Podijeljenost grčkog društva kulminirala je svršetkom njemačke okupacije 1944. godine, izbijanjem građanskog rata između rojalista i komunističke gerile u koji su umiješane i britanske postrojbe. Grčki građanski rat se može podijeliti u dva razdoblja – faza borbi između grčkih partizana i vlade koja se vratila u zemlju iz izgnanstva, koja je trajala do veljače 1945., a druga faza počinje u listopadu 1946., nakon što grčki komunisti odbijaju prihvatiti rezultate parlamentarnih izbora te ulaze u oružanu konfrontaciju sa središnjom vladom

Nakon neuspjele talijanske invazije u travnju 1941. Njemačka je okupirala Grčku. Tijekom tri i pol godine njemačke okupacije Grčke formirano je nekoliko gerilskih skupina među kojima su se snagom i potporom isticali lijevo orijentirana Nacionalno oslobodilačka fronta EAM sa svojim vojnim krilom ELAS iza kojih je stajala grčka komunistička partija, te desničarski pokret EDES. Podijeljenost grčkih gerilskih skupina rezultat je tridesetogodišnje polarizacije grčkog društva na monarhiste i republikance koja je privremeno bila stavljena u stranu početkom II. svjetskog rata, da bi nakon njemačkog povlačenja konflikt ponovno isplivao na površinu. Dva gerilska pokreta povremeno surađuju u borbi protiv Nijemaca, no u više navrata dolazi do uzajamnih borbi i do suradnje EDES-a sa Nijemcima. Tijekom rata protiv Nijemaca ELAS je odricao autoritet grčkoj vladi u egzilu i grčkom kralju te u grčkim planinama uspostavio svoju privremenu vladu. Dogovorom Churchilla i Staljina, Grčka je potvrđena kao britanska zona interesa te Velika Britanija tijekom rata šalje pomoć objema gerilskim skupinama. No, nakon što je Churchill postao svjestan mogućnosti komunističke prevlasti u Grčkoj po završetku II. svjetskog rata britanska vojna pomoć počinje se usmjeravati isključivo prema EDES-u.

Pokušaj stvaranja nacionalne vlade
U svibnju 1944. u libanonskom gradu Bejrutu je, uz britansko sponzorstvo, održana konferencija na kojoj su se okupili predstavnici izbjegličke vlade, grčkog kralja te svih gerilskih skupina u zemlji. Na konferenciji je sastavljena vlada nacionalnog jedinstva na čelu s Georgiosom Papandreuom koja treba preuzeti vlast u zemlji nakon njemačkog povlačenja. Grčki komunisti odbijaju ući u vladu, no nakon instrukcija dobivenih iz Moskve nisu minirali stvaranje zajedničke grčke vlade. Grčka sloboda se počela nazirati sredinom 1944. godine kada se, zbog opasnosti da prodorom sovjetske Crvene armije ostane odsječena na Balkanu, njemačka vojska počela povlačiti iz Grčke prema sjeveru. Nekoliko dana nakon njemačkog povlačenja, na grčko kopno je početkom listopada 1944. iskrcan britanski ekspedicijski korpus od dvadeset šest tisuća vojnika kojim zapovijeda general Roland Scobie a zajedno s britanskim trupama u Atenu stiže i Papandreuova vlada. No kraj njemačke okupacije neće Grčkoj donijeti očekivani mir; zemlja se nalazila na rubu gladi, duboko politički podijeljena, a nova Papandreuova vlada nije imala stvarnu moć već je ovisila o britanskoj vojnoj nazočnosti. Iako su u vrijeme njemačkog povlačenja postrojbe ELAS-a kontrolirale dvije trećine grčkog teritorija, zbog instrukcija dobivenih iz Moskve grčki partizani ne preuzimaju vlast u zemlji. Međutim dolazi do brojnih likvidacija političkih protivnika i nadređenih njemačkih kolaboracionista te je oko četrnaest tisuća Grka ubijeno u čistkama, gotovo dvostruko više nego što je stradalo za njemačke okupacije. Ta neselektivna ubojstva kao i kasnije uzimanje talaca prilikom povlačenja iz Atene kasnije će drastično umanjiti potporu ELAS-u među grčkim stanovništvom i olakšati vladinim snagama zauzimanje unutrašnjosti zemlje.

Prvi sukobi
Nastojeći stabilizirati kaotično stanje u zemlji general Scobie zapovijeda razoružavanje svih gerilskih skupina u zemlji, čime se ponajprije želi ograničiti utjecaj komunista. No ELAS odbija predati oružje, pravdajući se vladinim nepoduzimanjem potrebnih mjera protiv kolaboracionista. Idućih dana grčki komunisti organiziraju masovne demonstracije u zemlji protiv britanske vojne nazočnosti. Trećeg prosinca 1944. izbijaju otvoreni oružani sukobi između ELAS-a i britanske vojske, nakon što su britanske postrojbe otvorile vatru na demonstrante u Ateni i pritom ubile dvadesetak ljudi. ELAS, koji tada pod oružjem ima oko četrdeset tisuća partizana, idućih dana preuzima nadzor nad gotovo cijelim grčkim teritorijem, s izuzetkom gradova Atene i Soluna gdje su stacionirani snažni britanski garnizoni i područja Epira gdje EDES ima snažan utjecaj. Kao odgovor izbijanju borbi, Velika Britanija pojačava vojni kontingent u Grčkoj dopremajući dodatne postrojbe s talijanskog bojišta. Izbijanje borbi u Grčkoj predstavljalo je veliki problem za London i prijetnju bojištu u južnoj Europi. Stoga na Badnjak 1944. u iznenadni posjet Grčkoj dolazi britanski premijer Winston Churchill koji uspijeva posjesti zaraćene strane za pregovarački stol. Konferencija kojoj je nazočio i sovjetski predstavnik propada zbog previsokih zahtjeva komunista. Na Churchillov poticaj grčki premijer Papandreu podnosi ostavku a na čelo vlade dolazi antikomunist general Plastiras. Borbe su nastavljene tijekom kojih su postrojbe ELAS-a potisnute u unutrašnjost. Sredinom siječnja 1945. dogovoren je prekid vatre te ELAS pristaje povući postrojbe 150 kilometara od Atene i otpočeti pregovore. U veljači 1945. potpisan je sporazum u Varkizi čime je okončana prva faza grčkog građanskog rata. Na temelju dogovorenog u Varkizi, provedena je demobilizacija svih oružanih skupina u zemlji a tijekom idućih mjeseci relativnog mira formirana je nacionalna vojska koja se uglavnom oslanjala na pristaše monarhije i časnički kadar iz vremena vladavine vojne hunte. Britanci i vladine postrojbe postupno preuzimaju vlast nad najvećim dijelom zemlje i uspiju razoružati znatan dio ELAS-ovih gerilaca. Provedena je opća amnestija, a Komunistička partija je i dalje bila legalna politička stranka. Grčka je u tom trenutku od velikog strateškog značenja za zapadne saveznike, budući da je jedina država na Balkanu koja nije pod sovjetskim utjecajem. U ožujku 1946. godine održani su prvi poslijeratni opći izbori koji se mogu ocijeniti slobodnima no bojkotirale su ih lijeve stranke. Na izborima je pobjedu odnijela rojalistička Narodna stranka te je njezin dolazak na vlast značio zaokret Grčke udesno. U rujnu iste godine održan je referendum na kojem se tri četvrtine birača odlučilo za povratak monarhije i kralja Georgiosa II. Paradoksalno, grčki kralj je u vrijeme referenduma uživao veću popularnost nego prije rata, prije svega zbog negativnog imidža komunističkih gerilaca. Međutim Georgios II. neće ostaviti značajnog traga na zbivanja u Grčkoj jer iznenada umire u travnju 1947. godine. Od proljeća 1946. se u sjevernoj Grčkoj, duž granica s Jugoslavijom i Bugarskom, obnavlja gerilska aktivnost grčkih komunista. U listopadu 1946. novi zapovjednik komunističkih gerilaca Markos Vafiades, poznat pod pseudonimom Komandant Markos, objavljuje osnivanje sljednice ELAS-a – Demokratske armije Grčke. Oružana formacija grčkih komunista ima oko 28 tisuća ljudi pod oružjem i baze na planinama Grammos i Vitsi te u susjednim komunističkim zemljama. Komunisti na sjeveru zemlje uspostavljaju i privremenu vladu koja nije uspjela polučiti međunarodno priznanje no unatoč tome je preko Jugoslavije, Albanije i Bugarske primala pomoć od Sovjetskog Saveza. Naime, Titova Jugoslavija bila je iznimno važna karika opstanka grčkih komunista ne samo zbog činjenica da preko nje teku opskrbni putovi i da ELAS ima baze na jugoslavenskom teritoriju već je prema više izvješća s jugoslavenske strane granice dolazila i topnička potpora. Zbog nesrazmjera snaga s vladinim postrojbama grčki partizani izbjegavaju izravnu borbu s grčkom vojskom i pribjegavaju strategiji gerilskog ratovanja. Iako je takva strategija polučila uspjeh u borbi protiv vladinih snaga u provinciji, njome nije zauzet ni jedan važniji grčki grad. Grčka vojska neuspješno pokreće vojne ofenzive koje partizani izbjegavaju povlačeći se u teško prohodne sjeverne planine, dok su u gradovima učestala hapšenja grčkih komunista te u više slučajeva i egzekucije bez suda.

Strani utjecajAmerički angažman
Vlada u Ateni se u prvoj fazi rata čvrsto oslanjala na britansku vojnu asistenciju. Međutim Velika Britanija je u godinama nakon II. svjetskog rata gospodarski iscrpljena te je vojni angažman u Grčkoj predstavljao veliki teret za London. U veljači 1947. Velika Britanija je službeno zatražila od Sjedinjenih Država da na sebe preuzmu britansku obvezu potpore grčkom režimu, no mali britanski kontingent ostaje u Grčkoj do kraja rata. Važnu prekretnicu u grčkom građanskom ratu predstavlja proglašenje novog smjera američke vanjske politike tzv. Trumanove doktrine u ožujku 1947., koja je označila početak američke vojne pomoći vladi u Ateni i stvaranjem zajedničkog američko-grčkog vojnog zapovjedništva. Na američku sugestiju u travnju 1947. grčka vlada zapovijeda raspuštanje desnih paravojnih oružanih skupina, a mjesec dana kasnije stavlja izvan snage grčku Komunističku partiju. No, sredinom 1947. godine vodstvo komunističke partije donosi promjenu strategije grčkih partizana te umjesto gerilskih akcija počinju prihvaćati konvencionalne bitke s vladinim snagama. Zbog takve strategije, partizanske postrojbe su pretrpjele težak poraz u bici kod Koritse u prosincu 1947., no unatoč tome početkom 1948. godine komunistički gerilci dosižu vrhunac vojne moći. I dok je američka pomoć osnažila vladine postrojbe koje su narasle na oko 260 tisuća vojnika, grčku komunističku gerilu nisu oslabile američke puške već prva pukotina u komunističkom bloku. Nakon političkog raskola Jugoslavije i Sovjetskog Saveza u ožujku 1948., prestala je pristizati sovjetska vojna pomoć preko jugoslavenskog teritorija što se pokazalo smrtonosnim za grčku komunističku gerilu. Tito je bio pouzdani saveznik grčkih partizana te stoga izostanak jugoslavenske pomoći nije mogao proći bez posljedica. Vlada u Ateni je postupno počela vraćati pod svoj nadzor teritorij koji su kontrolirali komunisti. U proljeće 1948. godine vladine snage kojima zapovijeda sposobni general Papagos počinju veliku ofenzivu na uporišta ustanika na sjeveru zemlje. U ljeto 1949. vladine snage su u velikoj ofenzivi “Baklja” zauzele važne gerilske baze na planini Grammos duž granice s Albanijom. Komunistički borci se predaju vladinim snagama ili bježe na područje susjedne Albanije. Iako su se neki gerilski položaji držali do posljednjeg čovjeka, kapitulacija grčkih partizana bila je neizbježna. Suočeno s potpunim porazom, vodstvo komunističkih gerilaca je sredinom listopada 1949. preko svoje radiopostaje objavilo okončanje ratnih operacija. Porazom komunističkih snaga u građanskom ratu Grčka je ostala u taboru zapadnih demokracija i figurira kao američki saveznik te članica NATO saveza. Procjenjuje se da je u pet godina grčkog građanskog rata s obje strane u borbama poginulo oko pedeset tisuća ljudi. Otprilike pola milijuna grčkih građana je raseljeno unutar zemlje a zemlja koja je stradala za vrijeme njemačke okupacije je dodatno uništena ratnim djelovanjem. U godinama nakon rata Grčka je uz američku pomoć politički stabilizirana te razmjerno brzo ekonomski obnovljena, no terorizam ekstremne ljevice ostao je do danas aktivan.

Iako je Grčka dogovorom Staljina i Churchilla bila definirana kao britanska zona utjecaja, Sovjetski Savez je pomagao grčku komunističku gerilu dok su vladu u Ateni pomagale Velika Britanija, a potom i Sjedinjene Države. Nakon početka američke vojne pomoći vladi u Ateni te sukoba Jugoslavije sa Sovjetskim Savezom, nakon kojeg su presječeni putovi pomoći grčkim komunistima, grčki partizani su u listopadu 1948. prisiljeni kapitulirati

Komandant Markos
Jedna od ikona i zapovjednik grčke komunističke gerile Markos Vafiades rođen je na području današnje Turske. Godine 1923. bježi pred turskim progonom u Grčku gdje se pridružuje Komunističkoj partiji. Više puta zatvaran, početkom II. svjetskog rata bježi iz zatvora i priključuje se gerilskoj skupini ELAS. Izbijanjem građanskog rata u zemlji postao je zapovjednik komunističkih gerilskih postrojbi. Nakon poraza komunističkih snaga 1949. godine, Vafiades bježi iz Grčke u Albaniju a potom u Sovjetski Savez gdje je nastradao u čistkama. Nakon proglašenja opće amnestije u Grčkoj 1983. godine, Vafiades se vraća u domovinu gdje 1989. godine postaje i zastupnik u parlamentu.

Trumanova doktrina
Govoreći o građanskom ratu u Grčkoj nemoguće je zaobići tzv. Trumanovu doktrinu, kolokvijalni naziv za smjer vanjske politike koju je uspostavila administracija američkog predsjednika Harryja Trumana 1947. godine, a sastojao se u slanju pomoći vladama u Grčkoj i Turskoj koje su se hrvale s rastućim komunističkim utjecajem u svojim zemljama. Kasnije je doktrina proširena na sve druge američke države saveznice koje su se našle u sličnim okolnostima.

Grčki gerilci
Među tri najveće grčke gerilske skupine je ljevičarska Nacionalno oslobodilačka fronta (Ethnikon Apeleftherotikon Metopon – EAM) s vlastitim oružanim snagama pod nazivom Nacionalno narodnooslobodilačka vojska (ELAS – Ethnikos Laikos Apeleftherotikos Stratos). I dok je EAM okupljao grčke komuniste, grčka desnica je organizirana u Grčkoj demokratskoj narodnoj vojsci (Ethnikos Demokratikos Ellenikos Syndesmos – EDES) kojom je zapovijedao bivši pukovnik grčke vojske Napoleon Zercas. Treća gerilska skupina je Nacionalno i socijalno oslobođenje (Ethniki Kai Koinoniki Apeleftherosis – EKKA) koju vodi pukovnik Dimitrios Psaros a koja uglavnom okuplja građanske snage.

Kronologija zbivanja
1941., travanj – Njemačka invazija Grčke
1944., 18. svibnja – Formirana grčka vlada u izbjeglištvu
1944., listopad – Njemačko povlačenje iz Grčke
1944., listopad – Povratak grčke vlade iz izbjeglištva u zemlju
1944., 3. prosinca – Početak sukoba između ELAS-a i britanske vojske
1945., 11. siječnja – Dogovoren prekid vatre
1945., 12. veljače – Potpisan sporazum u gradu Varkizi, kraj prve faze građanskog rata
1946., 31. ožujka – Prvi poslijeratni opći izbori u Grčkoj
1946., ožujak – Pojačana aktivnost grčkih komunista, obnova borbi
1947., 12. ožujka – Objavljena Trumanova doktrina, početak američke pomoći Grčkoj
1948., ožujak – Raskol Sovjetskog Saveza i Jugoslavije
1949., kolovoz – Početak vladine ofenzive “Baklja”
1949., 16. listopada – Prestanak otpora komunističkih snaga

Hrvoje BARBERIĆ