U generaciji mladih koji tek grade svoje mjesto u vojnom pozivu, kadet desetnik Karlo Borić ističe se skladom sportskog, moralnog i profesionalnog razvoja. Kadet je Hrvatskog vojnog učilišta “Dr. Franjo Tuđman“ i student treće godine studija Vojno pomorstvo, smjer Vojna nautika. Dolazi iz Splita, a dugogodišnja predanost judu snažno je obilježila njegov karakter, jednako kao i zahtjevan akademski i vojni put. Njegova priča nije samo sportska, niti samo vojnička; ona svjedoči o tome kako se vrijednosti, kad se žive dosljedno i nenametljivo, pretaču u zreo karakter koji se oblikuje u dvorani i na palubi, ali i u zajednici kojoj služi

Kadet desetnik Karlo Borić, judo trenira od najranije dobi, a ovaj je sport, kako sam kaže, temeljno utjecao na njegovo sazrijevanje. “Privukle su me vrijednosti na kojima judo počiva,  poštovanje, hrabrost, skromnost, iskrenost, prijateljstvo, čast, pristojnost i samokontrola. Sve se to ne uči izgovoreno, nego na svakom treningu“, ističe. Upravo ga je ta filozofija oblikovala kao osobu, naučila ga je odgovornosti, samodisciplini i zdravom sagledavanju vlastitih mogućnosti.

Smeđi pojas, koji danas nosi, nije mu samo sportsko postignuće, nego potvrda sustavne ustrajnosti. “Najvažnije su mi iskrenost, poštovanje i samokontrola, osobito kad je riječ o primjeni naučenih vještina“, dodaje. Kroz judo je izgradio i snažne socijalne vještine, stekao prijateljstva te iskustva koja trajno određuju njegovo držanje u kadetskom životu. “Općenito, disciplina i ustrajnost koju sam razvio tijekom treniranja juda prenosi se na sva područja mojeg svakodnevnog života“.

Posebnu vrijednost ima njegovo volontiranje u judo klubu Yuki, gdje radi s djecom s autizmom, Downovim sindromom i cerebralnom paralizom. Suradnja je započela spontano, potaknuta filozofijom kluba i njegovom trenericom Marijanom Mišković. S vremenom im se priključilo i nekoliko kadeta Vojnog pomorstva. “Ono što me najviše ispunjava jest činjenica da su rezultati našeg rada s djecom jasno vidljivi; to može biti u obliku njihova tjelesnog napretka, pozitivnog pomaka u razvoju socijalnih, govornih i drugih vještina, ili samo u obliku njihova osmijeha i zadovoljstva nakon treninga, sve to nam govori da ono što radimo zaista vrijedi. Usto, znam iz vlastitog iskustva koliko treniranje juda pozitivno djeluje na osobu i sretan sam što im mogu pomoći da to iskuse. Tada znam da ono što radimo vrijedi“, kaže Borić. Svjestan je koliko je judo njemu samom dao i sretan je što tu snagu može prenijeti drugima.

Dva poziva jednako motivirajuća

Rad u takvom okruženju razvio je u njemu dodatnu empatiju, strpljenje i zahvalnost. “Ustrajnost, trud i volja na kraju se zaista isplate. To vrijedi i u sportu i u vojsci“, naglašava. Skromno, ali jasno ističe da mu je privilegij istodobno graditi vojnu karijeru i pomagati djeci, dva poziva koja ga oblikuju i motiviraju. Povremeno preuzima i ulogu trenera, osobito na lokalnim natjecanjima najmlađih. Riječ je o djeci do deset godina, a Borić to iskustvo jednostavno opisuje kroz smijeh: “Za početak se naoružam strpljenjem, ha-ha“. Važno mu je da se djeca osjećaju sigurno, da se zabave i natjecanje dožive kao pozitivno iskustvo. U tim situacijama razvija i organizacijske i komunikacijske vještine koje mu pomažu i u kadetskom životu. Usklađivanje obveza ponekad nije jednostavno, ali nalazi u tomu unutarnji sklad: “Disciplina stečena u sportu pomaže mi u studiju i organizaciji vremena, a iskustvo rada s djecom olakšava mi suradnju s kolegama i profesorima.“ Za njega sport i vojni poziv nisu dva odvojena svijeta, nego dva puta koja se nadopunjuju. Najdirljivijim iskustvima smatra trenutke dugoročnog napretka djece. Ono što mu je posebno dirljivo i motivirajuće jest pratiti put svakog pojedinog djeteta od samih početaka i promatrati kako se razvija i napreduje. “Posebno je dobar osjećaj usporediti njihove vještine i cjelokupno zdravlje i ponašanje nakon, primjerice, godinu dana treninga, u odnosu na vrijeme kad su tek počeli. Neka djeca koja su trenirala u judo klubu Yuki, u kojem treniraju djeca s različitim razvojnim teškoćama, toliko su napredovala da su se prebacila u judo klub Tori te treniraju ravnopravno s djecom urednog razvoja. To je velik uspjeh, njihov, ali i svih nas koji smo s njima radili“, kaže.

U budućnosti se vidi u sportu, ali ne nužno kao natjecatelj. “Više se vidim u trenerskom poslu, u radu poput ovog koji sada radim“, priznaje. Što se tiče vojne karijere, još uvijek razmatra smjer, ali nema dvojbe o tome što ga vodi, vrijednosti koje je ponio iz juda. “Vjerujem da će mi to pomoći da jednog dana budem hrvatski časnik dostojan svojeg poziva, u kojoj god ulozi“. Za kraj upućuje jasnu poruku mladima koji razmišljaju o sportu i vojnoj karijeri: “Bez oklijevanja idite tim putem. Ono što ćete dobiti u sportu koristit će vam u vojsci, a ono što naučite u vojsci obogatit će vas i kao sportaše. Zadovoljan sam što sam odabrao baš takvu kombinaciju.“ U pričama naših kadeta Hrvatskog vojnog učilišta “Dr. Franjo Tuđman“ prepoznajemo jasnu nit koja povezuje vojnički poziv i osobni rast. Predanost, humanost i odgovornost koje kadet desetnik Karlo Borić utjelovljuje podsjećaju nas na temeljne vrijednosti služenja domovini. Njegov put potvrđuje da se snaga vojnika ne gradi samo kroz obuku i studij, nego i kroz tihe, svakodnevne geste posvećenosti drugima.

Tekst: Ines Grossi; Foto: privatna arhiva