 kilometara. Treba spomenuti i sličnu, ali nešto manju besposadnu letjelicu Gerbera koja se često koristi kao potpora u misijama letjlica Geranj/Garpija. Radi se o nenaoružanoj letjelici kojoj je glavna misija namamiti protivničku protuzrakoplovnu obranu. Troškovi izrade u odnosu na Geranje višestruko su manji, a proizvodi se u pogonima kompleksa JSC Elabuga.   

Američka pozornost

Sposobnosti, učinkovitost i niska cijena oružnih sustava OWA-UAV privukli su pozornost i zapadnih zemalja koje su ubrzo zatražile slična rješenja od svojih obrambenih industrija. Prilikom prezentacije prototipova dronova koja je održana 16. srpnja 2025. u Pentagonu uz prisustvo američkog ministra obrane Petera -Hegsheta, govorilo se i o izvršnoj uredbi predsjednika Donalda Trumpa iz 6. lipnja 2025. Njome je odredio da SAD mora povećati proizvodnju jeftinih dronova uz uporabu najnovijih inovativnih industrijskih tehnologija. Za izradu jednog američkog predstavnika oružja OWA-UAV pobrinula se tvrtka SpektreWorks iz Arizone koja u ponudi ima više besposadnih letjelica. Dron nosi ime LUCAS što je pokrata od Low Cost Uncrewed Combat Attack System ili jeftini besposadni borbeni napadački sustav. Letjelica ne krije svoje korijene i uzore čak i u alfanumeričkim oznakama jer je nastala kao tzv. emulacija prijetnje koje predstavljaju iranski dizajni. Letjelica ima oznaku FLM 136, nastala je od slične platforme FLM 131, čime u potpuno odgovaraju oznakama letjelica Shahed 131/136. Otvorena arhitektura sustava omogućuje njegovo korištenje s različitim teretnim konfiguracijama, u misijama napada, izviđanja i pri komunikacijskoj potpori. U napadačkim misijama prije svega se radi o bojnoj glavi, a u misijama izviđanja i nadzora o elektrooptičkim senzorima u nosu. Letjelica uz odgovarajuću opremu može služiti i kao repetitorska relejna postaja u višedomenskom besposadnom mrežnom sustavu MUSIC (Multi-domain Unmanned Systems Communications). Time je moguće održavanje i jačanje sigurnih komunikacijskih veza u uvjetima kad tradicionalne mrežne strukture nisu održive. Sustav posjeduje sposobnost više vrsta lansiranja (pneumatsko i raketno) koja uključuju i lanser na kamionu s uzlijetanjem uz potporu startnog raketnog motora. Na društvenim mrežama nedavno se pojavio i drugi američki dvojnik. Djelo je tvrtke Griffon Aerospace, a nosi oznaku MQM-172 i ime Arrowhead. Iako se o letjelici zna malo, radi se o još jednom poboljšanom dizajnu koji je, po izgledu, inspiriran letjelicom Shahed 136.

Razvoj koncepta ekonomične jednosmjerne napadne letjelice u Iranu i Rusiji se nastavlja. Slični nasljednici su letjelice Arash 1/2, Shahed 136B i Shahed 238 / Geranj-3. Kod nekih od njih uvodi se i turboventilatorski motor koji će omogućiti tri puta veću brzinu krstarenja s dva do tri puta većom bojnom glavom. To ne znači da su trenutačna konfiguracija zmaja, pogona, te masa i namjena letjelica definitivno određeni i više nema mjesta za razvoj. Potvrda tome jest činjenica da se slični projekti pojavljuju i kod zapadnih zemalja, a u nekoliko zadnjih godina i širom svijeta.

---

CSIS-ovo istraživanje

Zanimljivo istraživanje u veljači 2025. objavio je odjel Futures Lab pri poznatoj think tank organizaciji CSIS (Ceneter for Strategic & International Studies). Cilj je bio izračunavanje ekonomičnosti i učinkovitosti letjelica Shahed/Geranj u odnosu na druga precizna oružja. Uzeto je razdoblje od rujna 2022. do kraja prosinca 2024. Letjelice Shahed/Geranj uspoređene su s drugim često korištenim vođenim krstarećim i balističkim projektilima u nekoliko kategorija. Iz njih se u grubo može zaključiti da su letjelice OWA-UAV neučinkovitije u vjerojatnosti pogađanja cilja, a u kategoriji troška dovođenja određene mase eksploziva na cilj donekle su usporedive. No istraživanje potvrđuje njihovu glavnu prednost, a to je ekonomičnost. Trošak po pogođenom cilju je pet do deset puta manji u usporedbi s projektilima Iskander-M, Iskander-K, Kalibr, H-59.

---

Sudanski poučak

Prije nekoliko mjeseci u Sudanu su zabilježeni napadi koji su podsjetili na veliku ekonomičnost i visoku učinkovitost uporabe sustava OWA-UAV protiv strana koje su u velikoj mjeri nespremne na takve nove načine ratovanja. Od 3. do 7. svibnja samo nekoliko desetaka napadačkih dronova dovelo je do golemih šteta pri strateškim objektima i instalacijama koje su pod kontrolom službene vlade Sudana. Napade su izvršile paravojne Snage brze potpore ili RSF (Rapid Support Forces), koje su dijelom poduprli vanjski akteri. Pogođeni ciljevi od velike strateške važnosti uključivali su skladišta goriva, elektrane, jedinu međunarodnu zrakoplovnu luku i glavne hangare te zrakoplovne stajanke sudanskih oružanih snaga. Potpuno je uništen jedan transportni zrakoplov Iljušin Il-76, pogođen hangar za koji se vjeruje da je služio kao potpora za operacije besposadnih letjelica Bayraktar TB2, a došlo je do nestanka električne energije u više okruga u blizini grada Port Sudan. Napad se po svemu sudeći oslanjao na iskustva iz ratova u Ukrajini i Bliskom istoku pa je glavnom napadu prethodilo desetak letjelica-mamaca koje su aktivirale PZO postrojbe i služili su kao distrakcija malobrojnim, ali time i još učinkovitijim napadima dronova OWA-UAV. Pretpostavlja se da je barem dio napadačkih dronova pripadao tipu Sunflower 200 (Suncokret) kineskog podrijetla. Jane’s je u siječnju 2024.  objavio da je nepoznati naručitelj iz UAE-a naručio nepoznati broj spomenutih letjelica. Radi se o dronu koji je po veličini i performansama sličan iranskim sustavima Shahed 131/136. S obzirom na zadnju fazu vođenja, sustav dolazi u dvije inačice: inačica A samonavođena je preko sustava satelitskog sustava navigacije BaiDou, dok je inačica B opremljena optičkim sustavom samonavođenja koja je dometa do 100 km sposobna za prikazivanje videoprijenosa u stvarnom vremenu s opcijskim ručnim zaključavanjem cilja.

---

TEKST: Marin Marušić