Nedavni ulični nemiri u Parizu i drugim francuskim gradovima u prvi su plan doveli brojnu imigrantsku muslimansku zajednicu koja živi u Francuskoj, no istodobno usmjerili pozornost i na položaj svih europskih imigranata. Zapadna Europa je danas dom za između petnaest i dvadeset milijuna muslimana koji su iz gospodarskih ili političkih razloga doselili na “stari” kontinent. No, koliko je doista Europa prihvatila imigrante a koliko oni Europu?

Nedavni ulični nemiri u Parizu i drugim francuskim gradovima u prvi su plan doveli brojnu imigrantsku muslimansku zajednicu koja živi u Francuskoj, no istovremeno usmjerili pozornost i na položaj imigranata u Europi. Pogibija dvojice dječaka arapskog podrijetla, koji su bježeći pred policijom stradali u trafostanici je izazvala val revolta mladih iz imigrantskih obitelji – većinom iz islamskih zemalja – koji su se pretvorili u najveće urbane nemire u Francuskoj u posljednjih četrdeset godina i rata u Alžiru. Nemiri su počeli 27. listopada 2005. u predgrađu Clichy-sous-Bois i nastavila se do postupnog gašenja nemira 16. studenog. Osim u Parizu, incidenti s paljenjem automobila dogodili su se i u drugim dijelovima Francuske, a posebno je zanimljivo da su se slični incidenti dogodili u Belgiji, Njemačkoj, Nizozemskoj, Danskoj, Španjolskoj te čak i Švicarskoj. U posljednjim pariškim neredima je spaljeno nekoliko tisuća automobila te nekoliko javnih zgrada, no najveću cijenu je platio francuski sustav integracije imigranata a u određenoj mjeri i načela na kojima se temelji francusko društvo.

Danas je pomalo zaboravljeno da su se slični nemiri događali i ranije, tijekom osamdesetih i devedesetih godina; 1979. godine u Vaux -en – Velinu te 1981., 1983. , 1990. i 1999. godine u Venissieuxu. Unatoč činjenici da je većina mladih pariških prosvjednika već drugu ili treću generaciju u Francuskoj, kulturološka razlika te ekonomski i politički jaz prema ostalim Francuzima je još uvijek očit. Visok stupanj nezaposlenosti, zatvorenost u geta slična predgrađu Clichy-sous Bois u kojem su nemiri i počeli ne ostavljaju previše nade u budućnosti. Osim socijalne dimenzije, nemoguće je zaobići i činjenicu da su glavnina buntovnika francuski muslimani. Položaj velike muslimanske zajednice je tradicionalno osjetljivo pitanje u Francuskoj. Nedavno je puno prašine podigla zabrana nošenja vela (hijaba) muslimanskim djevojkama u francuskim školama, tu je i problem visoke stope kriminala u useljeničkim zajednicama, a stalno je aktualan strah od utjecaja radikalnih islamista među mladim Francuzima arapskog podrijetla.

Velika islamska zajednica nije samo francuska posebnost. Brojni imigranti, mnogi od njih muslimani, žive u Njemačkoj, Španjolskoj, Nizozemskoj, Velikoj Britaniji te u Italiji, Danskoj i Švedskoj. Tako su u Francuskoj brojni useljenici podrijetlom iz Alžira, u Velikoj Britaniji Pakistanci, u Njemačkoj Turci i Kurdi a u Španjolskoj Marokanci. Danas zapadnoeuropski muslimani zajedno s potomstvom druge i treće generacije broje između 15 i 20 milijuna stanovnika zapadne Europe ili otprilike četiri do pet posto ukupnog stanovništva zapadne polovine kontinenta. Usporedbe radi, u Sjedinjenim Državama broj muslimana je manji od tri milijuna. Rast broja muslimana ilustrira činjenica da ih je pedesetih godina dvadesetog stoljeća u zapadnoj Europi živjelo tek nekoliko stotina tisuća, većinom dobrostojećih.

Velike imigrantske muslimanske zajednice koje danas žive u zapadnoj Europi su “nehotičan” rezultat imigracijske politike nakon Drugog svjetskog rata. Nakon što je uvoz radnika iz istočne Europa ostao zatvoren željeznom zavjesom, potreba za gostujućom radnom snagom je bila zadovoljena u bivšim afričkim i azijskim kolonijama, odnosno u slučaju Njemačke – u Turskoj. Masovna imigracija je rastućim europskim gospodarstvima predstavljala pogonsko gorivo za rast, dok je za zemlje iz kojih je migracija tekla značila smanjivanje pritiska nezadovoljstva ekonomskom situacijom na vladajuće režime. Podržani simpatijama političara i poslovnih ljudi valovi emigranata su dolazili u europske gradove postupno stvarajući četvrti u kojima su činili većinu, s iznimkom Njemačke koja je takav model imigracijske politike nastojala izbjeći. Muslimani se često uspoređuju s latinoameričkom populacijom u Sjedinjenim Državama, no niz karakteristika ih oštro razlikuje od Latinoamerikanaca. Europski muslimani su geografski i etnički fragmentirani na različite zajednice, visokog stupnja međusobne solidarnosti te uglavnom nespremni pristati na asimilaciju u domicilna društva. Još jedno od obilježja europskih muslimana je visok prirodni priraštaj. Primjerice, sredinom devedesetih je arapsko stanovništvo činilo 6,3 posto stanovništva Francuske dok je istodobno čak 12,7 posto ukupnog broja djece bilo rođeno u arapskim obiteljima. Znatno veći natalitet od domicilnog stanovništva povećava udio muslimana u ukupnom stanovništvu i bez novih doseljavanja.

Francuski primjer

Francusko gospodarstvo je još prije Drugog svjetskog rata počelo osjećati nedostatak radno sposobnog stanovništva, stoga se nakon kraja rata brzorastuće arapsko stanovništvo u sjevernoj Africi pokazalo idealnim bazenom radne snage. Arapski imigranti su u Francuskoj većinom obavljali najniže plaćene i najnesigurnije poslove za koje nije bilo interesa među francuskim stanovništvom. No globalna gospodarska kriza potkraj sedamdesetih i osamdesetih je stvorila i konflikt francuskog stanovništva i useljenika, nakon što je nezaposlenost narasla sa 1,8 posto u 1973. godini na 9 posto u 1982. te na 12,2 posto u 1993. godini broj nezaposlenih je udvostručen na tri milijuna. Alžirskim useljenicima je “prišiven” stereotip da otimaju poslove Francuzima. Francuska je 1974. godine uvela zabranu useljavanja za sve zemlje izvan tadašnje Europske zajednice a tri godine kasnije je pokušala smanjiti islamsku zajednicu na neuobičajen način, nudeći im besplatnu zrakoplovnu kartu za povratak kući i financijski bonus od 10 tisuća franaka. No, samo je pet posto nezaposlenih imigranata prihvatilo ponudu Pariza da napuste zemlju.

U Veliku Britaniju je pedesetih godina počela dolaziti imigracija iz bivših kolonija, među kojima i većinskih islamskih zemalja kao Pakistan tako da danas u Engleskoj i Walesu živi oko milijun i pol muslimana. Unatoč visokom stupnju integracije useljenika i Velika Britanija ima više iskustava s uličnim nemirima sličnim pariškim; posljednji put su 2005. godine izbili u Birminghamu između azijskih useljenika muslimana i afričkih, koji su većinom kršćani. Nizozemska je godinama pružila utočište desetinama tisuća imigranata koji su iz ekonomskih ili političkih razloga napuštali vlastite zemlje. Osigurana im je izdašna financijska pomoć i osigurani stanovi a na račun nizozemskih poreznih obveznika su plaćane islamske vjerske škole, džamije i TV program na arapskom jeziku. Takva tradicionalno blagonaklona klima među Nizozemcima za useljenike je bila prekinuta ubojstvom redatelja Thea Van Gogha, čiji je ubojica i sam uživao državnu pomoć za nezaposlene.

Radikalni utjecaji

U svakom slučaju, manji dio europskih muslimana je postao plodno tlo za utjecaj radikalnih islamista. Američki izvori tvrde da je europski kontinent danas utočište za stotine islamista. Brojni europski muslimani su se borili na strani militanata u Afganistanu i Iraku, a većina bombaša iz napada od 11. rujna 2001. se koristila europskim tlom za polaznu točku. Francuski ministar unutarnjih poslova Sarkozy – prozivan kao krivac za eskaliranje pariških nemira – naveo je da je najmanje sedam francuskih državljana poginulo u svijetu ratujući na strani al-Qaide a još je barem deset registriranih koji se i danas bore. Američke obavještajne službe čak tvrde da je veći broj registriranih islamskih fundamentalista rođen na europskom tlu, od broja onih rođenih u arapskim zemljama.

Europske vlasti su dugo vremena izbjegavale oštriji američki pristup problemu i prakticirale blaže metode kriminalnog nadzora i protjerivanja osumnjičenih. Francuska je tijekom devedesetih uskraćivala azil radikalnim islamistima koji su, dobivali utočište u okolnim zemljama. U Velikoj Britaniji je niz radikalnih islamskih propovjednika zagovarao borbu protiv Sjedinjenih Država ili cijele zapadne civilizacije. Njemačka je svojedobno tolerirala kontroverznog propovjednika Cemalettina Kaplana te kasnije njegovog sina Metina, koji su uspotavili tzv. “Kolnski kalifat”. Osim strpljenja prema radikalnim islamistima, i europske snage sigurnosti su godinama bile fragmentirane te je vrlo često među njima postojao rivalitet, i tek su događaji nakon 11. rujna te posebno posljednji teroristički napadi na Madrid i London ojačali svijest o važnosti suradnje između europskih obavještajaca i sustava javne sigurnosti.
Posebna podvrsta islamskih radikala – socijalno teško objašnjiva – su Europljani koji su konvertirali na islam, kao neuspjeli bombaš iz zrakoplova American Airlinesa Richard Reid koji je 2001. godine pokušao aktivirati eksploziv skriven u cipeli ili Germaine Lindsay – jedan od bombaša samoubojica iz londonske podzemne željeznice 2005. godine, dok je jedna od žena samoubojica koje su prošle godine stradale u Iraku – Belgijanka Muriel Degauque.

Porast napetosti

Na drugoj strani, rast broja imigranata u zapadnoeuropskim zemljama je nakon desetljeća tolerancije među dijelom domicilnog europskog stanovništva stvorio otpor daljem useljavanju te politički radikalizam. U Francuskoj su napadi na arapske emigrante počeli još sedamdesetih godina, poput uobičajenih tučnjava Legionara s alžirskim emigrantima u Marseilleu zbog čega je Alžir svojedobno zatvorio odlazak svojih radnika u Francusku. U Parizu je 1972. godine pod vodstvom Jean Marie Le Pena osnovana stranka Nacionalni front, s izraženom antiimigracijskom politikom. Broj glasača Nacionalnog fronta je rastao gotovo progresivno s brojem nezaposlenih u Francuskoj a njegova politička moć je kulminirala 1998. godine kada je u tri francuske lokalne vlade stranka ušla u vladajuću koaliciju. U Njemačkoj je devedesetih godina zabilježen porast nasilja nad emigrantima, dok je Nizozemsku nakon Van Goghovog ubojstva zapljusnuo val vjerski motiviranih napada. Jedna od vidljivijih posljedica rasta netrpeljivosti prema imigrantima je jačanje ekstremno desnih stranaka. Na izborima proteklih godina u nizu zemalja su ojačale stranke čija je politika izrazito antiimigracijska.

Hrvoje BARBERIĆ