Stara mudrost kaže da se za drastične probleme moraju primijeniti isto takva, možda i još drastičnija rješenja. Svako sredstvo i ideja bez na to obzira koliko ona na prvi pogled bila bizarna i koja može pridonijeti fizičkom opstanku jedne nacije zahvaćene ratom je dobrodošla. Jedna od takvih ideja bio je i Projekt Habbakuk koji je u svoje vrijeme bio jednom od najstrože čuvanih britanskih vojnih tajni za koju se vjerovalo da može preokrenuti tijek rata u britansku korist

Prve dvije ratne godine nisu donijele ništa dobrog Velikoj Britaniji. Štoviše, njezin fizički opstanak je došao u pitanje jer je bila opasno ugrožena njena žila kucavica opstanka – ruta kojom su pomorski konvoji iz Amerike dopremali oružje, streljivo, hranu i svu ostalu stratešku opremu i materijal potreban za vođenje rata. Nakon što su redom vojnički bile pregažene, prvo Poljska, zatim sve susjedne zemlje i Norveška te na koncu i stoljetni protivnik Francuska, Treći Reich je izbio na obale La Manchea. Odvojena uskim morskim prolazom od europskog kopna, Velika Britanija ni iz daleka nije bila sigurna u svoj opstanak. Pitanje invazije na Otok bilo je samo pitanje pogodnog trenutka, a zračna bitka za Britaniju bila je u punom tijeku. Istodobno, glavni put kojim je Britanija dobivala toliko potrebnu pomoć vodio je preko Atlantika. Tamo su pak na pomorske konvoje čekale njemačke podmornice. Takozvani vučji čopori, odnosno čitave skupine njemačkih podmornica, iz mjeseca u mjesec obarale su vlastite rekorde u broju potopljenih brodova i u ukupno potopljenoj tonaži savezničkog brodovlja. U srednjem dijelu Atlantika postojala je tzv. Atlanska rupa, znana još i kao ?U?Boat aleja? koju saveznički zrakoplovi stacionirani na kopnenim aerodromima nisu mogli operativno pokrivati. U tim mjesecima, s konca 1941. i početka 1942. činilo se da je trenutak kada će Britanija pasti na koljena samo pitanje dana.

Ingeniozni Pykeov prijedlog
Budući da su gubici u potopljenim brodovima i izgubljenom ratnom materijalu postajali gotovo nepodnošljivi, Britanci su očajnički počeli razmišljati kako da zaštite svoje prekomorske konvoje i sigurno ih dovedu do svojih odredišnih luka. U to vrijeme šef odjela kombiniranih (specijalnih) operacija bio je lord Louis Mountbatten. Njegov odjel, koji je bio pod izravnom ingerencijom užeg ratnog kabineta britanske vlade, odnosno samog Churchilla, imao je zadaću provoditi iznenadne i ubojite napade na njemačke vojne ciljeve, infrastrukturne instalacije i na strateške objekte na cjelokupnom teritoriju europskog kontinenta, čijim bi se uništenjem mogao nakratko poremetiti po Britaniju negativni strateški i taktički raspored i stanje na nekom području gdje su bili ugroženi njihovi interesi. U svom sastavu ovaj odjel je imao i veliki broj znanstvenika koji su projektirali novu tehniku i oružja ili pak predlagali ideje koje bi trebale prodonijeti obrani i opstanku Velike Britanije. Sam Mountbatten je poticao njihov rad, mada mnoge od njihovih ideja nisu odmakle dalje od njihovih crtaćih stolova. Jedan od članova tog znanstvenog “trusta mozgova” bio je i Geoffrey Nathaniel Pyke (1893. ? 1948.) znanstvenik i izumitelj burne prošlosti, čije su ideje vrlo često bile veoma “čudne” i teške za realizaciju. Manje zbog životnog nazora, a više zbog nekonvencionalnih ideja i ponašanja njegove kolege su ga smatrale “ludim” znanstvenikom. Lordu Mountbattenu se sam javio sa zahtjevom da ga primi u odjel kombiniranih operacija s obrazloženjem da “Britanija treba njegove ideje”. Mountbatten ga je naravno primio. Vrlo brzo jedna njegova ideja prezentirana je Winstonu Churchillu koji ju je prihvatio. Kad ju je prihvatio i ratni kabinet, Britanija je u najvećoj tajnosti počela s radom na Projektu Habbakuk.

Projekt Habbakuk
Pyke je lordu Mountbattenu predložio da kraljevska mornarica izgradi golemi nosač zrakoplova od leda. Naime, kako led ima manju specifičnu težinu od vode, Royal Navy bi praktički dobila nepotopiv brod kojem aviobombe, topničke granate, torpeda i pomorske mine ne bi mogle naškoditi. Eventualna oštećenja bi se napunila vodom koja bi se jednostavno smrznula. Iako je bio pomalo sumnjičav, Mountbattenu se ideja u suštini svidjela pa je od Pykea zatražio da je tehnički doradi, s obzirom na tehnološke zahtjeve kojima takav brod trebao udovoljiti.
S novim i razrađenim projektom kojeg je napravio Pyke na više od 200 stranica Mountbatten je izašao pred Churchilla. Prijedlog se sastojao u sljedećem: slatkoj vodi trebalo je dodati izvjesnu količinu drvene piljevine i smrznuti. Takvoj smjesi mehanička čvrstoća bi porasla s prosječnih 5-35 kp/cm2 (koliko je imao čisti led) na oko 70 kp/cm2. Osim dvostruko povećane mehaničke čvrstoće ta smjesa se znatno sporije otapala od običnog leda. Smjesa je dobila ime pykerit, po svom izumitelju Geoffrey Pyku. Mountbatten ju je prvi put pokazao i demonstrirao Churchillu u njegovoj kadi u ladanjskoj kući u Cheqersu, dok se britanski premijer kupao.

Churchill se “zagrijao” za Pykeov projekt koji je dobio kodni naziv Habbakuk po jednoj od priča iz Starog zavjeta. Zbog tehničkih zahtjeva koje je takav brod morao zadovoljiti, odustalo se od prvobitne zamisli “poravnavanja ledene sante” ili “plovećeg ledenog otoka” i išlo se na izgradnju broda klasične forme i dizajna čiji će osnovni graditeljski materijal u više od 90 % biti od vode tj. od leda. Prema izrađenom projektu brod je trebao biti dug 610 m, širok 90 m, s gazom od 45 m, te bokovima debelim 12 m. Taj “ledeni monstrum” trebao je biti izgrađen od 280 000 ledenih blokova pykerita. Računica je pokazala da bi Habbakuk imao deplasman više od 2 milijuna tona (radi usporedbe tadašnja klasa nosača zrakoplova Essex istiskivala je samo 35 000 tona, a tadašnji najveći brod, poznata Queen Mary ?tek? 86 000 tona dočim je poznati i nesretni Titanik bio gotovo 2,5 puta kraći).

Unutar broda bila je predviđena ugradnja velikog rashladnog postrojenja koje je trebalo poput golemog hladnjaka održavati strukturu hladnom i kompaktnom te ujedno omogućiti ledeno “krpanje” eventualno nastalih borbenih oštećenja. Za propulziju ovog ledenog nosača bila je predviđena ugradnja 26 dizelskih generatora i isto toliki broj elektromotora koji bi bili ugrađeni u posebne ledene ćelije – strojarnice s vanjske strane trupa. Razlog za to je bio jednostavan – toplina razvijena njihovim radom mogla je otopiti strojarnice. Vanjske ćelije su mogle biti daleko učinkovitije hlađene. Očekivana brzina Habbakuka procjenjivala se na 10 čvorova uz vrlo skromne manevarske sposobnosti, što je i normalno za takvog morskog gorostasa kakvog nije mogla zamisliti ni bujna mašta jednog Juliusa Verna.

Projekt je predviđao ugradnju 40 dvostrukih topova velikog kalibra, najmanje od 115 mm (4,5 inča) dvostruke namjene i velikog broja lakih protuzrakoplovnih automatskih topova. U njegovim ledenim hangarima bila su predviđena mjesta za prihvat najmanje 150 dvomotornih bombardera ili čak 200 lovaca Spitfire i Hurricane. Unutrašnjost ovog gorostasa trebala je po projektu poprijeko podijeljena u tri cjeline a po duljini broda bi se protezale dvije unutrašnje avionske palube. Takav raspored omogućavao bi pospremanje zrakoplova u bočnim prostorima dok bi one središnje služile za smještaj motornih vozila, radnih strojeva, radionica, skladišta itd. Taj morski gorostas je trebao po zamislima svojeg konstruktora doploviti u blizinu europskih obala odakle bi njegovi zrakoplovi mogli napadati Hitlerovu europsku tvrđavu i ostvarivati zračnu prevlast u širokom prostoru oko njega što bi omogućavalo dopremanje potrebnih zaliha hrane, goriva i streljiva do njega.

Realizacija prototipa
Nakon što je Churchill uspio privoljeti ratni kabinet i tadašnju vladu na realizaciju ovog projekta (nikako se ne smije zaboraviti u kakvim se okolnostima događala ova priča i što se sve pokušavalo učiniti da bi se potpomogli ratni napori u svrhu pobjede nad Njemačkom) krenulo se u pregovore sa SAD-om i Kanadom jer Britanija nije mogla ni ljudski ni materijalno sama iznijeti do kraja taj projekt. Prvi korak bila je prezentacija pykerita koju je lord Mountbatten priredio u hotelu Chateau Frontenac u kanadskom Quebecu. U pregovore oko projekta trebalo je svakako uključiti i kanađane jer su oni vjerovatno u tom trenutku imali najviše znanja o ledu i iskustvu u radu s njim.
Da bi zorno pokazao karakteristike pykerita on je na opće iznenađenje nazočnih iznenada ispalio dva hitca u dvije smrznute gromade: jednu od običnog leda i drugu od pykerita. Gromada od običnog leda se naravno odmah raspala, a zrno koje se odbilo od tek malo ?oštećenog? pykerita prozujalo je između američkog admirala flote Ernesta Kinga i britanskog zrakoplovnog maršala Williama Welcha.

Amerikanci su bili zadivljeni prezentacijom i prihvatili su izgradnju prototipnog plovila na kojem će se “učiti zanat” i svladati tehnologija ledene brodogradnje. Konačni detalji oko početka projekta dogovoreni su na najvišoj razini ? između Churchilla, Roosevelta i kanadskog premijera Kinga MacKenziea. Zanimljivo je da su Amerikanci početak izrade prototipa uvjetovali odstranjivanjem Pykea kao vođe projekta jer nisu željeli imati posla s ekscentrikom kakav je on bio. Kao mjesto izgradnje, zbog potrebne hladne klime nametnule su se samo dvije destinacije, sjeverni arktički predjeli Staljinovog SSSR-a i Kanada. SSSR je otpao iz mnogih razumljivih političkih i vojnih razloga. Odlučeno je da se izgradnja prototipa obavi u zabitima kanadske Alberte na području jezera Patricia u okrugu Jasper. Također su bili dogovoreni i neki drugi detalji kao što je i izgradnja tvornice u Montrealu u kojoj bi se izrađivala postrojenja potrebna za ugradnju u ledeni nosač.

U daleku zabit ledenog teritorija Alberte, u planinski masiv Rocky Mountainsa prebačen je sav potreban materijal i infrastruktura uz pomoć koje se trebalo izgraditi prototipno plovilo u omjeru 1:50, duljine 20 i širine 9 metara te deplasmana 1100 tona. Izabrana je lokacija koja je zadovoljavala dva osnovna uvjeta: bila je dovoljno hladna preko cijele godine da se omogući rad i dovoljno izolirana da se osigura tajnovitost i sigurnost projekta. Sigurnost projekta povjerena je kanadskoj konjičkoj policiji koja se brinula da se nijedan nepozvani ili znatiželjni skijaš i planinar ne približi zaštićenom području. Za izradu ispitnog modela odobrena je svota od tada velikih 5000 L. Prvi radovi na izradi modela počeli su tijekom ljeta 1943. Na mjestu gdje se gradio brod sagrađena je velika brvnara tako da se izvana nipočemu nije moglo naslutiti da se unutra pokušava razviti jedna od najčuvanijih vojno-tehnoloških tajni i koja, ako njezina realizacija uspije, možda može bitno utjecati na daljnji tijek II. svjetskog rata. Konstrukcija modela bila je napravljena od drveta.

Orebrenje i kostur modela bili su napravljeni od kvalitetne bukovine dimenzija 7,62 x 10,1 cm, odnosno 7,62 x 20,32 cm i između njih su se umetali posebno dimenzionirani smrznuti blokovi pykerita. Unutar strukture modela bilo je ugrađeno rashladno postrojenje koje se sastojalo od tri freonska kompresora koje je pokretao električni motor od 10 KS (7,36 kW). Mreža čeličnih cijevi promjera 147 mm bila je razvučena kroz čitavu konstrukciju brodskog trupa i kroz nju je fluktuirao (strujao) hladni medij koji je održavao potrebni stupanj smrznutosti modela. Dodatno hlađenje osiguravali su ugrađeni ventilatori koji su preko čitave konstrukcije i kroz njezinu unutrašnjost propuhivali hladni zrak. Model ledenog nosača gradilo je tridesetak probranih ljudi koji su ga uspjeli završiti za nešto manje od tri mjeseca naporna rada. Samo nekolicina od njih imala je potpunu sliku o tome što grade. Većini ostalih sigurno nije bilo jasno zašto netko troši goleme novce i gradi nekakav eksperimentalni brod od leda, u ledenoj pustoši Kanade, više od 800 km daleko od najbližeg oceana (Pacifika). Tek poslije rata mogli su doznati da su bili sudionici realizacije jednog od najtajnijih projekata koje su Saveznici pokrenuli i pokušali realizirati tijekom II. svjetskog rata. Tijekom izgradnje ledenog prototipa u Kanadu je doputovao o trošku britanske vlade i sam Geoffrey Pyke sa još dvojicom suradnika sa ciljem da se osobno (na različitim lokacijama na kojima se Projekt Habbakuk odvijao) uvjere u uspješnost njegove realizacije.

Epilog
Tijekom 1943. situacija na glavnim svjetskim bojištima se počela okretati u korist Saveznika. U sklopu zahuktale američke ratne industrije produciralo se sve više ratnih i transportnih brodova. Amerikanci i Britanci su sve više i uspješnije suzbijali borbena djelovanja njemačkih podmornica i postajali su gotovo isključivim gospodarima Antlantika. Slijedom takvih događanja naglo je okopnio entuzijazam i interes za izgradnjom ledenog nosača jer je američka industrija i brodogradnja imala na raspolaganju dovoljno čelika za potrebnog za izgradnju oružja i brodova. Naglo, kako je započeo, program je isto tako naglo i prekinut. Daljnji radovi i ispitivanja modela prekinuti su već koncem listopada 1943. Službeno otkazivanje projekta potpisano je 1. ožujka 1944. U međuvremenu s kanadskog modela skinuto je kompresorsko postrojenje i ispitna oprema. Model je ostavljen hirovima kanadske klime i nadolazećeg ljeta koje je bilo (za tamošnje prilike) vrlo toplo, pa se model prvog i jedinog ledenog broda otopio. Njegovi drveni i metalni dijelovi konstrukcije i ugrađena rashladna cijevna mreža potonula je na dno jezera. Izgubivši potporu svog šefa, lorda Mountbattena koji je premješten na drugu dužnost, ingeniozni idejni tvorac ledenog nosača premješten je na neke druge, može se slobodno reći marginalne dužnosti. Razočaran, ismijan, neshvaćen i na koncu zaboravljen od svih ubio se u zimu 1948., popivši punu bočicu tableta za spavanje.

Što se dogodilo na koncu s potopljenim ostacima prototipa ledenog nosača u jezeru Patricia? Prije 36 godina (1970.) kanadski ronioci su pronašli i locirali dosta dobro očuvane ostatke koji su ležali u muljevitom dnu jezera. Uz suradnju arheološkog odsjeka sveučilišta u Calgaryju, Podvodnog arheološkog društva Alberte i Nacionalne direkcije nacionalnih parkova Kanade dio tih ostataka je izvađen i predstavljen javnosti u zaštićenom tematskom spomen-parku Jasper. Tako je iz dubine kanadskog jezera izvučena, sačuvana, svijetu pokazana i od zaborava otrgnuta još jedna od brojnih tajni II. svjetskog rata koja je više od tridesetak godina bila nepoznata široj svjetskoj javnosti.

---

Tko je bio Geoffrey Nathaniel Pyke?

Idejni tvorac jednog od najbizarnijih i najvećih vojnih projekata koji je ikada počet u okvirima vojne brodogradnje zaslužuje da se o njemu progovori nekoliko riječi. Rođen je 1894. te je dobio klasično britansko obrazovanje tog vremena. Pomalo čudni stavovi koje je u odnosu na njegov odgoj prakticirala njegova majka (posebna dijeta i potpuno različit način odijevanja od ostalih vršnjaka) vjerojatno su temelj koji su od mladog Pykea stvorili pomalo nesvakidašnju i nekonvencionalnu osobu. Tijekom I. svjetskog rata nagovorio je urednike novina Daily Chronicle da ga pošalju u Njemačku kao svog tajnog dopisnika. Uspio se tajno prebaciti tamo ali su ga uskoro njemačke vlasti uhapsile, proglasile britanskim vojnim špijunom i zatvorile u zarobljenički logor. S ostalim britanskim zarobljenicima pobjegao je iz logora, a Daily Chronicle ga je poslije rata čak proglasio nacionalnim junakom. O svojim iskustvima u njemačkom logoru napisao je i knjigu pod naslovom To Ruhleben and back.

Između dva rata bio je neko vrijeme aktivan na burzi, uglavnom neuspješno, a jedan od rijetkih dobitaka uložio je u osnivanje vlastite škole za nadarenu djecu. Škola je bila zamišljena i djelovala je na potpuno suprotan način od tadašnjeg tradicionalnog britanskog školskog sustava. Djeca u njegovoj školi učila su samo ono što ih je interesiralo, bez stalnih i klasičnih planova i programa nastave pa nije ni čudo da je zbog pomanjkanja učenika, ali i financijskih sredstava ubrzo bila zatvorena. Tijekom Španjolskog građanskog rata opremio je nekoliko motocikla tipa Harley-Davidson posebnim složivim prikolicama kojima je na prve linije fronte dopremao toplu hranu vojnicima i vraćao u pozadinu do bolnica ranjenike. Također je preinačio njihov pogonski motor za štednju goriva ugradnjom posebnih biciklističkih pedala (danas itekako poznati sustav mopeda). Kad je svom svojom žestinom izbio II. svjetski rat Pyke je sav svoj inovatorski žar i potencijal želio upregnuti u korist i dobrobit britanskog imperija. Samoinicijativno se stavio na raspolaganje zapovjedniku Specijalnih operacija, lordu Mountbatonu. To je po broju predloženih ideja sigurno najplodonosnije razdoblje njegovog života. Osim opisanog projekta izgradnje ledenog nosača zrakoplova gigantskih razmjera predložio je Mountbatonu i niz drugih projekata koji su u ono vrijeme svakako zasluživali da se spominju u novinskim rubrikama tipa ?vjerovali ili ne?.

Stav koji su britanski ozbiljni znanstvenici s akademskim titulama imali prema njemu bio je prilično negativan. Smatrali su ga u najblažu ruku čudakom ako ne i šarlatanom koji ima fantastične i neostvarljive ideje. Čudno odjeven, gotovo stalno bez čarapa, često nezakopčane odjeće (posebno hlača) čak i u službenim prezentacijama pred stranim premijerima samo je potpirivao takav stav. Često je znao raditi u krevetu, da ne bi gubio vrijeme na takve stvari kao što su doručak ili odijevanje. Vrlo često je svoje nadređene znao pozivati kod sebe i u okruženju “determiniranog kaosa” između gomila papira, odbačenih boca i prljavih tanjura među kojima se samo on mogao snaći gorljivo prezentirao svoje ideje i projekte koje je upravo detaljno razrađivao.

Među njegovim idejama koje zaslužuju da se posebno istaknu su i:
• Inačice uništenja vrlo dobro branjenih postrojenja na rumunjskim naftnim poljima i rafinerije u Ploestiju:
o slanjem posebno dresiranih pasa (doga) koje će na svojim leđima privezane mine koje se mogu aktivirati daljinskim putem
o slanjem posebno dresiranih pasa (doga) koje će na svojim leđima imati privezane male bačvice s konjakom koji bi trebao “oraspoložiti” stražare
o slanjem posebno odabranih i uvježbanih mladih dama koje bi svojim šarmom trebale pred napad komandosa stražarima odvratiti pozornost
o podmetanje manjih požara, a potom intervencija britanskih komandosa preodjevenih u odore rumunjskih vatrogasaca koji bi požare “gasili” smjesom vode i benzina ili neke druge visokozapaljive smjese.
o Primjena mehaniziranog čekića – snježnog vozila kojim bi se razminirale ceste u okupiranoj Norveškoj:
o Pyke je konstruirao mehanički, motorizirani stroj kojim bi upravljao operator koji bi hodao iza njega preko sustava poluga i žica. Taj mehanički čekić bi svojim udarcima o tlo aktivirao postavljene mine i omogućavao nesmetan prolaz pješaštvu i tehnici. U svom zanosu zaboravio je da je operator izložen streljačkoj paljbi i da sustav ne može bez njega funkcionirati.
• Nešto softificiraniji je bio pokušaj izgradnje teškog tegljenog torpeda kojim bi se uništavali njemački brodovi i kojima bi se moglo pomoću posebnog uređaja razaznavati i ocjenjivati vrijednost svakog potencijalnog cilja.
• Transportni cjevovod kojim bi se mogli transportirati ljudi, tehnika (u posebnim kapsulama) i gorivo s brodova na obalu ili preko teško prohodnih terena.
• Vrlo vrijedne sugestije na osnovi kojih su utemeljene prve britanske modrene snage za specijalna djelovanja.

Konac rata i poslijeratno razdoblje dočekao je sam, zaboravljen i prije svega ogorčen. Treba reći na kraju da su mnoge ideje koje je on prvi predstavio u nekim svojim dijelovima ili čak u cijelosti bile dorađene i primijenjene već u II. svjetskome ratu. S vremenskim odmakom od 58 godina od njegove smrti (1948.) i našim raspoloživim spoznajama o korištenju novih, do jučer takoreći nepoznatih materijala u vojne svrhe, uporabi životinja u tajnim operacijama (osobito dupina) i mogućnostima današnje tehnike samo od sebe se nameće pitanje: je li Geoffrey Pyke zbilja bio čudak i šarlatan ili samo i jednostavno čovjek ispred svog vremena. Ironijom sudbine, u poslijeratnom razdoblju u prostranstvima Arktičkog ledenog oceana pronađena je kako slobodno pluta golema ledena santa nazvana T3 i “Fletcherov ledeni otok2. Na njoj su SAD i Britanija instalirale svoje istraživačke i meteorološke stanice. Na tom ledenom otoku-santi postojao je i aerodrom. Nošena morskim strujama i vjetrom santa je zašla duboko u Atlantik gdje se na poslijetku i otopila (naravno ne tako brzo). Taj slučaj je na najbolji način dokazao da je bilo moguće ostvariti što je ingeniozni Geoffry Pyke zamislio a sam Churchill tako zdušno prihvatio i tako gorljivo branio do konca ovog projekta.

Igor SPICIJARIĆ