“Kao umjetnica želim stvarati iskrene radove koji nose priču, a kao časnica želim biti profesionalna, odgovorna i stabilna, osoba koja vodi primjerom. U oba područja želim rasti, učiti i ostaviti pozitivan trag“, ističe kadetkinja Melani Panižić

Kad se susretnete s kadetkinjom Hrvatskog vojnog učilišta “Dr. Franjo Tuđman“ Melani Panižić, odmah postaje jasno da pred vama stoji osoba iznimno smirene energije, ali snažne unutarnje usmjerenosti. Spoj dvaju naizgled udaljenih svjetova vojnog i umjetničkog, u njezinu se osobnom i profesionalnom putu nadopunjuje na posve prirodan način. Danas je kadetkinja studija Vojnog pomorstva, na petoj godini, a put do vojne odore započeo je u njezinu rodnom kraju, u Lipovljanima, u zapadnoj Slavoniji, gdje je odrastala okružena jednostavnošću svakodnevice i trajnom blizinom stvaralaštva. “Oduvijek sam voljela umjetnost“, kaže, “ali paralelno s tim rasla je želja da radim nešto izazovno i smisleno. Vojni poziv pružio mi je osjećaj svrhe i priliku rasti kroz disciplinu, odgovornost i timski rad. Osjetila sam da se u pomorskoj profesiji mogu ostvariti na drugačiji, ali jednako snažan način.“ Nakon Škole primijenjene umjetnosti i dizajna, želja za dinamikom, odgovornošću i služenjem zajednici usmjerila ju je prema vojnom pozivu. U pomorstvu je prepoznala prostor u kojem će se moći ostvariti jednako snažno kao i na platnu, ali na drukčiji, strukturiraniji način. Svoj umjetnički razvoj opisuje kao trajno učenje strpljenju, promišljanju i disciplini. Te vrijednosti, kako kaže, u vojnom okruženju dobivaju novu težinu. Pažnja prema nijansama, sposobnost uočavanja suptilnih detalja i kreativno razmišljanje pokazali su se od velike koristi u zahtjevnim situacijama kadetske obuke. “Za mene kreativnost znači slobodu izražavanja, ali i sposobnost sagledavanja problema iz više perspektiva.

U vojnom okruženju kreativnost je često povezana s prilagodbom, snalažljivošću i komunikacijom. Ona mi pomaže održati ravnotežu i ostati autentična, čak i u strogo organiziranom sustavu“, objašnjava. Upravo joj je ta širina perspektive pomogla očuvati autentičnost i ravnotežu u sustavu koji počiva na pravilima i jasnim procedurama. Studij i vojni ritam nerijetko ostavljaju malo prostora za predah, no Melani je s vremenom naučila izgraditi vlastiti unutarnji tempo. Slikanju se posvećuje kad god uhvati slobodan trenutak  u večernjim satima, vikendom ili tijekom kraćih odmora. “Umjetnost mi je ventil“, priznaje. “Ona mi vraća mir i fokus“. Slikanje za nju nije samo izraz, nego i oblik odmora, tihe meditacije u kojoj misli utihnu, a boje i potezi preuzmu vodstvo. “Kroz umjetnost sam naučila da se do dobrog rezultata dolazi postupno, sloj po sloj, i da je proces jednako važan kao i rezultat. Isti pristup često primjenjujem i u vojnom okruženju.“  Motivi koji nastaju na njezinu platnu najčešće su povezani s prirodom ili prizorima iz svakodnevice. Privlače je jednostavni trenuci, oni kraj kojih većina ljudi prolazi i ne primjećujući ih, ali u kojima ona vidi priliku uočiti ljepotu skrivenih detalja. “Priroda je za mene beskonačan izvor inspiracije, smirena je, iskrena i stalno se mijenja“, govori. “U njoj pronalazim mir i nadahnuće“. Slično se odnosi i prema malim, običnim kadrovima života koje pretvara u likovne zapise, “volim pretvoriti obične prizore u nešto posebno, jer mislim da se ljepota najčešće skriva u sitnicama“. U svakodnevici pak pronalazim male trenutke koje ljudi često ne primijete. Njezin stvaralački proces započinje najčešće jednom emocijom ili prizorom. “Zatim napravim nekoliko brzih skica ili određujem paletu boja. Kad počnem slikati, pustim da me proces vodi, često se dogodi da završna verzija izgleda drukčije od početne ideje. To je ono najljepše u stvaranju“. Upravo u toj spontanosti vidi bit stvaranja. Među radovima koji su joj prirasli srcu posebno ističe onaj koji je izvela u kadetskom klubu VI. Kadetske satnije. “Taj rad nosi dio mene“, kaže.

“Kroz njega ostavila sam dio sebe za buduće generacije i nadam se kako će služiti kao podsjetnik da se uz svu muku studentskog života uvijek treba uzeti vremena za predah kroz nešto što volimo“. Sudjelovanje u oslikavanju prostora i izradi darova za Udrugu veterana 204. vukovarske brigade smatra jednim od najdubljih iskustava u svojem dosadašnjem putu. “To je bilo posebno emotivno“, ističe. “Umjetnošću sam željela izraziti zahvalnost i poštovanje prema onima koji su dali toliko za našu zemlju“. Kolege njezin talent prihvaćaju s poštovanjem i znatiželjom. Često je pitaju o tehnikama, motivima ili procesu nastanka slika. “Lijepo je znati da u vojnom okruženju postoji prostor za različite talente“, kaže, naglašavajući da joj je iznimna čast pridonositi zajednici kroz ono što voli. Za Melani ravnoteža nije luksuz, nego nužnost. “Mogu imati zahtjevnu karijeru, a opet njegovati ono što me ispunjava“, ističe. Kreativnost joj omogućuje da ostane motivirana, smirena i otvorena novim izazovima; istodobno je jača kao osobu i kao buduću pripadnicu Hrvatske vojske. U budućnosti vidi jasnu ulogu umjetnosti uz vojni poziv, ne kao dva odvojena svijeta, nego kao snage koje se nadopunjuju. “Umjetnost mi pomaže razviti empatiju, promatranje i kreativno rješavanje problema, a to su vrijednosti korisne u svakoj vojnoj grani. Želim ostati vjerna svojem talentu i koristiti ga gdje god mogu, kao buduća časnica, ali i kao umjetnica“.

“Kao umjetnica želim stvarati iskrene radove koji nose priču“, zaključuje. “A kao časnica želim biti profesionalna, odgovorna i stabilna, osoba koja vodi primjerom. U oba područja želim rasti, učiti i ostaviti pozitivan trag“. U tom spoju dviju težnji, umjetničke i vojničke, krije se posebna snaga njezina puta. Jer, kako je jednom zapisao Paul Klee, umjetnost ne reproducira vidljivo, nego čini vidljivim. Upravo ta sposobnost da u običnom otkrije bitno, a u zahtjevnom smisao, oblikuje  kadetkinju Melani Panižić kao mladu umjetnicu i buduću časnicu. Njezin put pokazuje da se istinska posvećenost nikad ne dijeli na dva svijeta, ona ih povezuje, obogaćuje i pretvara u cjelinu koja nadahnjuje.

Tekst: Ines Grossi; Foto: