U oslobodilačkim vojno-redarstvenim operacijama Hrvatska vojska i policija zaplijenile su znatne količine arhivskog gradiva neprijateljske strane, koje jasno pokazuje uzrok i tijek, odnosno cilj velikosrpske agresije na Hrvatsku. Dakako, dokumenti iz tog gradiva pokazuju stajališta njihovih stvaratelja i zahtijevaju posebnu kritičku raščlambu koja bi ukazala na neobjektivno i netočno navedene podatke u njima, čije je navođenje bilo sastavni dio uobičajenih propagandnih aktivnosti lokalnih srpskih postrojbi i službi JNA, koja je najkasnije od ljeta 1991. djelovala kao sredstvo provođenja srbijanske (“velikosrpske”) politike. Zato prilikom čitanja takvih dokumenata treba uzeti u obzir da ih je pisala neprijateljska strana, među ostalim, i radi plasiranja dezinformacija u javnost, kako bi se navođenjem neprovjerenih podataka i netočnih događaja ili postupaka hrvatskih vojnika podigla razina mržnje i osvetničkog bijesa protiv njih te stvorila negativna percepcija o hrvatskim snagama. Stoga su za autore dokumenata Hrvati uglavnom ”ustaše“, Republika Hrvatska je ”ustaška tvorevina“, a MUP RH je ”ustaška fašistička vojska“, čiji je glavni cilj ”zatiranje svega što je srpsko i stvaranje etnički čiste države“. No, usprkos spoznaji o propagandnoj aktivnosti neprijateljske strane, takvi su dokumenti vrijedan izvor o djelovanju JNA i srpskih postrojbi u Lici protiv Hrvatske 1991. i 1992., a navođenje i onih izvora koji su očigledno sadržajno netočni, ukazuje na razmjere propagandnih aktivnosti, čiji je cilj, osim prikaza protivničkih snaga kao zločinačkih, bio i stvaranje ratne psihoze, odnosno motivacije srpskih snaga na borbu za stvaranje samostalne ”Republike Srpske Krajine“ i pripajanje Srbiji.

U idućim brojevima Hrvatskog vojnika navest će se neki od dokumenata koji govore o djelovanju neprijateljskih, agresorskih snaga – JNA i srpskih postrojbi – u Lici 1991. i 1992. godine. Područje Like bilo je tijekom 1991. i prve polovine 1992. u nadležnosti triju korpusa: 9. (Kninskog) korpusa, 13. (Riječkog) korpusa i 10. (Zagrebačkog, potom Bihaćkog) korpusa JNA. Deveti korpus JNA bio je sastavni dio Vojnopomorske oblasti (VPO), strateške grupacije koja je bila ekvivalent vojnim oblastima i koja je imala zadaću obrane obalnog mora, otoka i morske oblasti na jadransko-pomorskom vojištu. Sredinom 1991. VPO se sastojala od Komande s prištapskim jedinicama, više samostalnih jedinica, Flote sa sjedištem u Splitu, 9. korpusa Kopnene vojske sa sjedištem u Kninu, 5. vojnopomorskog sektora (VPS) sa sjedištem u Puli, 8. VPS-a sa sjedištem u Šibeniku i 9. VPS-a sa sjedištem u Kumboru. Zapovjedno mjesto VPO-a bilo je u Splitu. Zapovjednik VPO-a odnosno Ratne mornarice od srpnja 1990. do svibnja 1992. bio je viceadmiral, a potom admiral Mile Kandić. Korpus je osnovan 1988. od 9. motorizirane divizije JNA i pokrivao je područje sjeverne i srednje Dalmacije. Sastav korpusa bio je sljedeći: Komanda s prištapskim postrojbama, 180. motorizirana brigada sa sjedištem u Benkovcu, 221. motorizirana brigada sa sjedištem u Kninu, 316. motorizirana brigada sa sjedištem u Sinju, 9. mješoviti artiljerijski puk, 557. mješoviti protuoklopni artiljerijski puk, 9. inžinjerijski bataljun, 70. bataljun veze, 98. sanitetski bataljun, 9. automobilski bataljun i 9. četa ABHO. Budući da su se komande VPO-a i 8. VPS-a nalazile u Splitu i Šibeniku odakle nisu imale potpuni uvid u stanje na terenu, već tijekom kolovoza 1991. postalo je jasno da je 9. korpus, odnosno njegova Komanda, iako nominalno najmanja komponenta VPO-a, uz pristigla ojačanja postao glavni taktički i zapovjedni oslonac JNA na području srednje i sjeverne Dalmacije. To je postalo još očitije kad se zapovjednik VPO-a admiral Mile Kandić s većinom flote JRM-a 25./26. kolovoza 1991. prebacio iz Ratne luke Lora na otok Vis. Brojčano stanje 9. korpusa, relativno maleno u mirnodopskim uvjetima, raslo je sa zaoštravanjem situacije na terenu, stalnim mobilizacijama i dolaskom novih sastava. U proljeće 1991. godine 9. korpus bio je popunjen s 4098 pripadnika ili 29 %, što je s početkom ustrojavanja ratnih jedinica do početka ratnih djelovanja krajem kolovoza naraslo na 4705 pripadnika ili 33 %. Do kraja godine 9. korpus narastao je po ratnoj formaciji s 14 942 na 28 218 pripadnika, a popuna je iznosila 17 942 pripadnika ili 64 %. Planiranim ustrojavanjem 316. i 11. mtbr broj ljudi u korpusu trebao je narasti do 28-30 000 pripadnika. Na kraju 1991. godine, 9. korpus ušao je u sastav 2. vojne oblasti sa sjedištem u Sarajevu, osnovane umjesto ukinute 5. vojne oblasti. Zapovjednici 9. korpusa bili su: general-potpukovnik Tomislav Trajčevski (do svibnja 1991.), general-major Špiro Niković (svibanj – rujan 1991.), general-potpukovnik Vladimir Vuković (rujan – prosinac 1991.), general-potpukovnik Ratko Mladić (siječanj – svibanj 1992.) i general-major Savo Kovačević (svibanj 1992.).

Odlukom Predsjedništva SFRJ koja je stupila na snagu 1. siječnja 1989., prema planu Jedinstvo,  od 5. i 9. armije osnovana je 5. vojna oblast sa sjedištem u Zagrebu. Komandant oblasti bio je general-pukovnik Konrad Kolšek. Oblasti su podređeni 10. (Zagrebački), 13. (Riječki), 14. (Ljubljanski), 31. (Mariborski) i 32. (Varaždinski) korpus. Mirnodopski sastav činilo je 45 000 pripadnika JNA od čega 4000 oficira i 4000 građanskih lica. Veći dio Like i Korduna pokrivala je 6. proleterska pješačka divizija sa sjedištem u Karlovcu. Divizija je sredinom 1990. rasformirana, a njezine su postrojbe podijeljene između Riječkog i Zagrebačkog korpusa. Od 9. i 10. proleterskog pješačkog puka ustrojena je 236. proleterska motorizirana brigada sa sjedištem u Gospiću, gdje se nalazilo i sjedište 35. partizanske divizije i njezine 1. partizanske brigade. U Otočcu se nalazio slabiji garnizon JNA, 653. nastavni centar i skladišta 944. pozadinske baze.

Krajem lipnja 1990. šire područje Zagreba, s Kordunom i Banovinom, ušlo je u sastav novoustrojenog 10. korpusa sa sjedištem u Zagrebu. Korpus je osnovan od dijela prištabnih postrojbi Komande 5. vojne oblasti te postrojbi 13. (Riječkog) i 32. (Varaždinskog) korpusa. Planom Jedinstvo prostor Like i općine Ogulin potpao je pod zonu odgovornosti 13. korpusa kojim je zapovijedao general-potpukovnik Marjan Čad. Na Plitvicama je nakon Krvavog Uskrsa osnovano Istureno komandno mjesto (IKM) Komande 5. vojne oblasti kojim je zapovijedao general-major Ivan Štimac, a potom od 28. svibnja 1991. general-major Ciril Zabret. Istodobno, u vojarni u Otočcu osnovano je IKM Riječkog korpusa, koje je do kraja travnja 1991. ukinuto i premješteno u Mukinje, da bi konačno bilo ukinuto 10. studenog 1991., a osnovana je Operativna grupa 3 (OG-3) kojoj su podređene sve postrojbe JNA i TO unutar zone Plitvice – Slunj – Ogulin – Otočac – Gospić – Sveti Rok – Udbina. Komandant grupe bio je general-potpukovnik Vladimir Banjanin.  Istodobno je osnovana i 6. lička divizija sa sjedištem u Korenici kojom je zapovijedao pukovnik Savo Jurasović. Sastojala od 1., 2. i 4. ličke brigade, nepotpunog oklopnog bataljuna 329. oklopne brigade, inženjerijskog bataljuna, 6. haubičkog artiljerijskog divizijuna 105 mm i 6. haubičkog artiljerijskog divizijuna 122 mm. Do 21. prosinca 1991. OG-3 bila je podčinjena Komandi 5. vojne oblasti, a potom Komandi Zagrebačkog korpusa. Od kraja prosinca 1991. do svibnja 1992. okupirana područja Banovine, Korduna i Like te područje sjeverozapadne Bosne bila su u zoni odgovornosti 10. korpusa.

Riječki korpus osnovan je 1988. i obuhvaćao je dio Primorske Slovenije, područje Rijeke, Gorskog kotara, Korduna, Banovine, Like i šireg područja Bihaća. Osnivanjem 10. korpusa njegova zona odgovornosti smanjena je za područje Banovine. Sastav korpusa je bio slijedeći: Komanda s prištapskim jedinicama, 35. partizanska divizija, 43. partizanska divizija, 6. brdska brigada, 13. proleterska motorizirana brigada, 236. proleterska motorizirana brigada, 13. mješoviti artiljerijski puk, 13. mješoviti protuoklopni artiljerijski puk i 13. laki artiljerijski puk PVO.

Korpus je u prosincu 1991. premješten u istočnu Hercegovinu, a Komanda Zagrebačkog korpusa u Bihać. Krajem prosinca 1991. JNA je provela posljednji preustroj po kojem su osnovane četiri vojne oblasti. U sastav 2. vojne oblasti sa sjedištem u Sarajevu ušao je 4. (Sarajevski), 5. (Banjalučki) i 17. (Tuzlanski) korpus iz 1. vojne oblasti, 9. (Kninski) korpus iz Vojnopomorske oblasti te 10. (Zagrebački) korpus iz 5. vojne oblasti. Desetom korpusu, s novim sjedištem u Bihaću, podređene su tri novoosnovane operativne grupe – 6., 7. i 8. Šesta operativna grupa nastala je preformiranjem 1. i 3. operativne grupe te je pokrivala veći dio Like i Plašćansko-saborski prostor. Komandant ove grupe bio je general Slobodan Đorđević koji je prethodno bio i na dužnosti komandanta IKM 13. korpusa. U siječnju 1992. u sastavu 2. operativne zone Teritorijalne obrane Lika, pod zapovijedanjem pukovnika Đure Ćuka, bilo je angažirano 2621, a u postrojbama 6. operativne grupe i 9. korpusa s područja operativne zone Lika 2870, te u postrojbama 6. ličke divizije i drugim postrojbama podređenim 10. korpusu 3088 ljudi.

Podaci o tome nalaze se u izdanjima Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata: Zapovjedni vrh JNA: siječanj 1990. – svibanj 1992. (Zagreb 2010., 199–200, 203) i  Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990. – 1995., dokumenti, Knjiga 19., „9. korpus JNA (1991.)“ (Zagreb 2016., dokument br. 171., 385–437), te u radovima povjesničara Davora Marijana: Djelovanje JNA i pobunjenih Srba u Lici 1990. – 1992. godine (Senjski zbornik, br. 1, 2006., 223) i Slom Titove armije: Jugoslavenska narodna armija i raspad Jugoslavije 1987. – 1992. (Zagreb 2008., 160), kao i u doktorskom radu Darjana Godića, Oružane snage pobunjenih Srba na području Like 1990. – 1995., Zagreb 2017., 33, 35–36.

Ante NAZOR