Na dugim bojišnicama na istoku Europe i agresorska i obrambena vojska nastoje dodatnim sustavima zaštititi svoje tenkove i njihove posade

Snimke s bojišnica u Ukrajini na kojima se vide djelovanja tenkova uvijek pokazuju vozila zaštićena eksplozivno-reaktivnim oklopom (ERO). Iznimka su tenkovi koje je ukrajinska vojska dobila od zapadnih saveznika. No i to se mijenja. Nastojeći povećati vjerojatnost preživljavanja svojih posada i tenkova, Ukrajinci postavljaju ERO na Leoparde 1, pa čak i na Leoparde 2A4. U oba slučaja to je razumljiva odluka. I kad su bili potpuno novi, tenkovi Leopard 1 nisu imali posebno visoku razinu oklopne zaštite. Prve inačice, Leopard A1 i A2, imale su skromnu razinu oklopne zaštite za tenkove svoje generacije: prednji dio tijela 70, čeoni dio kupole 60 mm. Zato je ona vrlo brzo postala nedostatna. Od inačice A3 Leopardi 1 imaju kupolu napravljenu od zavarenih čeličnih ploča između kojih je postavljena plastika. Time je povećana otpornost na djelovanje kumulativnih bojnih glava, ali ne znatnije i na potkalibarne penetratore ispaljene iz tenkovskih topova. Prema dostupnim podacima, ukrajinska vojska dobila je ili treba dobiti na desetke tenkova Leopard 1A5 tako da je razvoj programa povećanja razine oklopne zaštite itekako opravdan. Neke fotografije pokazivale su da je stanovit broj Leoparda 1 poslan na bojište bez ikakvih modifikacija, najvjerojatnije zato što nije bilo vremena. U međuvremenu se pojavila fotografija ukrajinskog Leoparda 1 s dodatnim eksplozivno-reaktivnim oklopom Kontakt-1. To je nastavak pristupa koji je ukrajinska vojska usvojila za modernije tenkove – Leopard 2A4. Na velik broj tih tenkova također je postavljen dodatni ERO Kontakt-1. Nekoliko je Leoparda 2A4 zaštićenih tim oklopom navodno uništeno. Kako se na internetu svakodnevno mogu naći nove snimke uništenja i ruskih i ukrajinskih tenkova, može se postaviti pitanje koliko su ERO oklopi koji se koriste u Ukrajini doista učinkoviti, a koliko tek služe da posadama daju barem nekakav osjećaj povećane razine zaštite.

Godine do realizacije ideje

Još od Prvog svjetskog rata vojske su nastojale pješaštvu osigurati oružja kojima će se moći boriti protiv tenkova. Protutenkovske puške nastale tijekom Prvog svjetskog rata na samom su početku idućeg globalnog sukoba bile zastarjele iako su se mogle učinkovito rabiti protiv lakih oklopnih vozila i neoklopljenih vozila kao što su kamioni. Budući da su razine oklopne zaštite tenkova, posebno njemačkih i sovjetskih, tijekom Drugog svjetskog rata konstantno povećavane, hitno je trebalo razviti oružja koja će biti dovoljno kompaktna i lagana da ih nosi jedan vojnik, a opet dostatno učinkovita da unište i najbolje zaštićen tenk.

Rješenje je pronađeno u uporabi kumulativne bojne glave. Princip kumulativnog djelovanja otkrio je američki kemičar Charles Munroe (1849. – 1938.) još 1890., no proći će pedesetak godina dok ga vojske ne počnu masovno primjenjivati. Munroe je otkrio da učinak detonacije cilindričnog eksplozivnog punjenja koje ima kumulativnu šupljinu i obloženo je metalnom oblogom (lijevkom) ima znatno veću probojnu moć u odnosu na jednaku količinu eksploziva skupljenu u ploču ili kuglu. To se događa zato jer eksplozija kumulativnog eksplozivnog punjenja stvara vrlo tanak mlaz plazme koji ima golemu kinetičku energiju. Zbog toga je u stanju probiti čeličnu ploču debljine do pet kalibara eksplozivnog punjenja. Osim velike probojnosti, dobre su odlike kumulativnih bojnih glava te što su relativno lagane te njihova učinkovitost ne ovisi o brzini udara u cilj. Konačni dokaz učinkovitosti kumulativnih bojnih glava stigao je u zadnjim godinama Drugog svjetskog rata. Naime, tad se na bojišnicama dokazao američki laki ručni lanser Bazooka, kao i slični njemački sustavi Faustpatrone i Panzerfaust. Stoga ne iznenađuje da su vojske počele razmatrati mogućnosti obrane od novog oružja. Zanimljivu ideju za obranu vozila od kumulativnih bojnih glava – uporabu eksplozivnih ploča, predstavio je 1949. godine sovjetski znanstvenik s ratnim iskustvom Bogdan Vjačeslavovič Vojcehovski (1922. – 1999.). Sovjetski vojni dužnosnici s vremenom su reagirali na ideju te su provedena testiranja, koja su završila neslavno. Vojcehovski i suradnici navodno su imali pogrešne izračune potrebne količine eksploziva, pa je tenk na kojem su bile ploče uništen. Nekoliko se godina činilo da ideja neće proći, ali 1970. godine balistički stručnjak Manfred Held (1933. – 2011.) patentirao je u SR Njemačkoj reaktivni oklop. Tijekom istraživanja privukao je pozornost Izraela, koji je želio ojačati svoje stare tenkove, najviše M-60 i M-48. Tako je Held zajedno s kolegama iz izraelske tvrtke Rafael počeo razvijati novi oklop.

Četrdesetak godina poslije

Otprilike do 1980. razvijen je oklop Blazer, a onda je i uporabljen 1982. godine u izraelskoj intervenciji u Libanonu. Pokazao se kvalitetnim jer su gubici izraelskih tenkova jako smanjeni. Neprijateljske postrojbe nisu ih uspijevale probiti svojim protuoklopnim sustavima sovjetskog podrijetla. Rakete su uglavnom imale kumulativne bojne glave. Nova zaštita privukla je pozornost tadašnjih supersila i SSSR je svoj prvi sustav Kontakt-1 prikazao već 1983. godine. Postavio ga je na dvije inačice svojeg glasovitog tenka: T-72A i T-72B. Četrdesetak godina poslije, to je i danas najviše rabljen eksplozivno-reaktivni oklop u Ukrajini. Eks-plozivno-reaktivni oklop Kontakt-1 razvio je 1982. godine Znanstveno-istraživački institut za čelik (NII Stali). Osnovan je 1942. u Moskvi, a primarna mu je zadaća razvoj čelika i drugih materijala koji se koriste za izradu tenkova i drugih borbenih oklopnih vozila. Razvoj ERO-a Kontakt-1 bio je pokušaj da se povoljno i jednostavno poveća razina zaštite sovjetskih tenkova. Još od tenka T-34, pa sve do najmodernijeg T-90 (T-14 Armata još uvijek nije operativan) razina zaštite sovjetskih, a danas ruskih te ukrajinskih tenkova znatno je zaostajala za razinom zapadnih. Doduše, njemački Leopard 1, ponajprije izvorne inačice A1 i A2, nije imao znatno veću razinu zaštite. Međutim, Leopard 1 je iznimka. Kao što će puno godina poslije to postati francuski Leclerc s automatskim punjačem.

Crvena armija usvojila je tijekom Drugog svjetskog rata princip tenka koji će se za malo novca proizvoditi u velikim količinama. Zajedno sa sovjetskom vojnom industrijom razvijala je i teške tenkove, ali oni nikad nisu postali primarno naoružanje oklopnih postrojbi. T-34 bio je jednostavan, pa stoga i jeftin za proizvodnju. To je bila toliko dobitna kombinacija da je do kraja 1950-ih, u SSSR-u te licencijski u drugim zemljama, proizvedeno više od 84 000 primjeraka (!). Iako je Wehrmacht tehnološki imao puno bolje tenkove, prije svega Panthere i Tigere, brojčana prevlast ruskih tenkova bila je nezadrživa sve do Berlina. Sovjeti su takav pristup nastavili i nakon Drugog svjetskog rata. Njihovi tenkovi odlikovali su se malom masom te posljedično dobrom pokretljivošću, relativno dobrom paljbenom moći, ali i slabom razinom oklopne zaštite. Ratovi u kojima su ti tenkovi sudjelovali, prije svega arapsko-izraelski, pokazali su svu težinu tog problema. Zbog toga je ideja da se jednostavnim i jeftinim oklopom znatno poveća razina oklopne zaštite bila itekako privlačna. Doduše, ERO povećava zaštitu gotovo isključivo od kumulativnih bojnih glava, no bolje išta nego ništa. To prije ako je oklop bio jeftin za proizvodnju i jednostavan za postavljanje.

Važnost kuta udara

Osnova oklopa Kontakt-1 zapravo je metalna kutija nazvana modul, duljine 314, širine 148 i visine 60 milimetara. Unutar nje nalaze se dva eksplozivna naboja 4S20 duljine 252, širine 130 i debljine 10 mm. U eksplozivnom naboju je pločica plastičnog eksploziva PVV-5A mase 260 grama i debljine 5,4 mm. Kako bi se povećala učinkovitost djelovanja, jedan je naboj postavljen vodoravno, dok je drugi zakošen devet stupnjeva u odnosu na njega. Debljina čelika modula je 2,3 mm. Ukupna masa modula je 5,7 kilograma. Da bi se zaštitio tenk T-72, potrebno je postaviti najmanje 227 takvih modula, što povećava masu tenka za 1294 kilograma. Iako je eksploziv PVV-5A vrlo inertan, moduli se na tijelo tenka postavljaju s razmakom od 40 milimetara. Time se dodatno smanjuje mogućnost neželjenog aktiviranja zbog prijenosa eksplozije s jedne kutije na drugu. Borbena iskustva iz Ukrajine višestruko su pokazala da su 4S20 ostali neaktivirani i nakon što je došlo do potpunog uništenja tenka, čak i izbacivanjem kupole zbog eksplozije borbenog kompleta.

Koliko Kontakt-1 zaista podiže razinu zaštite tenka? Budući da se radi o ERO-u prve generacije, razumljivo je da je zastario. Učinkovit je isključivo protiv protutenkovskih oružja koja rabe kumulativnu bojnu glavu s jednim punjenjem. Dakle, Kontakt-1 nije dovoljno učinkovit protiv oružja koja koriste tandem kumulativne bojne glave. Pritom prva aktivira eksplozivna punjenja 4S20, a druga (u pravilu veća) probija oklop tenka. U slučaju protutenkovskog oružja s jednostrukom kumulativnom bojnom glavom razina zaštite uvelike ovisi o kutu udara. Ako je kut udara nula stupnjeva, razina zaštite gotovo je nikakva. Međutim, s povećanjem kuta znatno se povećava i zaštita. Kumulativnoj bojnoj glavi koja ima probojnost od 250 mm homogenog čeličnog oklopa pri udaru u punjenje 4S20 pod kutom od 45 stupnjeva probojnost će biti smanjena za znatnih 55 % (112 mm). Pri kutu udara od 68 stupnjeva učinkovitost kumulativne bojne glave smanjit će se za čak 75 % (62,5 mm). S obzirom na to da i agresorska i obrambena vojska u Ukrajini većinom rabe protuoklopne projektile s tandem bojnim glavama, uporaba ERO-a Kontakt-1 ne utječe znatnije na razinu zaštite tenkova. Međutim, on se koristi toliko dugo na svim sovjetskim tenkovima, počevši od T-64 nadalje, da je posadama nezamislivo da sjednu u tenk koji nije opremljen tim oklopom. Ukrajinci su stoga počeli postavljati Kontakt-1 i na tenkove koje su donirali saveznici. Prije svega na Leoparde 1 i Leoparde 2A4.

Korak naprijed… ili natrag?

Kontakt-5 sovjetski je ERO druge generacije. I njega su razvili stručnjaci Znanstveno-istraživačkog instituta za čelik. Njim su pokušali poboljšati ne samo razinu zaštite od kumulativnih bojnih glava već i od potkalibarnih penetratora. Razvoj je dovršen 1985., a prvi serijski proizvedeni oklopni sustavi Kontakt-5 iduće su godine postavljeni na tenkove. Za ERO Kontakt-5 razvijen je novi modul 4S22. Osnovni je duljine 252, širine 132 i visine 13 mm. Ukupna masa iznosi 1,36 kg, od čega na eksploziv PVV12M otpada 280 grama. Taj je eksploziv još jači, ali i osjetljiviji od eksploziva PVV-5A koji se koristi na ERO-u Kontakt-1. Eksploziv PVV12M derivat je eksploziva Heksogen (poznat i kao RDX), te 280 grama ima snagu ekvivalentnu 330 grama TNT-a. Iako je trebao biti korak naprijed, Kontakt-5 svojevrstan je korak natrag. Naime, da bi se postigla zadovoljavajuća razina zaštite tenka T-72, potrebno je postaviti 360 modula 4S22. Ruski izvori navode da je to tona i pol, no ukrajinski tvrde da su to dvije tone dodatne mase. Pritom je kao i Kontakt-1 jednako neučinkovit protiv protutenkovskih oružja s tandem kumulativnom bojnom glavom. S druge strane, ukrajinski izvori navode da Kontakt-5 ima znatnu razinu zaštite od granata do kalibra 30 milimetara. Protiv granata većeg kalibra ne pruža nikakvu dodatnu zaštitu. Posebno ne protiv potkalibarnih penetratora ispaljenih iz tenkovskih topova. Zbog toga je još 2006. godine Znanstveno-istraživački institut za čelik razvio novi modul – 4S23. Taj je modul i osnova za eksplozivno-reaktivni oklop Relikt. Još jedan veliki nedostatak sustava Kontakt-5 nemogućnost je da ga posade samostalno postavljaju i skidaju. Prethodnik Kontakt-1 dovoljno je jednostavan da posade opremljene samo jednim odgovarajućim alatnim ključem mogu zamjenjivati module. Kontakt-5 zahtijeva ne samo dodatni alat već i razinu stručnosti koju posade nemaju. Zbog toga se tenkovi koji prežive napad, ali imaju uništene module, moraju poslati u radionice na popravak. Tu je i znatno veća cijena oklopa Kontakt-5 u odnosu na Kontakt-1, pa je jasno zašto je znatno manje prisutan na ruskim i ukrajinskim tenkovima.

Spomenutim je i još modernijim ERO-om Relikt (4S23) Znanstveno-istraživački institut za čelik pokušao otkloniti sve nedostatke uočene na ERO-u Kontakt-5. Prije svega, željelo se povećati razinu zaštite tako da štiti tenk i od protutenkovskih projektila s tandem kumulativnom bojnom glavom. Navodno je povećana i razina zaštite od potkalibarnih projektila. Jednostavniji način postavljanja i skidanja omogućava posadama zamjenu uništenih ili oštećenih modula novima čak i na bojištu. Osnovni modul 4S23 duljine je 250, širine 125 i debljine sedam milimetara. Zanimljivo je da službeni promidžbeni materijal Znanstveno-istraživačkog instituta za čelik tvrdi da je masa modula samo 0,52 kilograma. Nije navedena ni masa ni vrsta eksploziva.

Kako bi se zaštitilo što više dijelova tenka, razvijeni su različiti kontejneri u koje se stavljaju moduli 4S23. Kontejneri su prilagođeni postavljanju na prednji dio tijela tenka, čeonu stranu kupole, bočne strane kupole, na krov kupole, te na bočne strane tenka. Pritom se uglavnom rabi osnovni modul 4S23 iako se na mnogim mjestima rabe prilagođeni moduli različitih dimenzija. Tako kontejneri koji su namijenjeni postavljanju na bočni i stražnji dio kupole tenka imaju čak četiri sloja s ukupno deset modula 4S23. Od toga je šest standardnih dimenzija, a četiri su prilagođena. Budući da su na sovjetskim / ruskim tenkovima bočne i stražnje strane kupola vrlo tanke, za zaštitu od kumulativnih bojnih glava mora se rabiti vrlo visoka razina dodatne ERO zaštite.

Nova razina opasnosti

Iskustva iz borbi pokazala su da vođeni protutenkovski projektili pogađaju tenkove iz svih smjerova, ponajviše u kupolu. Da bi smanjili masu, ali i troškove, sovjetski projektanti povećanu su razinu oklopne zaštite stavljali samo na prednji dio tenka i čeoni dio kupole jer su smatrali da će na bojištu najopasnije oružje za tenk biti drugi tenk. Projektili ispaljeni iz topova pogađat će stoga prednji dio tenka. Zanimljivo je da je baš sovjetsko oružje u potpunosti promijenilo način djelovanja tenkova. To je 9M14 Maljutka, protuoklopni sustav dobro poznat i u Hrvatskoj vojsci. Maljutka je dovoljno lagana da je mogu prenositi vojnici. Doduše, preciznost ovisi isključivo o sposobnostima operatera, no ipak je pješaštvu dala nikad prije viđenu mogućnost uništavanja tenkova. To su na najteži način osjetile posade izraelskih tenkova tijekom Jomkipurskog rata 1973. godine. Potpuno novu razinu opasnosti donijeli su vođeni projektili koji napadaju iz gornje polusfere te pogađaju krov kupole. Znači, dio kupole koji je najtanji. To nije bilo iznenađenje jer projektanti 1970-ih i 1980-ih nisu mogli zamisliti da će napadi na tenkove dolaziti odozgora. Na tenkovima sovjetske proizvodnje taj su problem pokušali riješiti s najstarijim ERO oklopom Kontakt-1, tj. postavljanjem modula 4S20 na prednji dio krova kupole. Na ERO-u Kontakt-5 moduli 4S22 postavljeni su na cijeli krov. Jednak je pristup primijenjen i na ERO-u Relikt, samo što su uporabljeni moduli 4S23. Međutim, dostupni podaci te iskustva iz rata u Ukrajini porazni su za sva tri ERO-a. Američki vođeni projektili FGM-148 Javelin koje rabe Ukrajinci bez problema uništavaju tenkove zaštićene ERO-om. Osim što napada iz gornje polusfere, Javelin ima i tandem kumulativne bojne glave. Prednja, manja glava, aktivira ERO module, a veća, stražnja, probija krov tenka te ga u kombinaciji s eksplozijom borbenog kompleta tenka potpuno raznese. Jednako su učinkoviti i američki vođeni projektili BGM-71F TOW, te švedski Next generation Light Anti-armour Weapon (poznatiji po pokrati NLAW). Postoje i problemi lutajućeg streljiva (loitering munition, kamikaza dronovi). Dobro uvježbani operateri mogu takve vrlo male dronove (u pravilu prepravljene civilne kvadkoptere) navesti da pogode najosjetljivije dije-love tenka, a to znači one koji nisu zaštićeni ERO-om. U slučaju sustava Kontakt-1, Kontakt-5 i Relikt to se odnosi na stražnji dio kupole i stražnji dio tijela. Pogodak u stražnji dio kupole kumulativnom glavom koja se inače rabi na protutenkovskom bacaču RPG-7 u pravilu dovodi do uništenja tenka. Pogodak u stražnji dio tijela, gdje se nalazi motor s mjenjačem, dovodi do onesposobljavanja tenka. Stoga su Rusi počeli dodavanjem metalnih ploča prepravljati tenkove u tzv. kornjače. Da bi se umanjio učinak djelovanja kumulativnog mlaza, ploče su odmaknute od tijela tenka posebnom konstrukcijom. Tenk se stoga čini nezgrapnim te nekima nalikuje na kornjaču. Metalne ploče čine pasivni oklop. Međutim, u kombinaciji s ERO oklopima na tijelu tenka, morale bi zaštititi tenk od napada kamikaza dronova. Prva iskustva pokazala su da to baš i nije tako.

Veliko povećanje mase

Na osnovi Reliktova modula 4S23 razvijen je modul 4S24 za ERO Kaktus. To je prvi ruski eksplozivno-reaktivni oklop namijenjen postavljanju na borbena vozila pješaštva. Za razliku od svih prijašnjih, koji su bili proizvod Znanstveno-istraživačkog instituta za čelik, Kaktus je proizvod Koncerna Kalašnjikov. Prvi je put prikazan javnosti 2023. godine. Namijenjena združenom djelovanju s tenkovima, borbena vozila pješaštva (BVP) imaju veliki problem što se s bitno manjom razinom oklopne zaštite moraju nositi s protuoklopnim oružjem koje je razvijeno za uništavanje znatno bolje zaštićenih vozila – tenkova. Zapravo, jedina im je prava zaštita nada da će tenkovi, kao dominantno oružje, privući svu paljbu na sebe. Iskustva suvremenog ratovanja pokazuju da to nije tako te da protuoklopna oružja podjednako često pogađaju i tenkove i BVP-e. U uvjetima kad protuoklopna oružja imaju kumulativne bojne glave s mogućnošću probijanja više od metar debelog homogenog čeličnog oklopa, nekoliko centimetara čelika ne pruža BVP-ima imalo dostatnu zaštitu. To vrijedi prije svega za sovjetske BVP-e, čija je oklopna zaštita uglavnom puno manja u odnosu na zapadne. Stoga se na snimkama iz Ukrajine često vidi vojnike koji radije sjede s vanjske strane BVP-a nego u njemu. To ih dovodi u opasnost od gelera granata ili paljbe pješačkog oružja. No i to je vjerojatno bolji izbor nego biti u BVP-u koji će eksplodirati zbog samo jednog pogotka protuoklopnog projektila. Ruska vojska potaknula je stoga razvoj eksplozivno-reaktivnog oklopa koji će ugrađivati na BVP-e i tako pokušati smanjiti gubitke ne samo tehnike već i ljudstva (primjerice, BMP-3 ima tročlanu posadu i može prevesti desant od devet vojnika). Krajnji je proizvod ERO Kaktus. Ruski izvori navode da njegov modul 4S24 pruža potpunu zaštitu od kumulativnih bojnih glava probojnosti do 600 milimetara, što znači od gotovo svih inačica kumulativnih projektila RPG-7. Iznimka je PG-7VR, koja ima tandem kumulativnu bojnu glavu. Ako ga se postavi na BMP-3, Kaktus povećava zaštitu i od pancirnih zrna teških strojnica. Ruski izvori navode da se s Kaktusom zaštita od pancirnog zrna metka B-32 (za strojnice kalibra 14,5 mm) smanjuje na 50 metara. Zaštita od probojne granate kalibra 23 mm smanjuje se na 550 metara. Moduli Kaktusa napravljeni su tako da štite 36 % prednjeg dijela tijela, 62 % bočne strane tijela te čak 70 % kupole. Modul 4S24 ima duljinu 250, širinu 130,9 i visinu 10 mm. Masa mu je 1,37 kilograma. Dostupne skice pokazuju da se u kontejnerima namijenjenim postavljanju na bokove vozila nalazi čak šest modula 4S24 iako nisu svi jednakih dimenzija. Ukupna masa oklopa Kaktus za BMP-3 je čak 4,5 tona. To je znatan doprinos mase na borbenu masu od 18,7 tona. Posljedica je znatno smanjena pokretljivost uz povećanje potrošnje goriva. S postavljenim ERO-om Kaktus, BMP-3 gubi amfibijske sposobnosti.

Modernija ukrajinska rješenja

Nakon raspada Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika 1991. godine, ukrajinska vojna industrija pokrenula je nekoliko projekata razvoja oklopnih borbenih vozila, ali i nekoliko projekata modernizacije postojećih. I za nove projekte i za modernizaciju postojećih razvijen je eksplozivno-reaktivni oklop Niž (HSČKV-34). Svi su sovjetski eksplozivno-reaktivni oklopi ponajviše razvijani kako bi zaustavljali projektile s kumulativnim bojnim glavama. Tek su na ERO-u Relikt (koji je razvijen u samostalnoj Rusiji) inženjeri pokušali izbalansirati zaštitu od kumulativnih bojnih glava i potkalibarnih projektila ispaljenih iz topova. Tako ruski izvori tvrde da ERO Relikt smanjuje učinkovitost potkalibarnog penetratora za 50 posto. Borbena iskustva iz Ukrajine to ne potvrđuju. I dok je Relikt temeljen na starijem ERO-u Kontakt-5, ukrajinski Niž potpuno je novi ERO, novog pristupa i konstrukcije. Svi ruski eksplozivno-reaktivni oklopi koriste ploče eksploziva kao osnovni dio. Ukrajinski Niž umjesto ploče eksploziva koristi tube. Te tube nisu pravilnog oblika, već ih ukrajinski izvori opisuju kao valovite. Te je naboje još 1980-ih razvio Znanstveno-istraživački institut za čelik, ali sovjetska vojska nikad nije bila zainteresirana. Na tim je osnovama ukrajinski državni institut Bazni centar kritičnih tehnologija Mikrotek u suradnji s još nekoliko instituta i tvrtki 1997. pokrenuo razvoj novog ERO-a Niž, koji je dovršen 2003. godine. Razvijena su dva osnovna modula. Proizvođač navodi da osnovni modul HSČKV-34 ima dimenzije 250 x 125 x 36 mm, a osnovni modul HSČKV-19 ima 250 x 125 x 26 mm. Masa prvog modula je 2,8, a drugog 2,1 kg. U modulu HSČKV-34 nalazi se sedam tuba s eksplozivnim punjenjem, a u modulu HSČKV-19 je 12 tuba.

Mikrotek je razvio i module HSČKV-34P i HSČKV-19P. Jedina je razlika u odnosu na osnovne module povećanje mase na 3,2, odnosno na 2,2 kg. Za ugradnju na borbena vozila pješaštva i druga borbena vozila razvili su module HSČKV-34A i HSČKV-19A. Masa prvog je 1,8, a drugog 1,4 kilograma. Proizvođač tvrdi da Niž smanjuje učinkovitost svih vrsta projektila s kumulativnim bojnim glavama (uključujući i tandem) za 90 posto. No još je važnije da smanjuje učinkovitost potkalibarnih penetratora za (navodno) 90 %. Niž je razvijen za postavljanje na tenkove T-64BM Bulat i Oplot (T-84). Na temelju borbenih iskustava Mikrotek je 2017. godine razvio eksplozivno-reaktivni oklop Šit (štit) namijenjen ugradnji na tenkove T-64, T-72 i T-80. Mikrotek je razvio i eksplozivno-reaktivni oklop Duplet. Jedini je dostupan podatak o njemu taj da mu je masa 400 do 500 kilograma po metru četvornom. Fotografije pokazuju da se Duplet sastoji od najmanje dva (standardno tri) modula HSČKV-34 postavljena jedan iznad drugog s razmakom od desetak centimetara. Prve fotografije tenka Oplot u proizvodnji s postavljenim eksplozivno-reaktivnim oklopom Duplet u javnosti su se pojavile prije nešto više od pola godine.

TEKST: Mario Galić