Brod izgrađen 1884. u Newcastleu predvodnik je vrste karakteristične po ojačanom oklopu topničkih kupola, skladišta za streljivo i prostora za smještaj pogonskog sustava

Monitor se pojavio 1860-ih i prouzročio je nemale probleme admiralima, ali i političarima. Kao i mnogo puta prije i kasnije, konzervativnost visokih časnika sprečavala je brže uvođenje u uporabu novih oružnih sustava. Admirali koji su tijekom XIX. stoljeća doslovno odrasli na drvenim brodovima s jedriljem teško su prihvaćali novotarije. I sam USS Monitor teško da bi bio izgrađen da Uniju nije na to prisilila izgradnja konfederacijskog broda CSS Virginia. Ona je pak nastala iz potrebe Konfederacije da izgradi novu vrstu brodova kojom će probiti pomorsku blokadu (opširnije vidi I. dio podlistka Jedva je plovio, ali promijenio je sve, HV 650). John Ericsson (1803. – 1889.), projektant USS Monitora, došao je u Sjedinjene Države nakon što su ga u Europi redom odbijali vezano uz gradnju njegove oklopnjače. Ništa bolje nije prošao ni na nekoliko natječaja tadašnjeg američkog Ministarstva ratne mornarice, no vijesti o gradnji broda CSS Virginia prisilile su Kongres da ipak odobri gradnju. I prvi je europski monitor – danski HDMS Rolf Krake – izgrađen jer je tamošnja ratna mornarica trebala brod koji će odvratiti Prusku od teritorijalnih pretenzija.

S druge strane, pojava monitora nimalo nije razveselila ljude zadužene za državne financije jer je dovela do enormnog rasta troškova gradnje novih ratnih brodova. U trenutku porinuća USS Monitora (30. siječnja 1862.) britanska mornarica imala je više od tri stotine drvenih ratnih brodova. Tek je manji broj imao parni pogon, dok je velika većina pokretana isključivo s pomoću vjetra. Usto, ni na jedan nije bila ugrađena kupola s topom.

Priličan promašaj

Ujedinjeno Kraljevstvo potrošilo je u desetljećima do Prvog svjetskog rata milijarde funti kako bi izgradilo jednako snažnu mornaricu s bojnim brodovima i krstaricama. Kao primjer uzmimo linijski brod HMS Prince of Wales, porinut 25. siječnja 1860. Njegova je gradnja podanike britanske krune stajala 134 192 funte. Za usporedbu, trošak gradnje ne baš uspješne oklopnjače HMS Dreadnought iznosio je 619 739 funti. Doduše, riječ je o brodu porinutom 8. ožujka 1875., za razliku od znatno poznatijeg imenjaka koji je porinut 10. veljače 1906. godine. Stariji Dreadnought trebao je biti monitor za otvoreno more, no pokazao se priličnim promašajem. Zbog toga je već 1908. brisan s flotne liste.

Nevoljkost političara i admirala velikih ratnih mornarica da u kratkom vremenu otpišu drvene ratne brodove dovela je do situacije koja je omogućavala da male zemlje preuzmu tehnološko vodstvo. Uostalom, prvi monitor u Europi naručila je mala Danska, a prvu zaštićenu krstaricu u svijetu naručio je Čile. Naime, krajem XIX. stoljeća Čile se našao u utrci u naoružanju s Argentinom. Obje su zemlje za svoje ratne mornarice stalno naručivale sve naprednije i skuplje brodove. Nastojeći pobijediti u toj utrci te suprotnu stranu prisiliti na diplomatski uzmak, Čile je od engleske tvrtke Armstrong, Whitworth & Co naručio tad najmoderniji ratni brod, koji je nazvao Esmeralda. Kobilica je položena 5. travnja 1881. u brodogradilištu Low Walker Yard u Newcastleu, sjeveroistočna Engleska. Brod je porinut 6. lipnja 1883., a naručitelju je predan 16. listopada 1884. Na žalost Čilea, narudžba Esmeralde samo je ubrzala utrku u naoružanju, koja je na kraju gotovo dovela do bankrota i Čilea i Argentine.

William Armstrong (1810. – 1900.), vlasnik tvrtke Armstrong, Whitworth & Co, reklamirao je svoj najnoviji proizvod kao najbržu i najsnažniju krstaricu na svijetu. Kako je vršna brzina iznosila tek 18,3 čvora, takva tvrdnja danas zvuči pretjerano, no krajem XIX. stoljeća to je bila istina.

Pogon u dvije cjeline

Esmeralda je bila duga 82,3 metra preko okomica (perpendikulara), široka 12,8 i gaza 5,6 metara. Podaci o istisnini razlikuju se ovisno o izvoru. Jedan dio navodi podatak o 2930, drugi o 2997, a treći 3000 tona. Pogon su osiguravala četiri parna kotla grijana ugljenom. Jedan njemački izvor navodi da je pogonski sklop broda bio opremljen s čak 12 kotlova, no to je malo vjerojatno. Kotlovi su parom napajali vodoravne višestruko ekspanzijske parne strojeve. Ukupna snaga bila je 5073 kW. Brod je mogao ukrcati do 610 tona ugljena, što je bilo dostatno za doplov od 2200 morskih milja pri brzini krstarenja od deset čvorova. Cijeli pogonski sklop isporučila je tvrtka R and W Hawthorn, dotad puno poznatija po izradi parnih lokomotiva. Kako bi se povećala sigurnost i otpornost na oštećenja tijekom borbe, pogonski sklop podijeljen je u dvije zasebne cjeline. U svakoj su se nalazila po dva kotla i jedan parni stroj te su smješteni u dva odjeljka zaštićena oklopom debljine 25 mm.

Razina oklopne zaštite bila je od 13 do 51 mm. Najbolje su bile zaštićene kupole glavnih topova s oklopom debljine 51 mm. Topovi smješteni na bokovima broda dobili su kupole s oklopom debljine 37 mm. Zapovjedni most dobio je oklop debljine 25 mm. Ostatak broda bio je zaštićen oklopom debljine 12,7 mm. Razina zaštite dodatno je povećana uporabom u to vrijeme najkvalitetnijeg čelika. Glavno oružje činila su dva topa od deset inča (254 mm) duljine cijevi 30 kalibara. Po jedan top nalazio se u pramčanoj i krmenoj kupoli. Topove je izradila tvrtka Armstrong, a punili su se preko zatvarača. Ispaljivali su granate mase 200 kg na najveću udaljenost od 5500 metara. Na svakom boku nalazila su se po tri topa od šest inča (152 mm) duljine cijevi 26 kalibara. I njih je isporučio Armstrong. Iako su se punili preko zatvarača, u trenutku predaje Esmeralde čileanskoj mornarici bili su zastarjeli. Naime, Armstrong je u to vrijeme već razvio topove s duljinom cijevi 30 kalibara. Brod je bio naoružan i s dva topa od 57 mm i pet topova od 37 mm.

Skupi građanski rat

Iako je kupljena kako bi se suprotstavila argentinskim ratnim brodovima, Esmeralda je jedino borbeno djelovanje imala tijekom čileanskog građanskog rata. Premda nije dugo trajao (od 16. siječnja do 18. rujna 1891.), na čileanskom je društvu ostavio dubok trag. Esmeralda je sudjelovala na pobjedničkoj strani – kongresnoj. Usprkos tomu, zbog činjenice da je sudjelovala u nekoliko krvavih bitaka, u čileanskoj je javnosti dobila negativne konotacije. Čileanska ratna mornarica razmatrala je mogućnost modernizacije, no na kraju se odlučila na prodaju Japanu, koja je i obavljena u studenom 1894. godine. Japan je brod kupio kako bi ojačao flotu tijekom prvog Kinesko-japanskog rata, koji je trajao od 25. srpnja 1894. do 17. travnja 1895. godine. Međutim, Izumi (kako je preimenovan) stigao je u Japan u veljači 1895. Posada je bila jedva sposobna upravljati brodom pa nije mogla ni borbeno djelovati.

Japanska ratna mornarica odlučila je temeljito modernizirati brod koji je označila kao laku krstaricu. Tako su 1901. godine topovi od 254 mm zamijenjeni znatno modernijim od 152 mm. Iako manjeg kalibra, imali su znatno veću brzinu paljbe i veću preciznost. Duljina cijevi bila je 40 kalibara (šest metara), a ispaljivali su granate mase 45 kg. Dobro obučena posada mogla je ispaliti do sedam granata u minuti. Najveći domet bio je čak 13 700 metara, no do izražaja je dolazio samo tijekom gađanja nepokretnih ciljeva na kopnu. Pri elevaciji cijevi od 20 stupnjeva domet je bio 9140 metara. Japan je topove kupio od tvrtke Armstrong, Whitworth & Co te su se malo razlikovali od izvornih topova tvrtke Elswick Ordnance Company, koji su se rabili na britanskim ratnim brodovima. Službena oznaka japanske mornarice bila je Type 41 15 cm. Japan će vrlo brzo pokrenuti proizvodnju kopije Type 41, a njegova će ratna mornarica izvedenice tog topa rabiti sve do kraja Drugog svjetskog rata.

Ključna za pobjedu

Tijekom 1904. godine naoružanje Izumija sastojalo se od dva topa od 152 mm, šest topova od 120 mm, dva topa od 57 mm i šest topova od 47 mm. Brod je prema ratnim planovima bio prije svega namijenjen za djelovanje u priobalnim vodama tijekom pomorskih blokada. Namjena u pomorskim bitkama trebala mu je biti zaštita najvećih brodova od napada torpiljarki te izviđanje.

Priliku za prva borbena djelovanja posada Izumija dobila je u Rusko-japanskom ratu, koji je počeo 8. veljače 1904. Nakon što je znatno modernija krstarica Akashi naletjela na morsku minu, Izumi je poslan da je zamijeni u ophodnjama ispred zaljeva Dalian. Dolaskom ruske Baltičke flote Izumi je dodijeljen Šestom divizijunu. S obzirom na slabo naoružanje i tanak oklop, posadi je dodijeljena izvidnička zadaća.

U najvećoj pomorskoj bitki Rusko-japanskog rata, onoj kod Tsushime, posada Izumija je 27. svibnja 1905. nešto poslije 6:30 prva otkrila ruske brodove te ih nastavila pratiti nekoliko sati. Kako ruske posade nisu znale poziciju japanskih brodova, japanska je flota zahvaljujući Izumiju stekla početnu prednost jer se mogla prva pozicionirati za bitku. Slabo naoružan i oklopljen Izumi nije sudjelovao u izravnim borbama. Međutim, nakon što je japanska flota razbila rusku i potpuno je raspršila, Izumi se u jednom trenutku neplanirano našao u blizini nekoliko velikih ruskih brodova, no uspio se izvući s vrlo malim oštećenjima. Japanska ratna mornarica zaključila je nakon rata da je Izumi zastario te više nije spreman za borbena djelovanja. Međutim, kako je odigrao vjerojatno presudnu ulogu kod Tsushime, nisu ga mogli samo tako otpisati. Prebačen je stoga na pomoćne zadaće, ali ne bilo kakve. U veljači 1906. pripala mu je čast da na njemu u Koreju otputuje prvi japanski upravitelj Itō Hirobumi (1841. – 1909.), što je formalno označilo da ta zemlja potpada pod japansku vlast. U tom trenutku Izumi je bio jedan od slabijih brodova japanske mornarice pa bi možda bilo primjerenije da je upravitelj doplovio na nekom od moćnih bojnih brodova, baš kao što su Amerikanci 2. rujna 1945. organizirali potpisivanje japanske kapitulacije na palubi bojnog broda USS Missouri. No, odlučeno je da je upravo Izumi, zbog svoje simbolike, najbolji odabir za tu zadaću. Bez obzira na sve zasluge i simboliku, Izumi je 1. travnja 1912. brisan s flotne liste japanske mornarice. Planovi da se sačuva kao muzej nikad nisu ni postojali – prodan je u staro željezo.

Tekst: Mario GALIĆ